IDPI

Poruke i pouke šestoaprilskog fenomena “Bandić”

Poruke i pouke šestoaprilskog fenomena “Bandić”

Poruke i pouke šestoaprilskog fenomena “Bandić”
travanj 23
16:02 2014

Gradsko je vijeće Grada Sarajeva u veljači zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću dodijelilo, a potom mjesec dana kasnije uskratilo Šestoaprilsku nagradu (podsjećanja radi – ona se svake godine dodjeljuje istaknutim pojedincima, grupama i kolektivima za značajna ostvarenja i izuzetne uspjehe u radu, postignute u svim oblastima političkog i društvenog života, pri čemu je od ključne važnosti da djela doprinose ukupnom unapređenju i razvoju grada Sarajeva). Glumac Emir Hadžihafizbegović jedna je od javnih osoba koja je, iz moralnih, osobnih, poslovnih ili nekih drugih razloga, branila Bandića i na taj način neizravno kritizirala odluku vodstva Grada Sarajeva. Hadžihafizbegović je, pored ostalog, rekao kako je „..Bandić cijeli politički život radio na integraciji BiH i da je više učinio na povezivanju Bošnjaka i Hrvata nego svi koji su glasali protiv ovakve odluke“ i to ne demagoški-deklarativno već konkretnim djelima ”Ne vjerujem da treba biti protiv čovjeka koji dolazi u Zenicu s navijačkim šalom da bodri nogometnu reprezentaciju BiH, 20 godina pomaže Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, napravi nogometni teren kraj džamije u Zagrebu, podržava SFF, dovede izložbu Ede Murtića u Vijećnicu prije Zagreba, pokloni ATP podlogu Teniskom savezu KS, na inicijativu majki Srebrenice bude proglašen počasnim građaninom toga grada…”. Pored Emira, na svojevrstan performans gradskih otaca Sarajeva reagirao je i poznati glumac Enis Bešlagić koji je, između ostalog, ustvrdio „Dao Bog da su sarajevski političari uradili od Sarajeva ono što je Bandić uradio od Zagreba, bilo bi nam svima bolje“ kao i da „ako ćemo gledati po zaslugama, onda bi velikom broju političara u BiH trebalo oduzeti, ne samo titule, već i državljanstvo naše zemlje“.

Inicijativu za preispitivanje Bandićevog šestoaprilskog statusa podnio je zamjenik gradonačelnika Aljoša Čampara (SDA), a taj potez je u Večernjem listu ocijenjen kao slanje poruke „..da nema mjesta među počasnim i običnim građanima Sarajeva onima koji ustroj BiH vide drukčije od većinskog bošnjačkog političkog mišljenja. Osim toga, na mala vrata se uvodi verbalni delikt. Sugerira se da treba kazniti sve koji se javno zalažu za treći entitet. Koji sarajevska medijska i politička elita opisuje kao oživljavanje Herceg Bosne i udruženog zločinačkog pothvata.

Podsjećanja radi, povod ovim dešavanjima bila je Bandićeva izjava na AlJazeeri o BiH kao demokratskoj zemlji tri konstitutivna naroda koja će, nada se Bandić, uskoro imati tri entiteta da svatko ima mogućnost birati svoje predstavnike. Uslijedila je naprasna reakcija gradskih vlasti Sarajeva koja se u najkraćem može ocijeniti neodmjerenom, sudeći po ostrašćenim istupima pojedinih dužnosnika koji su iskoristili Bandića da privuku pozornost bošnjačke javnosti i tako osobno – politički profitiraju. Isprva kaotično komešanje Gradske uprave, koje se iz sporadičnih izjava pojedinih dužnosnika vrlo brzo transformiralo u zvaničan stav, sugerira da Bandićeva izjava nije dostatno analizirana, a da je presuda o oduzimanju, do tog trenutka potpuno zaslužene i još uvijek neuručene nagrade, donesena po kratkom postupku u maniru srednjevjekovnog lova na vještice, uspješno rekreiranom u totalitarnim sustavima.

Bandić pred sudom

Potrebno je primijetiti da ne postoji učinkovita obrana od osuda ovakve vrste, bilo da se radi o državi, javnoj osobi, običnom pojedincu, skupini; one su proizvod nedemokratske političke kulture uvjetovane spletom povijesno-kulturoloških okolnosti i naslijeđa, a manifestiraju se u praktično-političkom djelovanju koje je široko i prostorno onoliko koliko je širok i prostoran ideološko-diskurzivni okvir koji takvo djelovanje determinira. Konkretno, sarajevska osuda Bandića glasila je da on želi dijeliti Bosnu i Hercegovinu i da se miješa u njena unutarnja pitanja. S druge strane, sudeći po medijskim izvješćima sa sjednice Gradskog vijeća na kojoj se odlučivalo o Bandićevoj sudbini, razvidno je da tamo nije ni vođena validna i argumentirana rasprava, već su vijećnici stihijski prihvatili stav da je riječ o zadiranju u unutarnja pitanja BiH i zagovaranju njene podjele (pri čemu nije baš jasno zašto bi, primjerice, podjela Federacije na dva ili tri kantona bila veća i dublja od washingtonske fragmentiranosti na čitavih deset kantona). U konačnici, gradonačelniku Zagreba presuđeno je po kratkom postupku, bez kritičke refleksije i zrele razmjene stavova, što se očekuje od gradskih vlasti glavnog grada jedne države, namjesto čega je demonstriran potpun nedostatak razboritosti.

Čak se i Bandić isprva našao zatečenim i očito iznenađenim ovakvim slijedom događanja, što potvrđuje inicijalno odsustvo njegove reakcije. Naknadnim očitovanjima dao je do znanja da se ne miri s ovakvim potezom gradskih vlasti Sarajeva, posluživši se pri tome i biblijskom alegorijom, te javno poručivši kako im oprašta jer ne znaju što čine… Tu bi Bandić mogao biti djelomično i u pravu, jer je odluka donesena bez cjelovite smisaone ili značenjske analize njegovog istupa, a više na osnovu refleksne političke konotacije prepoznatljive za današnje političko Sarajevo. Naime, dovoljan je bio samo spomen tri entiteta pa da se nađe u nemilosti vlasti Grada Sarajeva.

Simptomatično je ovdje da se svaki decentralizirajuće-federalizirajući narativ automatizmom kategorizira kao podjela BiH. Da je Bandić kojim slučajem rekao kako se nada ukidanju kantona i centralizaciji države, te potrebi izgradnje bosanskohercegovačke nacije, a da je Hrvatima u BiH poručio da se okrenu Sarajevu (što god to značilo) vjerojatno bi ga zaobišle optužbe za podjelu zemlje, a po svoj prilici Šestoaprilska nagrada bi mu bila uručena uz pompu i pohvale probosanskih elita i medija. Samo tada Milan Bandić ne bi bio inkriminiran kao netko tko se miješa u unutarnja pitanja BiH, za razliku od bivšeg predsjednika R. Hrvatske Stjepana Mesića, kojemu službeno Sarajevo nikada nije spočitalo miješanje u unutarnja pitanja BiH, premda je u više navrata javno prezentirao svoje vizije društveno-političkog uređenja BiH i na taj način delegitimirao ustavni poredak BiH (što je to ako ne zadiranje u njena unutarnja pitanja?). Da stvar bude još gora, dotični gospodin je, nastupajući u kapacitetu predsjednika, predstavljao državu supotpisnicu i jamca Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma!

Dodatnu konfuziju izazvao je naknadni Bandićev dolazak u Sarajevo i nazočnost svečanoj sjednici Gradskog vijeća održanoj 6. travnja 2014. na poziv sarajevskog gradonačelnika Ive Komšića, koji je na taj način želio ublažiti očitu blamažu. Bandić isprva nije želio komentirati odluku sarajevskog Gradskog vijeća, ali je kasnije, vjerojatno i zbog velikog pritiska i interesa javnosti, odlučio sa svoje strane pokušati spasiti situaciju. U svom nastupu on je ispravno pokušao odvojiti ljudsku i političku dimenziju, prevenirajući da se odluka o povlačenju Šestoaprilske nagrade odrazi na odnos dva grada i njihovih građana. U tom dijelu postupio je odgovorno, premda je imao sasvim dovoljno razloga ostati do kraja suzdržan prema sarajevskim kolegama. Bandić je, ako je želio ostati krajnje dosljedan, posve opravdano mogao zaobići svečanu sjednicu Gradskog vijeća, s obzirom da je negativno konotiran na prethodno održanoj, a na kojoj se raspravljalo o nečemu što spada u domenu slobode izražavanja i govora, pogotovo za Bandića koji je Hercegovac, a samim tim nezaobilazno i Bosanac i Hercegovac.

Pored svega navedenog, znakovita je i Bandićeva šetnja Sarajevom i druženje s građanima, te ceremonijalni igrokaz koji se odigrao u oronulom Imperijalu – nekada uglednom sarajevskom lokalu u vlasništvu Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Naravno, tu je i nezaobilazno društvo bezvremenog Franje Topića – predsjednika HKD Napredak, koji mu je uskraćivanje Šestoaprilske nagrade kompenzirao plaketom doživotnog članstva u Napretku i time eksplicitno podržao Bandića, prkoseći na taj način izdavačima Šestoaprilske nagrade. Ne ulazeći u osobne motive, tom je gestom Franjo Topić po svoj prilici reflektirao sentiment najvećeg broja Hrvata, kojih se Bandićeva izjava na najizravniji način tiče, dok je u sarajevskim krugovima njegov stav protumačen kao potpora trećem entitetu. S obzirom na kratak fitilj vladara Sarajeva, nije jasno kakve bi se sankcije mogle naći u pripremi za doživotnog predsjednika Napretka, koji je možda i po prvi puta otvoreno i nekonformistički zaigrao na kartu političkog hrvatstva. Sudeći po dosadašnjim iskustvima, političko će Sarajevo već pronaći načina ispostaviti mu račun za potporu koju je kao Hrvat i reprezent važne hrvatske kulturne organizacije pružio gradonačelniku Zagreba.

Eliminacijsko Probosanstvo

Upadljivo je da je veći dio sporne Bandićeve izjave, u kojem se poziva na demokratičnost i ravnopravnost naroda, što je ustavna, povijesna, društveno-politička i egzistencijalna maksima Bosne i Hercegovine i njenih ukupnih perspektiva, u svim naknadnim interpretacijama uredno zaobiđen. Izostala je i refleksija o intencionalnom sadržaju Bandićevih poruka, koje prevazilaze uskogrudno tumačenje i dekontekstualizaciju sintagme tri entiteta kao nedopuštenog političkog tabua u domenu ustavno-pravnog uređenja BiH, o kojem, prirodom stvari, ne može odlučivati samo političko Sarajevo – kao sjedište onih snaga koje se kolokvijalno nazivaju probosanskim.

Govoreći o probosanstvu kao političkom neologizmu koji eksploatiraju politički predstavnici bošnjačkog naroda, važno je primjetiti da je on u funkciji situiranja strateških interesa Bošnjaka i bošnjačke politike – koja je činjenica isto kao što su činjenica srpske i hrvatske politike, s tim da su njihovi interesi bitno drugačiji. Probosanstvo se sve više potvrđuje kao kovanica kojom se naglašava orijentacija ka kreiranju nacionalne države Bošnjaka, a interes očuvanja bosanske države poistovjećuje s interesom ove većinske konstitutivne nacionalne skupine. Unitarna tendencija, implicitna navedenom izrazu, može se isčitati iz eliminacije toponima Hercegovine, čime se provodi njena simbolička deetatizacija (u smislu sustavne eliminacije iz naziva države) – uz istovremeno uzdizanje Bosne na razinu političkog entiteta, te spuštanje Hercegovine na razinu regionalno-klimatske odrednice. S obzirom da Srbi i Hrvati nisu većine na razini države, njihov opseg definiranja vlastitih nacionalnih interesa je nešto uži. Umjesto poistovjećenja s državom u cjelini i njene apstraktne simboličke generalizacije, nacionalni interes Srba i Hrvata situira se u unutarnje okvire, za koje se vjeruje da su kakvo-takvo jamstvo njihove opstojnosti – Srba u R. Srpskoj i Hrvata na prostorima u Federaciji gdje su se tijekom rata vojno i civilno održali i sačuvali demografsko uporište. Iz te perspektive aktualni divergentni identitarno-politički stavovi i orijentacije posve su jasni i razumljivi. Međutim, problem ne leži u njihovoj različitosti i eventualnoj suprotstavljenosti, već u nespremnosti na priznavanje realiteta postojanja različitih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini, čime bi se stvorile pretpostavke za njihovu kohabitaciju na istom fizičkom prostoru. Nasuprot tome, u Sarajevu se, sudeći po dosadašnjim praksama, guše svi ne-bošnjački identitarni politički faktori i onemogućava njihovo uključenje u javne procese, čime Sarajevo ostaje de jure, ali ne postaje de facto glavnim gradom države. Drugim riječima, slučaj Bandić i drugi slični njemu samo pojačavaju percepciju Sarajeva kao bošnjačkoga kulturno-političkog centra, čime se delegitimira kao centar Bosne i Hercegovine, kao države tri konstitutivna naroda i svih njenih građana.

Dok god se to ne dogodi, identitarno-interesne skupine kojima su splet povijesnih okolnosti i igra sudbine omogućili da zakormilare Sarajevom, nastaviti će trošiti i zlorabiti njegov viktimizacijski simbolički kapital za dekapitaciju svih onih koji svojim iskazima propituju i postavljaju izazov pred vladajući mjesni diskurzivni poredak. U tom smislu, oduzimanje titule počasnog građanina Milanu Bandiću samo je potvrda sadašnje krutosti sarajevskog političkog miljea i nespremnosti da se uvaže drugačije vizure budućnosti zemlje i modusi njene organizacije, uz ma kako prijateljske namjere i iskreno uvažavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH.

Pouke?

Davno su stari Grci ustvrdili da je čovjek političko biće, a uskraćivanje slobode političke artikulacije najizravniji je udar na njegovu slobodu i pravo iznošenja vlastitog mišljenja, što je vrhunska europska vrijednosna stečevina. Čemu težiti na ovim prostorima ako ne tomu? Nakon slučaja Bandić, kako otkloniti skepsu, pa možda čak i paranoju – hajd’ sad budi siguran da možda i Robert Jarni nije dobio otkaz zbog artikulacije nepodobnih političkih stavova?!

Sve u svemu, činjenica je da aktualnim političkim kriterijima Sarajevo više odbija nego što akceptira, a da je njegova pluralnost reklamno-konfekcijske prirode, umjesto da ima stvarnu težinu. Svjedoci smo na ovim prostorima da je politika u stanju potrošiti ljude, narode, čovjeka pa zašto ne i gradove – simboličkom instrumentalizacijom i zloporabom u dnevno-političke svrhe, sve zarad prezervacije vladajućeg diskurzivnog poretka u njegovom idealnom obliku.

Slučaj Bandić ispad je isključivosti i netolerancije političkog Sarajeva, kojim se Hrvate, pa i Srbe, još više okreće samima sebi i vlastitim nacionalnim politikama, koje međusobno sve više konvergiraju i zajednički se udaljavaju od prepoznatljive bošnjačke integracionističke vizije BiH – a ona se kao takva legitimira u svojim ciljevima i svrsi, ali ne i u isključivim i netolerantnim metodama.

Možda je Bandić umjesto rečenog trebao izjaviti kako očekuje da se Hrvati u BiH okrenu Sarajevu, u kojem trebaju tražiti svoje perspektive, ali na način da se odreknu političkih prava, uključujući slobodu govora i prihvate mentalitet podčinjenosti, koji jedino priznaje sve isključivije i kulturološki sve jednoobraznije Sarajevo. Bandić je zamalo ostao i bez statusa počasnog građanina Srebrenice, čime bi bio izbrisan iz svih počasnih registara koji se vode u dijelovima Federacije BiH s bošnjačkom većinom i gotovo postao persona non-grata. Tada bi bio prinuđen svoje bh. turneje ograničiti na područja gdje su Hrvati u većini i gdje mu je zasigurno zajamčen status počasnog građanina, a ideja o tri entiteta, koju je možda i ovlaš izustio, mogla bi mu postati još draža i bliža – čemu zasluge ponajviše pripadaju današnjem političkom Sarajevu. Što reći? … toliko o integracionističkoj državotvornoj politici i njenim stvarnim dometima.

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article