NaslovnaAnaliza„Sindrom Komšić“ kao krađa identiteta

„Sindrom Komšić“ kao krađa identiteta

U Bosni i Hercegovini su, kao u tipičnoj federalnoj i konsocijacijskoj, doduše asimetričnoj državi, Srbi u početku ostvarivali svoju konstitutivnost kroz entitet Republika Srpska, a Bošnjaci i Hrvati kroz zajednički entitet Federacija BiH i kroz njezinih 10 kantona, od kojih su 5 s izrazitom bošnjačkom, 3 s izrazitom hrvatskom većinom, a 2 su mješovita, jedan s bošnjačkom a jedan s hrvatskom apsolutnom većinom. Zbog takvog ustroja, propisanog Daytonskim Ustavom, česta su bila iznošenja pogrešnog tumačenja po kome su entiteti zapravo konstitutivne federalne jedinice BiH, dok su kantoni konstitutivne federalne jedinice unutar FBiH.

 

Takvo je stanje načelno izmijenjeno odlukom Ustavnog suda BiH iz 2000. godine, kojom su sva tri naroda proglašena konstitutivnim na cijelom teritoriju BiH, dakle u oba entiteta i u Distriktu Brčko, u kome niti jedan narod nema apsolutnu većinu. Ova načelna izmjena je podvukla činjenicu da su konstituenti BiH kao federalne države, to jest njezine neteritorijalne federalne jedinice, zapravo njezini konstitutivni narodi, dok su entiteti i kantoni zapravo provedbeni mehanizmi konstitutivnosti tih naroda.

 

Unatoč tomu, unitarističke stranke (primarno „građansko-multietničke“ stranke, ali uz naglašeno benevolentan stav bošnjačkih) su, još 2006. godine iskoristile mogućnost koju su pronašle tumačenjem samoga Ustava BiH na način izravno suprotan njegovim temeljnim načelima. Daytonski su ustavotvorci, naime, 1995. godine usvojili Ustav iz čijih je temeljnih načela nedvojbeno jasno da je u tijelima namijenjenim predstavljanju konstitutivnih naroda bila podrazumijevana legitimnost predstavljanja tri u Preambuli imenovana konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. Jednostavnije rečeno – pripadnici svakog od ta tri naroda moraju imati mogućnost vlastitim glasovima birati vlastite predstavnike u tim tijelima. Poštivanje elementarne političke kulture, koje se podrazumijeva u demokratskim društvima i zastupničkim demokracijama u cijelosti onemogućava pripadnicima jednog naroda da svojim glasovima biraju predstavnike drugoga naroda.

 

Unitarističke su snage, međutim, potpunim napuštanjem načela elementarne političke kulture, na Općim izborima 2006. godine odlučile krivo interpretirati i Ustav BiH i na njemu utemeljeni Izborni zakon, te zlouporabiti činjenicu da je Federacija BiH jedinstvena izborna jedinica za izbor dva od tri člana Predsjedništva BiH – hrvatskog i bošnjačkog. Zlouporabile su istovremeno i činjenicu da slovom Izbornog zakona Bošnjacima nije eksplicitno zabranjeno glasovati za hrvatskog člana Predsjedništva, ali da im nije niti eksplicitno dozvoljeno, te da iz cjelokupnog duha i Ustava i Izbornog zakona proizlazi potpuna neprimjerenost takvog čina, suprotnog samim temeljima konsocijacijskog ustavnog ustroja.

 

Takvo tumačenje, suprotno i Ustavu i Izbornom zakonu i elementarnoj političkoj kulturi, omogućilo je pojedinim strankama za koje tradicionalno glasuju u nadmoćnoj većini Bošnjaci, da jednostavnom političkom odlukom da svoga kandidata kandidiraju za hrvatskog umjesto za bošnjačkog člana Predsjedništva, u suštini „prekomandiraju“ jedan dio birača s bošnjačke na hrvatsku političku scenu. To „prekomandiranje“ na hrvatskoj sceni, obzirom na izrazitu numeričku disproporciju Bošnjaka i Hrvata u FBiH (oko 70% Bošnjaka i oko 22% Hrvata), izaziva tektonski poremećaj uvođenjem na nju političkog aktera kojemu niti svi autentično hrvatski politički akteri zajedno, čak ni kad bi iskoristili tek teorijsku mogućnost zajedničkog nastupa, ne bi imali niti teorijsku šansu suprotstaviti se u izbornoj utrci.

 

Tako je „prekomandiranom“ bošnjačkom kandidatu mjesto „hrvatskog“ člana Predsjedništva zagarantirano temeljem krađe nacionalnog političkog identiteta koju po nalogu stranačkih vodstava vrše njegovi birači. Unitarističke snage se često koriste argumentom da nitko nema pravo ocjene tko su „pravi“ ili „legitimni“ Hrvati. Taj je argument perfidan i trivijalan, obzirom da potpuno zanemaruje temeljno načelo demokracije po kome legitimitet političkih predstavnika ovisi o većinskoj političkoj potpori i pristanku koje im daju oni koje predstavljaju. U slučaju tijela u kojima se predstavljaju svi građani (primjerice zastupnički domovi) radi se o političkoj potpori većine svih građana koje predstavljaju, a u slučaju tijela u kojima se predstavljaju konstitutivni narodi (Predsjedništvo BiH i domovi naroda) – o političkoj potpori većine pripadnika konkretnog naroda koji predstavljaju, primjerice Hrvata.

 

Potpunim nijekanjem načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih jedinica, primjerenog federalnoj i konsocijacijskoj političkoj zajednici, najteže su pogođeni Hrvati, kao najmalobrojnija konstitutivna jedinica (konstitutivni narod) koji za izbor svojeg člana Predsjedništva BiH nema posebnu izbornu jedinicu u kojoj su njeni pripadnici većina stanovništva. I Bošnjaci i Srbi to imaju. Srbi ne mogu izabrati drugim narodima članove Predsjedništva, jer su većina samo u entitetu u kojem se bira njihov – srpski član, ali ni njihovog člana ne mogu izabrati pripadnici drugih naroda. Bošnjaci i Hrvati koji žive u RS-u mogu svojim glasovima utjecati na pobjedu određenog kandidata, donijeti mu prevagu nad drugim kandidatom. Oni, međutim, ne mogu izabrati kandidata za kojeg nije glasovao niti jedan Srbin u RS-u.

 

Upravo je to mogućnost koja je ključna i trajna determinanta položaja Hrvata – da za njihovog predstavnika u Predsjedništvu BiH bude izabran kandidat za kojeg nije glasovao niti jedan Hrvat u FBiH. Mogućno je da je određeni broj Hrvata iz FBiH i glasovao za Komšića 2006., 2010. i 2018. godine. To je, međutim, posve irelevantno, obzirom da su glasovi Hrvata brojčano marginalni u ukupnoj strukturi njegovih glasova, kao što su i glasovi za njega marginalni u ukupnoj strukturi glasova koje su na izborima dali pripadnici hrvatskog naroda.

 

Politički značaj Predsjedništva BiH ne mora se detaljno opisivati. Dovoljno je podsjetiti da ono predstavlja državu u inozemstvu, te da nosi simbolički kapital svojstven svim izravno izabranim šefovima država. Pored toga, ono daje mandat za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, što znači da taj proces može i uvjetovati i blokirati. Najzad, ono imenuje nositelje najviših dužnosti u diplomatskoj mreži BiH, koja pred javnostima drugih zemalja predstavlja zemlju i stanje u njoj, tako da je od vrhunskog značaja popunjavanje te mreže legitimnim, autentičnim predstavnicima sva tri naroda.

 

Možda su po položaj Hrvata u BiH u različitim oblastima društvenog života još opasnija kršenja načela legitimnog predstavljanja na nekim drugim razinama vlasti, ali je neporeciva činjenica da su Predsjedništvo BiH i tri puta izvedena prevara Željka Komšića „kruna“ i vrhunski simbol njihovog lišavanja ustavnih prava kao konstitutivnog naroda. U mandatima koji su slijedili svakoj od tih prevara, Srbi su imali jednog člana Predsjedništva, Bošnjaci dva, a Hrvati – niti jednog. Dokle god se, primjenom nekoga od mnogobrojnih dostupnih operativno-tehničkih modela Izbornog zakona, sustavno i trajno ne otkloni mogućnost da za hrvatskog člana Predsjedništva bude izabran kandidat za koga nije glasovao niti jedan Hrvat, taj će narod i u simboličkom i u efektivnom smislu biti degradiran u odnosu na Bošnjake i na Srbe.

Milan Sitarski
Milan Sitarski
(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.
UREDNIČKA PREPORUKA
ZADNJE OBJAVLJENO