IDPI

Multietničke refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i višestruko prekršenome Daytonskom mirovnom sporazumu

Multietničke refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i višestruko prekršenome Daytonskom mirovnom sporazumu

Multietničke refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i višestruko prekršenome Daytonskom mirovnom sporazumu
kolovoz 12
14:10 2014

Autor: Dražen PEHAR

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Sažetak

Ovaj se ogled bavi jednim zapostavljenim dokumentom, Daytonskim sporazumom o implementiranju Federacije Bosne i Hercegovine, potpisanim u Daytonu 10. studenog 1995. U prva su dva dijela predstavljene ključne odredbe, karakter te ključne implikacije sporazuma. U trećem dijelu problematizirana je provedba cijeloga daytonskog mirovnog plana u svijetlu Sporazuma o implementiranju Federacije, a u četvrtome su izložene preporuke na nekoliko razina, s ciljem pojašnjenja kako se, i na kojim premisama, situacija u Bosni i Hercegovini može popraviti. Glavna teza ogleda glasi da je daytonski mirovni okvir pogrešno implementiran, te da je najveća pravnopolitička šteta u tome procesu nanesena Hrvatima kao konstitutivnome narodu i Federacije i Bosne i Hercegovine, što u samoj Bosni i Hercegovini značajno smanjuje potencijal za promicanje multietničke demokracije.

[button link=”http://www.idpi.ba/wp-content/uploads/2014/08/Multietnicke-refleksije.pdf” icon=”none” target=”blank” color=”2E192″ textcolor=”ffffff” size=”small”]Preuzmi cijeli tekst (PDF, 0,5 MB)[/button][spacer style=”1″ icon=”none”]

Cijeli članak dostupan je i na engleskom jeziku ovdje

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Izvatci iz teksta

[blockquote style=”2″]HRHB je priznata u smislu posrednog izvora ustavnih nadležnosti. Ona nije neposredni izvor tih nadležnosti – to može biti jedino suvereni ili konstitutivni narod. DAIF jasno kaže da će civilne državne nadležnosti biti prenesene s HRHB na neku drugu instancu pod određenim uvjetima. Dakle, osnovne su obveze definirane i državnim nadležnostima onoga tijela (HRHB) koje obdaruje drugo tijelo nekim nadležnostima (Federaciju), kao i nadležnostima kojima „obdareno“ tijelo (Federacija) uskoro treba raspolagati, u kontrastu spram središnje državne vlasti usklađene s Daytonskim ustavom.

Izvor tih ustavnih nadležnosti ipak nije u HRHB nego u jednoj drugoj činjenici, činjenici konstitutivnosti naroda; narod je priznat kao politička zajednica kojoj pripadaju prava po međunarodnom i ustavnom pravu; primjerice, on ima pravo birati svoje demokratske predstavnike prema određenim ustavnim načelima kako bi formirao neki vid državnog okvira koji tom narodu omogućuje miran i siguran život.[/blockquote]

[blockquote style=”2″]Konvencionalne međunarodne norme primjenjive su na DAIF naprosto zbog toga što je riječ o dijelu međunarodnog prava. Ako jedna strana krši sporazum, druga strana ima pravo na povratak na status quo ante, stanje u kojem se strane nalaze u trenutku prije potpisivanja sporazuma. Ako jedna strana ne prenosi nadležnosti u skladu s DAIF-om, to znači da je sporazum prekršen. Budući da su status quo ante i početne pozicije strana vrlo jasno definirane, vrlo je jasno što znači konzumirati pravo na povratak na status quo ante, i vrlo je jasno kojem akteru ili entitetu takvo pravo pripada. S jedne strane, ono pripada Hrvatima kao konstitutivnom narodu i Bošnjacima kao konstitutivnom narodu: povratak na status quo ante znači povratak na dva odvojena ustavna i institucionalna sklopa: sklop „civilnih državnih vlasti na teritoriji pod kontrolom HVO“, to jest HRHB, i sklop „civilnih državnih vlasti na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH“ kao i same Republike BiH u njenom preddaytonskom ustavnom obliku.

Prethodni aspekt podrazumijeva racionalnost strana-potpisnica kao i samih nositelja identiteta što ih strane-potpisnice predstavljaju. Drugim riječima, ne možemo pretpostaviti da su bilo jedna bilo druga strana potpisale jednu vrstu „pakta o samoubojstvu“ kojim bi bilo predviđeno, primjerice, nestajanje ili dekonstituiranje konstitutivnih naroda u pravno-političkome smislu. Nemoguće je, dakle, pretpostaviti da su bilo jedna bilo druga strana potpisale ugovor čija bi implementacija vodila do gubitka temeljnih prava bilo jedne bilo druge strane, ili do ukidanja načela da konstitutivni narodi ne mogu prihvaćati okvir unutar kojega se njihova konstitutivna moć, i prava, postupno umanjuju ili potpuno nestaju.[/blockquote]

[blockquote style=”2″]Tema je izbora članova Predsjedništva BiH važna i zbog tobože nametnute obveze BiH da, zbog presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić-Finci“ (od 22. prosinca 2009.), ona mora reformirati svoj Ustav. Naime, sam Daytonski ustav nigdje ne kaže da se, pred izbore, kandidati za članove Predsjedništva BiH moraju etnički izjasniti prilikom kandidiranja. To od njih traži izborni zakon, koji je i u tom pogledu protuustavan, ali nametnula ga je sama međunarodna zajednica. Drugim riječima, sam zahtjev da se Ustav BiH radikalno mijenja postavljen je na očevidno pogrešne i, od strane same međunarodne zajednice, nametnute premise. Čitamo li Daytonski ustav pažljivo, jasno je da članovi Predsjedništva BiH, koji su označeni kao „Srbin, Bošnjak, i Hrvat“, nakon izbora trebaju funkcionirati kao reprezentativni za konstitutivne narode, što znači da odgovarajuća provizija Daytona znači da nazivi kolektivnih identiteta ne pripadaju članovima Predsjedništva prije izbora, nego tek nakon. Oni ulaze u Predsjedništvo kao „Srbin, Hrvat i Bošnjak“ u smislu „tri predstavnika Hrvata, Srba, i Bošnjaka“. To ujedno implicira da sam Ustav nije diskriminirajući jer se i Sejdić i Finci mogu, sukladno Ustavu, kandidirati za članove Predsjedništva, iako im izborni zakon to trenutno izričito zabranjuje. Dakle, dobronamjerna i razumna interpretacija Daytonskog ustava ustvari lako rješava probleme koji bi, prema međunarodnoj zajednici, navodno proizlazili iz Ustava, a također odražava uistinu multietnički karakter daytonske Bosne i Hercegovine. Osim toga, jasno je da pristup koji zagovaram rješava problem i Sejdića i Fincija i Komšića u jednome dahu. No, pristup međunarodne zajednice te probleme zapravo nastoji usložiti i de facto onemogućiti funkcioniranje BiH kao multietničke demokracije.[/blockquote]

[blockquote style=”2″]Zbog čega je najviše ministara iz reda bošnjačkog naroda? Na to ne postoji obranjiv odgovor. Zbog čega hrvatski ministri mogu biti bez problema preglasani? Ni na to ne postoji obranjiv odgovor. Posebno ne postoji obranjiv odgovor na sljedeće pitanje: ako jedan, bošnjački, narod može izabrati disproporcionalnu većinu pripadnika zakonodavnih tijela iz redova ostala dva, navodno konstitutivna naroda, kako se uopće može govoriti o Srbima i Hrvatima kao narodima konstitutivnima i unutar Federacije koju su, prisjetimo se, dogovorili predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda kao ravnopravne strane jednoga temeljnog, za i Federaciju i BiH, konstitutivnog sporazuma? Dakle, sveukupno, sam je daytonski okvir interpretiran od strane međunarodne zajednice tako da ta interpretacija krši temeljna načela daytonskog kompromisa, posebno načelo konstitutivnosti naroda u Federaciji, a samim tim i izravno krši DAIF, premda većina rezolucija Vijeća sigurnosti UN, od konca 1995. do danas, izražava tobožnju privrženost Vijeća tome sporazumu.[/blockquote]

About Author

Dražen Pehar

Dražen Pehar

(Zenica, 1967.). Docent u oblasti politologije i filozofije prava. Doktorirao 2006. politiku i međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. Magistrirao 1997. diplomatske znanosti na MEDAC (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation kao istraživač, konsultant, i predavač; briefer i analitičar za medije u OHR-u (1999.-2000.). Gostovao 2008./2009. kao predavač na SSST (Sarajevo), a 2010. na DIU (Dubrovnik). Bivši član uredništva časopisa Status.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article