IDPI

Porazna bilanca „Platforme“, njezini povijesni prethodnici i mogući rizici negativnog kontinuiteta

Porazna bilanca „Platforme“, njezini povijesni prethodnici i mogući rizici negativnog kontinuiteta

Porazna bilanca „Platforme“, njezini povijesni prethodnici i mogući rizici negativnog kontinuiteta
veljača 12
21:11 2014

Bosna i Hercegovina ušla je u godinu održavanja općih izbora (za državna, entitetska i županijska/kantonalna tijela vlasti) u stanju ozbiljno narušene legitimnosti i funkcionalnosti političkog sustava, međunacionalnih odnosa, pa čak i elementarne stabilnosti zemlje. To je najkraći mogući osvrt na trenutno stanje, koje je praktično izravna i logična posljedica razvoja političkih prilika od posljednjih općih izbora, održanih 2010. godine. Taj je razvoj bio suprotan temeljnim demokratskim načelima, jer su poslije tih izbora, uz često naglašenu podršku pojedinih visokih dužnosnika međunarodne zajednice, dvije najsnažnije stranke koje zastupaju političke interese i stavove Bošnjaka, najbrojnijeg, ali ipak samo jednog između tri konstitutivna naroda, sklopile “veliku koaliciju”, definiranu dokumentom službenog naziva „Osnove za formiranje vlasti u Federaciji BiH i platforma zajedničkog nastupa u institucijama BiH u mandatnom periodu 2010-2014“, poznatijeg kao Platforma.

S obzirom na značajne, makar proklamirane ideološke razlike između formalno panbosanske, umjereno lijeve SDP i bošnjačke, umjereno desne SDA, takav je postupak oštro proturječio praksi uobičajenoj u većini europskih, pa i drugih demokratskih zemalja, po kojoj jedna od dvije najsnažnije stranke sa svojim ideološki i programski bliskim saveznicima formira vladu, dok druga predvodi oporbu. Takav je postupak, međutim, ne samo uobičajen, već i suštinski poželjan, pa i praktično nezamjenljiv u zemljama konsocijacijske demokracije, na kojoj je utemeljen poredak skoro svih visoko identitetski pluralnih, a istovremeno demokratskih zemalja. U takvom se poretku formiraju koalicije stranaka koje zastupaju različite političke ideologije i svjetonazore, ali uz nužan uvjet da istovremeno zastupaju političku volju pripadnika različitih identitetski utemeljenih skupina, najčešće naroda. Na taj se način, svojevrsnom „prereprezentacijom“ u zastupničkim tijelima, a preko njih i u izvršnim tijelima, zastupaju za homogene zemlje neuobičajeno široki segmenti političkog spektra u okviru svake od identitetskih skupina, kako bi uz neporeciv legitimitet mogli sa ostalim skupinama konstituirati vlast i formulirati te provoditi politike.

Ponovit ćemo da je apsolutno neophodan preduvjet za legitimnost opisanih političkih aranžmana u izrazito pluralnim demokratskim zemljama ulazak u vladajuću koaliciju političkih zastupnika većine pripadnika svake od relevantnih identitetskih skupina, što bi u BiH bili konstitutivni narodi. Takvi se aranžmani primjenjuju npr. u Belgiji, u kojoj trenutna vladajuća koalicija, čije je formiranje prekinulo prijeteće tendencije raspada države po etničkim šavovima, okuplja čak 96 od ukupno 150 zastupnika u Zastupničkom domu Saveznog parlamenta, tj. 64%. Od suštinskog je značaja naglasiti da ta koalicija okuplja i flamanske i valonske socijaliste, demokršćane i liberale, tako da je preko tih šest stranaka zastupljena većina flamanskih, ali i većina valonskih birača. U slučaju BiH „Platforme“ konsocijacijska demokracija je pretvorena u vlastitu karikaturu, jer je u toj koaliciji sadržana „velika koalicija“ isključivo među strankama koje zastupaju interese većinskog naroda. Ovaj postupak ne bi bio tako značajan i štetan ako bi ostavljao političke posljedice samo na razini cijele države, jer su u najvišem državnom zakonodavnom tijelu – Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, čak i SDP i SDA bile daleko od apsolutne većine zastupnika (15 od ukupno 42 zastupnika, tj. 35,71%).

Veliki problem, međutim, po odnose među konstitutivnim narodima, predstavlja formiranje takve koalicije u Zastupničkom domu Parlamenta većeg između dva bosanskohercegovačka entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH). U tom tijelu ove dvije stranke imaju 51 od ukupno 98 zastupnika, tj. 52,04%. Stvaranje takve „velike koalicije“, kakve u identitetski homogenim europskim zemljama nastaju samo u slučajevima teških kriza cijelog političkog, pravnog i ekonomskog sustava, a u opisanim konsocijacijskim aranžmanima pluralnih zemalja imaju smisla samo ako su primijenjene na sve relevantne zajednice, u FBiH izaziva naročito teške posljedice u svjetlu međuetničkih odnosa u tom entitetu. Po posljednjim dramatičnim događajima može se vidjeti koliko su teške društvene posljedice takvog postupka, koji krizu dramatičnih razmjera ne samo da nije spriječio, već ju je upravo izazvao u dijelovima BiH sa izrazitom većinom većinskog naroda.

U cijeloj zemlji, nažalost, još uvijek nema službenih podataka o brojnosti pojedinih konstitutivnih i ostalih naroda, jer je prvi popis od proglašenja neovisnosti održan tek prije nekoliko mjeseci. Pouzdane procjene, međutim, svjedoče da u entitetu FBiH živi čak blizu 69% Bošnjaka, te 6% „Ostalih“, koji u političkom smislu u praksi predstavljaju dio bošnjačkog naroda, a tek 21% Hrvata. Pod takvim okolnostima, koalicija SDP i SDA suviše očigledno podsjeća na pokušaj dominantnih stranaka brojčano izrazito nadmoćnih Bošnjaka da potpuno marginaliziraju stranke koje zastupaju političku volju većine pripadnika izrazito manjinskog konstitutivnog naroda – Hrvata, a kojima ulazak u koaliciju nije niti bio ponuđen.

Taj pokušaj je još očigledniji uslijed proširenja vladajuće koalicije pojedinim strankama koje uživaju izrazito manjinsku podršku unutar hrvatskog biračkog tijela u FBiH i u cijeloj zemlji, ali su bile potrebne SDP i SDA da preglasaju stranke koje uživaju većinsku podršku Hrvata u Domu naroda Federalnog parlamenta. To tijelo je barem po Ustavu, ali ne i u praksi, prije svega namijenjeno paritetnom političkom zastupanju sva tri konstitutivna naroda, kao i ostalih naroda i građana. Tvrdnjama da su preko tih stranaka, izrazito manjinskih među Hrvatima, Hrvati odgovarajuće zastupljeni u institucijama FBiH, dvije najveće stranke Bošnjaka praktično provode hegemonističku politiku koja je na teritoriji BiH i njenog okruženja u skorijoj prošlosti izazivala tragične posljedice.

Neovisno o činjenici da je jedna od dviju malih i politički instrumentaliziranih hrvatskih stranaka, HSP, ideološki i simbolički vezana i uz najekstremnije političke pokrete u skorijoj hrvatskoj povijesti, a druga, NSRzB, u javnosti se vezuje uz izravan i praktično nekontroliran upliv privatnog kapitala u politički život, postupak njihove zlorabe s pozicija bošnjačkog hegemonizma i bosanskog centralizma neodoljivo podsjeća na slične postupke političkih elita Srba, izrazito većinskog naroda u objema Jugoslavijama. Ti postupci su tu državu dva puta doveli u stanje raspada i divljanja etnički, pa i klasno-ideološki motiviranog nasilja i terora.

 

Povjesni primjeri rizika „velikih koalicija“ isključivo unutar većinskog naroda pluralističke zemlje

Tijekom usvajanja prvog Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca („Prve Jugoslavije“) 1920.–1921. godine, dvije izrazito većinske srpske stranke, dominantne u glavnom državnom zastupničkom tijelu, također su sklopile „veliku koaliciju“ – Narodna radikalna stranka sa srpskom hegemonističkom, a Demokratska stranka s jugoslavenskom asimilacijskom motivacijom, obje stojeći tada čvrsto na pozicijama državnog centralizma i nacionalnog unitarizma. Kao i u slučaju „Platforme“ u današnjoj BiH, i tada je „velika koalicija“ nastala samo u okviru većinskog naroda, bez ikakvih pokušaja njenog proširenja na većinu zastupnika manjih naroda.

Na političkoj sceni Srba u Kraljevini SHS i Jugoslaviji Narodna radikalna stranka bila je praktično dominantna snaga, nastala iz nekadašnjega masovnog pokreta za emancipaciju seljaštva i parlamentarizam, prekaljenog u borbi protiv monarhističkog apsolutizma. Kao nosilac svojevrsnoga demokratskog, nasuprot aristokratskom nacionalizmu, ta je stranka udarila snažan pečat i srpskom nacionalnom identitetu, a njeni su lideri proveli Srbiju kroz pobjedonosne ratove za rušenje habsburške i otomanske vlasti u Europi. Unatoč toj sjajnoj prošlosti, koja je pozitivan dojam ostavljala i na mnoge nesrpske demokratske političke djelatnike, ta je stranka u vrlo kratkom periodu prešla na pozicije srpskog hegemonizma u novonastaloj državi, pri čemu je čvrsto insistirala na državnom centralizmu, ali nije htjela dopustiti da se u jugoslavenskom nacionalnom unitarizmu potpuno izgubi srpski identitet. Može se stoga reći da su radikali centraliziranu jugoslavensku državu stavljali u funkciju srpske nacije.

Pozicija SDA među Bošnjacima je donekle usporediva s pozicijom radikala kod Srba. Nastala iz disidentskog pokreta iz perioda SFRJ, koji bi se mogao opisati kao islamsko-demokratski, ta je stranka, kao autentični zastupnik bošnjačke pučanske ideologije, po uvođenju višestranačja i nedvojbenoj pobjedi na prvim demokratskim izborima, došla u priliku predvoditi oružanu borbu za državnu neovisnost, pod okolnostima koje su bile teške praktično kao i one u kojima je bila Srbija 1914. godine. Unatoč nemogućnosti usporedbe te dvije borbe u smislu uspješnosti ostvarenja ratnih ciljeva, na žalost ne i u smislu ljudskih gubitaka i ratnih razaranja, SDA je u poslijeratnom periodu sa simboličkim kapitalom kod Bošnjaka sličnim onome nekadašnjih radikala kod Srba, kombinirala zalaganje za što centraliziraniju BiH sa i dalje snažnim insistiranjem na bošnjačkom identitetu i tradiciji. Uslijed toga može se reći da ta stranka najjače moguće centraliziranu BiH stavlja u funkciju bošnjačke nacije.

Demokratska stranka, nastala po stvaranju Kraljevine SHS udruživanjem srbijanskih i ostalih srpskih lijevo liberalnih građanskih krugova sa manjim grupama slične orijentacije iz redova drugih naroda, napose Slovenaca, u prvom je periodu zdušno zastupala jugoslavenski nacionalni unitarizam, ne obazirući se na očuvanje posebnosti Srba. Ta je stranka, praktično, srpsku naciju tada stavljala u funkciju jugoslavenske države, žrtvujući i srpski, ali i identitete svih ostalih južnoslavenskih nacija, sekularnom i modernističkom „državnom nacionalizmu“, što se u praksi manifestiralo podrškom naglašenom državnom centralizmu. Na sličan način i današnja SDP BiH, inzistirajući na svom etnički neutralnom, panbosanskom „državnom nacionalizmu“, uz neuspješne ali i dalje makar formalno uporne pokušaje nalaženja pristalica barem u elitama Srba, Hrvata i ostalih naroda BiH, zastupa državni centralizam sa slabo prikrivenim asimilacijskim žarom, nekada i sa beskompromisnijih stajališta, te sa ozbiljnijim posljedicama po međunacionalne odnose nego što to čini SDA. Slično su i u nekadašnjoj Jugoslaviji demokrati nadilazili radikale, nalazeći sa njima zajednički jezik po ključnom strateškom pitanju državnog ustroja, kao i stožerne stranke sada već nestale bh. „Platforme“.

Među strankama Hrvata, drugog po brojnosti naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, radikali i demokrati nisu tada našle saveznike spremne da ih prate u projektu usvajanja centralističkog, „Vidovdanskog“ ustava za tu visoko pluralnu državu. „Veliku koaliciju“ unutar hrvatskog naroda tada nije bilo niti moguće, niti potrebno formirati, jer je pridobijanjem izrazite većine hrvatskih glasova HRSS nedvojbeno postala jedini hrvatski partner za moguću legitimnu „veliku koaliciju“ na državnoj razini, a njoj centralistički partneri nisu to ni pokušali iskreno ponuditi. Radikali i demokrati su, međutim, saveznike našli među manjim narodima – bosanskohercegovačkim muslimanima (kasnijim Muslimanima, a današnjim Bošnjacima), koji tada nisu bili službeno priznati niti kao jedno od „plemena troimenog srpsko-hrvatsko-slovenačkog naroda“ i Slovencima kojima je bio priznat makar status „plemena“.

Stranke manjih naroda koje su sudjelovale u tom falsifikatu multietničkoga izbornog legitimiteta, Slovenska kmetijska (seljačka) stranka i Jugoslovenska muslimanska organizacija, već su na sljedećim izborima 1923. godine oštro kažnjene za takve postupke od strane samih tih naroda, tj. birača. Te se stranke na određeni način mogu usporediti s današnjim upitno hrvatskim strankama u BiH koje su sudjelovale u formiranju i relativno kratkotrajnom, ali učinkovito destruktivnom funkcioniranju Platforme.

SKS je bila izrazito klijentelistička, staleška stranka antiklerikalnog dijela slovenskog seljaštva, koja je u kolaboraciji sa srpskim radikalima i pretežno srpskim demokratima pokušavala marginalizirati utjecaj Crkve i građanskih nacionalnih grupacija u Sloveniji. Nešto slično među bh. Hrvatima danas pokušava također klijentelistička NSRzB, okupljajući socijalno ucijenjeni (post)tranzicijski lumpenproletarijat u savezu sa ekskluzivno ili pretežno bošnjačkim strankama, nad kojima povremeno čak i prednjači u javnom zastupanju unitarističkih stavova, poput onoga o ukidanju županija, koji se često može čuti i na trenutnim prosvjedima.

JMO je, sa druge strane, okupljajući široke muslimanske mase zastupala interese bosanskohercegovačkog begovata, koji je u par generacija svoju neupitnu lojalnost otomanskom arhaičnom poretku zamijenio naglašenom vjernošću austro-ugarskom birokratsko-militarističkom nedemokratskom sustavu, pa srpsko-jugoslavenskom hegemonizmu, unitarizmu i centralizmu, te naposljetku pavelićevskom hrvatskom ekskluzivizmu i asimilacijskom ekspanzionizmu u nacističkoj verziji.

Kao izravni ideološki izdanak posljednjeg spomenutog poretka, u međuvremenu teško poraženog, HSP BiH (kao i nekada JMO sa pretežnom motivacijom očuvanja socijalnih privilegija islamskog plemstva) danas sa izrazitom ideološkom strašću brani na prvi pogled neočekivanu doktrinu. Ta se doktrina može razumjeti kao suvremeni odbljesak doktrine o identičnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda, dominantne u NDH, po kojoj su BH muslimani, preci današnjih Bošnjaka, bili samo dio, doduše elitni (islamizirano plemstvo) hrvatskog naroda, tzv. „hrvatsko cvijeće“. Po svom je megalomanskom karakteru ona samo hrvatska varijanta doktrine o srpskom karakteru skoro svih Južnih Slavena, koju je zastupao Vuk Karadžić i koja je svoju provedbu eksplicitno našla u političkoj praksi Kraljevine Jugoslavije, a implicitno i u povremeno moćnim krugovima njezine komunističke nasljednice.

Takve su se doktrine možda i mogle očekivati u 19. i ranom 20. stoljeću, kada su nacionalno-preporoditeljski pokreti, često u modernističkom zanosu, uvjetovanom modernizacijskim pretenzijama, nastojali eliminirati vjerski faktor kao dominantan u etnogenezi, naročito u razgraničenju većine južnoslavenskih nacija. Poslije tragičnih posljedica koje su takve doktrine izazvale tijekom 20. stoljeća, i u srpsko-jugoslavenskoj i u hrvatskoj varijanti, za njih, pa ni za njihove postjugoslavensko-bosansko-bošnjačke varijante, razumijevanja ne bi smjelo biti od strane zastupnika demokratskih načela. Naročito ako po „Vidovdanskoj“ formuli nositelji novih centralizama i unitarizama promoviraju takve politike uz podršku zastupnika njihovih ranijih, povijesno propalih varijanti, kao što je bh. begovat po propasti svojih otomanskih i habsburških pokrovitelja podržavao jugoslavenski i srpski centralizam i unitarizam, a HSP po debaklu velikohrvatske NDH i u nemogućnosti njezine obnove podržava bošnjačku verziju centralizma i unitarizma.

Koliko su takvi trendovi opasni, svjedoči baš primjer Jugoslavije, u kojoj je centralistički ustav ostao na snazi i izazivao sve dublje i dublje krize u odnosima među njenim narodima. Te krize su 1929. godine dovele i do uvođenja monarhističke diktature, kojoj su prethodila mučka ubojstva hrvatskih političkih lidera u samoj Skupštini. Tek nešto više od desetljeća kasnije, pri prvom suočavanju te države sa ozbiljnijim vanjskopolitičkim izazovima, krize izazvane centralističkim ustavom i unitarističkom politikom su dovele ne samo do vojnog sloma i okupacije te države od strane fašističkih sila, već i do njezinog raspada i krvavih međuetničkih sukoba.

Druga Jugoslavija je, unatoč svom diktatorskom komunističkom poretku, uspijevala nešto vještije upravljati međuetničkim suprotnostima, najprije kroz tek formalno federalni, faktički centralizirani državni ustroj, a kasnije i kroz naglašeniju federalizaciju, doduše obesmišljenu i lišenu suštine i sadržaja jednopartijskom uniformnošću političkog i društvenog sustava. Unutarnje odnose je 1991. godine potpuno uništio režim Slobodana Miloševića, koji za svoju hegemonističku politiku, sličnu onoj sedam decenija ranije, isprva nije ni morao stvarati „veliku koaliciju“ unutar većinskog naroda, obzirom da je u Srbiji spriječio demokratizaciju i zaveo autoritarni režim. Kada je i u toj zemlji došlo do diferenciranja političke scene, a i do primjetno pogubnih posljedica režimske politike, ustanovljena je ipak svojevrsna „velika koalicija“ formalno lijeve i projugoslavenske Socijalističke partije Srbije i umjetno, od strane režima formirane „oporbene“, ratoborne i ekstremno ekspanzionističke Srpske radikalne stranke, koja bi se mogla opisati i kao srpska verzija HSP.

Među ostalim narodima tadašnje Jugoslavije Milošević je imao mnogo manje uspjeha u potrazi za političkim saveznicima nego svojevremeno Aleksandar Karađorđević. Ne samo kod Hrvata među kojima je dominantan broj glasova dobila HDZ, ili Bošnjaka kod kojih je tu ulogu imala SDA, na prilično pluralnim ranim političkim scenama Slovenije i Makedonije su nastale „velike koalicije“ upravo na protivljenju miloševićevskom hegemonizmu. Posljedice te politike su bile jednako razorne kao i u slučaju monarhije, a prva meta Miloševićevih napada je bila Slovenija, jugoslavenska republika koja je tijekom cijele povijesti te države najučinkovitije balansirala i ublažavala srpsko – hrvatske suprotnosti, a potkraj komunizma je prednjačila u demokratizaciji i približavanju Zapadu.

 

Rizici pogoršanja stanja i (za sada) slabi nagovještaji pozitivnog preokreta

U današnjoj BiH najveće prijetnje uspostavi harmonične, demokratske i istinski pluralne političke zajednice na njezinom teritoriju su bošnjački hegemonistički i asimilacijski centralizam, sličan nekadašnjem srpskom u Jugoslaviji, kao i srpski separatizam, sličan nekadašnjem hrvatskom u Jugoslaviji. Te se dvije tendencije, kao i nekada, faktički uzajamno dopunjuju i pojačavaju. Hrvati u BiH, kao i Slovenci u nekadašnjoj Jugoslaviji, predstavljaju najposvećenije zastupnike očuvanja i osnaženja državne cjelovitosti, ne samo zbog očigledne nemogućnosti vlastite dominacije ili separacije, uvjetovane malobrojnošću i diskontinuitetom teritorija na kojima su većina.

Danas je, naravno, situacija u Jugoistočnoj Europi stabilnija nego u vremenima fašističkih agresija i raspada komunističkog totalitarizma. Sve su države regije, ako i nisu članice Europske unije, izrazile političku volju da to postanu, a skoro sve i za priključenje NATO. Mora se, međutim, istaći da se ustavni i cijeli politički sustav, posebice u visoko pluralnim zemljama, mora koncipirati tako da izdrži izazove nestabilnih vremena, čiji su nagovještaji veoma prisutni u okruženju, a ne uz pretpostavku vječne stabilnosti. Zato upravo trenutna kriza, koja je izbila na teritorijima sa izrazito malim postotkom hrvatskog pučanstva, ali uz težnje proširenja i na hrvatske i srpske sredine, predstavlja pravu kušnju za cio sustav utemeljen na preglasavanju Hrvata kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, te na označavanju Hrvata kao prijetnje opstanku jedinstvene države.

Još je opasnija primjetna težnja da se, usporedno s možda opravdanim, ali definitivno nedovoljno transparentno artikuliranim ekonomsko-socijalnim i političko-legitimizacijskim zahtjevima prosvjednika, promoviraju i zahtjevi usmjereni na dodatnu centralizaciju i unitarizaciju države. Ti su zahtjevi, u još uvijek postojećim okolnostima slabe artikuliranosti kao glavne značajke aktualnih prosvjeda, možda nedovoljno uočljivi. Oni su, međutim, u potpunosti na tragu činjenice da mnogi prosvjednici ističu državne bh. zastave, kao i ratne zastave Armije BiH, koju su činili praktično samo Bošnjaci, dok se zastave Hrvata i Srba kao također konstitutivnih naroda nisu mogle vidjeti, a niti ih je itko i očekivao, ni na prosvjedima u Mostaru, niti u pokušajima prosvjeda u Livnu, Banjoj Luci i Bijeljini. One se nisu vidjele ni očekivale u tim mjestima jer Srbi i Hrvati na trenutnim prosvjedima jednostavno ne sudjeluju u broju koji bi bio veći od razine statističke greške, uslijed čega se, po kriteriju nacionalne strukture, ti prosvjedi mogu okarakterizirati kao bošnjački prosvjedi u većinskim bošnjačkim sredinama.

Relevantni europski i međunarodni akteri bi pri tome trebali imati u vidu i nešto širi kontekst, na žalost mnogo nestabilniji nego prije npr. polovice decenije. Taj je kontekst bogat tragičnim posljedicama neprimjenjivanja demokratskih načela i još bogatiji potencijalima za nove i još tragičnije posljedice – od nekih arapskih zemalja, pa i Ukrajine, u kojima su ulični prosvjedi već prerasli u društveni slom, preko Turske i Grčke u kojima se takav scenarij ni najmanje ne doima nerealnim i koje su nedavno više puta dolazile do ruba takvog sloma, do Rumunjske, Bugarske, Albanije i još nekih zemalja, uključujući čak i naizgled stabilnu Rusiju, u kojima su skorašnji prosvjedi povremeno zastrašujuće podsjećali na uvod u prethodno spomenute. Poseban razlog za zabrinutost daje pogled na mapu Europe i njezine okolice, koji svjedoči o opasnoj grupiranosti pobrojanih zemalja u prilično velikoj i kompaktnoj regiji, koja obuhvaća i nezanemarljiv dio same EU.

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article