IDPI

Primjenjivost belgijskog modela ustroja u BiH, uz uvažavanje specifičnosti obje države

 Breaking News

Primjenjivost belgijskog modela ustroja u BiH, uz uvažavanje specifičnosti obje države

Primjenjivost belgijskog modela ustroja u BiH, uz uvažavanje specifičnosti obje države
rujan 01
16:23 2019

Autor članka „Zahtjevi HDZ-a i izborni zakon: FBiH trenutno živi belgijski politički model“ na portalu Klix.ba osporava legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda u BiH, kao i sam ustavni koncept konstitutivnosti naroda. Napadaju se inicijative hrvatskih aktera iz BiH i RH, pa i posljednja zastupnika i bivšeg ministra Mire Kovača, da Hrvati u BiH dobiju svoju izbornu jedinicu zarad onemogućavanja njihovog nadglasavanja. Temeljna je težnja autora pobijanje hrvatskih zahtjeva da se legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda, sukladno njihovom ustavnom položaju i ustavnoj strukturi vlasti u BiH, osigura na sličan način kao u najlakše usporedivoj europskoj državi – Belgiji.

Pri tomu se iznosi niz neistina (poput one da je „Platforma“ 2011. godine formirana na državnoj razini, a ne na federalnoj, entitetskoj), poluistina (iznošenje formalno točnih činjenica, poput nekih o načinu izbora belgijske Savezne vlade, uz potpuno zanemarivanje cjeline ustavnog ustroja u kome se ona bira i djeluje), te krivih zaključaka i pogrešnih analogija (primjerice: „Suštinski, Belgija koja je članica Evropske unije ima slične ili gotovo identične političke prakse kakve vladaju u FBiH“). Ovakav se pristup, suprotan novinarskoj profesionalnoj etici, primjenjuje kako bi se potkrijepio već unaprijed zadan ideološki definirani cilj – tvrdnja da se temeljni principi belgijskog ustroja, a vjerojatno i bilo kojeg drugog, ne mogu primijeniti na BiH, te da samu konstitutivnost naroda i načelo njihovog legitimnog predstavljanja treba u cijelosti napustiti.

Manipulativna uporaba „argumenata“

Autor koristi svoju sumarnu analizu rezultata izbora za Zastupnički dom Federalnog parlamenta Belgije 2010. godine i njihovu usporedbu s bh izborima iste te godine, u kojoj su realni, relevantni brojčani odnosi ostali posve nespomenuti, kao temelj svojih teza. Ključna je među tim tezama ona da belgijski politički sustav omogućava nametanje predstavnika jednome od naroda koji žive u toj pluralnoj državi, te da primjena ključnih elemenata tog sustava u BiH ni na razini načela niti na razini institucionalnih rješenja ne može poslužiti kao sredstvo zaštite od takvog nametanja. Vjerojatno je ključni motiv ovakvog pristupa demotiviranje samih pristaša federalizma i konsocijacije u BiH u njihovim inicijativama za primjenu praksom već potvrđenih institucionalnih mehanizama za provedbu tih koncepata.

Stječe se dojam da autor koristi puno različitih i većini čitatelja nerazumljivih pojmova, zarad ostavljanja dojma vlastite učenosti. Time se problemi o kojima piše, koji su i po svojoj prirodi izrazito komplicirani, čine čitatelju dodatno nerazumljivim. Tako izneseni stavovi i tumačenja ne objašnjavaju na validan način belgijski model državnog ustroja, kao ni kontekst društvene i političke stvarnosti u Belgiji u kojoj taj model funkcionira, niti temeljna načela bh ustavnog ustroja, ni ključne značajke ovdašnje stvarnosti u kojoj taj ustroj (ne) funkcionira, a ni putove kojima bi se ovdašnji ustroj mogao prilagoditi ovdašnjoj stvarnosti zarad vlastitog funkcioniranja, primjerice, primjenom načela i rješenja imanentnih belgijskom ustroju. Prividno se, dakle, argumentiraju unaprijed doneseni zaključci, kojima je ključna svrha relativizacija i negiranje institucionalnih modela koji bi mogli dovesti do primjene načela Ustava BiH na produktivan i funkcionalan način. Nije, dakle, u pitanju rezultat bilo kakve analize, već se u nedostatku argumenata koriste kvaziargumenti.

Usporedba temeljnih značajki ustavnog ustroja BiH i Belgije – ustavna institucionalna zaštita kolektivnih prava, uključujući domenu legitimnog predstavljanja

Belgija je federativna država, koja se sastoji od nekoliko komponenti. U njoj postoje tri neteritorijalno ustrojene zajednice – Flamanska (Vlaamse Gemeenschap), Frankofona (Communauté française) i Njemačka (Deutschsprachige Gemeinschaft), kao kulturne zajednice, s nadležnostima u oblasti kulture i zdravstva i politike. One bi se mogle promatrati kao analogne konstitutivnim narodima u BiH, s tom razlikom da su, za razliku od BiH, ustavno definirane ne samo one same, već i njihova predstavničke i izvršna tijela, te proračuni. Pored njih, postoje tri teritorijalno definirane regije – Flandrija (Vlaams Gewest), Valonija (Région wallonne), te regija Bruxelles–Prijestolnica (Région de Bruxelles-Capitale/Brussels Hoofdstedelijk Gewest), koje se dijele na pokrajine, a ove na općine. Regije bi se mogle smatrati analognim entitetima u BiH, a regija Bruxelles–Prijestolnica s Brčko distriktom.

Flamanska zajednica i njena zakonska ovlaštenja se teritorijalno poklapaju s Regijom Flandrija, ali obuhvaćaju i Regiju Bruxelles–Prijestolnica Frankofona zajednica se, također, poklapa s regijom Valonija, kao i regijom Bruxelles–Prijestolnica. Njemačka zajednica, najzad, obuhvaća dio jedne od pokrajina (Liège) unutar regije Valonija. Obzirom da i Flamanska i Valonska zajednica imaju i ovlasti na teritoriju regije Bruxelles-Prijestolnica, one nemaju unaprijed određen broj osoba koje žive u njihovoj nadležnost. Njemačka zajednica je jedina s teritorijem nad kojim ima nadležnosti isključivo u svojstvu zajednice, obzirom da je na nju Regija Valonija prenijela svoje regionalne ovlasti na teritoriju devet općina u svom sastavu.

Regija Flandrija ima jedinstvenu skupštinu i vladu, čije odluke se odnose na poslove te regije, ali i Flamanske zajednice, pri čemu flamanski zastupnici iz regije Bruxelles-Prijestolnica ne mogu utjecati na odluke koje se tiču regije Flandrija, već samo na one koje se odnose na Flamansku zajednicu. Svi zakoni koje Flamanski parlament donese zato moraju sadržati uputu primjenjuju li se samo na Regiju, Zajednicu ili na obje. S druge strane, regija Valonija i Frankofona Zajednica imaju odvojene skupštine i vlade, pri čemu skupštinu Frankofone zajednice čine frankofoni zastupnici skupštine regije Valonija i skupštine regije Bruxelles-Prijestolnica, a ministri u Vladi Regije Valonija često također služe i kao ministri u Vladi Frankofone zajednice. Ovo asimetrično rješenje vjerojatno se može objasniti višim stupnjem posvećenosti flamanskih političkih aktera teritorijalizaciji zaštite prava njihove zajednice, kao i sklonosti valonskih aktera da se pitanja teritorijalne regionalizacije zemlje i zaštite kulturnih prava zajednica barem simbolički razdvoje.

Ovakva bi rješenja mogla biti primijenjena i u BiH, primjerice tako što bi entiteti, ili drugačije nazvane teritorijalne jedinice, čiji bi broj mogao biti promijenjen izmjenama Ustava imali ulogu koju u Belgiji imaju Regije, dok bi konstitutivnim narodima bile Ustavom dodijeljene odgovarajuće institucije u rangu Zajednica. U slučaju Hrvata, ta bi institucija mogla biti Hrvatski narodni sabor BiH, a analogne bi mogla organizirati i druga dva konstitutivna naroda, pri čemu bi sve te institucije imale nadležnosti nad identitarno relevantnim potrebama pripadnika sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH, kako unutar tako i izvan teritorija teritorijalne zajednice u kojoj je dotični narod većinski.

Mogućnost izbora predstavnika onima koji ih nisu sami birali

Iznesena je tvrdnja da je temeljem rezultata izbora iz 2010. godine formirana svojevrsna „belgijska Platforma“, obzirom da je izabrana Federalna vlada u kojoj su participirale stranke koje su dobile manje flamanskih glasova od onih koje su ostale u oporbi, a za koje se kaže da su imale „etničku većinu“. Autor ipak operira nekakvom „etničkom većinom“, što bi vjerojatno bilo nešto analogno većini glasova pripadnika jednog konstitutivnog naroda, za što se, kao za uvjet izbora na odgovarajuće dužnosti, zalažu pristaše načela legitimnog predstavljanja u BiH.

Matematički gledano autor je u pravu, na sljedeći način: stranke koje su ušle u novu Federalnu vladu osvojile su unutar Flamanskog izbornog kolegija „samo“ 46,61 % glasova, dok su one koje su ostale u oporbi (izuzimajući stranke s manje od 1 % glasova) osvojile 51,68 %. Obzirom da autor sam uspoređuje ovakvu postizbornu koaliciju s formiranjem „Platforme“ 2011. godine, pogledajmo koji je bio odnos snaga hrvatskih članica te koalicije i ostalih hrvatskih stranaka u četiri kantona u kojima Hrvati čine više od 2 % stanovništva po popisu iz 2013. godine, a u kojima su HSP i NSRzB izašle na izbore samostalno: 20,66 % glasova za te dvije stranke i 79,34 % za sve ostale hrvatske stranke. U Belgiji su, dakle, u Federalnu vladu ušle stranke za koje je glasovalo tek nešto manje od polovice Flamanaca, dok su u BiH u Vladu FBiH ušle stranke za koje je glasovala tek petina Hrvata, dok stranke za koje je glasovalo četiri petine Hrvata u njoj nisu bile zastupljene.

Flamanci i Valonci imaju mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike na razini teritorijalno utemeljenih Regija, koje bi se mogle usporediti s entitetima u BiH, kao i na razini neteritorijalno utemeljenih zajednica kakve u BiH ne postoje, a za čije se uvođenje zalažu mnogi hrvatski predstavnici. Zato ne postoji nikakva mogućnost da se zajednička Vlada Flamanske zajednice i Flandrije izabere bez izborne potpore većine Flamanaca, kao ni Vlada Valonije i Vlada Valonske zajednice bez potpore većine Valonaca. U FBiH, međutim, postoji mogućnost da Bošnjaci kojih je preko 70 % stanovništva izaberu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, pa i da izaberu Vladu FBiH koja nema potporu čak 80 % Hrvata u FBiH, koji su po Ustavu ravnopravan konstitutivni narod.

Ako bi Hrvati u BiH imali teritorijalnu jedinicu u kojoj bi činili većinu stanovništva, ravnopravnu po ovlastima s jedinicama u kojima su većina stanovništva Bošnjaci i Srbi, kao i neteritorijalno utemeljenu strukturu analognu belgijskim zajednicama, koja bi se starala o potrebama Hrvata koji žive izvan teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom (dakle – na cijelom državnom teritoriju), onda im ne bi bio nepremostiv problem prihvatiti „građanski“ model izbora izvršne vlasti na razini države. Naravno, opisane promjene koje bi Hrvatima osigurale teritorijalnu jedinicu u kojoj bi bili većina i institucionalnu strukturu koja bi brinula o Hrvatima izvan nje bile bi nezaobilazni uvjet za prihvaćanje „građanskog“ modela na državnoj razini. To bi bilo mogućno obzirom da bi na nižim razinama, i na teritorijalnoj (entitet/regija) i na neteritorijalnoj osnovi (konstitutivni narod/zajednica), imali osiguran i legitimitet predstavljanja i institucionalnu zaštitu svojih prava i interesa u većoj mjeri nego što to danas ima bilo koji konstitutivni narod u BiH izvan teritorijalne jedinice u kojoj je većinski.

Mogućnost odustajanja od načela legitimnog predstavljanja na državnoj razini

Čak i u opisanom slučaju primjene belgijskih Regija i Zajednica na BiH, te time nekako opravdanog uvođenja „građanskog“ modela utemeljenog na načelu „jedan čovjek – jedan glas“, Hrvati bi bili u znatno težem položaju na razini BiH nego, primjerice Valonci na državnoj razini u Belgiji, u kojoj ih je oko 40 %. Teorijski je mogućno izostavljanje stranaka za koje glasa velika većina Valonaca iz sastava Federalne vlade, ali bi takav postupak podrazumijevao suglasnost ogromne većine stranaka za koje glasuju Flamanci, koji čine nešto manje od 60 % stanovništva države. Hrvati po Popisu iz 2013. godine čine 15,43 % stanovništva BiH, dok je Bošnjaka 50,11 %, Srba 30,78 %, a Ostalih 3,68 %.

To znači da bi dogovor relativno malog broja političkih subjekata za koje glasuju Bošnjaci i Srbi mogao dovesti do izbora državne izvršne vlasti u kojoj ne bi participirala niti jedna stranka za koju glasuju Hrvati, makar ona dobila doslovno sve hrvatske glasove u BiH. Zato bi i pored mogućnog osiguravanja legitimnog predstavljanja, konstitutivnosti i jednakopravnosti Hrvata na nižim razinama vlasti, bilo neusporedivo primjerenije zadržati u BiH i na državnoj razini mehanizme tog osiguravanja.

Autor teksta situaciju koja u Belgiji postoji na državnoj razini uspoređuje s onom koja u BiH postoji na razini entiteta FBiH. Time se nameće dojam da Federaciju BiH smatra državom, a samu BiH konfederacijom dva entiteta. Time se još jednom potvrđuje pravilo da više puta sudski potvrđeno ustavno načelo konstitutivnosti naroda ublažava i nadilazi entitetsku podjelu zemlje, dok je potiskivanje tog načela osnažuje, a samu državu slabi i vodi produbljenju njene nefunkcionalnosti, te ugrožava i samu njezinu opstojnost.

About Author

Milan Sitarski

Milan Sitarski

(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.

Related Articles

0 Comments

No Comments Yet!

There are no comments at the moment, do you want to add one?

Write a comment

Write a Comment

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja