IDPI

Neke zabrinjavajuće sličnosti krize legitimnog predstavljanja u BiH s bivšom SFRJ

 Breaking News

Neke zabrinjavajuće sličnosti krize legitimnog predstavljanja u BiH s bivšom SFRJ

Neke zabrinjavajuće sličnosti krize legitimnog predstavljanja u BiH s bivšom SFRJ
ožujak 15
14:27 2019

U bh javnosti, posebice u njenom hrvatskom dijelu, vrlo brzo poslije prošlogodišnjih Općih izbora ustanovljen je običaj nazivanja Željka Komšića – Sejdom Bajramovićem. Skoro svi u BiH, a i mnogi izvan nje, znaju tko je Željko Komšić. Čovjek koji je tri puta, 2006. i 2010. godine kao kandidat SDP-a, a 2018. kao kandidat DF-a, nametnut za formalno hrvatskog člana predsjedništva BiH – glasovima Bošnjaka. Nije, međutim, tako izvjesno da veliki broj ljudi, pogotovo pripadnika mlađih generacija, zna – tko je bio Sejdo Bajramović? Zašto Komšića ironično zovemo baš njegovim imenom, a ne nekim drugim?

U vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) postojalo je Predsjedništvo SFRJ u kome je po jednog člana imala svaka od šest republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija), ali i dvije pokrajine (Vojvodina i Kosovo, koje su bile autonomije u okviru Srbije). U dramatičnim političkim okolnostima državne krize SFRJ, izazvane pokušajem Miloševićeve vlasti u Srbiji da ustanovi hegemoniju nad cijelom državom, Sejdo Bajramović je nametnut za predstavnika Kosova u Predsjedništvu SFRJ. To je učinjeno temeljem ranije nametnutih izmjena Ustava Kosova, kako bi Milošević zadobio kontrolu nad Predsjedništvom, kao vrhovnim zapovjedništvom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA). Krajnji je cilj bio ukidanje političke samostalnosti republika i pokrajina i uvođenje ustroja Jugoslavije po načelu „jedan čovjek – jedan glas“, što je moglo odgovarati jedino Srbima kao najbrojnijem narodu.

Sejdo Bajramović bio je u vrijeme nekadašnje Jugoslavije komunistički funkcioner iz tadašnje Socijalističke Autonomne Pokrajine (SAP) Kosovo. Dužnost predstavnika te pokrajine u Predsjedništvu SFRJ obnašao je od 16. 5. 1991. godine, pa sve do 27. 4. 1992. godine, dakle do vremena kada su sve relevantne međunarodne organizacije i gotovo sve države svijeta službeno priznale neovisnost osamostaljenih jugoslavenskih republika, te konstatirale disoluciju SFRJ. Takvih je članova Predsjedništva SFRJ, ili bolje „Predsjedništva“, obzirom da je tijekom njegovog mandata nestalo države kojom bi ono predsjedavalo, pored Sejde Bajramovića bilo još tri. Zašto onda baš s njime uspoređujemo Željka Komšića?

Prethodnik Bajramovića kao predstavnik SAP Kosovo u Predsjedništvu smijenjen je zbog glasovanja na dramatičnoj sjednici Predsjedništva ožujka 1991. godine, sazvanoj kako bi se u cijeloj državi uvelo izvanredno stanje, tj. vojna uprava JNA. Taj su prijedlog zastupali predstavnici Miloševićevog režima iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine, pa i Kosova, obzirom da su prethodnih dana u Beogradu održane prve masovne demonstracije srbijanske oporbe, koje je uplašeni režim pokušao ugušiti djelovanjem policije, ali je to uspješno izvedeno tek izlaskom tenkova JNA na ulice. Protiv legalizacije vojnog udara u cijeloj zemlji odlukom Predsjedništva bili su predstavnici Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Obzirom da četiri glasa nisu bila dovoljna za uvođenje izvanrednog stanja, predstavnik Kosova je na idućoj sjednici, održanoj 14. ožujka, glasovao skupa s predstavnicima Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Odmah po ovakvom ishodu, koji je označio neuspjeh zakonitog ustanovljenja Miloševićeve hegemonije nad Jugoslavijom, dotadašnjeg predstavnika Kosova je smijenila Narodna skupština Republike Srbije, u kojoj je Milošević kontrolirao više od 80% zastupnika.

Tada na scenu stupa Sejdo Bajramović, po zanimanju umirovljeni stariji vodnik prve klase (dočasnik) JNA, koga je ista ta skupština Srbije (a ne Kosova, koje je predstavljao u Predsjedništvu SFRJ) izabrala najprije za vršitelja dužnosti, a zatim i za člana Predsjedništva. Srbijanska je, a ne kosovska, skupština birala predstavnika Kosova u Predsjedništvu od nametanja izmjena pokrajinskog ustava ožujka 1989. godine. Te je izmjene predložila još uvijek jednopartijska Skupština SR Srbije, a njima je bilo predviđeno značajno smanjenje pokrajinske autonomije. Uz zatvaranje i policijski progon velikog broja kosovsko-albanskih političara i aktivista, masovne demonstracije Albanaca, te uz bojkot gotovo svih albanskih zastupnika u Skupštini Kosova i nepostojanje neophodne dvotrećinske većine, njihovo je usvajanje proglašeno 23. ožujka 1989. godine, te su pet dana kasnije usvojeni i u Skupštini Srbije.

Mora se reći da je Bajramovićev prethodnik također izabran po ovako usvojenim amandmanima, od strane srbijanske skupštine, kao i da se kolebao pri spomenutim odlučivanjima o angažiranju vojske u tadašnjoj jugoslavenskoj politici. Mora se, međutim, također priznati i da je on ipak na kraju postupio sukladno volji velike većine stanovnika Pokrajine Kosovo koju je predstavljao u Predsjedništvu, premda oni nikada nisu imali priliku na tu dužnost izabrati ni njega, niti bilo koga drugog.

Sejdo Bajramović, međutim, nije nikada imao doslovno bilo kakvih naznaka legitimiteta nužnog za predstavljanje građana Kosova. Nikada nije prošao kroz bilo kakav proces izbora, bilo od strane građana Kosova, bilo nekog tijela (npr. skupštine) koje su oni izabrali. Na izborima za Narodnu skupštinu Srbije koja je izabrala Bajramovića, a koja je sama izabrana krajem 1990. godine, glasovalo je tek oko 20% građana Kosova upisanih u birački popis. Bajramovića je, dakle, izabralo tijelo sumnjive razine legaliteta (Skupština Srbije, koja je ovlasti za njegov izbor dobila na opisani način, uz primjenu sile i kršenja procedure pri usvajanju ustavnih amandmana), bez barem i naznaka demokratskog legitimiteta (na izborima za Skupštinu koja ga je izabrala da predstavlja Kosovo nije glasovalo čak 4/5 građana Kosova), dok je on sam tako dobivenu dužnost obnašao uz jasno i radikalno protivljenje većinskoj volji građana Kosova – do kraja je vjerno služio Miloševićevom režimu, protiv kojega su se Albanci, izrazito većinski narod na Kosovu, poslije njegove smrti i oružano pobunili.

Sličnosti sa slučajem Željka Komšića su očigledne. Bosna i Hercegovina danas ima tročlano Predsjedništvo, koje čine predstavnici konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. Političke krize su u BiH praktično kronične. Njihov je glavni uzrok težnja skoro svih bošnjačkih stranaka za hegemonijom nad cijelom BiH. Na sličan su način Srbi pod Miloševićem pokušali ostvariti hegemoniju nad svim ostalim narodima, prije svega u središnjim državnim tijelima. Milošević je nametnuo Bajramovića za predstavnika kosovskim Albancima preko silom nametnutog ustava, čemu je uslijedila primjena oružane sile na još širem prostoru. Bošnjačke stranke su nametnule Komšića Hrvatima protuustavnim tumačenjem samog Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, čije je natkrovljujuće načelo upravo jednakopravnost i konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba. Krajnji je cilj takvog postupka upravo ukidanje tog natkrovljujućeg načela, te uvođenje ustroja BiH po načelu „jedan čovjek – jedan glas“. Tim putom bošnjačke elite žele najprije ovladati institucijama na razini FBiH. Krajnji je cilj takve zlouporabe institucija prvo pretvaranje Federacije BiH u entitet pod potpunom bošnjačkom dominacijom, a potom i cijele BiH u bošnjačku nacionalnu državu.

Usporedba geografske distribucije glasova koje je Komšić dobio na izborima s rezultatima Popisa iz 2013. godine jasno svjedoči da Hrvati među njegovim biračima predstavljaju statističku grešku. U svoja prva dva mandata Komšić je na isti način zadobivenu dužnost obnašao uz radikalno protivljenje političkoj volji stranaka koje su dobile potporu ogromne većine BH Hrvata, bilo da se radi o političkim izjavama i postupcima ili o namještenju državnih službenika koji su bili u njegovoj nadležnosti. Prije početka najnovijeg nepošteno dobivenog mandata, on je otvoreno i javno izjavio kako se Hrvati moraju pomiriti s time da je on njihov član Predsjedništva premda oni nisu glasovali za njega!

Pored izbora bez potpore onih koje po Ustavu treba predstavljati (Bajramović – građana Kosova, Komšić – Hrvata u BiH) kao i vođenja politike oštro suprotstavljene onima koje treba predstavljati, ali i njihovim legitimnim predstavnicima u drugim tijelima vlasti, treba se nadati da se analogija između ove dvojice političara neće pokazati tako očitom i po pitanju ishoda njihovih postupaka. Podsjetit ćemo da je ključna motivacija Miloševića za nelegitiman izbor Bajramovića bilo ovladavanje jednom od ključnih institucija središnje vlasti tadašnje države – Predsjedništvom SFRJ. To je ovladavanje, pak, za cilj imalo davanje legitimiteta uporabi oružane sile u političkom procesima, tj. uvođenju vojne diktature u cijeloj državi. Po neuspjehu osvajanja većine u Predsjedništvu koja bi dala legitimitet takvom postupku, JNA je ubrzo, u koordinaciji sa službama pod kontrolom tadašnje vlasti u Srbiji, započela protuustavne aktivnosti na teritoriju Hrvatske, Slovenije i BiH, koje su na kraju rezultirale izuzetno surovim ratom.

Među Bošnjacima u BiH danas nema tako neporecivog lidera kao što je pred raspad Jugoslavije bio Milošević među Srbima. Plaši, međutim, činjenica, da se među bošnjačkim strankama i njihovim dužnosnicima praktično ne mogu naći oni koji osuđuju Komšićevu uzurpaciju – njegov izbor bošnjačkim glasovima za predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH. Nije nužna piramidalna i autoritarna struktura vlasti kao što je bila Miloševićeva da bi fenomen Komšić mogao poslužiti ostvarivanju agresivnih planova za dalje uzurpacije i ostvarivanje hegemonije. U Miloševićevoj Srbiji je čak bilo snažnih političkih protivljenja oporbe izboru Bajramovića, dok se među današnjim Bošnjacima praktično nazire konsenzus oko podrške Komšićevim postupcima i politikama.

Dio je tog konsenzusa praktično jednoglasno zalaganje za primjenu načela „jedan čovjek – jedan glas“ pri izboru, konstituiranju i funkcioniranju svih tijela vlasti u BiH, za čije se uvođenje i Milošević zalagao u Jugoslaviji. Tom konsenzusu pripadaju doslovno sve relevantne bošnjačke političke snage – od radikalnih pro-totalitarnih ultraljevičara, sve do predstavnika radikalnog političkog islamizma. Pripada mu i ogromna većina akademske zajednice i medija. Ako među pobrojanim akterima i postoje oni koji s nešto manje entuzijazma podržavaju Komšićevu politiku de-konstituiranja Hrvata, oni još uvijek nisu stekli pravo javnosti. Komšićevski je narativ i impuls tako snažan u bošnjačkoj javnosti da bi Bošnjaci koji se izravno protive Komšiću i tom narativu bili izvrgnuti javnom medijskom i političkom linču. Stoga nitko među Bošnjacima ne nastupa u javnosti eksplicitno protiv tog narativa. Može se, dakle, reći da kod današnjih Bošnjaka Komšić uživa širu društvenu i političku podršku nego što je Bajramović imao u Miloševićevoj Srbiji.

Kad se u svjetlu ove činjenice podsjetimo načina izbora, konstituiranja i funkcioniranja vlasti u Federaciji BiH u vrijeme „Alijanse“ i „Platforme“, kao i svih pokušaja protuustavnog opstruiranja provedbe odluke Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“, upravo da bi se omogućile nove alijanse i platforme, nameće se zaključak da su sve tri manifestacije sindroma Komšić dio šireg plana. Srž je tog plana težnja za konačnim ukidanjem Ustavom garantirane jednakopravnosti konstitutivnih naroda u BiH, prvenstveno u sferi političkog predstavljanja. Pri izboru Predsjedništva BiH ta se težnja najlakše može ostvariti zbog načina izbora njegovih članova i demografske dominacije Bošnjaka nad Hrvatima u FBiH. Teško je, međutim, zamisliti da je to i krajnji cilj unitarističkih politika, kao što ni Miloševiću nije bio krajnji cilj sam izbor Sejde Bajramovića u Predsjedništvo SFRJ.

Može se kao utješna doživjeti činjenica da današnje Oružane snage BiH nisu isto što i JNA, te da su policijske nadležnosti i efektive u BiH pretežno na razini entiteta RS i kantona u FBiH, pa se zbog toga teško mogu zlouporabiti za nasilnu provedbu unitarističkih i hegemonističkih politika. Moramo se, međutim, podsjetiti i da svojevremeno nije bilo lako zamisliti da će, nedugo po nelegitimnom izboru Sejde Bajramovića, JNA započeti mobilizaciju i borbena djelovanja trupa na terenu bez barem većinske odluke Predsjedništva SFRJ. Teško je bilo zamisliti i da će na scenu stupiti vrlo „kreativno“ formirane i ustrojene postrojbe bez bilo kakvog političkog, posebice demokratskog legitimiteta onih koji su njima upravljali, a koje će počiniti najstrašnije zločine. Zato se u naglašavanju zloslutne analogije između izbora Bajramovića 1991. i Komšića (2006., 2010. i) 2018. godine, posebice pred inozemnim akterima, doslovno ne može pretjerati.

 

About Author

Milan Sitarski

Milan Sitarski

(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.

Related Articles

0 Comments

No Comments Yet!

There are no comments at the moment, do you want to add one?

Write a comment

Write a Comment

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja