IDPI

Ukrajinska kriza i njezin mogući utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i susjedne zemlje

Ukrajinska kriza i njezin mogući utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i susjedne zemlje

Ukrajinska kriza i njezin mogući utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i susjedne zemlje
ožujak 26
10:31 2014

Ukrajinska kriza kao (dosadašnji?) vrhunac urušavanja globalnog konsenzusa

Teška politička i sigurnosna kriza u Ukrajini, koja prijeti daljim razbuktavanjem sa još ozbiljnijim posljedicama i po tu zemlju i po njeno okruženje, pa i Europu u cjelini, oštro je polarizirala svjetsku javnost, na način i sa intenzitetom koji su rijetko viđeni od završetka Hladnog rata. U slučaju ratova u bivšoj Jugoslaviji, globalni prozapadni konsenzus, nastao po padu Berlinskog zida, bio je toliko jak da je čak i Rusija pod vodstvom predsjednika Jeljcina uglavnom propuštala koristiti pravo veta u Vijeću sigurnosti UN kako bi ublažila pritisak na Miloševićevu Srbiju. Kada je to sredstvo ipak iskoristila u slučaju bombardiranja tadašnje SR Jugoslavije 1999. godine, taj potez nije imao presudnog efekta na tijek i rezultat Kosovskog rata. Čak je i Putinova Rusija aktivno participirala u globalnom konsenzusu podrške SAD-u poslije napada od 11. 09. 2001. godine, i to vezano za Afganistan, u kome su i carska i sovjetska Rusija svojevremeno provodile svoje imperijalne politike.

Opisani se globalni konsenzus počeo „topiti“ u slučaju (pre)širokog tumačenja „rata protiv terorizma“ od strane administracije G. W. Bush-a, prije svega oko intervencije u Iraku. Njoj se, međutim, tada nisu oštro usprotivile samo Rusija i Kina, već i Francuska i Njemačka, stožerne zemlje Europske unije, pa time nastala podjela nije u potpunosti odgovarala hladnoratovskoj. Sličan je slučaj i sa većinom faza predugog izraelsko – palestinskog spora, u kome Izrael, a nekada i SAD zajedno sa njime, sve češće ostaju izolirani. Prva situacija, osim spomenutog rata na Kosovu, koja je podsjećala na obnovu Hladnog rata, bio je kratkotrajni rat u ljeto 2008. godine, kojime je Rusija spriječila Gruziju da pod svoju vlast povrati jednostrano osamostaljene oblasti Abhaziju i Južnu Osetiju. Ovoga puta oštro i unisono protivljenje Zapada nije imalo efekta na tijek i rezultat rata, jer je Rusija pored uspješne obrane spomenutih oblasti čak i službeno priznala njihovu neovisnost, doduše ostavši u tome gotovo usamljena. Iste godine je globalna podjela, koja je također podsjećala na hladnoratovsku, povučena po pitanju proglašenja neovisnosti Kosova, ali uz značajne izuzetke Španjolske i još nekih europskih zemalja, te Izraela i Vatikana, koji se nisu priključili „zapadnom konsenzusu“.

Globalnog konsenzusa, naravno, nema ni po pitanju tragičnog rata u Siriji, također propraćenog „hladnoratovskim“ pristupom obiju strana. Pri tome se, kao i u slučaju Libije, sa ratnim zbivanjima i njihovom geopolitičkom konotacijom izravno vezuju pitanja demokratskog legitimiteta vlasti, što je veoma relevantno i za ukrajinski slučaj, čak i ako on ne dosegne fazu rata. Na sirijske događaje snažno utječe i ambivalentan odnos mnogih bitnih aktera unutar samog Zapada, a i arapskog svijeta, po pitanju „Arapskog proljeća“ u cjelini, što je Rusija iskoristila za jačanje svog utjecaja u regiji, mada će ga vjerojatno morati dijeliti sa Iranom, čija je konfrontacija sa Zapadom u posljednje vrijeme počela davati neke naznake ublažavanja. Pored opisanih događaja, za analizu aktualne ukrajinske krize je relevantno spomenuti i višegodišnje sporove SAD i Rusije oko razmještanja američkih raketnih sustava u srednje-istočnoj Europi, za koje Rusi ne vjeruju da su namijenjeni obrani od Irana, kao i postojanje faktički osamostaljene oblasti Pridnjestrovlje u Moldaviji, većinski naseljene Rusima, te Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu, sa većinom izrazito proruski nastrojenih Armenaca.

Percepcija ukrajinske krize u BiH i susjednim zemljama

Hladnoratovski stil i intenzitet međunarodne polarizacije po pitanju Ukrajine, izraženiji nego u svim spomenutim slučajevima, vjerojatno su uvjetovani položajem ove zemlje na samim granicama Europske unije, u čijim je mnogim članicama veoma živo i snažno sjećanje na život „iza željezne zavjese“ ili u strahu od invazije iz tog smjera. Prije detaljnijeg pregleda i analize događaja u Ukrajini i politika i stavova ključnih aktera, napomenut ćemo da u zemljama u okruženju BiH, osim očekivanog naglašenog solidariziranja hrvatske politike sa novim vlastima u Kijevu u njihovoj obrani teritorijalnog integriteta, nešto manje očekivane i naglašene crnogorske podrške, te slovenske možda preambiciozne ponude posredovanja na početku krize, za sada nema naglašenijeg i nedvojbenog zvaničnog opredjeljivanja prema ukrajinskoj krizi, i to ponajmanje u zemljama za koje bi paralele sa Ukrajinom bile najrelevantnije.

Pojedini srbijanski službeno neovisni analitičari spominju paralelu između Krima i Kosova u smislu unilateralno proglašene neovisnosti. Nejasno je, međutim, da li od Rusije očekuju nepriznavanje krimskog referenduma o neovisnosti, koji bi bio isto toliko (ne)legalan i (ne)legitiman kao i kosovski, ili su se po tom pitanju pomirili sa presudom Međunarodnog suda pravde iz 2010. godine – da proglašenja neovisnosti jednostavno nisu regulirana međunarodnim pravom. U drugom bi slučaju oni samo javno izražavali zluradost što je Ukrajinu snašla slična sudbina kao i Srbiju, ne dajući konkretne preporuke i smjernice. Novo svjetlo na kompleksnost ove problematike bacila je i izjava predsjednika skupštine općine Bujanovac, Jonusa Musliua, da se općine juga Srbije sa većinskim albanskim stanovništvom mogu usporediti s Krimom. Stoga ne iznenađuje odsustvo pridruživanja srbijanskih zvaničnika sve češćem ponavljanju njihovih ruskih kolega (pa i onih iz Venezuele!) da je analogija Krima i Kosova potpuna, jer u tome vjerojatno slute rusko rabljenje spomenute presude na način koji srpskim interesima u vezi Kosova nikako ne može pomoći. Proces formiranja Zajednice srpskih općina, predviđen i reguliran Briselskim sporazumom pod pokroviteljstvom EU, svakako je eliminirao moguću upotrebljivost analogije Krima sa kosovskim općinama sa većinskim srpskim stanovništvom.

Ukrajinsku je krizu u kampanji pred nedavne srbijanske vanredne parlamentarne izbore najčešće spominjao Aleksandar Vučić i aktivisti njegove SNS, ali samo u smislu „ukrajinskog scenarija koji se u Srbiji neće dogoditi“. Pri tome je brižljivo izbjegavao jasno se opredijeliti, bilo za nove vlasti u Kijevu – jer bi to bilo javno protivljenje Vladimiru Putinu, što u Srbiji, bar za sada, većina aktera smatra „devijantnim političkim ponašanjem“ (dvije su dosadašnje parlamentarne stranke, LDP i URS, jedine sa naglašeno kritičkim stavom prema Rusiji, ostale bez parlamentarnog statusa na ovim izborima), bilo za Putinovu „krimsku politiku“ – kako da se ne bi zamjerio Europskoj uniji kao jednom od svojih najjačih predizbornih aduta, tako i zbog mogućih implikacija po samu Srbiju i Kosovo. U izjavi po sastanku sa Miloradom Dodikom Vučić je iznijeo stav da „Srbija neće imati neprijateljski stav prema Rusiji, ali će poštovati sve svoje obveze na putu k EU“. Najjača oporbena, Demokratska stranka također nije zauzela jasan stav o Ukrajini, svodeći svoju retoriku na obranu od optužbi da smjera „ukrajinski scenarij“ u Srbiji. To oštro proturječi nekadašnjem ponosu srpskih demokratskih „petooktobarskih“ aktivista uspješnim prijenosom iskustava i metoda demokratske smjene autoritarne vlasti, stečenih u borbi protiv Miloševićevog režima, a primjenjivanih u „obojenim revolucijama“ u Gruziji 2003. i samoj Ukrajini 2004. godine.

U Bosni i Hercegovini su ukrajinski događaji uglavnom komentirani u smislu nepovoljnog spleta kronoloških okolnosti, tj. odvlačenja pažnje Europske unije, SAD i drugih vanjskih aktera sa BiH. Njihova se pažnja odvlači, mada ne u potpunosti, upravo u periodu kada ističe vrijeme za pronalaženje rješenja za presudu „Sejdić – Finci“ prije jesenjih općih izbora (sa čime su se, izgleda, svi akteri već pomirili), kada se intenziviraju aktivnosti domaćih aktera na promoviranju svog viđenja posebnog i prilagođenog puta BiH ka EU, te kada se sagledavaju i saniraju posljedice nedavnih burnih, pa i nasilnih prosvjeda u dijelu zemlje i procjenjuje njihov utjecaj na rezultat dolazećih izbora. Jedino se od ostalih BH aktera izdvaja predsjednik RS-a Milorad Dodik, što se ne može tumačiti isključivo posebnim odnosom Srba i njihovih političara prema Rusima, jer oporba predvođena SDS-om uglavnom prati Vučićevu politiku „nesvrstanosti“. Prvi Dodikovi komentari ukrajinskih zbivanja su, unatoč jasno izraženim simpatijama prema ruskoj strani i Putinovoj politici, bili usmjereni na ublažavanje i prekid, a ne na rasplamsavanje i pogoršavanje unutar-ukrajinskog i rusko-ukrajinskog sukoba, što pozitivno odudara od politike srpskih aktera iz 1990-ih prema Rusiji.

Po fokusiranju ukrajinske krize na pitanja odnosa sa Rusijom i očuvanja cjelovitosti zemlje, a prije svega statusa Krima, Dodik negira paralelizam slučajeva Kosova i Krima. To čini i u susretima sa ruskim zvaničnicima, ali, naravno, ne sa konotacijom da bi Kosovo imalo pravo na odcjepljenje a Krim ne, već upravo suprotno. Kao ključnu razliku ističe neodržavanje referenduma na Kosovu i postojanje Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN, po kojoj je Kosovo dio Srbije pod upravom UN-a. Tim je tezama moguće suprotstaviti argumente da spomenuta Rezolucija definira i postojanje kosovske skupštine, koja je proglasila neovisnost umjesto građana na referendumu, kao i da po presudi MSP-a iz 2010. godine Rezolucija i nije definirala konačni status Kosova. Nije sigurno da su ruski zvaničnici oduševljeni negiranjem analogije čije postojanje oni sami ističu, doduše sa drugom konotacijom, ali je prilično jasno da nisu identični, te da čak mogu biti i u koliziji, interesi Srbije, koja pokušava održati makar formalni međunarodno-pravni suverenitet nad Kosovom i izboriti se za što povoljniji status tamošnjih Srba, i interesi RS-a pod Dodikovim vodstvom, koja pokušava izboriti što samostalniji položaj unutar BiH, uz korištenje presedana postavljenih različitim referendumima za pojačavanje svoje pozicije. Izvjesnu težinu njegovim argumentima daje pozivanje na praktično simultan razvoj događaja u nekoliko europskih zemalja, vezanih za referendumsko preispitivanje statusa pojedinih regija unutar njihovih granica. Sigurno je i da je svojim izjavama uspio uvrijediti vlasti u Kijevu.

Razvoj ukrajinske krize

Trenutni događaji u Ukrajini imaju svoju izrazito relevantnu skorašnju pretpovijest. Ova se republika, inače druga po broju stanovnika, odvojila od SSSR-a bez značajnijih tenzija, odrekla se naslijeđenog nuklearnog arsenala na svojem teritoriju, a sa Rusijom je sklopila i ugovor o korištenju pomorskih baza na Krimu od strane ruske flote. Izrazita je vjerska, pa i jezična heterogenost zemlje, u kojoj je ukrajinski materinji jezik 65% stanovnika a ruski 33%, te u kojoj je vjerska pripadnost, mada potisnuta višedecenijskom nasilnom ateizacijom (tek 37,5% deklariranih vjernika) snažan faktor razdvajanja. Tek 38,9% vjernika (14,9% od ukupne populacije) pripada Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi (Kijevskoj Patrijaršiji), koju ne priznaju ostale pravoslavne crkve, a 14,7% vjernika (5,3% stanovnika) Ukrajinskoj Grko-katoličkoj Crkvi, dakle najbrojnijim vjerskim zajednicama načelno privrženim ukrajinskom nacionalnom identitetu i državnoj neovisnosti. Sa druge strane, 29,4% vjernika, tj. 10,9% stanovnika pripada Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi pod jurisdikcijom Moskovske Patrijaršije, a osnovano se pretpostavlja da veći dio nadmoćne ateističke većine također gravitira Rusiji, obzirom na dvije decenije dužu sovjetsku vlast nad istočnom Ukrajinom u odnosu na zapadne dijelove, koji su do II svjetskog rata bili u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Ova heterogenost zemlje nije našla značajnijeg političkog odraza tokom mandata prve dvojice predsjednika, Leonida Kravčuka (1991. – 1994.) i Leonida Kučme (1994. – 2005.).

Tek su predsjednički izbori 2004. godine doveli do oštre konfrontacije zapadnog dijela zemlje, koji je izrazito većinski podržavao kandidaturu Viktora Juščenka, i istoka koji je stao iza Viktora Janukoviča, kandidata Stranke regija, koju je ranije osnovao Kučma. Pobjeda Janukoviča u drugom krugu izbora (49,46% : 46,61%) dovela je, uslijed sumnje u izbornu krađu koju su izrazili i brojni međunarodni promatrači, do „Narančaste revolucije“, koja je rezultirala ponavljanjem drugog kruga izbora i konačnom pobjedom Juščenka, rezultatom 51,99% : 44,20%. Vrhovna Rada (ukrajinski parlament) je potom izglasala nepovjerenje Janukoviču kao dotadašnjem premijeru (koji je svojevremeno odobrio slanje ukrajinskih trupa u Irak) i postavila na čelo vlade Juščenkovu saveznicu Juliju Timošenko.

Pobjednici su, međutim, vrlo brzo došli u međusobni sukob, te je predsjednik Juščenko 2005. godine podržao udruživanje svoje koalicije „Naša Ukrajina“ sa Janukovičevom Strankom regija, radi obaranja sa vlasti Julije Timošenko i obrazovanja nove vlade Jurija Jehanurova, koja je na vlasti ostala sve do parlamentarnih izbora 2006. godine. Poslije tih izbora je premijer opet postao Janukovič, zahvaljujući koaliciji Stranke regija sa socijalistima, ali se niti ova većina nije duže održala. Poslije teške krize u odnosima Janukovičeve vlade i parlamentarne većine sa predsjednikom Juščenkom i oporbom, te oštrih ustavno-sudskih sporova, 2007. godine su održani vanredni parlamentarni izbori, poslije kojih je Julija Timošenko ponovno izabrana za premijerku, većinom glasova zastupnika pobjedničkih prozapadnih stranaka. Njezina je stranka „Domovina“ unutar prozapadnog bloka nadjačala stranku predsjednika Juščenka, koji je znatnim gubitkom podrške platio kolaboraciju sa Janukovičem.

Timošenko je na čelu vlade ostala sve do svog tijesnog poraza na predsjedničkim izborima 2010. godine, na kojima je pobijedio Janukovič rezultatom 48,95% : 45,47%. Poslije toga se parlamentarna većina njene vlade osula, te je novoformirana većina na čelo vlade postavila Mikolu Azarova, bliskog suradnika novog predsjednika Janukoviča. Unatoč činjenici da je kao predsjednica vlade, izravnim dogovorom sa tadašnjim ruskim kolegom Putinom, 2009. godine razrješila tešku krizu oko obustave tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu, koja je ozbiljno pogodila veliki dio Europe, Julija Timošenko je upravo u vrijeme izrazito proruske Janukovičeve vlade uhićena i osuđena po optužbama za teške zlorabe ovlasti i štetu ukrajinskim interesima, nanijetu baš tim dogovorom. Ovaj sudski proces je izazvao sumnje širokih krugova diljem svijeta u progon političkih protivnika, a sam Putin kao supotpisnik nije podržao ukrajinsku potpisnicu istog sporazuma. Ubrzo poslije predsjedničkih izbora i promjene vlade stavljen je van snage ustav iz 2004. godine, čime su uvećana predsjednička ovlaštenja na račun parlamenta i vlade.

Kriza legitimiteta ukrajinskog političkog sustava, izazvana čestim promjenama u parlamentarnom svrstavanju cijelih stranaka i koalicija, kao i sumnjama u neovisnost sudske vlasti i u regularnost predsjedničkih izbora, o čijem su ishodu ovisile i parlamentarne većine i globalni strateški kurs zemlje, dostigla je vrhunac poslije parlamentarnih izbora 2012. godine. Prije tih izbora Janukovičeva je vlada usvojila novi izborni zakon, po kome se proporcionalnim izbornim sustavom (kojime je do tada biran cio parlament) bira samo polovina zastupnika Vrhovne rade, dok se druga polovina bira većinskim sustavom u jednomandatnim izbornim jedinicama, pri čemu je za osvajanje zastupničkog mandata bila dovoljna tek relativna većina u izbornoj jedinici. Pored ovog postupka promjene izbornih pravila pred same izbore, neuobičajenog u razvijenim, a često opasnog u nestabilnim demokracijama, legitimitet političkog sustava je dodatno urušen efektima novog izbornog sustava na ishod izbora i formiranje vlade. Tri su oporbene stranke, naime, osvojile 49,94% glasova i više od polovine zastupničkih mandata po proporcionalnom sustavu. Po većinskom su, međutim, sustavu, skoro četrvrtinu zastupničkih mjesta osvojili neovisni ili kandidati lokalnih stranaka, marginalnih na nacionalnoj razini, koji su, mahom bez ikakvih najava takvog postupka tokom izborne kampanje, podržali ponovno formiranje vlade odane Janukoviču, pridruživši se njegovim zastupnicima u formiranju većine.

U takvim okolnostima izrazito sumnjivog legitimiteta, Janukovič je izveo politički potez od dalekosežnog utjecaja na stratešku orijentaciju Ukrajine, kakvi se i u stabilnim demokracijama obično ne povlače bez nedvojbene suglasnosti većine stanovništva, daleko veće od natpolovične. On je, naime, krajem 2013. godine odbio potpisati trgovinski sporazum sa Europskom unijom, pripreman u okviru njezinog Istočnog partnerstva. Toj nagloj i radikalnoj promjeni politike vremenski su koincidirale naglo iznesene financijske ponude Rusije Ukrajini, znatno povoljnije od europskih, kao i ruske prijetnje Ukrajini ukoliko potpiše sporazum sa EU, te odgovarajuća propagandna kampanja. Masovni prosvjedi oporbe protiv takvog postupka su bili mirni, dok u siječnju 2014. godine vladajuća koalicija nije usvojila zakon o drastičnom ograničavanju prava na prosvjede. Uslijedilo je zauzimanje mnogih upravnih zgrada od strane prosvjednika, kao i pregovori sa vlastima o njihovom napuštanju u zamjenu za oslobađanje uhićenih prosvjednika. Dogovor te vrste je postignut, ali je bilo primjetno javno ohrabrivanje ukrajinskih vlasti da nasilnim putem uguše prosvjede od strane više ruskih političara i pripadnika sigurnosnih struktura.

Od 18. veljače Kijev su zahvatili trodnevni oštri i krvavi oružani sukobi prosvjednika i snaga sigurnosti, praćeni nasilnom smrću oko 100 ljudi, dekretima o proširenju ovlasti policije u primjeni sile, hapšenjem ranjenih prosvjednika u bolnicama i otkazivanjem poslušnosti dijela vojske, policije i vlasti zapadnih regija centralnoj vladi, ali i smjenom ministra sigurnosti i apelima za smirivanje situacije. Janukovič je, unatoč prijetnjama koje im je upućivao prethodnih dana, sa liderima oporbe 21. veljače konačno potpisao sporazum, kojime je predviđeno formiranje zajedničke vlade „nacionalnog jedinstva“, vraćanje na snagu ustava koji garantira parlamentarni sustav, te održavanje izbora, uključujući i predsjedničke, do kraja godine. Sporazum su potpisali i medijatori, ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske, ali ne i predstavnik Rusije, što je postala činjenica od krucijalnog značaja, obzirom da je baš Rusija u kasnijem razvoju događaja posebno inzistirala na doslovnom provođenju tog sporazuma. Prosvjednici su, međutim, ostali na ulicama, a radikalniji dio njih je izrazio i oštro negodovanje potpisivanjem sporazuma. Dan nakon potpisivanja je Janukovič napustio Kijev i otišao na istok zemlje, a dio zastupnika Stranke regija je promijenio stranu u parlamentu, koji je izglasao njegovu smjenu i za vršitelja dužnosti predsjednika imenovao Oleksandra Turčinova. Janukovič je kasnije iz Rusije dao izjavu da je smijenjen silom, te da neće sudjelovati na predsjedničkim izborima zakazanim za kraj svibnja, koje smatra nelegitimnim, koji stav dijeli i Putun.

Dramatične promjene u Kijevu, tj. na nacionalnoj razini, imale su ozbiljnih reperkusija u istočnim i južnim dijelovima zemlje, čije je stanovništvo pretežno naklonjeno Rusiji. Reakcije preostalog dijela Stranke regija i njoj bliskih snaga u posljednjih mjesec dana kreću se od inicijativa za decentralizaciju i federalizaciju Ukrajine, preko prosvjeda u kojima, paradoksalno, proruski prosvjednici štite od razaranja kipove Vladimira Iljiča Lenjina, za čije je vladavine Ukrajina i ustanovljena kao ravnopravna federalna jedinica SSSR-a, sve do negiranja legitimnosti novih vlasti u Kijevu i poziva na odcjepljenje pojedinih regija ili njihovo pripajanje Rusiji, uslijed čega su pokrenuti i odgovarajući kazneni postupci. Akutno je najteža situacija na Krimu, poluotoku koji unutar Ukrajine ima status autonomne republike, nastanjene sa 58% Rusa, 24% Ukrajinaca i 12% Tatara, koji su islamske vjere. Lokalne snage sigurnosti su, uz podršku ruskih trupa, mahom od ranije stacioniranih na Krimu po međudržavnom ugovoru iz 1994. godine, krajem veljače i tijekom ožujka preuzele kontrolu nad gotovo cijelim poluotokom, zauzimajući jednu za drugom baze ukrajinske vojske i mornarice, često i zarobljavajući njihove zapovjednike, te dosljedno onemogućujući pristup stranim promatračima.

Referendum o odvajanju Krima od Ukrajine i njegovom pripajanju Rusiji je održan 16. ožujka, sa odazivom birača od preko 85% i više od 95% glasalih koji su podržali tu odluku, a predsjednik Putin je potom nazvao Krim dijelom Rusije, na temelju moralnog i materijalnog prava, prava na samoopredjeljenje i strateškog značaja za Rusiju. Rusija je u SB UN vetom spriječila osudu referenduma (13 članica je glasalo za osudu, a Kina je bila uzdržana). EU i SAD su referendum proglasile nezakonitim, obustavljen je rad Vijeća Rusija – NATO, članstvo Rusije u Grupi 8 je praktično zamrznuto, a određen broj ruskih zvaničnika i drugih pojedinaca je zbog događaja na Krimu pogođen sankcijama SAD. Posljednji relevantni događaji vezani za krimski aspekt ukrajinske krize su dogovor Putina sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel da se u Ukrajinu uputi misija OSCE, čiji mandat ne bi obuhvatao Krim, te početak energetske, financijske, prometne i ekonomske blokade poluotoka od strane vlasti u Kijevu.

Analiza stavova i politika ključnih aktera, te projekcija mogućih pravaca razvoja

Jedna od glavnih nepoznanica vezanih za ukrajinsku krizu je odgovor na pitanje „dokle je Putin spreman ići?“. Spekuliralo se da će inicirati odcjepljenje većih dijelova istočne i južne Ukrajine, po scenariju sa Krima, ali i iz Južne Osetije, Abhazije i Nagorno-Karabaha. Posebna je pažnja usmjerena na moldavsku oblast Pridnjestrovlje, koja se ne graniči sa Krimom, ali je u blizini važne pomorske baze u Odesi (ukrajinskom gradu i regiji sa izrazito proruski nastrojenom većinom stanovništva), kao i granice sa Rumunjskom, pa bi se širenjem „krimskog sindroma“ na tu oblast kriza i teritorijalno dovela do samih granica EU. Unatoč oštrim izjavama Putina, a naročito velikog dijela ruskih analitičara, spomenuti dogovor sa kancelarkom Merkel sugerira da agresivne akcije van Krima nisu u planu. Može se predvidjeti snažna ruska propagandna ofenziva, namijenjena prije svega ohrabrivanju proruskih snaga u pojedinim zemljama, donekle možda i obeshrabrivanju drugih. Pogled na mapu Ukrajine i veličinu njezinog i teritorija Krima, međutim, sugerira da bi ta propagandna ofenziva realno imala težinu ofenzive Miloševića, a i nekih drugih srpskih političkih aktera, koji su gubitak vlasti nad Kosovom propagandno kompenzirali neformalnom kontrolom nad nekolicinom slabo naseljenih kosovskih općina.

Što se tiče Zapada, SAD najvjerovatnije u Ukrajini imaju također pretežno interese simboličkog karaktera, obzirom na politiku Obamine administracije, koja, poučena iskustvima „rata protiv terorizma“, pokušava izvršiti maksimalan mogući transfer vojne odgovornosti na Europu, što nužno nosi i nešto manje željeni transfer efektivne vojne moći i samostalnosti. Sama Europska unija će u ovom trenutku svakako pozdraviti zaustavljanje krize na slučaju Krima. Nju uz Rusiju vezuju krucijalni gospodarski interesi, prije svega u oblasti snabdijevanja energentima. Aktualna je kriza, međutim, zajedno sa svježim iskustvom posljedica politički i vojno ne toliko dramatične „plinske krize“ iz 2009. godine, silovito razotkrila ranjivost Europe u smislu energetske sigurnosti, koja ju dovodi u situaciju da trpi ekonomske ucjene po pitanju odbrane njezinih najviših i temeljnih vrijednosti – ljudskih prava i sloboda, demokracije i slobodnog tržišta.

Sada se ne može sa sigurnošću znati hoće li u EU uskoro prevladati stav da treba ubrzano raditi na iznalaženju novih i učinkovitih načina snabdijevanja plinom i naftom iz ležišta koja nisu pod ruskom kontrolom ili utjecajem, te eksploatiranja drugih izvora energije, makar i uz privremenu energetsku nestašicu nižeg ili srednjeg intenziteta, kako bi Europa u postupanju prema Rusiji u narednom periodu imala potpuno odriješene ruke. Nedvojbeno je, međutim, da bi takva strateška odluka EU za rusko gospodarstvo bila katastrofalna, obzirom da je ruski izvoz, u smislu destinacija, u obimu od preko 50% usmjeren ka Europi, a preko 70% tog izvoza u smislu strukture čine mineralna goriva. Ukoliko se Europska unija opredijeli za odlučnu gospodarsku i tehnološku, pa i sigurnosnu i diplomatsku dugoročnu akciju na zaštiti svojih temeljnih vrijednosti od energetskih ucjena, vanjski pojavni oblik ruskog režima kao samoodrživog, vitalnog, superiornog, monolitnog i po mogućnosti ekspanzivnog bio bi na najtežoj kušnji od početka „rata protiv terorizma“ koji mu je takav image u najvećoj mjeri i omogućio znatnim otežavanjem eksploatacije energenata u regiji Bliskog Istoka. Na kušnju bi došla i česta kineska solidarnost i podrška Rusiji, koja bi u tom slučaju vjerojatno dobila i konkretniju tržišnu cijenu.

Veliku nepoznanicu predstavlja i ponašanje novih vlasti u Kijevu, koje su prošle kroz teške kušnje borbe protiv surovog autoritarnog režima. Jedan aspekt te nepoznanice je budući odnos nekih struja među dojučerašnjim revolucionarima prema europskoj integraciji Ukrajine, napose prema efektivnom usvajanju spomenutih temeljnih vrijednosti Europske unije. Uzrok je tome realno prisustvo određenog broja pristaša pojedinih radikalno desnih pokreta u njihovim redovima, koji baštine upravo vrijednosti na čijoj je negaciji i porazu i nastala EU, ali je to prisustvo po svoj prilici daleko manje nego što tvrde pristalice Putina i Janukoviča. Njihovu će realnu snagu pokazati skori ukrajinski izbori. Drugi je aspekt „kijevske nepoznanice“ uvjetovan izrazitom privrženošću novih vlasti ukrajinskoj neovisnosti od Rusije, državnom integritetu i ukrajinskom identitetu. Ima naznaka da su u odbrani i zaštiti tih vrijednosti u prvom postrevolucionarnom periodu neki među njima skloni i djelimično zanemariti izrazitu etničku heterogenost zemlje. Time, vjerovatno nenamjerno, a možda i iz taktičko – mobilizacijskih razloga, daju dodatni „materijal“ propagandnoj mašineriji svojih protivnika, što strateški može predstavljati veliku grešku, između ostalog i zbog činjenice da Rusi nisu jedina manjina u Ukrajini. Dugoročno mudar potez bi bilo iskreno razmatranje decentralizacijskih, konsocijacijskih, pa i otvoreno federalističkih prijedloga koje su već naznačili umjereni i kooperativni dijelovi Stranke regija, koja je Janukoviča svrgla sa pozicije stranačkog lidera.

Dalja se razrada i plasiranje takvih prijedloga mogu očekivati u novoizabranim tijelima vlasti, a konstruktivan se doprinos njihovom razmatranju može očekivati od pojedinih članica EU koje su matične države pojedinih ukrajinskih manjina – prije svih od Mađarske i Bugarske (od Poljske i Rumunjske se takav pristup nešto manje može očekivati, kako iz povijesnih, tako i iz dnevno – političkih razloga). U svakom slučaju, mudar bi postupak najviših tijela EU bilo osiguranje adekvatne kompenzacije svim svojim članicama, kao i zemljama – kandidatima, koje bi bile gospodarski posebno teško pogođene eventualnom konfrontacijom Evrope i Rusije, prije svega u oblasti izgradnje i održavanja energetske infrastrukture, u koju su već uložena znatna sredstva. Time bi se te zemlje stimulirale za učinkovito uklapanje u europski konsenzus po pitanju Rusije i za naglašeno konstruktivan pristup stabilizaciji Ukrajine.

BiH i okolne zemlje, na žalost, još uvijek nemaju nedvojbeno pozitivnih iskustava sa utemeljenjem demokratskih i učinkovitih multikulturnih zajednica, konstituiranih na principima decentralizacije, konsocijacije i federalizma, koja bi mogla ponuditi Ukrajini. Ove zemlje, dapače, tamošnjoj krizi pristupaju primarno kao mogućem izvoru dodatnih problema za krize u kojima se i same već dugoročno nalaze. Srbija i Kosovo, donekle i Makedonija, bi možda mogli ponuditi neke od svojih mukotrpno građenih i još uvijek osjetljivih institucionalnih aranžmana, makar na razini temeljnih principa. Unatoč tretiranju tih aranžmana kao „uspješnih europskih priča“, prije svega od strane njihovih autora, pokrovitelja i realizatora, Bosna i Hercegovina bi, ukoliko njeni politički akteri u roku od godinu dana pronađu rješenje za učinkoviti i demokratski preustroj zemlje, primjeren pluralnoj strukturi njenog stanovništva, koji jednako isključuje i separatizam i centralizam/unitarizam, mogla bukvalno promjeniti negativan trend svoje novije povijesti. Od primatelja i konzumenta učinaka tuđeg institucionalnog inženjeringa, mogla bi po prvi put u dugom periodu postati emiterom konceptualnih rješenja primjenljivih, ili barem relevantnih za rješavanje ukrajinske krize, koja se u sustavnom smislu do tada teško može razriješiti, kao i drugih kriza na post-sovjetskom, pa i širem prostoru, čije se izbijanje ili povećanje vidljivosti može očekivati u bliskoj budućnosti. U tom kontekstu treba promatrati i dolazeće bosanskohercegovačke opće izbore, a naročito izborne rezultate političkih aktera spremnih hrabro iskoračiti iz okamenjenih paradigmi i predrasuda, ukorijenjenih unutar etničkih zajednica kojima pripadaju njihovi birači.

About Author

Milan Sitarski

Milan Sitarski

(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article