IDPI

Mostar – rizici zanemarivanja dugotrajne blokade Grada po cijelu BiH

 Breaking News

Mostar – rizici zanemarivanja dugotrajne blokade Grada po cijelu BiH

Mostar – rizici zanemarivanja dugotrajne blokade Grada po cijelu BiH
veljača 28
08:27 2020

Mostar je već barem osam godina „grad slučaj“. Toliko je vremena proteklo od kada su 2012. godine u cijeloj BiH održani lokalni izbori, u svim jedinicama lokalne samouprave (JLS), osim u Mostaru. U njemu su, dakle, lokalni izbori posljednji put održani 2008. godine. Po tome je ovaj grad postao simbol, ali i presedan po kojem su se kasnije na ostale razine vlasti širile blokade političkog sustava BiH.

 

Čak i prije do stjecanja statusa „grada slučaja“ Mostar je bio različit od ostalih JLS u BiH. Jedino u njemu, osim Brčkog, koje zaista jeste specifična sredina uslijed svojeg statusa Distrikta, koji ne pripada ekskluzivno niti jednom od entiteta, a istovremeno pripada i jednom i drugom, građani ne mogu izravno izabrati Gradonačelnika, već to čini Vijeće. Izbor gradskih vijećnika je također različit u Mostaru u odnosu na sve ostale JLS u BiH (uključujući i Brčko). Jedino su u Mostaru pri izboru vijećnika korištene izborne jedinice, dok se u svim drugim JLS oni biraju s liste jedinstvene za cijeli grad ili općinu. No te izrazite specifičnosti Mostara, unatoč u javnosti nedovoljno objašnjavanih njihovih opravdanja, nisu sprečavale građane u izboru svojih predstavnika na gradskoj razini.

 

Anomalija, koja je dovela do toga da Mostarci već 12 godina nisu glasovali za svoje Gradsko vijeće, nastupila je pošto je Ustavni sud BiH 26. 11. 2010. godine na zahtjev Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH donio Odluku o stavljanju izvan snage odredaba Statuta Grada i Izbornog zakona BiH koje reguliraju izbor Gradskog vijeća Mostara. Prvi je razlog za tu Odluku bila izrazita disproporcija u vrijednosti glasa građana koji prebivaju u različitim izbornim jedinicama, nekadašnjim gradskim područjima. Tih je izbornih jedinica šest, a svaka od njih je birala po tri gradska vijećnika (ukupno 18), unatoč velikim razlikama u broju birača koji u njima glasuju.

 

Drugi je razlog bila nemogućnost građana koji su živjeli u nekadašnjoj Središnjoj zoni, koja nije pripadala niti jednom od gradskih područja, da na bilo koji način biraju svoje vijećnike putem izbornih jedinica. Oni su na gradskoj razini mogli glasovati isključivo za vijećnike koji se biraju s jedinstvene gradske liste (ukupno 17 vijećnika).

 

Iz spomenutih razloga je Ustavni sud BiH nedvojbeno opravdano izvan snage stavio sve zakonske odredbe koje je još 2004. godine nametnuo visoki predstavnik Paddy Ashdown. Naložio je i Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od tri mjeseca uskladi odgovarajuće odredbe Izbornog zakona BiH s ovom odlukom. Obzirom da u PS BiH nije postignut konsenzus o tom usklađivanju dovoljan za njegovo usvajanje, predmetne su odluke stavljene izvan snage, te Mostar od tada nije imao lokalne izbore. Oni su u BiH od tada održani u dva navrata, 2012. i 2016. godine. Izvršnu vlast u Mostaru svo to vrijeme obnašaju Gradonačelnik i Gradska uprava izabrani 2008. godine, bez postojanja bilo kakvog gradskog predstavničkog tijela.

 

Mnogobrojni su bili pokušaji dostizanja dogovora o izmjenama Izbornog zakona kojima bi se primijenila Odluka Ustavnog suda. U njima su uglavnom sudjelovale sve relevantne stranke u Gradu, ali je ključna uloga nedvojbeno pripadala HDZ-u BiH i SDA, kao strankama koje više desetljeća neporecivo dominiraju političkom scenom Mostara. U najkraćim crtama, HDZ se zalagao za otklanjanje razloga zbog kojih je Ustavni sud donio svoju odluku putem izmjena Izbornog zakona, a potom za održavanje izbora za novi saziv Gradskog vijeća, kome bi trebalo ostaviti sve odluke vezane za Statut Grada.

 

SDA je, suprotno tomu, inzistirala na „uvezivanju“ svih izmjena u jedinstveni „paket“, koji bi se odnosio i na izmjene Izbornog zakona i Statuta Grada. Temeljni motiv za takav stav SDA leži u činjenici da su Bošnjaci (44,2%) u Mostaru malobrojniji od Hrvata (48,4%). Takav je stav, naravno, posve legitiman, te ne iznenađuje zalaganje SDA za primjenu konsocijacijskih načela na strukturu gradske vlasti, uslijed čega bi pojedine dužnosti bile rezervirane za predstavnike manje brojnog naroda. Problem je, međutim, u tome što se SDA uporno i dosljedno bori za relativizaciju istih tih konsocijacijskih načela i legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda na višim razinama vlasti, entitetskoj i državnoj, kojima je primjena tih načela neusporedivo primjerenija.

 

SDA je tako došla u poziciju da s istim stupnjem entuzijazma pokušava kada god je moguće nadglasati Hrvate i izabrati bošnjačkim glasovima njihove predstavnike na razini BiH i FBiH, a spriječiti nadglasavanje Bošnjaka na razini Grada Mostara, premda ni u njemu Hrvati nemaju apsolutnu većinu. Ta je stranka tretirala Mostar kao potpuno „poseban slučaj“ u odnosu na sve JLS u BiH, nastavljajući time tradiciju Paddyja Ashdownna koji je svoje ovlasti umjesto za rješavanje problema toga grada iskoristio za izazivanje uzroka njegove dvanaestogodišnje blokade.

 

Niti jednom tijekom razgovora o rješavanju problema Mostara SDA nije dozvolila razgovore o primjeni konsocijacijskih načela niti na jednu JLS osim Mostara, premda je, primjerice, Amandmanom XXV na Ustav FBiH, usvojenom 8. 5. 1997. godine propisano da „Sjedište kantona s posebnim režimom (Mostar i Travnik) organizirat će se na osnovu istih principa”. Osim toga, Preporuka koju je Zastupnički dom Parlamenta FBiH donio 6. 5. 1997. godine, propisuje: „Potrebno je da Hercegovačko-neretvanski i Srednje-bosanski kanton usklade ustave kantona sa Amandmanom XXV na Ustav FBiH (…)“.

 

Na teritoriju Travnika, naime, i poslije masovnog protjerivanja tijekom rata, po popisu iz 2013. godine živi 28% Hrvata, kojima Statutom Općine nije zagarantirana niti jedna konkretno konkretna dužnost ni u Općinskom vijeću ni u upravnim tijelima. Diljem BiH postoji značajan broj JLS koje i dalje imaju multinacionalni sastav stanovništva, u smislu da manje brojnog naroda u nekima od njih živi barem 10%, u nekima i preko 30%, te bi primjenom konsocijacijskih načela na njihov ustroj bilo spriječeno nadglasavanje izrazito relevantnog dijela građana BiH na lokalnoj razini, izrazito važnoj za uspostavljanje međunacionalnog povjerenja.

 

Mogućno je da SDA i njezini saveznici i istomišljenici smatraju kako se konsocijacija može „provući“ isključivo u Mostaru, bez otvaranja mogućnosti korištenja tog presedana kao argumenta za beskompromisnu zaštitu legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda na višim razinama vlasti. Uvođenje konsocijacije u nekoliko desetaka općina i gradova u BiH bi, međutim, skrenulo pažnju čak i najpovršnijim inozemnim promatračima na činjenicu da nije u tolikoj mjeri Mostar specifičan u odnosu na BiH, koliko je sama BiH specifična u odnosu na nacionalno homogene zemlje, ustrojene na unitarnom načelu „jedan čovjek – jedan glas“.

 

U svakom slučaju Mostar je ostao „grad – slučaj“, blokirani grad, uslijed politike unitarističkih snaga, čija je suština da su sastavljene od bošnjačke baze, bosanske nadgradnje i građansko-antifašističke fasade. Te su snage uspjele istovremeno podržavati Petritscheve amandmane (zato što slabe političku poziciju Hrvata na entitetskoj razini u FBiH) kao i Ashdownove amandmane (zato što ojačavaju političku poziciju Bošnjaka na gradskoj razini u Mostaru). U prvim godinama blokade njegovog demokratskog života malo je tko bio svjestan da se takav presedan može proširiti i izvan Mostara. To je po svoj prilici ohrabrilo unitariste da krenu u političku upotrebu brojčane nadmoći na onim razinama u kojima je imaju (FBiH), u istoj mjeri u kojoj joj se protive na onim razinama na kojima je nemaju (RS, Mostar, itd.).

 

U drugim je tekstovima opisano rapidno širenje intenziteta raznovrsnih blokada na druge sredine i razine vlasti izvan Mostara u periodu 2018. – 2020. godine. Taj proces je potvrda ispravnosti stavova koje je u prethodnom periodu velika većina bošnjačkih i međunarodnih aktera „uspješno“ ignorirala – da potpuni demokratski deficit i dugotrajna blokada političkog sustava jednog od najvećih gradova u BiH ne može ostati bez posljedica po cjelokupnu političku arhitekturu složene i kronično nestabilne zemlje kao što je BiH. U domeni nade do daljnjeg ostaje mogućnost da su u bliskoj budućnosti mogućni i suprotni procesi, oni u kojima razrješenje „mostarskog čvora“ omogućava rasplete dugotrajnih i sustavnih kriza na drugim razinama vlasti na način sukladan temeljnim načelima Ustava BiH. U tom bi slučaju primjena naziva „grad – slučaj“ na Mostar dobila posve drugačiju konotaciju. Na političkim elitama Mostara je da tu mogućnost iz domene nade prevedu u realnost, na vlastitu i na dobrobit svih građana.

About Author

Milan Sitarski

Milan Sitarski

(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.

Related Articles

0 Comments

No Comments Yet!

There are no comments at the moment, do you want to add one?

Write a comment

Write a Comment

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article