IDPI

Tri političke scene u BiH i njihov odnos prema državnom ustroju

 Breaking News

Tri političke scene u BiH i njihov odnos prema državnom ustroju

Tri političke scene u BiH i njihov odnos prema državnom ustroju
siječanj 15
14:21 2020

Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih država u kojoj neke među dominantnim strankama krše temeljna načela njezinog vlastitog ustava. U zemljama u kojima uopće postoje takvi, protu-(s)ustavni politički akteri, koji se protive samim temeljima političkog ustroja, oni mahom spadaju u marginalne političke snage koje na izborima podržava izrazito mali dio populacije. Zemlje u kojima oni dobivaju više od 20% glasova na državnoj razini politički teoretičari uglavnom promatraju kao zemlje s nestabilnom ili barem potencijalno nestabilnom političkom scenom, u kojoj značajan dio populacije ne prihvaća ustavni ustroj.

 

BiH je vjerojatno jedina zemlja u svijetu u kojoj ustavni ustroj ne prihvaćaju politički akteri koji neporecivo dominiraju političkom scenom. Točnije, većinom političkih scena, jer u BiH ne postoji jedna jedinstvena politička scena, kao što ne postoji ni u, primjerice, Belgiji i Kanadi. U BiH postoje barem tri paralelne političke scene, na kojima se sučeljavaju stranke i političke struje koje djeluju unutar svakoga od njezina tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. Postoje, doduše, i stranke koje se deklariraju kao „građanske“ i „multietničke“, ali njihovi izborni rezultati u cijelom poslijeratnom periodu jasno svjedoče da barem 90% njihovih birača pripada najbrojnijem konstitutivnom narodu – Bošnjacima.

 

Bošnjaka je u cijeloj zemlji po popisu iz 2013. godine nešto više od 50%, Srba oko 31%, Hrvata oko 15%, a Ostalih nešto manje od 4%. Bošnjačke i „građanske“/“multietničke“ stranke praktično djeluju na jedinstvenoj političkoj sceni, premda ogromna većina tih stranaka niječe tu činjenicu koja je razvidna iz geografske distribucije glasova koje sve one dobivaju u pojedinim dijelovima zemlje. Bošnjačke stranke vole, što je posve legitimno, naglašavati nacionalni identitet Bošnjaka, kao naroda kojem je nacionalna identifikacija bila onemogućena u velikom dijelu novije povijesti, ali prema ideji „građanske države“ i „multietničnosti“ u političkoj sferi vrlo često pokazuju naglašenu naklonost. To je također legitimno, premda i kontradiktorno, pa se kod bošnjačkih stranaka postavlja pitanje hijerarhije njihovih prioriteta između bošnjačkih nacionalnih interesa i „građanske države“. Što je tu u funkciji čega i što čemu služi?

 

„Građanske“ i „multietničke“ stranke, s druge strane, načelno osuđuju prisutnost nacionalnog identiteta kao relevantne teme u političkom životu i stranačkim programima, neovisno o kojem se narodu radi, što je također legitimno. U političkoj praksi se, međutim, dominantan dio njihovih stavova o temeljnim pitanjima ustroja i karaktera BiH kao države podudara sa stavovima bošnjačkih stranaka. Oštrica njihovog „protunacionalizma“ je u suštini okrenuta isključivo protiv hrvatskih i srpskih stranaka, dok prema bošnjačkim gaje neku vrstu ambivalentnog odnosa – u teoriji konfliktnog, a u praksi suradničkog. Ovim naglašeno selektivnim odnosom prema nacionalnim strankama različitih naroda „građanske“ i „multietničke“ stranke također pokazuju izrazito visok stupanj kontradiktornosti i izazivaju sumnju u autentičnost njihovih proklamiranih programskih opredjeljenja.

 

Ključna je poveznica političkih agendi bošnjačkih i „građansko-multietničkih“ stranaka, koje skupa gotovo u cijelosti pokrivaju najbrojniju od tri političke scene u BiH, njihov unitarizam kao načelo po kome treba preustrojiti BiH. Taj unitarizam podrazumijeva i odražava njihovo duboko protivljenje dvjema temeljnim ustavnim odrednicama BiH kao države – njezinom tronacionalnom karakteru, definiranom samom Preambulom Ustava koja poimence navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao nositelje državnog suvereniteta, te njenome dvoentitetskom ustroju. Ove stranke ne fokusiraju svoju pažnju na sustavnu asimetriju, uočljivu već na prvi pogled (dva entiteta za tri konstitutivna naroda), već se u suštini zalažu za ukidanje, a ako ono nije mogućno, barem za minimiziranje političke relevantnosti i konstitutivnih naroda i entiteta.

 

U srži sustavnih kriza koje kronično potresaju poslijeratnu BiH od samog njezinog nastanka jeste upravo ova temeljna težnja unitarističkih stranaka koje dominiraju najbrojnijom od njenih političkih scena za dokidanjem ključnih ustavnih kategorija. Taj je zadatak, naravno, teško ostvariv, ako ne i nemoguć, ako ni zbog čeg drugog ono zbog činjenice da je Ustav BiH dio međunarodnog mirovnog sporazuma – Daytonskog. Izuzetno je teško čak i zamisliti da bi, pri razvoju međunarodnih odnosa primjetnom u posljednja dva desetljeća, moglo doći do novog konsenzusa relevantnih inozemnih aktera sličnog onome iz 1995. godine, koji bi bio sklopljen o pravcu izmjena njihovog tadašnjeg, također teško dostignutog konsenzusa o važećem Ustavu BiH.

 

Suočene s neostvarivošću svojih temeljnih težnji, unitarističke su stranke primorane razdvojiti svoje ciljeve na primarne i sekundarne. Pri nemogućnosti istovremenog ukidanja ili barem marginalizacije konstitutivnih naroda i entiteta, one u gotovo svim slučajevima prednost daju ukidanju i marginalizaciji konstitutivnih naroda. Premda to gotovo nitko od njihovih dužnosnika neće javno reći, osim u trenucima nesmotrenosti, njihova je težnja k supremaciji državne razine vlasti nad entitetskom tek sekundarna, u velikom broju slučajeva i hinjena. Kada je u pitanju cilj koji se sve češće pokazuje kao primaran, zbilja temeljni, a to je dokidanje i marginalizacija konstitutivnosti naroda – ovim je strankama svojevrsni entitetski separatizam čak i prilično učinkovito provedbeno sredstvo.

 

Tema drugih tekstova će biti djelovanje unitarističkih stranaka s najbrojnije političke scene u BiH na entitetskim i kantonalnim razinama usmjereno protiv konstitutivnosti naroda, te njihovi nedosljedni postupci na i s državne razine prema entitetskoj razini, kao i posljedice spomenutog djelovanja i njegove suštinske nedosljednosti po stabilnost i učinkovitost države BiH. Ovdje će biti razmotrene isključivo njihove akcije u tom smjeru vezane uz izbor članova Predsjedništva BiH.

 

Pored najbrojnije političke scene, u BiH postoje još dvije. Na srpskoj političkoj sceni djeluju gotovo isključivo stranke koje zastupaju nacionalne interese Srba, neovisno o tomu imaju li u svome nazivu naglašen srpski predznak ili ne. Njihova je zajednička specifičnost, unatoč čestim međusobnim sukobima po mnogim ostalim pitanjima, zastupanje nacionalnih interesa Srba prije svega putem osnaživanja entitetske razine vlasti, tj. entiteta Republika Srpska. Ovaj pristup je visoko teritorijaliziran, te nosi izvjesne rizike po ostvarivanje interesa Srba u FBiH, ali oko njega postoji stabilan prešutni konsenzus među srpskim strankama. Njihove aktivnosti na državnoj razini će također biti razmotrene u narednim tekstovima, kako po pitanju odnosa prema entitetima tako i prema načelu konstitutivnosti naroda i njegovoj primjeni, dok će ovdje biti dan osvrt na njihove stavove po pitanju Predsjedništva BiH.

 

Hrvatska politička scena je najmalobrojnija u BiH, a određujuća specifičnost Hrvata kao naroda je ta da oni nisu većina niti u jednom od dva entiteta. Zajednička je osobina velike većine hrvatskih stranaka zato primarno zalaganje za institucionalnu zaštitu jednakopravnosti konstitutivnih naroda u cijeloj BiH. Te su stranke spremne koristiti teritorijalnih mehanizama te zaštite tamo gdje je to mogućno (prije svega Ustavom definirane pozicije kantona u FBiH, te jedinica lokalne i mjesne samouprave), ali i raznovrsnog spektra neteritorijalnih mehanizama i na državnoj i na entitetskim razinama. U ovom tekstu razmatrana državna razina vlasti za Hrvate je posebice značajna, obzirom da samo na državnoj razini poduzete zakonodavne aktivnosti mogu dovesti do pune jednakopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Uslijed takve objektivne pozicije Hrvata, njihove su stranke najdosljedniji zastupnici konsocijacije i federalizma, ugrađenih u same temelje Ustava BiH, te sustavno odolijevaju kušnjama koketiranja s bošnjačkim unitarizmom i kod Srba prečesto promoviranim separatizmom.

About Author

Milan Sitarski

Milan Sitarski

(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.

Related Articles

0 Comments

No Comments Yet!

There are no comments at the moment, do you want to add one?

Write a comment

Write a Comment

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article