IDPI

Poticaj sustavnom rješavanju pitanja položaja „manjinskih zajednica konstitutivnih naroda“

Poticaj sustavnom rješavanju pitanja položaja „manjinskih zajednica konstitutivnih naroda“

Poticaj sustavnom rješavanju pitanja položaja „manjinskih zajednica konstitutivnih naroda“
travanj 01
10:18 2014

U subotu, 15 ožujka 2014. godine, Caritas Vrhbosanske nadbiskupije i Udruga dragovoljaca i veterana domovinskog rata HVO HZHB Sarajevske županije organizirali su okrugli stol na temu: Održivost i opstanak Hrvata u Sarajevu kroz ekonomsku povezanost. Skup je održan u Središnjici Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije na Stupu u Sarajevu. Povod skupu bila je teška gospodarska situacija, a svrha pokušaj iznalaženja modusa i rješenja koja bi vodila ublažavanju materijalnih poteškoća. Organizatori su u pozivnom pismu, pored ostalog, naveli: „Svjesni da ekonomski razlozi (uz neriješene političke) itekako doprinose (i već su doprinijeli) odlasku hrvatskih kadrova iz Sarajeva i BiH uopće, nužno je sagledati cjelokupno stanje i vidjeti postoji li perspektiva za ostanak u glavnom gradu. Doprinos ovoj problematici trebaju dati svi oni koji osjećaju odgovornost za Hrvate grada i županije Sarajevo, od političkih predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, preko gospodarstvenika i medija do Katoličke crkve i njezinih institucija.“ U naslovu i pozivnom pismu moglo se registrirati nekoliko dramatičnih riječi: opstanak, perspektive, održivost, odlazak, materijalne poteškoće. Doista, apel je urodio plodom: skupu su se odazvali predstavnici brojnih udruga, poduzetnici, intelektualci, obični građani – mahom hrvatske nacionalnosti. Nazočili su brojni viđeniji Hrvati iz gospodarskog, društvenog, vjerskog i političkog života, kao i obični građani hrvatske nacionalnosti kojih se pitanje perspektiva o(p)stanka Hrvata u glavnom gradu Bosne i Hercegovine neposredno tiče.

Sudionicima su se, pored ostalih, obratili: Uzoriti kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, gosp. Ivan Del Vechio veleposlanik Republike Hrvatske; ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije prof. dr. sc. don Mirko Šimić; Zdenko Marković, predsjednik Udruge Dragovoljci i veterani domovinskog rata HVO HZHB – Sarajevska županija; gosp. Darko Bodul, predsjednik općinskog odbora; prof. dr. Stijepo Andrijić, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost BiH, doc. dr. Nino Raspudić, dr.sc. Dejan Vanjek, prof. Darimir Čurčić, Hrvatski narodni savez BiH, dopredsjednik županijskog odbora Sarajevo, dipl. ecc. Drago Bilandžija, savjetnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, dipl. ecc. Anton Ril, predsjednik Vrhbosanskog županijskog odbora HDZ-a Sarajevo, mr. sc. Dražen Gagulić, predsjednik HDZ-a 1990. Sarajevska županija, gosp. Svjetlan Stanić gosp. Anto Bilić, „2B Multimediaprint“ d.o.o., Nova Bila – Travnik, Don Ante Jelić, predsjednik HKDD Sarajevo, prof. mr. sc. don Ivica Mršo, ravnatelj Katoličkog školskog centra (KŠC) Sarajevo. Skupu su nazočili i predstavnici Matice hrvatske Sarajevo, hrvatskih udruga iz Sarajeva, Mladeži HDZ Sarajevo i brojni drugi predstavnici hrvatske zajednice – ukupno stotinjak osoba (jedan od panelista je u šali primijetio kako ima više ljudi na skupu nego na protestima ispred Predsjedništva BiH ili na još uvijek aktualnim plenumima).

Skup je održan bez medijske pompe, što je posve razumljivo. Na inicijativu crkvenih krugova i nevladinih udruga okupio se reprezentativan broj pripadnika zajednice Hrvata u Sarajevu, od kojih su mnogi došli s namjerom da se očituju o gospodarskim problemima i unutar njih isfiltriraju one koji na poseban način pogađaju ovu zajednicu, čija je brojnost od rata naovamo u konstantnom opadanju. Stoga su razumljivi i povod i namjera organizatora. Pored znakovitog broja sudionika, ono što ovaj skup čini važnim je događanje jedne mikro zajednice koja je otvoreno i javno progovorila o pitanjima koja je se neposredno tiču. U tom smislu veliki broj sudionika aktivno je sudjelovao iznoseći osobna zapažanja i mišljenja. Bilo je razvidno da ljudi u sebi nose dosta nakupljene gorčine i traže mjesto gdje mogu iznijeti ono što ih opterećuje – od nezaposlenosti do diskriminirajućeg odnosa prema njima radi imena kojega nose. Ako je s početka skupa postojala dilema o tome da li su skupovi takvog tipa uopće opravdani i potrebni, vrlo brzo je postalo jasno da su itekako potrebni i poželjni, pa ih je stoga potrebno što više i što češće realizirati.

Na skupu se, pored ostalog, govorilo o sljedećim konkretnim temama:

  • razlozima odlaska Hrvata iz Sarajeva u poslijeratnom periodu
  • rezultatima provedbe programa potpore hrvatskim povratnicima
  • gospodarskom pristupu/konceptu koji može pomoći zapošljavanju mladih hrvatske nacionalnosti u Sarajevu kako bi se povećali izgledi za njihov ostanak
  • refleksije ulaska Republike Hrvatske u EU na BiH i napose položaj Hrvata
  • školskom sustavu i obrazovanju prema nacionalnom programu na hrvatskom jeziku
  • institucijama koje trebaju skrbiti o položaju Hrvata (kao uostalom i svih drugih manjinskih zajednica konstitutivnih naroda)
  • povratu hrvatske imovine u Sarajevu i blokadi koju je izazvalo neusvajanje zakona o restituciji
  • nemogućnost političke participacije stranaka s hrvatskim predznakom u Sarajevu (kanton i općinska razina) zbog malog biračkog tijela, stranačke isparcijaliziranosti i dr.
  • povratu crkvene imovine – zgrada, poglavito onih u Sarajevu koje bi se koristile u obrazovne svrhe

Jasno je po nazivu okruglog stola da se nije radilo o političkom skupu. Bilo je individualnih nastupa kojima se nastojalo usmjeriti diskusiju u tom pravcu, tj. reducirati probleme na čisto političku ravan i odnose, prije svega na način da se aktualni trenutak tumači iz perspektive ratne i poratne prošlosti odnosno odgovornosti pojedinih političkih subjekata. Međutim, to se pokazalo kontraproduktivnim pa su takav pristup sudionici odbacili, pri čemu je važnu ulogu imao vlč. prof. dr. sc. Mirko Šimić koji je uspješno moderirao i usmjeravao diskusiju. Na koncu, zajednica nije dopustila da im se otme skup jer su konačno dobili prigodu artikulirati svoje autentične potrebe i oglasiti se o problemima koje ih tište, bez da itko politički profitira a sudionici ostanu zakinuti za odgovore na pitanja i očekivanja s kojima su pristupili skupu.

Iako općenito teško gospodarsko stanje u zemlji deplasira svaki diskurs kojim bi se izdvojile i izolirano tretirale pojedine zajednice tj. utvrdili i adresirali njihovi specifični problemi, dojam je da su problemi s kojima se susreće hrvatska zajednica u Sarajevu starijeg datuma, a da u postojećem sustavu ne postoji ventil koji bi omogućio njihovu artikulaciju i adresiranje. Stoga je, posve razumljivo, sam skup poslužio kao ispušni ventil za nagomilane i ustajale probleme. Unatoč tomu treba reći da je skup protekao u pozitivnom raspoloženju i konstruktivnom ozračju, čemu je najbolja potvrda njegova učinkovitost. Naime, odaslane su pozitivne i obećavajuće poruke koje ulijevaju nadu i entuzijazam. Radi se prvenstveno o porukama kojima je prepoznat značaj umrežavanja; samoorganizacije, partnerstva i solidarnosti, suradnje s postojećim institucijama; unapređenja komunikacije s donosiocima odluka putem jasno artikuliranih zahtjeva i dr. Naposljetku, došlo se i do uvida kako je sasvim normalno osloniti se na vlastite mogućnosti i snage ukoliko institucije sustava na različitim razinama ne adresiraju potrebe manjinskih zajednica na zadovoljavajući način. Stoga se evidentno trebaju tražiti alternativni načini očuvanja čitavog niza elemenata važnih za održivost identiteta i opstanak manjinskih zajednica poput zajednice Hrvata u Sarajevu, a to su prije svega: kultura, identitet, jezik, politička zastupljenost, pristup javnim resursima i sl.

 

Rezultati Okruglog stola: zaključci, smjernice i mjere za dugoročno unapređenje položaja Hrvata u Sarajevu i manjinskih zajednica svih konstitutivnih naroda

Na skupu su predložene brojne konkretne mjere. Mnoge od njih su u smislu realizacije kratkoročnog karaktera i ne zahtijevaju mnogo sredstava i vremena premda je istaknuta potreba definiranja provodioca mjera i rokova, što je djelomično i naznačeno. Usuglašene su, pored ostalog, sljedeće mjere:

  • predloženo je osnivanje udruga ili zadruga za branitelje HVO Sarajevo budući da je evidentna diskriminacija lokalnih vlasti
  • izraženo je očekivanje konkretne pomoći kada je u pitanju zapošljavanje (uz posredovanje Veleposlanstva R. Hrvatske) od velikog broja tvrtki iz Hrvatske koje djeluju u Sarajevu
  • istaknut je problem oko podizanja spomenika poginulim braniteljima Sarajeva – pripadnicima HVO, što lokalne vlasti u Sarajevu opstruiraju (u svezi s politički motiviranim nepriznavanjem HVO Sarajeva i njegove uloge u obrani glavnog grada);
  • naglašena je potreba izrade ažurirane liste (baze) nezaposlenih Hrvata s radnim i obrazovnim kvalifikacijama i Hrvata u stanju socijalne potrebe (od strane crkve ili dugoročno kreiranjem posebnog ureda za ova i slična pitanja)
  • istaknuta je potreba iznalaženja i provođenja modela društvenog i gospodarskog umrežavanja Hrvata i afirmaciji vrijednosti solidarnosti na koju se Uzoriti kardinal Vinko Puljić posebno osvrnuo u svom obraćanju
  • naglašena je potreba organiziranja sličnih skupova u skorijoj budućnosti uz konkretne mjere kako bi se u kontinuitetu razmatralo što je urađeno i razrađivale daljnje akcije u cilju postizanja opipljivih rezultata na terenu
  • da se pod okriljem Hrvatskog narodnog sabora (HNS) kao krovne organizacije hrvatskog naroda u BiH koordiniraju i iniciraju slični skupovi u drugim sredinama u kojima Hrvati nemaju politički kapacitet izabrati svoje političke predstavnike, te da se osmisli model njihovog uvezivanja.

Premda se skup prvenstveno bavio Hrvatima u Sarajevu, on je značajan i iz razloga što njegove poruke i zaključci sežu mnogo dalje od prvotno postavljenih okvira. Naime, cjelodnevna razmjena stavova i mišljenja dovele su i do dalekosežnih zaključaka koji se tiču pozicije i perspektiva ne samo sarajevskih Hrvata, već i svih drugih manjinskih identitarnih političkih zajednica konstitutivnih naroda. U tom smislu, nakon pozorno odslušanih prezentacija i rasprava, iskristalizirala su se i četiri opća zaključka/elementa, čije je adresiranje pretpostavka dugoročnog i sustavnog rješavanja statusa manjinskih zajednica i evidentiranja svih drugih relevantnih pitanja koja na samom skupu nisu aktualizirana, ili barem ne u dovoljnoj mjeri.

Naime, riječ je o sljedećim općim zaključnim elementima:

  1. za dugoročnu, potpunu i odgovarajuću zaštitu manjinskih zajednica potrebno je iznaći sustavna rješenja na razini cjeline pravno-političkog sustava. S tim u vezi nužno je sačiniti strategiju rješavanja zajedničkih problema manjinskih zajednica konstitutivnih naroda u BiH s konkretnim smjernicama i preporukama. Prethodno povlači potrebu analize postojeće institucionalno-zakonodavne arhitekture i iznošenja prijedloga koji se tiču redefinicije nadležnosti postojećih institucija ili kreiranja posebnih. Naime, ostanak Hrvata u Sarajevu kao i bilo koje druge manjinske zajednice nameće potrebu uspostave specijalnih ili prilagođenih institucija/struktura nužnih za zaštitu manjinskih zajednica konstitutivnih naroda. (u prijelaznom periodu – zbog nepostojanja općih strukturalnih rješenja i strategija nužno je žurno pristupiti izradi specijalnih strategija kojima bi se adresirali problemi i sagledale sve opcije njihovog srednjoročnog i dugoročnog adresiranja, pa tako i strategija koja bi ponudila obuhvatan odgovor na pitanje o(p)stanka Hrvata u Sarajevu)
  2. nepostojanje cjelovitih i validnih podataka o položaju hrvatske zajednice u Sarajevu, ali i drugih manjinskih zajednica, onemogućava sagledavanje njihovoga ukupnog položaja, precizno određenje izazova, trendova i njihovo adresiranje
  3. pitanje opstanka u širem gospodarskom smislu usko je povezano s političkim statusom zajednice odnosno njenim kapacitetom političkog djelovanja ka ostvarenja utjecaja na svoj položaj posredstvom institucija sustava, prvenstveno na kantonalnoj i lokalnim razinama
  4. prisutna je potreba da se u ustavno-pravnu regulativu uvede odrednica manjinske zajednice konstitutivnih naroda, što bi stvorilo pretpostavku da se zaštiti pozicija takvih skupina u većinskom okruženju putem lex specialis ili proširenjem već postojećih relevantnih zakonskih rješenja, na bazi neteritorijalne/personalne autonomije odnosno već dostupnih praksi i rješenja u području tzv. korporativnog federalizma

 

Opširnije tumačenje naprijed navedenih općih elemenata

Manjinske su zajednice osjetljivi kulturno-identitarni podsustavi koji, s obzirom na multikulturalni i multinacionalni karakter BiH, zavređuju posebnu pozornost. Njihovo održanje je relevantno i s aspekta održivosti zemlje, pa bi stanje u kojem se nalaze trebalo zanimati sve aktere, posebno one koji ističu svoje domoljublje i ljubav prema BiH. Na okruglom stolu održanom u prostorijama Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije prvenstveno se raspravljalo o gospodarskim pitanjima, ali je vrlo brzo postalo razvidno da se gospodarski prosperitet određene zajednice neminovno treba promatrati u sprezi s kapacitetom njenog političkog nastupanja. Limitiranost u ovom kao i u drugim bitnim segmentima sugerira potrebu uvođenja sveobuhvatnih pametnih mjera s ciljem unapređenja položaja manjinskih zajednica u svim svojim relevantnim aspektima na koje se može utjecati putem politika.

 

1. Strategija rješavanja zajedničkih problema manjinskih zajednica konstitutivnih naroda

Izazovi koji su na skupu identificirani ukazuju da je u BiH evidentno odsustvo cjelovite formule koja bi na horizontalnoj ravni uspješno uravnotežila kolektivna prava i slobode, ali i pomirila kolektivna prava s individualnim. Ne postoji cjelovit sustav koji jamči bazična prava i slobode svim pojedincima i zajednicama. Daytonski mirovni sporazum (DPA) je uspostavio ravnotežu na makro razini tj. kada je u pitanju gruba organizacija države prema formuli dva entiteta – tri naroda. Međutim, očigledan je poremećaj i na toj razini: u međuvremenu je u Federaciji BiH narušen balans i došlo je do odstupanja od ustavnih načela (preglasavanje hrvatskih predstavnika, nemogućnost izbora člana predsjedništva, neuvažavanje načela legitimiteta pri konstituiranju vlasti i dr.).

DPA je bio uspješan u onim aspektima koji su mu inherentno bili u fokusu, a to je obustava neprijateljstava i zaustavljanje rata. Međutim, ostao je nedorečen u onim dijelovima koji su ključni za postkonfliktnu stabilizaciju: ustav nikada nije nadograđivan kako bi se unaprijedili spomenuti aspekti i uspostavio širi društveno-politički ekvilibrij. Drugim riječima, nije uspostavljena ravnoteža (politička, ekonomska i društvena) niti mehanizmi praćenja i zaštite konstitutivnih zajednica i regulacije njihovog međusobnog odnosa na različitim razinama. To u praksi znači da, između ostalog, u BiH nije uspostavljen sustav praćenja participacije konstitutivnih manjinskih zajednica u javnim funkcijama, niti su formirane specijalizirane institucije koje bi se bavile ovim i drugim sličnim pitanjima. Praktično, to su neki od ključnih elemenata procesa koji bi u konačnici doveo do pomirenja i usuglašavanja „usuglašene vrijednosne podloge“ na bazi konsocijacijskih i federalističkih načela, čime bi se neupitno ozvaničio i izlazak BiH iz postkonfliktne – daytonske i ulazak u novu fazu demokratskog razvoja koja bi bila kompatibilna njenom europskom putu. Štoviše, stanje blokade u kakvom se bh. društvo nalazi upravo je rezultat nepostojanja ekvilibrija na makro, mezo i mikro društveno-političkim razinama. Takav ekvilibrij podrazumijeva realnu dubinsku ravnopravnost konstitutivnih naroda/građana na temelju light mjera pozitivne diskriminacije, proporcionalne zastupljenosti, reciprociteta i sl.

U poslijeratnom periodu javni resursi (u smislu zapošljavanja) bili su strateški resurs koji je koliko-toliko mogao osigurati ravnopravnost i gdje se po potrebi moglo djelovati afirmativno prema manjinskim skupinama, premda niti u tom segmentu nije bilo sustavnih rješenja i nadzora politika zapošljavanja koje bi, pored uobičajenih čimbenika, uzele u obzir i ravnopravnost odnosno proporcionalnu zastupljenost, kao zakonske i ustavne kategorije. Međutim, kako idete od vrha prema dolje, tj. od državne prema drugim razinama, stvari postaju traljave i netransparentne. Nije tajna, primjerice, da pojedine federalne, ali i državne agencije gotovo imaju nacionalni predznak: na njihovim web stranicama nema svih jezičnih opcija konstitutivnih naroda (primjer Centralne razvojne banke FBiH koja je dostupna samo na bosanskom jeziku). U tom smislu, imajući u vidu ustavne propozicije o konstitutivnosti i ravnopravnosti te relevantne sudske odluke, postavlja se pitanje jesi li takve institucije poluprivatne prirode ili su dio šireg sustava javne administracije. Slika je još manje transparentna kada su u pitanju županijske i općinske razine gdje pitanje o pravičnoj raspodjeli resursa i participaciji manjinskih zajednica praktično nema tko postaviti (konkretno Hrvati u Sarajevu niti na kantonalnoj niti na općinskoj razini nemaju svojih političkih predstavnika) – riječ je o relativno homogenim administrativnim jedinicama sa jasnim nacionalnim većinama koje zbog svog položaja imaju pristup resursima, bez mehanizma koji bi ukazivao na neregularnosti i položaj manjinskih zajednica u pojedinim sektorima. Prethodno se posebno odnosi na diskriminaciju na nižim administrativnim razinama i u perifernim područjima gdje je medijska prisutnost minorna, te gospodarsku diskriminaciju koju je inače teško detektirati a posebno sudski dokazati, kako u javnom tako i u privatnom sektoru.

Ovdje treba spomenuti i aktualni gospodarski trenutak – naime, javni resursi su u velikoj mjeri iscrpljeni; kapacitet apsorpcije javnog sektora je na izmaku snaga, resursa je sve manje i oni se sad zatvaraju prema svim grupama pa tako i dominantnim. Uslijed toga raste socijalno nezadovoljstvo i stvara se pritisak obespravljenih i zanemarenih na sustav u cjelini. Tako teško stanje navodi na zaključak da suštinska promjena nije moguća bez sveobuhvatnih rješenja zasnovanih na temeljitoj analizi stanja, koja bi na bazi egzaktnih podataka i promišljenog djelovanja omogućila kreiranje politika i preporuka kojima bi se uvezala politička i gospodarska pitanja odnosno ravnopravnost i gospodarska prava u širem smislu.

 

2. Nepostojanje cjelovitih i validnih podataka o društvenoj, ekonomskoj i političkoj poziciji hrvatske zajednice u Sarajevu/potreba uspostave odgovarajućeg strateškog okvira

Svi željno očekuju rezultate prvog poslijeratnog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. On je međutim popraćen visokim stupnjem javne politizacije, koja i dalje ne jenjava, pa se njegova vjerodostojnost našla na udaru brojnih interesnih skupina čak prije objave bilo kakvih preliminarnih rezultata. Osim toga, društveno-ekonomska funkcija popisa u pogledu kreiranja slike o gospodarskom položaju određenih demografskih kategorija, potpuno je pala u drugi plan. Bilo bi recimo zanimljivo valorizirati ukupne demografske, socijalne i ekonomske trendove u odnosu na stanje prije 23 godine, ali i povezati sve navedene čimbenike sa identitarnim. To bi, između ostalog, omogućilo detaljan uvid u stanje tzv. „nacionalnih manjina“ (značenje ove sintagme namjerno proširujemo izvan njenog konvencionalnog međunarodno-pravnog standarda, na kategoriju „manjinskih zajednica konstitutivnih naroda“, jer se u suštini radi o nacionalnim manjinama kojima nije priznat nikakav poseban status, uključujući manjinski, što takve zajednice sputava u svim segmentima njihove samoorganizacije, očuvanja identiteta i ostvarivanja kolektivnih prava kao pripadnika konstitutivnih naroda koji se nalaze u manjinskom odnosno podređenom položaju). Pri tome bi se, pored općih, mogli izdvojiti i posebni čimbenici presudni za ocjenu kvaliteta života, ali i stanje temeljnih ljudskih, političkih, građanskih, socijalnih i gospodarskih prava, na koje bi se moglo uticati posebnim politikama na posve legalan način u okviru institucija sistema.

Za potpun uvid u gospodarski položaj određene skupine, konkretno u ovom slučaju sarajevskih Hrvata, elementi koje bi bilo interesantno istražiti su: prihodi, vlasništvo nad nekretninama – posebno zemljom, pristup visokom obrazovanju, sudjelovanje u komercijalnim aktivnostima, zastupljenost u određenim profesijama (prema profitabilnosti), proporcionalni izračun nezaposlenosti, zastupljenost na službenim -javnim pozicijama i dr. slični čimbenici.

Na koncu, tu je i protekli rat o kojem se danas manje više sve zna, pa ga je stoga sve teže i koristiti u dnevno-političke svrhe. On je iz svima poznatih razloga i na opće poznate načine proizveo određene demografske dispozicije koje su se Daytonskim preustrojem, koji je više-manje verificirao stanje na terenu, samo pojačale. Iz te perspektive podjednako su zanimljivi trendovi od rata kao i oni nakon rata. Mnoge bi, primjerice, zanimalo zašto se hrvatska zajednica u Sarajevu nakon rata u kontinuitetu vidno smanjuje? Čak prvih nekoliko godina nakon rata stanje se činilo zadovoljavajućim, ali su kasnije intenzivirani negativni trendovi (gašenje generacije, zaustavljeni procesi demokratizacije društva, nedostatak vizije, plana, stabilnog okruženja; nedostatak sustava potpore održanju nacionalne kulture, identiteta, što neizravno pojačava i asimilacijsko-akulturacijske trendove; odgovornost institucija sustava, manjkavost većinske demokracije na kantonalnim i općinskim razinama gdje je nadzor nad demokratskim procesima daleko slabiji nego na višim i ne postoji mehanizam osiguranja političke participacije manjinskih zajednica; slabosti liderstva, korumpiranost i konformizam elita i sl.). Ukratko, na djelu su brojni potencijalni i aktivni čimbenici. Stoga jedino cjelovito, nepristrano i metodološki adekvatno istraživanje može ponuditi odgovore na ovdje postavljena pitanja.

 

3. Potreba da se u ustavno-pravnu regulativu uvede odrednica manjinske zajednice konstitutivnih naroda

Da bi se pristupilo sustavnom rješavanju statusa određene društvene skupine odnosno manjinske zajednice, nužno je da ustavno-pravni sustav prizna i prepozna takvu kategoriju na način da se njena pozicija može univerzalno rješavati na prostoru cijele BiH, unutar svih administrativno-političkih okvira i miljea. Da bi se kategorija te vrste ozvaničila ona prije svega mora biti prepoznata u ustavima na državnoj i entitetskoj razini, a potom i na kantonalnoj. Jednostavna dopuna ustava formulacijom „manjnske zajednice konstitutivnih naroda“ ili naprosto skraćeno „manjinske zajednice“ pretpostavka je za daljnju intervenciju ka uvođenju ili proširenju postojeće zakonske regulative. U tom smislu, primjerice, „zakon o zaštiti pripadnika nacionalnih manjina“ mogao bi se dopuniti naprijed navedenim terminom uz očuvanje postojećih odredbi ili dopunu novim, ili bi se usvojio poseban zakon o zaštiti pripadnika manjinskih zajednica, što bi samo po sebi značilo veliki iskorak ka demokratizaciji društva i političkih odnosa. Takav zakon bi imao sav potreban senzibilitet i bio bi po svojoj naravi inkluzivan, a samim tim demokratski, sa ugrađenim mekšim elementima pozitivne diskriminacije. Postojanje ovakve zakonske kategorije i zakona kojim bi se efektuirao njen položaj, prava i privilegije, olakšali bi rješavanje brojnih strukturalno-političkih pitanja kao što je izmjena ustava i eventualna reorganizacija države. Naprosto, svijest o postojanju mehanizma zaštite manjinskih zajednica ublažila bi važnost faktora unutarnjeg razgraničenja, a umjesto etničkih prostora kojima se u daytonskoj BiH operira, lako bi se usvojio novi diskurs o multietničkim područjima s demografskim većinama i manjinama, pri čemu bi obje kategorije bile zaštićene – svaka na svoj način tako da njihove pozicije i odnos budu uravnoteženi kombiniranjem većinske i proporcionalne zastupljenosti unutar administrativnih jedinica ili uspostavom specijalnih institucija (vijeća) kao neparlamentarnih tijela koja bi bila uvezana s kantonalno-općinskim administrativnim sustavom. U ovom segmentu na raspolaganja su brojna rješenja i prakse.

 

4. Pitanje političkog statusa manjinskih zajednica

Činjenica je da je politička participacija izuzetno značajna jer se iz te pozicije formiraju zahtjevi i ostvaruje utjecaj u svim drugim područjima života – kultura, obrazovanje, gospodarstvo itd. Postojeće strukture u BiH nemaju rješenja za pitanja zaštite manjinskih zajednica u bilo kojem polju pa tako ni u smislu autonomne političke reprezentacije. Kao rezultat neregulacije društvene dimenzije DPA, između ostalog, na površinu je isplivao i problem političkog predstavljanja manjinskih zajednica: naime, izborni prag od 3% nedostižan je za političke predstavnike manjinskih naroda. Prethodno se konkretno odnosi na primjer stranaka sa hrvatskim predznakom, koje već duži niz godina ne participiraju u vlasti – u kantonalnim i općinskim strukturama Sarajeva i pored zajedničkog nastupa na izborima.

Ustav i izborni zakon BiH su takvi da na poseban način ne adresiraju problematiku političkog predstavljanja manjinskih zajednica. Kao rezultat toga njihovi pripadnici koji su politični i/ili politički aktivni, ne mogu djelovati u skladu sa svojim nacionalno-političkim identitetom, već su prisiljeni orijentirati se ka strankama koje zastupaju poziciju većinske zajednice ili dominantno okupljaju njene pripadnike. S druge strane oni koji žele sačuvati svoj politički identitet udružuju se u pogledu izbora zajedničkih političkih predstavnika, što limitira demokratski kapacitet i tako manjinsku političku zajednicu dovodi u nepovoljan položaj. U tom smislu za potrebe manjinskih zajednica konstitutivnih naroda potrebno je uvesti posebna rješenja koja će im jamčiti zastupljenost i utjecaj u okviru lokalnog administrativno-upravnog sustava. To se može postići na više načina: uvođenjem posebnih odredbi unutar izbornog zakona ili uspostavom neparlamentarnih tijela – npr. konzultativnih vijeća manjinskih zajednica čiji bi se pripadnici birali po posebnim pravilima i na taj način imali nužni demokratski legitimitet i zajamčeno sudjelovanje u političkim procesima na mikrorazini i dr.. U svakom slučaju važno je da primijenjeni modeli potpore manjinskim zajednicama uvažavaju lokalne specifičnosti, respektiraju ovlasti i nadležnosti relevantnih administrativno-političkih razina kao i potrebe samih zajednica.

 

Umjesto zaključka

Okrugli stol održan u subotu, 15. ožujka 2014. godine, predstavlja još jednu potvrdu da je Katolička Crkva institucija koja u kontinuitetu služi kao oslonac zajednici Hrvata u Sarajevu. Njen primarni zadatak je duhovna skrb, ali je u odsustvu drugih institucionalnih čimbenika širila i intenzivirala aktivnosti u područja humanitarnog rada, socijalizacije, obrazovanja, umrežavanja, čime ostvaruje značajan utjecaj i na opći položaj Hrvata-katolika. Stoga se postavlja pitanje koje su druge strukture odgovorne za položaj Hrvata kao uostalom i svih manjinskih zajednica koje nastoje izgraditi svoju perspektivu u sličnim lokalnim sredinama diljem BiH? Da li su to institucije (koje?), političke stranke, centri moći, vladajuće strukture, društvo, većinska zajednica ili neki drugi subjekti..? Na koncu, ključno pitanje glasi: Kakav institucionalni okvir je potrebno strateški graditi kako bi se pitanje pozicije i prava manjinskih zajednica učinkovito adresiralo diljem BiH?

Da bi se moglo odgovoriti takvom zahtjevu potrebno je temeljito analizirati aktualno stanje i nakon toga ponuditi najoptimalnija rješenja, po mogućnosti univerzalna, a prema potrebi i specijalna kako bi se na najbolji mogući način udovoljilo interesima manjinskih zajednica o čijem položaju i perspektivama se u bh. javnosti do sada vrlo malo govorilo (samo u kontekstu povratka koji je proces s niskim pragom očekivanja i bez odgovora na pitanja ukupne perspektive). Unutar takvih modela moguće je izgraditi ambijent koji bi i zajednici Hrvata u Sarajevu pružio samopouzdanje i mogućnost ostanka na svom ognjištu i u svom identitetu, bez rizika da ovisnost o većinskim strukturama i organizirane popisne kampanje koje provode određene instruirano-sponzorirane tzv. „NVO“ s vremenom nagrizaju njihov integritet i autonomnu slobodu izbora i opredjeljenja za o(p)stanak u vlastitoj identitarnoj paradigmi. Takve kampanje zapravo jedino i pogađaju manjinske zajednice koje nemaju institucionalno, političko, prostorno-demografsko pa tako i društveno-ekonomsko uporište i bazu. Stoga su i kampanje koje ciljaju redefiniciju identiteta pojedinca usmjerene protiv njegove slobode i multinacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine, koji unutar sebe objedinjuje i paradigme multietničnosti i multikulturalnosti.

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article