IDPI

Demokracija, demokratsko predstavljanje i ustavna logika etničkih izbornih jedinica u Bosni i Hercegovini

Demokracija, demokratsko predstavljanje i ustavna logika etničkih izbornih jedinica u Bosni i Hercegovini

Demokracija, demokratsko predstavljanje i ustavna logika etničkih izbornih jedinica  u Bosni i Hercegovini
rujan 11
17:09 2014

Autor: doc. dr. sc. Dražen PEHAR     |     Cijeli članak dostupan je i na engleskom jeziku ovdje
[spacer style=”1″ icon=”none”]

Demokratske metode, ili okvir, odlučivanja, prema njihovoj osnovnoj namjeri i razlozima postojanja, trebale bi služiti kao sredstvo mirnoga, diskurzivnog rješavanja sukoba. Prvi put kada su pojedinci, ili skupine, izumili ideju da njihovo udruživanje treba slijediti dva pravila, pravilo da narod vlada samim sobom i da to vladanje treba poštivati zajednički, javno prihvaćene zakone koji važe za sve, ideja je prije svega služila tome da se unutardruštveni sukobi kanaliziraju i institucionalizacijom neutraliziraju kako se ne bi morali rješavati ne-diskurzivnim sredstvima prisile, odnosno kako bi se mogli rješavati razgovorom, dogovorom, i načinima odlučivanja koji implementiraju pravedne, općenito razumljive, i stabilne procedure koje važe za sve članove zajednice. [i] Takve procedure zamišljene su kao nešto što omogućuje i olakšava zajedničko, diskurzivno, nenasilno, i stabilizirajuće dolaženje do načelno pravednih ishoda (zaključaka, odluka, presuda, politika…) obvezujućih za sve.[ii]

Adekvatan primjer takve mirotvoračke, na diskursu zasnovane, funkcije demokracije pronalazimo u instituciji izbora legitimnih predstavnika relevantnih skupina: izbori se organiziraju i provode prema pravilima koja važe za sve; jedno od najčešće spominjanih naravno je „pravilo većine“  koje se, u nekim slučajevima, obogaćuje toliko da se zapravo svodi na pravilo konsenzusa;[iii] također, izbori bi se morali provoditi u takvoj atmosferi da, načelno, svi kandidati imaju podjednake šanse izlaganja svog programa, i također, da sama javnost uživa neometan pristup svim informacijama koje bi mogle utjecati na slobodan, svjestan izbor između više kandidata; osim toga, ishodi su određeni naprosto prebrojavanjem glasova u pravednoj i transparentnoj proceduri u kojoj ništa ne smije biti skriveno, izobličeno, ili nepravedno preuređeno. Na koncu, podrazumijeva se da će svi, uključujući one koji su glasovali za kandidate koji na koncu nisu izabrani, prihvatiti rezultate izbora kao legitimne, odnosno da ishode neće shvatiti kao destabilizaciju, nego kao stabilizaciju odnosa unutar zajednice kojoj pripadaju.[iv] Izbori bi uvijek trebali proizvesti jednu očekivanu, stabilizirajuću sekvencu ishoda: kandidiranje, kampanja, samo glasovanje, objava rezultata i rješavanje prigovora, implementacija rezultata, formiranje nadležnih tijela. U svemu tome nedvosmisleno prepoznajemo narav demokratskog okvira odlučivanja kao okvira koji nam omogućuje usmjeriti sukobe (interesa ili ideja) unutar zajednice ka onim oblicima koji su podložni racionalnoj, diskurzivnoj kontroli, i koji stoga ili onemogućuju tim sukobima da daju poticaj nasilju, nemirima, oružanome sukobu, čak ratu, ili vjerojatnost takvih sukoba reduciraju na neki prihvatljivi, bezopasni minimum.

Odmah na početku moram naglasiti da prethodno rečeno ne implicira tri stvari: prvo, ne implicira da se demokracija može posve reducirati na procedure; drugo, ne implicira da su izbori jedino sredstvo realiziranja demokracije niti da se pojam demokracije može definirati u najvećoj mjeri preko činjenice izbora;[v] treće, i najvažnije, ideja demokracije kao okvira koji omogućuje transformaciju sukoba iz neuređenoga, neciviliziranoga oblika u oblik koji omogućuje diskurzivno, mirno rješavanje sukoba, ta ideja jest, ali ponekad i nije realizirana premda jest projicirana; moguća je i situacija u kojoj, na jednoj razini, imamo definirane demokratske procedure, dakle imamo načelnu mogućnost realiziranja demokracije, no, na drugoj razini, te procedure bivaju zloupotrijebljene, ili interpretirane, na jedan način koji zapravo onemogućuje implementaciju samih procedura, kao pravednih i za sve važećih, u smislu da takav način procedure usmjerava prema nepravednim i destabilizirajućim ishodima: u tom slučaju, imamo posla s nečim što možemo nazvati „samoubojstvo demokracije“. Upravo stoga, smatram da je pitanje interpretacije procedura ono koje je ključno. Zajednica, unutar koje ne postoji slaganje oko pitanja na koji način procedure (ili institucije, ili pravila) trebaju biti interpretirane, zapravo ne može biti demokracija; a to također implicira da su nam same procedure nedovoljne – potreban nam je i konsenzus oko tumačenja koji se nažalost ne može niti definirati niti proizvesti na proceduralan način.[vi] Također, moguće je da neko tumačenje procedura, iako se može dokazati da je takvo tumačenje neuvjerljivo i poduprto slabijim argumentima, bude nametnuto zbog trenutnih odnosa političke moći unutar zajednice; a takvo nametanje neizbježno će proizvesti povećanu društveno-političku nestabilnost i ujedno pretvoriti potencijalno demokratski okvir odlučivanja u ne-demokratski. Današnja Bosna i Hercegovina nudi nam izvanredno jasan primjer takvog izvrtanja i izobličavanja, jednom riječju, „bastardiziranja“ načelno-potencijalno demokratskoga proceduralnog okvira.

Prethodni nam uvid objašnjava smisao u kojem su neke recentne ideje o „agonističkoj demokraciji“, koje je predložila Chantal Mouffe, neuvjerljive i de facto neprovedive. Mouffe smatra da demokraciju omogućuju dvije stvari: pretvaranje pojma političkog neprijatelja (enemy) u pojam legitimnog političkog suparnika (adversary); te jedan za suparnike zajednički simbolički/institucionalni okvir unutar kojega se politički sukob između suparnika ima odvijati.[vii] Ta je ideja, upravo zbog problema tumačenja proceduralnog okvira, neuvjerljiva i neprovediva: pod pretpostavkom stvarnog političkog suparništva, koje implicira i neslaganje oko načina tumačenja zajedničkog institucionalnog okvira, taj okvir ne može biti niti jednoznačno legitiman niti djelotvoran. Stvarna demokracija ovisi o, i počiva na, stvarnome konsenzusu oko pitanja interpretiranja i implementiranja procedura, a svaki konsenzus takve vrste nužno će, contra Mouffe, povući demokratske mehanizme odlučivanja u smjeru političkog prijateljstva, ili, neutralnijim vokabularom iskazano, u smjeru mirnoga –diskurzivnoga rješavanja političkih sukoba.

Prije nego pređem na izlaganje jasnog primjera „bastardiziranja“ demokracije u današnjoj Bosni i Hercegovini, držim da je potrebno upozoriti na nekoliko ključnih činjenica glede pojma „demokratskog predstavnika“ ili „demokratske reprezentacije“.

 

Demokratsko predstavljanje i demokratski predstavnici

Demokratski predstavnik naravno nije puki pojedinac. Iako jest riječ o pojedincu, ili o skupini pojedinaca (primjerice, parlamentu), taj pojedinac posjeduje još nešto što ga čini legitimnim predstavnikom. Jednostavno rečeno, „iza“ tog pojedinca stoji jedna veća skupina koja u tome pojedincu vidi nešto dodatno, nešto što je značajno za samu skupinu uzetu u skupnome smislu, dakle, ne kao puki zbroj pojedinaca. Taj dodatni aspekt, koji predstavnika čini predstavnikom, može se razumjeti isključivo u terminima teorije diskursa općenito, odnosno u naratološkim terminima nešto specifičnije. Prvi politički teoretičar, koji je to jasno izložio, bio je Thomas Hobbes, pisac znamenitog djela Levijatan.[viii]

Upozorimo, prvo, na nekoliko ključnih činjenica: suvereni predstavnik, ključna figura Levijatana, predstavlja zapravo, metaforički govoreći, „sjedište moći“, u smislu da predstavnik, osim kao pojedinac, figurira i kao „glas“ onih koji su ga izabrali. Drugim riječima, suvereni predstavnik zapravo je društvena relacija, odnos između skupine i pojedinca u kojemu odnosu dotična skupina dotičnog pojedinca smatra dovoljno ovlaštenim i sposobnim da „govori u ime“ onih koji su ga izabrali. Hobbes je taj odnos predočio na sljedeći način: onaj koji zauzima mjesto suverenog predstavnika putem izbora postaje „persona“ u doslovnom latinskom smislu te riječi (koja je prijevod starogrčke riječi prosopon): on na lice navlači „masku“, postaje više nego što jest kao pojedinac, tako što mu biva atribuirana jedna posebna uloga na koju ga obvezuje njegova „maska“ koja je razumljiva samo kao simbol i dokaz jednog skripta, scenarija kojeg „suvereni predstavnik“ tek treba odigrati.[ix] Drugim riječima, suvereni je predstavnik artificijelna, umjetna osoba nastala projekcijom društvene volje u jednu osobu koja tom projekcijom postaje „moralnom osobom“ određene zajednice uzete u kolektivnome smislu. To pak, nadalje, znači da se „stavljanjem maske“, kao ključne stipulacije premještanja zajednice u zbilja zajednički političko-teatarski prostor, suvereni predstavnik prije svega obvezuje na predanost pojmu i idealu „općeg ili javnog dobra“. I u tom obvezivanju i predanosti cjelokupna zajednica daje mu početno povjerenje. Zajednica je ta koja predstavnika opskrbljuje apriornim moralnim kapitalom.

Drugim riječima, suvereni predstavnik treba, prije svega, uprizoriti jedan zadani tekst, što znači odlučivati i presuđivati na temelju pojma općeg dobra, odnosno u svrhu zaštite kolektivnoga tijela. Ništa se od toga ne može razumjeti bez diskurzivne teorije „suverenoga predstavljanja“. „Predstavnik“ je onaj koji upražnjava političko-pravno-moralni jezik tako da njegov jezik, na posebno istaknut način, tvori kolektivno političko tijelo. Njegov diskurs je uzet kao reprezentativan za jedno kolektivno tijelo u političkome smislu, i on je netko za koga se, u trenutku izbora, smatra da je sposoban zaštiti i potvrditi to kolektivno tijelo prije svega argumentom, odnosno zakonima i načinom na koji sprovodi zakone. Cijeli taj kompleksni diskurzivni proces nemoguć je bez temeljnih diskurzivnih vrlina: istinoljubivosti, integriteta-koherentnosti, ispravnog razumijevanja, tumačenja, i provedbe zakona, odnosno ispunjavanja kolektivnih obećanja u obliku zakona, i na koncu plauzibilnog podupiranja svojih odluka razložnim i za sve važećim argumentima. Nemoguće je uzeti kao legitimnog predstavnika, primjerice, „lašca“ ili „prekršitelja obećanja“. Takvim figurama nedostaje najelementarniji moralni kapital. Za razliku od takvih figura, zajednica svome suverenome predstavniku poklanja apriorni moralni kapital jer ga smatra dovoljno kredibilnim i dovoljno zainteresiranim za ideal općeg dobra.

Važno je odmah razumjeti da prethodna teorija ne tvrdi da se povjerenje ne može zloupotrijebiti. Hobbes jasno kaže da suvereni predstavnik stavlja masku „moralne osobe“, kao predstavnika cijele zajednice, kao nositelja njene ključne političke moći, no, sasvim je jasno da način na koji „suveren“ uprizoruje prihvaćenu masku, tijekom mandata, može i odudarati od obećanja, odnosno od općeg dobra. Postoje oni koji prihvaćenu ulogu igraju bolje i oni koji ju igraju lošije. Uprizorenje brige za opće dobro može se posve izjaloviti. No, odgovarajućega suverenog predstavnika prepoznajemo vrlo jednostavno: njega, kako je to već Aristotel naglasio u Nikomahovoj Etici, zanimaju isključivo moralni atributi, čast/poštivanje i dostojanstvo (timé kai géras), kao nagrade koje mu pripadaju tek nakon uspješnog uprizorenja uloge koju je preuzeo stavljanjem „maske suverena“.[x] To pak implicira još dvije važne činjenice: uloga „suverenoga predstavnika“ procesna je; ona traje neko vrijeme i tek nakon nekog vremena pokazuje se je li, i u kolikoj mjeri, dotični predstavnik uistinu „suvereni predstavnik“. Sama „maska“ zadaje određene standarde/vrijednosti koji se dokazuju tijekom jednog duljeg razdoblja. Drugim riječima, suveren se nije nego se suverenom postaje kroz igranje uloge „sluge općega dobra“. Drugo, pravo skupine da kontrolira način na koji „suvereni predstavnik“ uprizoruje „personu“ općega dobra nikada ne prestaje. Njen je glas jednome pojedincu, ili skupini, dao „masku kolektivnoga tijela/dobra“, i ta maska nestaje onoga trenutka kada se taj glas preusmjeri ili se pokaže da ga je prividni suvereni predstavnik privukao prijevarom ili nekom vrstom manipulacije.

Što je, međutim, vjerojatno najvažnija činjenica o suverenome predstavniku? Najvažnija je njegova inherentno mirotvorna funkcija. On, osim što posebice ima brinuti za provedbu zakona, što jest ključni faktor mira i sigurnosti, također utjelovljuje slobodni, neiznuđeni, glas naroda; on je figura s kojom se narodna volja slaže, oko koje postoji mirni dogovor proizveden mirnom, diskurzivnom procedurom. On je, drugim riječima, živi dokaz da se volja pojedinaca može usuglasiti oko jednog pitanja – pitanja tko, ili koji, tu volju trebaju, i mogu na najbolji način, predstavljati u smislu kolektivnog dobra. Da je tome tako, možemo najbolje objasniti preko protu-primjera. Glavni problem s predstavnicima poput Sejde Bajramovića, Željka Komšića, ili svih kvislinga tijekom Drugoga svjetskog rata, sastoji se u tome što je riječ o nametnutim predstavnicima: oni koji ih nameću zapravo ponižavaju cijelu jednu skupinu, samim tim proizvode resentiman kod dotične skupine, potrebu za otporom, i osjećaj da se krši temeljna vrijednost, vrijednost slobodnoga i razumnog izbora. Osim toga, kako je obično riječ o pojedincima koji pripadaju skupini koja je predmet ponižavanja, ne-suvereni predstavnik, odnosno kvisling, unosi i simbolički razdor i nesigurnost unutar dotične skupine. On indicira da „neki od nas“ jesu spremni prihvatiti, zbog svoje osobne koristi, situaciju u kojoj se stvarno robovanje i ponižavanje pokrivaju koprenom demokracije, samostalnosti, slobode, i neovisnosti. Za Sejdu Bajramovića možemo reći da je njegovo imenovanje svakako bilo jednim od uzroka pogoršanja sukoba između kosovsko-albanske zajednice i SFRJ, odnosno prije svega Srbije. Kvislinzi su praksa koja pripada ratu, ne miru; stoga, nije teško izvući zaključak da i „izbor“ Željka Komšića vuče događaje ka nažalost vrlo predvidljivim ishodima.

Prije nego detaljnije objasnim problem „Komšić“ u Predsjedništvu BiH, potrebno je naglasiti i sljedeće: izložene funkcije i smisao „suverenog predstavnika“ poznate su već dugo vremena; nalazimo ih, osim kod Hobbesa, naglašene i kod Aristotela, a također i kod američkih očeva-utemeljitelja[xi] i, u suvremenoj političkoj teoriji, kod Philipa Pettita.[xii] U jednoj rudimentarnoj formi nalazimo ih čak u Searlovoj diskurzivnoj teoriji institucionalnih činjenica; primjerice, Searle u svojoj utjecajnoj knjizi Konstrukcija društvene zbilje kaže sljedeće: „Tajna razumijevanja kontinuiranog postojanja institucionalnih činjenica sastoji se naprosto u tome da izravno uključeni pojedinci i dovoljan broj članova relevantne zajednice moraju nastaviti priznavati i prihvaćati postojanje takvih činjenica. Pošto je status konstituiran kolektivnim prihvaćanjem statusa, i pošto funkcija, kako bi bila realizirana, zahtjeva taj status, za funkcioniranje (institucije) od bitnog je značaja to da je taj status kontinuirano prihvaćen. Primjerice, onoga trenutka kada svi članovi jednoga društva, ili većina njih, odbije priznavati imovinska prava, kao tijekom revolucije ili nekog drugog prevrata, u tome društvu imovinska prava prestaju postojati… Jedna od velikih iluzija našeg vremena jest ta da ‘moć dolazi iz puščane cijevi’. Ustvari moć dolazi iz organizacija, to jest, iz sustavnih uređivanja statusnih funkcija. A u takvim organizacijama nesretnik s puškom vjerojatno će biti među najmanje moćnima i najviše izložen opasnosti. Prava moć nalazi se kod osobe koja sjedi za stolom te izbacuje zvuke kroz svoja usta i pravi bilješke/oznake na papiru.“[xiii] Drugim riječima, status suverenog predstavnika postoji onoliko dugo koliko relevantna zajednica priznaje i podržava taj status. Kako, u tome smislu, stoji s priznanjem statusa Željka Komšića kao člana Predsjedništva BiH, i na temelju čega je to priznanje diskurzivno proizvedeno?

 

Problem „Komšić“ i ustavna logika etničkih izbornih jedinica

Željko Komšić, Hrvat iz Sarajeva, donedavno jedan od vodećih članova Socijaldemokratske partije BiH, do sada je dva puta izabran kao član Predsjedništva BiH, 2006. i 2010. godine. On je izabran na tu poziciju upravo kao Hrvat. Također, izabran je sukladno postojećem Izbornom zakonu BiH prema kojem se kandidat, na početku procesa kandidiranja, etnički izjašnjava, u ovome slučaju kao Hrvat, a onda, skupa s Bošnjakom odnosno bošnjačkim kandidatom za Predsjedništvo BiH, biva biran većinom glasova iz Federacije BiH, prostom većinom u usporedbi s glasovima danima ostalim hrvatskim protu-kandidatima.[xiv] Što je ključni problem sa izborom Željka Komšića kao člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda?

Naime, prema postojećem Izbornom zakonu,[xv] njegov je izbor posve i legalan i legitiman. No, je li taj izbor ustavan odnosno je li u skladu s Daytonskim Ustavom za Bosnu i Hercegovinu, tj. Aneksom 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini? Nije potrebna pretjerano bogata sposobnost političko-pravnog argumentiranja da bi se pokazalo kako je Komšićev izbor ustvari protuustavan u jednome preciznome smislu: otvaranje vrata izboru Komšića kao hrvatskome članu Predsjedništva BiH, većinskim bošnjačkim glasom, kroz postojeći Izborni zakon, predstavlja posljedicu nerazumnoga tumačenja relevantne odredbe Daytonskog ustava za BiH, pa je samim tim i sam Izborni zakon posljedica nerazumnoga tumačenja Daytonskog ustava, stoga, dakle, i protuustavan u dotičnome dijelu. Naime, Komšić je izabran za člana Predsjedništva BiH većinskim glasom Bošnjaka u Federaciji BiH na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva. Što je pogrešno, a posebno što je protuustavno u toj praksi?

Pogledajmo, prvo, što Daytonski ustav kaže o sastavu Predsjedništva BiH. U članku V. Ustav kaže da će se Predsjedništvo sastojati od tri člana, Hrvata, Bošnjaka i Srbina, izabranih na sljedeći način: Hrvat i Bošnjak neposrednim glasanjem s područja Federacije BiH, a Srbin neposrednim glasanjem s područja Republike Srpske.[xvi] Važno je naglasiti da ova odredba ustvari opisuje Predsjedništvo BiH nakon održanih izbora za članove Predsjedništva. Ona ne govori o tome kako se dolazi do tog sastava, osim da je potrebno da glasovi dođu neposredno iz različitih entiteta, niti ona govori išta o ograničenjima s kojima bi mogući kandidati ulazili u izborni proces. Ona govori samo i isključivo o krajnjem rezultatu jednoga procesa. No, Izborni je zakon ovu odredbu pretvorio u nešto drugo – pretvorio ju je u odredbu koja određuje i ograničenja na identitete kandidata koji tek trebaju ući u proces izbora. Kako Izborni zakon kaže: „Izabran je bošnjački i hrvatski kandidat koji dobije najveći broj glasova među kandidatima iz istoga konstitutivnog naroda.“[xvii] No, je li ova odredba o kandidatima nužna? I slijedi li ona iz članka V. Daytonskog ustava? Drugo, i važnije, predstavlja li ona jedino moguće tumačenje tog članka, i još važnije, ako ne predstavlja, je li moguće dokazati superiornost takvoga tumačenja u odnosu na neka alternativna?

Ovdje ću, u nekoliko jednostavnih koraka, objasniti da je takvo tumačenje manje razumno od alternativnog tumačenja koje ovdje predlažem, te da je stoga postojeći Izborni zakon BiH u tome smislu protuustavan. Iz toga neposredno slijedi da je i izbor Željka Komšića većinskim bošnjačkim glasom na mjesto Hrvata u Predsjedništvu BiH protuustavan čin.

Kao prvo, važno je primijetiti da se, prema Izbornome zakonu, pitanje etničkog identiteta, odnosno veze između pripadnosti konstitutivnim narodima pojedinih izbornih kandidata, s jedne, i samih konstitutivnih naroda, s druge strane, naprosto briše s dnevnoga reda. Naime, ono se postavlja samo jednom – u trenutku očitovanja etničke pripadnosti kandidata. Nakon što se kandidat izjasni kao kandidat-Hrvat ili kandidat-Bošnjak, dodatna se pitanja o konstitutivnim narodima ne postavljaju. To je bizarna posljedica, i to izrazito bizarna primarno stoga što navođenje Bošnjaka, Hrvata i Srbina kao članova Predsjedništva BiH nije slučajnost. Riječ je o snažno motiviranoj odredbi koja glasi tako kako glasi zbog nekih važnijih načela.

Ispravno, razumno tumačenje svakog ustava, uključujući Daytonski, prepoznaje se prije svega po dvjema činjenicama: prvo, ono može objasniti motivaciju više važnih odredbi Ustava negoli što to mogu alternativna tumačenja; drugo, za takvo se tumačenje može pokazati i da je poštenije/pravednije i korisnije od alternativnih tumačenja.[xviii] Za početak, primijetimo da, ako, kako to nalaže Izborni zakon, pitanje etničkog identiteta svedemo na pitanje etničkog izjašnjavanja kandidata, kao individualnoga političkog predstavnika, za vrijeme kandidiranja, mi članak V. Daytonskog ustava razdvajamo od bitnoga dijela preambule Ustava BiH koja kaže da su „Hrvati, Bošnjaci, i Srbi, zajedno sa Ostalima, i građanima, konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine.“ Drugim riječima, individualna kandidatura Željka Komšića, pod uvjetom da se on izjasni kao etnički Hrvat, još uvijek ne stoji u izravnoj svezi sa samim konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine, Hrvatima, Bošnjacima, Srbima. Naime, kandidatura, odnosno ograničenje na kandidaturu, u smislu individualnog izjašnjavanja etničke pripadnosti samoga kandidata, što je uvjet iz Izbornog zakona, još uvijek ne kaže u kakvoj to vezi stoji s činjenicom zajedničke konstitutivnosti naroda u BiH, i važnije, kako se to izjašnjavanje može dovesti u vezu sa samim konstitutivnim narodima kao narodima BiH. Dakle, u ovome dijelu Izborni zakon naprosto ne uzima u obzir samu preambulu Daytonskog ustava, a svaki međunarodni pravnik, sa značajnim iskustvom tumačenja međunarodnih sporazuma, reći će vam da preambule nose posebno značajnu težinu u tumačenje sporazuma naprosto zbog toga što one definiraju osnovna načela, svrhe i ciljeve sporazuma. One su istaknuti dio konteksta unutar kojeg interpretiramo termine sporazuma ili ustava.

Zapravo, kada sparimo odredbu o Predsjedništvu BiH s preambulom Ustava, dobijemo sljedeće objašnjenje i sljedeće tumačenje: odredba o sastavu Predsjedništva BiH refleks je važnijeg načela navedenog u preambuli Ustava; ona naime treba zaštiti jednakopravnost samih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Da je drugačije zamišljeno, mogli bismo u odredbu o sastavu Predsjedništva uvesti „Kineza, Rusa, i Engleza“. No, Bošnjak i Hrvat i Srbin navedeni su jednostavno stoga što su Bošnjaci, Srbi i Hrvati konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine. Njihova su-konstitutivnost, i jednakopravnost u tome smislu, moraju biti reflektirane u sastavu samoga Predsjedništva. To znači da odredba o Predsjedništvu zapravo predstavlja ograničenje prije svega na izvor legitimiteta, odnosno demokratskog predstavljanja. Tko je, prema odredbi V. Ustava, predstavljen u Predsjedništvu BiH? Predstavljeni su narodi, i to oni koji su konstitutivni, kroz svoja zasebna tri predstavnika u Predsjedništvu. To samim tim znači da, zapravo, riječi „Hrvat“, „Bošnjak“ i „Srbin“, koje jesu navedene u dotičnoj odredbi Ustava, znače sljedeće: „predstavnik Hrvata“, „predstavnik Bošnjaka“, i „predstavnik Srba“. To je ono što je važno za ustavnu valjanost izbora članova Predsjedništva, a pitanje kandidata samo je nevažno. Naime, status konstitutivnog naroda nemoguće je zaštiti isključivo pitajući individualne kandidate o njihovoj etničkoj pripadnosti. Taj se status štiti jedino i isključivo tako što pitamo same konstitutivne narode. Pitamo ih da se izjasne o tome kojeg predstavnika sebi uistinu žele izabrati.

Dakle, Željko je Komšić izabran putem Izbornog zakona koji predstavlja pogrešno tumačenje mjerodavne odredbe o sastavu Predsjedništva BiH. Komšić je izabran većinskim bošnjačkim glasom kao „hrvatski predstavnik“ što je besmislena posljedica jednoga besmislenog i slijepog tumačenja Daytonskog ustava. Alternativno je tumačenje dokazivo superiorno u odnosu na ono predloženo Izbornim zakonom, i to, prije svega, zbog toga što uzima u obzir veći broj relevantnih odredbi Ustava i što potvrđuje korelaciju između odredbi koje je racionalno korelirati; očevidno je da preambula o konstitutivnim narodima i odredbe u kojima se spominju Hrvati, Bošnjaci, i Srbi i ostali, uključujući i odredbe o sastavu Doma naroda, jesu inherentno međusobno povezane. Naravno da se motivacija, koja stoji iza tih odredbi, mora uzeti kao jedna jedinstvena motivacija: motivacija promicanja jednakopravnosti i fer-odnosa između konstitutivnih naroda. Dakle, ovdje predloženo tumačenje članka V. o sastavu Predsjedništva objašnjava stvarni razlog formuliranja tog članka; ono stoga predstavlja plauzibilni način atribuiranja značenja dotičnome članu. Danas nametnuto tumačenje prema kojem se zapravo organiziraju izbori u BiH, nametnuto Izbornim zakonom, to ne čini, i u svijetlu toga tumačenja u članku se V. ne može prepoznati racionalna motivacija, odnosno racionalno značenje.

No, naglasio sam da se plauzibilno tumačenje može prepoznati po još jednoj činjenici: ono, u usporedbi s alternativama, predstavlja prijedlog moralnije/poštenije i korisnije konstelacije. Konstelacija, u kojoj Hrvati biraju hrvatskog predstavnika, a Bošnjaci bošnjačkog, i pravednija je i korisnija od one u kojoj Bošnjaci biraju i hrvatskog i bošnjačkog predstavnika. Jedan narod, koji je priznat kao su-konstitutivan, mora uživati jednako pravo demokratskog predstavljanja. Dakle, moj je prijedlog tumačenja i pošteniji od alternative, u smislu da pravo jednakog predstavljanja biva zaštićeno, i korisniji od alternative, u smislu da alternativa (koja je danas tužna realnost bosanskohercegovačke izborne i opće politike) vodi prema destabiliziranju i narušavanju odnosa, te prema povećanom potencijalu za prestanak dijaloga, prema gubitku povjerenja u demokratske institucije i procedure, izlasku iz institucija i slično, a moj prijedlog to ne čini.

Koji je krajnji ishod prema kojem ustavna logika koju ovdje predlažem vodi? Očevidno, riječ je o logici „etničkih izbornih jedinica“. Naime, Hrvati u Federaciji trebali bi birati svojega predstavnika u Predsjedništvu BiH. Također, Bošnjaci bi trebali birati svojega predstavnika u Predsjedništvu BiH. To znači da svi Hrvati u Federaciji, koji imaju pravo biranja, sudjeluju u izboru svojega predstavnika u Predsjedništvu BiH.[xix] Prema tome, ovdje je mjerodavan isključivo sam etnički identitet glasača, kao pripadnika konstitutivnog naroda, i ništa drugo. Taj identitet jest onaj koji određuje opseg i veličinu „hrvatske izborne jedinice“ u Federaciji BiH. Nemoguće je tu jedinicu formirati onako kako je, primjerice, formirana Herceg-Bosna, ili kantoni u Federaciji, od strane izvanjskih predstavnika ili pregovarača. Hrvatska izborna jedinica u Federaciji proteže se onoliko koliko to određuje identitet samih glasača, odnosno osoba sa pravom biranja. Isto, naravno, vrijedi za bošnjačku izbornu jedinicu. Drugim riječima, izborne jedinice nisu neke teritorijalne cjeline, iako se protežu nekim teritorijem jer na zemlji, razumljivo, žive ljudi, i naravno pogotovo nisu kontinuirane. A i zašto bi bile? Riječ je o jedinicama koje se formiraju ad hoc i koje služe u jednu posebnu svrhu: da potvrde konstitutivnost naroda u obliku slobode naroda da bira svoje legitimne, demokratske predstavnike tijekom demokratskih izbora.

U jednoj analizi, koju sam već podvrgnuo kritici,[xx] Bieber i Galičić pokazuju otvoreni animozitet prema ideji izbornih jedinica prije svega tako što pokazuju spremnost da, odmah na početku, izobliče tu ideju i pretvore ju u pitanje teritorijalnih razgraničenja. To je tendencija koja je neuskladiva sa samom idejom. Naime, nitko izvana nije pozvan crtati karte izbornih jedinica, niti itko za to može biti ovlašten. Jedini mjerodavni kriterij za to jest, naravno, posljednji popis stanovništva. Primijetimo kako Bieber i Galičić potajice unose u ideju izbornih jedinica nešto što je sa samom idejom neuskladivo: „Ukoliko bi u Federaciji bile uspostavljene dvije izborne jedinice, jedna s hrvatskom druga s bošnjačkom većinom, za očekivati je da bi izabrani kandidati predstavljali odgovarajuću većinsku nacionalnu zajednicu….“[xxi] Vidimo odmah u startu pogrešku – besmisleno je govoriti o izbornoj jedinici „s hrvatskom većinom“. To znači da netko izvana određuje granice izborne jedinice, što je besmisleno. Drugim riječima, Bieber i Galičić daju ovoj ideji izbornih jedinica oblik, ili boju, takve da sama ideja odmah prividno postane neprovediva, što je besmisleno. Primijetimo da, upravo stoga, za ovu dvojicu autora Hrvat iz Sarajeva postaje problematičnim[xxii] – oni ga, naime, smještaju (u svojoj vlastitoj mentalnoj mapi) u „izbornu jedinicu s bošnjačkom većinom“, što je totalno pogrešno. Naime, isključivo je taj Hrvat onaj koji određuje kojoj izbornoj jedinici pripada, nisu to Bieber ili Galičić. Na svu sreću, u ovome slučaju možemo i moramo samim pripadnicima naroda prepustiti potpunu slobodu u odlučivanju kojoj izbornoj jedinci pripadaju – to ne mogu, i nadajmo se neće, za njih učiniti međunarodni posrednici ili ideološki pogodni „međunarodni“ znanstvenici.

Ustavna logika „etničkih izbornih jedinica“ proizvodi još jednu važnu posljedicu. Naime, ona ne sadrži ograničenje prema kriteriju etničke pripadnosti koje bi se moralo primjenjivati na same kandidate. Drugim riječima, nakon što Hrvati, kao narod, odrede glasovanjem koji će ih kandidat predstavljati u Predsjedništvu, taj kandidat postaje „hrvatski predstavnik“ u tome tijelu. Dakle, relevantne odredbe Ustava BiH dopuštaju mogućnost da se pripadnik bilo koje etničke skupine, čak i manjinskih, kandidira za mjesto predstavnika jednoga od konstitutivnih naroda u Predsjedništvu. Jedino je „izborna jedinica“ ta koja ima pravo odlučiti o tome je li on, ili nije, legitiman predstavnik naroda koji u dotičnoj izbornoj jedinici daje svoj glas. Dakle, prema razumnom tumačenju relevantnih odredbi Ustava BiH, Sejdić, kao pripadnik romske manjine, već uživa pravo kandidiranja za člana Predsjedništva koji bi predstavljao hrvatski narod, ili bošnjački. Jedina stvar koja ga trenutno sprječava da to učini jest Izborni zakon BiH, koji je, dakle, protuustavan.

Ovo povlači jednu dalekosežnu posljedicu. Naime, prema postojećem Ustavu BiH ne postoji diskriminacija u onome smislu u kojem je to navedeno u presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić-Finci“. Postoji diskriminacija isključivo kao posljedica protuustavnog Izbornog zakona, koji pripadnicima manjina zabranjuje da se kandidiraju za članove Predsjedništva BiH. No, kao što sam naglasio, verbatim članak V. Ustava ne govori ništa o etničkom identitetu samih kandidata kao kandidata, a najbolja semantička konstrukcija tog članka određuje da pravo da odrede, koga žele kao svojega predstavnika u Predsjedništvu, uživaju isključivo sami narodi, odnosno „etničke izborne jedinice“; ne postoji nikakav solidan razlog zašto, primjerice, Sejdić ne bi smatrao da može dobro predstavljati Bošnjake u Predsjedništvu BiH, i također ne postoji nikakav solidan razlog zašto, u načelu, Bošnjaci ne bi mogli vjerovati da ih upravo Sejdić može najbolje zastupati u samome Predsjedništvu.

Sveukupno, ovo znači da je međunarodna zajednica upriličila jednu ogromnu prevaru u Bosni i Hercegovini. Naime, oni već godinama „mantraju“ kako presuda „Sejdić-Finci“ traži promjenu Ustava BiH. Presuda zapravo traži promjenu Izbornog zakona, a taj su nametnuli međunarodni predstavnici, veleposlanik Barry i OSCE i OHR;[xxiii] drugim riječima, strani predstavnici u BiH sami prave probleme u ovoj zemlji, i onda tvrde da nešto sa zemljom, ili njenim narodima, nije u redu. Naravno, sve to služi isključivo tome da se opravda kontinuirana uloga međunarodne zajednice kao protektora i vjerojatno budućeg vlasnika materijalnih dobara i ekonomskih resursa BiH; riječ je o financijski bogato nagrađenim pozicijama koje u nekim slučajevima osiguravaju ugodan život za čak nekoliko generacija nasljednika.

 

Pozitivne posljedice ideje etničkih izbornih jedinica

Osim što predstavlja razumnu i uvjerljivu interpretaciju relevantnih ustavnih odredbi, ideja etničkih izbornih jedinica sadrži neke dodatne implikacije koje govore u prilog implementiranja i promicanja te ideje. Naime, tek bi implementacija te ideje omogućila stvarnu demokratizaciju i pluralizaciju političkog života kako među Bošnjacima tako i među Hrvatima u BiH. Kako tvrdim u nastavku, ona bi unijela dovoljno početne pravednosti, jasnoće i sigurnosti u politički krajolik Federacije bez kojih stvarna demokratizacija i pluralizacija nisu moguće.

Naime, zamislimo da smo definirali hrvatsku izbornu jedinicu. Zamislimo da se za izbore za Predsjedništvo BiH prijavio određeni broj kandidata iz određenog broja stranaka. Prvo, jasno je da će sve te stranke doprinijeti na koncu pravednome ishodu. Jedan će konstitutivni narod izabrati svoje predstavnike, a drugi svoje, i neće biti nikakvog nametanja izborne volje. Drugim riječima, sadašnji nepravedni aranžman bit će zamijenjen pravednim, što svim strankama i kandidatima omogućuje da se osjećaju podjednako važnom komponentnom u jednome stvarno legitimnom i demokratskom procesu. Drugo, glede jasnoće, vrlo će biti jasno kome se kandidati trebaju obraćati kako bi stekli povjerenje. Oni će se obraćati izbornoj jedinici od koje traže glas. Neće pokušati „mutiti vodu“, što će zasigurno imati važan utjecaj na pojašnjavanje i ideja kandidata i njihovih političkih projekata. Dakle, odmah vidimo da ideja etničkih izbornih jedinica mora doprinijeti i jasnijem profiliranju predizbornih retorika. Također, pojedinačni kandidati i stranke osjetit će prirodnu potrebu da diferenciraju svoj profil u odnosu na protukandidate i konkurentske stranke. Razlike, koje trenutno nisu važne, postat će mnogo važnijima. To, ponovno, mora imati pozitivan utjecaj na stvarnu pluralizaciju političkoga života u Federaciji.

Treće, etničke izborne jedinice donijet će dovoljan stupanj osjećaja sigurnosti kod Hrvata, a Bošnjacima će zasigurno pomoći da osjećaj lažne sigurnosti i moći zamjene osjećajem zbiljske odgovornosti za one koji će sutra predstavljati njih. Naime, sigurnost je jedna od najvažnijih komponenti svake demokracije – kada postoji sigurnost, ne postoji strah, ne postoji osjećaj da se trenutno odlučuje o samoj egzistenciji naroda; ne postoji dojam da djelujemo u situaciji ogromnog rizika; postoji, s druge strane, dovoljan stupanj opuštenosti, osjećaja da je naša sudbina u našim rukama, što mora doprinijeti i poboljšanju kognitivne kvalitete odlučivanja – onaj koji glasuje opuštenije, osjećajući da nije temeljno ugrožen, zasigurno je sposoban odlučiti razumnije, intelektualno kvalitetnije, od onoga koji ne glasa u takvoj atmosferi.[xxiv] Svi veliki diktatori i tirani nastojali su narode održati u stanju straha koji paralizira, u kojemu se neki odnosi i konstelacije ne smiju problematizirati ili propitivati, u kojemu narod tobože uopće ne može preživjeti, ili osigurati svoje jedinstvo, bez velikoga vođe. Barem toliko nam je poznato iz povijesti političkih ideja i procesa.[xxv] Dakle, ponovno vidimo da etničke izborne jedinice moraju imati pozitivan utjecaj na procese pluralizacije i demokratizacije političkog života u BiH.

Postoji još jedan, četvrti faktor koji snažno indicira da će etničke izborne jedinice snažno doprinijeti stvarnoj pluralizaciji i demokratizaciji političkoga života u BiH. Postavimo, na početku, jedno jednostavno pitanje: koga uistinu obvezuju odluke koje donosi Željko Komšić? I jesu li njegove odluke, zasnovane u konačnici na protuustavnom Izbornom zakonu, uistinu obvezujuće, za koga, i, samim tim, koliko mogu biti trajne? I, dodatno, jesu li uopće odluke Predsjedništva BiH, uzetog kao cjelina, sa Željkom Komšićem kao jednim od tri člana, obvezujuće i trajne? Jasan je odgovor da one to nisu. Naime, Željko Komšić ne predstavlja Hrvate BiH, pa stoga njegove odluke u odnosu na Hrvate nisu obvezujuće. On također ima takmaca u istome Predsjedništvu, u smislu konkurentskoga predstavnika Bošnjaka, pa stoga Komšićeve odluke ne obvezuju niti Bošnjake. A ukoliko konkurentski predstavnik Bošnjaka ne figurira kao takmac, nego kao saveznik i neka vrsta neformalnoga naredbodavca, utoliko stvarni pluralizam mišljenja i perspektiva unutar Predsjedništva kao simbola jedne multietničke demokracije zapravo ne postoji. U biti, uloga je Komšićeva iscrpljena onoga trenutka kad je proglašena njegova izborna pobjeda – ona se svodi na demonstraciju brojčane nadmoći Bošnjaka u odnosu na Hrvate, kao i spremnosti jednoga broja Bošnjaka da iskoriste protuustavni Izborni zakon i neutraliziraju volju jednog konstitutivnog naroda koji bi Bošnjacima trebao biti partnerski. Zamislimo, sada, da, umjesto Komšića, imamo stvarnoga hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

Njegove odluke i odluke samoga Predsjedništva u cjelini postaju odmah i obvezujuće i trajnije i provjerenije. Naime, one tek tada postaju ishodom stvarnog pluralizma stajališta u Predsjedništvu BiH. One tek tada mogu predstavljati rezultat stvarnoga konsenzusa, proizvod stvarnoga demokratskog dijaloga koji uvažava možebitne početne točke neslaganja i u kojemu su razlike u stavovima i perspektivama ne samo normalna, nego poželjna pojava. One su tek tada poduprte temeljnom izbornom legitimnošću, i one tek tada postaju dokazom stvarne demokracije. Drugim riječima, gledano i kroz faktor „obvezivanja“, odnosno pravno-političke snage odlučivanja, bez koje demokracija i pluralizam ne mogu proizvesti smislenije i trajnije rezultate, logika se etničkih izbornih jedinica pokazuje superiornijom u odnosu na trenutni, protuustavni način biranja i sastav bh. Predsjedništva. Ta logika, i njene dobre posljedice, predstavljaju potvrdu sljedećeg Lijphartovog stava o demokraciji u podijeljenim društvima:

„Treća točka širokog, ako ne apsolutnog, slaganja u mišljenju jest ta da uspješna uspostava demokratske vlade u podijeljenim društvima zahtjeva dva ključna elementa: podjelu ovlasti i autonomiju zajednica. Podjela ovlasti označava sudjelovanje predstavnika svih značajnih zajednica u političkome odlučivanju, posebice na razini izvršne vlasti; autonomija zajednica znači da te skupine raspolažu ovlašću da upravljaju svojim vlastitim unutarnjim poslovima, posebice u područjima obrazovanja i kulture. Ova dva obilježja predstavljaju primarne atribute one vrste demokratskog sustava na koju se obično referira kao na ‘demokraciju podijele ovlasti’ ili, ako koristimo tehnički politološki termin, ‘konsocijacijsku demokraciju’. Veliki broj znanstvenika analizirao je ključnu ulogu ova dva svojstva i pozitivno je naklonjen njihovu prihvaćanju od strane podijeljenih društava. No, slaganje u mišljenju prostire se daleko preko granica škole konsocijacionizma.“[xxvi]

 

Demokratsko predstavljanje i „bastardiziranje“ BiH-demokracije

Sporazumi, i ustavi, mogu se implementirati, a mogu se i kršiti. No, kršenje ustava i sporazuma može dobiti jedan poseban oblik; ono se može pokriti nerazumnim tumačenjem ustava ili sporazuma, koje onda biva nametnuto zbog posebnih odnosa političke moći koji se upražnjavaju u jednoj zajednici. Primjerice, u BiH-„demokraciji“ većina političkih aktera može prihvaćati odluke Visokog predstavnika naprosto zbog straha od neke vrste sankcije, unatoč očevidnoj činjenici da se instanca koja donosi neobrazložive, a bezprizivne odluke, odluke kojima se ne može uputiti obrazložen prigovor, ne može uskladiti s načelima demokracije. Zajednica u kojoj postoji takva instanca naprosto ne može biti demokracija jer takva zajednica ne vlada sama sobom.[xxvii]

U BiH imamo posla upravo s takvom vrstom zajednice. Imamo zajednicu koja je nominalno demokracija, ali u zbilji predstavlja „bastardizirani“ oblik demokracije, oblik u kojem je međunarodna zajednica, nametanjem nerazumnog tumačenja demokratskih procedura, dotične procedure „očistila“ od demokratskog sadržaja i smisla. Međunarodna je zajednica tako izvorno demokratske procedure pretvorila u nedemokratske, one koje ne osiguravaju pravedne i legitimne ishode, nego nepravedne i nelegitimne. Samim tim, međunarodna je zajednica dodatno destabilizirala BiH-demokraciju, odnosno, odvojila ju od njene temeljne funkcije: da služi kao mehanizam kanaliziranja i institucionaliziranja sukoba, kao mehanizam pretvorbe sukoba u oblike koji se mogu podvrgnuti diskurzivnoj kontroli i tako mirno i nenasilno razriješiti. Najbolji i najočitiji primjer takvog razvoja odnosa pronalazimo u problemu „Komšić“, koji je pak rezultat odluke međunarodne zajednice da članak V. Ustava BiH kroz Izborni zakon protumači na nerazuman i argumentima nepoduprt način. Posljedice takvoga tumačenja još su uvijek s nama. Komšić još uvijek obnaša dužnost člana Predsjedništva BiH, a tijekom posljednjih osam godina njegova mandata nije učinjeno ništa, ama baš ništa, da se pojava problema „Komšić“ u budućnosti onemogući.

Kao što sam već spomenuo, Komšića naprosto ne možemo uzeti kao demokratskog predstavnika. Demokratski je predstavnik onaj koji izborom dobiva posebnu „masku“ koja mu omogućuje da figurira kao potencijalni zaštitnik općeg ili javnog dobra za jednu zajednicu. Komšić je izabran flagrantnim kršenjem Ustava BiH, samim tim njegovo obnašanje dužnosti rezultat je kršenja općega dobra za cijelu BiH-demokraciju. Drugim riječima, on naprosto ne može funkcionirati u onome smislu u kojem figurira Hobbesov „suvereni predstavnik“. On također ne može nositi onaj apriorni moralni kapital koji je „suverenome predstavniku“ neophodan za obnašanje dužnosti. Sam njegov izbor predstavlja oduzimanje glasa cijeloj jednoj zajednici koju je preambula Daytonskog ustava opisala kao „konstitutivni narod“. Što je važnije, i kada na sljedećim izborima Bošnjaci ne bi izabrali predstavnika Hrvatima, ništa se bitno u smislu političkih odnosa i političkog okvira ne bi dogodilo jer postojeći Izborni zakon omogućuje i legitimira takav ishod, ponovljenog „Komšića“. Dakle, postojeći Izborni zakon omogućuje izbore koji rezultiraju ishodima koji su protuustavni i koje se ne može, čak niti s najboljom voljom, opisati kao demokratske.

Već sam spomenuo da Komšić u BiH figurira zapravo kao kvisling. Kvislinge su tijekom Drugog svjetskog rata nametali nacisti iza kojih je stajala velika oružana sila. Sila, kojom se koristila međunarodna zajednica kada je u BiH nametnula tu nedemokratsku mogućnost, da ne-predstavnik naroda bude fiktivno nametnut narodu kao fiktivni predstavnik, bez zbiljske samostalne i legitimne moći odlučivanja, ta je sila bila drugačijeg, ne-oružanog karaktera; riječ je bila o sili tumačenja, nametanju „rješenja“ kroz korištenje navodnog autoriteta Visokog predstavnika da određuje konačno tumačenje svih odredbi Ustava BiH. To je tumačenje pretočeno u Izborni zakon koji je prividno legitimirao izbor Komšića, ali, riječ je zapravo o zakonu kojim je pravo konstitutivnosti jednoga naroda naprosto proglašeno nevažnim.

Zamislimo da je Hitler Norvežanima nametnuo zakon koji kaže da će Vidkun Quisling biti njihov legitimni predstavnik, osim u onim situacijama kada jedan drugi, recimo njemački, narod odluči Norvežanima stvarno ostaviti mogućnost da izaberu vlastitog, legitimnog predstavnika. Upravo se sa takvom situacijom danas suočavamo u Bosni i Hercegovini. Ona danas nije demokracija i kao takva nije održiva. Prije ili poslije, svaka je „bastardizirana“ demokracija osuđena na nestanak; jedino bitno pitanje o takvome obliku „demokracije“ može se postaviti na sljedeći način: hoće li put ka njezinu nestanku biti otvoren oružanim sredstvima prisile, dakle, ratom ili radikalnom promjenom izbornih pravila u pravcu što ga određuje logika etničkih izbornih jedinica? Naravno, moguće je da Hrvati na dulji rok pristanu na položaj de-konstituiranoga naroda, ali u tome slučaju nitko ne može govoriti o miru i stabilnosti u BiH, a pogotovo ne o BiH kao multietničkoj demokraciji. Osim toga, takvu će eventualnost, čvrsto vjerujem, barem jedan od preostala dva konstitutivna naroda prepoznati kao najozbiljnije upozorenje i nedvosmisleni znak stvarne opasnosti koja mu, u postojećem „državnom“ okviru, objektivno prijeti.

 

[spacer style=”1″ icon=”none”]

[i] Prvi jasan primjer nalazimo u Eshilovoj drami „Eumenide“ kojom završava njegova trilogija Orestija; u toj drami Vijeće Areopaga glasovanjem Oresta oslobađa krivnje za ubojstvo majke Klitemnestre i time sebe utemeljuje kao vrhovno sudsko tijelo Atene; za opći okvir grčke demokracije, vidi Woodruff P. (2005), First Democracy, Oxford, New York: Oxford University Press.

[ii] Najjasniji teorijski okvir za ovu tvrdnju predložen je u danas klasičnom ogledu Galtung J. (1965), „Institutionalized conflict resolution: a theoretical paradigm,“ Journal of Peace Research 2:4, str. 348-397; relevantnu razradu Galtungovih ideja nudi i Luhmann N. (1992), Legitimacija kroz proceduru, Zagreb: Naprijed, prijevod s njemačkog I. Glaser; vidi i Lefort C. (2003), Izumevanje demokratije, Beograd: „Filip Višnjić“, str. 20, prijevod s francuskog R. Kordić.

[iii] Vidi Von Gierke O. (1996), „O povijesti načela većine“, u: Legitimnost demokratske vlasti (ur. M. Kasapović, N. Zakošek), Zagreb: Naprijed, str. 13-33; prijevod s njemačkog T. Martinović; Čedomir Čupić naglašava da „demokratska politička kultura nezamisliva je i bez još jednog sredstva – konsenzusa (saglasnost). Najbolja su rešenja u zajedničkom životu postignuta saglasnošću svih učesnika, jer kada su učesnici u političkom odlučivanju saglasni, niko nije nadglasan i niko nema osećaj da je zapostavljen, zakinut, ili pobeđen.“ (Pogovor za Harrison R. (2004), Demokratija, Beograd: Clio, prijevod s engleskog Đ. Krivokapić, str. 318)

[iv] To podrazumijeva formuliranje nekog odgovora na takozvani „Wollheimov paradoks demokracije“, o čemu vidi u Harrison R. (2004, str. 283-293).

[v] Vidi, primjerice, Pettit P. (2001), „Minority claims under two conceptions of democracy“, u: Political Theory and the Rights of Indigenous Peoples (ur. D. Ivison, P. Patton, W. Sanders), Cambridge: Cambridge University Press, str. 199-215.

[vi] Smatram da je jedina stvar, koja nam tu može biti od stvarne pomoći, etika diskursa; tradicija etike diskursa seže sve do starogrčkoga retora i teoretičara retorike Isokrata, a uključuje suvremene autore kao što su Donald Davidson, Jürgen Habermas, Matthias Kettner, Bernard Williams, i Philip Pettit; za detalje vidi Pehar D. (2011), Diplomatic Ambiguity: Language, Power, Law, Saarbrücken: Akademiker Verlag, dostupno i na http://www.academia.edu/846865/Diplomatic_ambiguity_Language_power_law, str. 158-233.

[vii] Vidi Mouffe Ch. (2005), On the Political, London and New York: Routledge

[viii] U Hobbes T. (1994/1651), Leviathan (s odabranim verzijama iz izdanja na latinskom iz 1668), E. Curley (ur.), Indianapolis, Cambridge: Hackett Publishing Company, Inc., str. 101-105 (poglavlje xvi)

[ix] Vidi Skinner Q. (2007), „Hobbes on Persons, Authors and Representatives,“ u: P. Springborg

(ur.), The Cambridge Companion to Hobbes’s Leviathan, Cambridge, New York:

Cambridge University Press, str. 157–180; i Skinner Q. (2002), „Hobbes and the purely artificial person of the state“, u Skinner, Visions of Politics Vol. III (Hobbes and Civil Science), Cambridge: Cambridge University Press, str. 177-208.

[x] Aristotle (1996), The Nicomachean Ethics, Hertfordshire: Wordsforth Classics, engl. prijevod Harris Rackham, knjiga V, 1134b1-8

[xi] Vidi Harrison (2004, str. 111-113)

[xii] Pettit P. (1999), Republicanism, Oxford: Oxford University Press

[xiii] Searle J. R. (1996), The Construction of Social Reality, London: Penguin Books, str. 117-118

[xiv] Za preciznu empirijsku analizu, vidi Vukoja I. (2013), „Primjeri ne-konstitutivnosti i ne-jednakopravnosti Hrvata u Federaciji BiH“, Status br. 16, str. 92-106.

[xv] Vidi tekst na web-stranici Središnje Izborne Komisije BiH: http://www.izbori.ba/Documents/documents/ZAKONI/Sl_gl_BiH_23_01/IZ-Sl_gl_23-01-bos.pdf (pristup 10. rujna 2014.)

[xvii] Termini „bošnjački i hrvatski kandidat“ odmah bi nas morali ponukati na razmišljanje – naime, kandidati se individualno kandidiraju, stoga je termin „bošnjački [ili hrvatski] kandidat“ zapravo besmislen; riječ je o kandidatima koji su se izjasnili kao „pripadnik ili bošnjačkog ili hrvatskog naroda“.

[xviii] Ovo su dva tradicionalna kanona tumačenja: prvi kaže da tumačenje treba objasniti semantičke elemente u njihovom kontekstu, a drugi je posebno naglašen u Ciceronovoj klasičnoj studiji De Inventione; za detalje vidi Pehar D. (2006), „Moralne dileme, politički sukobi, tumačenja i promjene (Daytonskog) Ustava – stajalište filozofa jezika,“ Status br. 9, str. 127-140, posebno str. 134-137.

[xix] Ista se logika može lako primijeniti na Dom naroda BiH-Parlamenta.

[xx] Pehar D. (2014), „O jednoj analizi Konrad Adenauer Stiftunga koja je morala ostati neobjavljenom,“ http://www.idpi.ba/o-jednoj-analizi-konrad-adenauer-stiftunga-koja-je-morala-ostati-neobjavljenom/ (pristup 10. rujna 2014.)

[xxi] Bieber F., Galičić D. (2014), „Opcije za reformu Predsjedništva BiH,“ u: Analiza implementacije ustavnog i pravnog okvira na terenu, Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung, Europska Akademija; str. 53-70, str. 66

[xxii] Bieber, Galičić, ibid.

[xxiii] Zapravo su međunarodni predstavnici izravno nadzirali pravljenje nacrta Izbornog zakona; dakle, „nametanje“ ili „prisila“ nedovoljno su jake imenice u ovome kontekstu; vidi Gilbert A. (2008), Foreign Authority and the Politics of Impartiality in Postwar Bosnia-Herzegovina, Doktorska teza, Sveučilište Chicago, Odsjek za antropologiju, str. 139

[xxiv] Nino Raspudić u više je navrata naglasio da danas Hrvati u BiH glasuju zapravo emotivno – oni se drže „najjače“ hrvatske stranke jer smatraju da ih to može spasiti od preglasavanja, od situacije u kojoj volja bošnjačkog glasačkog tijela dominantno određuje ishode koji bi trebali, ali ne mogu, biti priznati od strane i samih Hrvata i njihovih predstavnika. Ovo, naravno, očevidno stvara jedan „začarani krug“ (niti glasanje za „najjaču“ hrvatsku stranku Hrvate ne može spasiti od mogućnosti preglasavanja legitimiranog izbornim zakonom koji je trenutno na snazi; i glasanje Hrvata, pod postojećim uvjetima, zapravo samo produžuje agoniju i reproducira nepravedne/protuustavne početne uvjete) iz kojega se može izaći samo na jedan način – etničkim izbornim jedinicama.

[xxv] Vidi, primjerice, Neumann F. (1974), „Strah i politika,“ u: Neumann, Demokratska i autoritarna država, Zagreb: Naprijed, str. 227-255, prijevod s njemačkog Nadežda Puhovski i Žarko Pukovski

[xxvi] Lijphart A. (2006), „The case for power sharing“, u: L. Diamond, M.F. Plattner (ur.), Electoral Systems and Democracy, Baltimore: The Johns Hopkins University Press, str. 42-55, str. 43

[xxvii] Vidi Pehar D. (2012), „Bosna i Hercegovina kao veleposlanstvo Visokog Predstavnika – republikanska kritika“, Političke analize (Zagreb) br. 10, str. 3-9; dostupno i na web-stranici http://www.fpzg.unizg.hr/docs/PA/Pehar_tekst.pdf

About Author

Dražen Pehar

Dražen Pehar

(Zenica, 1967.). Docent u oblasti politologije i filozofije prava. Doktorirao 2006. politiku i međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. Magistrirao 1997. diplomatske znanosti na MEDAC (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation kao istraživač, konsultant, i predavač; briefer i analitičar za medije u OHR-u (1999.-2000.). Gostovao 2008./2009. kao predavač na SSST (Sarajevo), a 2010. na DIU (Dubrovnik). Bivši član uredništva časopisa Status.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article