IDPI

Kriza državnog suvereniteta i uspon načela samoodređenja – aktualni slučajevi unutar EU

Kriza državnog suvereniteta i uspon načela samoodređenja – aktualni slučajevi unutar EU

veljača 12
11:14 2014

Činitelji koji karakteriziraju suvremeni međunarodni poredak su slabljenje modela nacije-države, kriza klasičnog poimanja pitanja državnosti i suvereniteta, te ekspanzija globalizacijskih procesa i učinaka. Država utemeljena na načelima nacionalne homogenizacije, centraliziranog upravljanja i monopola primjene sredstava prisile naprosto više nije u stanju pružiti sigurnost svojim građanima i štititi ih od vanjskih prijetnji i izazova, niti je u stanju samostalno ispoštovati međunarodne norme u pogledu vladavine prava, poštivanja ljudskih prava i afirmacije pluralizma.

O bitno izmijenjenim globalnim okolnostima dovoljno govori činjenica da su države spremne svojevoljno se odreći dijela svog suvereniteta zarad članstva u organizacijama koje će im pružiti sigurnost i stabilno okruženje, a koji su preduvjeti za održanje njihovih osjetljivih ekonomskih sustava. Pri tome, upravo je proces europskih integracija na najeksplicitniji način ugrozio tradicionalno poimanje suvereniteta i nacije-države kao temeljnog modela političke organizacije. Radi se o suštinski tehnokratskom procesu koji je rezultirao formiranjem Europske unije (EU), koju se, između ostalog, naziva i sustavom upravljanja na više razina, sui generis tvorevinom, supranacionalnom, federalnom pa i konfederalnom, ali i kombinacijom svega navedenog. EU je specifičan fenomen u globalnim okvirima koji predstavlja puno više od međunarodne organizacije, ali i znatno manje od klasične države. Za EU se često može čuti da predstavlja najvidljiviji proizvod postmoderne u okviru koje je pluralizam zamijenio ideološki diskurs i naracije moderne – koja je, s druge strane, iznjedrila koncept nacionalne države. Stoga se EU može promatrati i kao stanovit odgovor na postmodernizam pod kojim se u političkoj teoriji i teoriji države podrazumijeva eksplicitno i implicitno slabljenje države, a samim tim i promjena njenoga suvremenog karaktera.

Izmijenjen karakter države implicira i korekciju njenih primarnih funkcija pa se one danas sastoje u:

  • zaštiti slabijih i manjinskih društvenih skupina / namjesto zaštiti jačih i brojnijih;
  • zaštiti jedinstva u različitosti, ali i različitosti u jedinstvu / naspram kreiranja i očuvanja jedinstva prisilnim asimilacijskim i homogenizacijskim politikama;
  • upravljanju / umjesto vladanju;
  • pretpostavljanju prava građana i skupina interesima države / umjesto obratno.

Ovakav obrat funkcija suvremene države može navesti na zaključak da se radi o prilično impotentnom organizacijskom okviru koji je limitiran kako prema vani tako i unutra. Ipak, treba imati u vidu da je nakon Bečkog kongresa 1815. godine u svijetu postojalo 39 država, dok ih je u 2014. godini čak 205 s tendencijom daljnjeg rasta, što ide u prilog zaključku o trajnoj relevantnosti države kao okvira socijalizacije i subjekta međunarodnog poretka, mada sa bitno izmijenjenim opsegom suvereniteta i funkcijama.

Transformacija društveno-političkog realiteta podrazumijeva i transformaciju znanstvenog diskursa kojim se evidentne promjene nastoje obuhvatiti i elaborirati, pa su federalizam i decentralizacija penetrirali, ali i potisnuli klasični koncept unitarne države-nacije, takoreći, više iz praktično-pragmatičnih razloga nego iz političkih. Federalizam i decentralizacija u najširem smislu – kao oblici političke organizacije države s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća bilježe ogroman rast popularnosti, o čemu svjedoči njihova ekspanzija. Pored starih federalnih država kao što su SAD (1789.), Venecuela (1811.+1864.), Meksiko (1824.+1917.), Švicarska (1848.), Kanada (1867.), Brazil (1891.+1988.), Australija (1901.), Austrija (1920.+1946.), Njemačka (1949.+1994.), Indija (1950.) i Malezija (1963.), pojavile su se i nove federacije kao odgovor na specifične probleme tih zemalja, izmijenjene međunarodne okolnosti uvjetovane okončanjem Hladnog rata, ali i legitimne zahtjeve koji se postavljaju unutar samih država. Tako su uspostavljene Ruska Federacija (1993.), Belgija (1993.), Argentina (1994.), Etiopija (1995.), BiH (1995.), Južna Afrika (1996.), UAE (1996.), Nigerija (1999.), Irak (2005.), Nepal (2007.) i Pakistan (2007.). Pored navedenih zemalja važno je spomenuti i Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) koje je reformama 1993. – 2009. preraslo u svojevrstan savez država, kao rezultat dugoročnog procesa devolucije koji je za cilj imao uspostavu ne-centraliziranog sustava po mjeri zemalja (countries) sastavnica (Škotska, Wales, Sjeverna Irska i Engleska). Zatim, nezaobilazna je i Europska unija koja je svojim strukturama i organizacijskim uzorcima u mnogim segmentima preuzela ingerencije država članica, profilirajući se kao savez država i naroda.

Promatrajući stvari čak i izvan europskih okvira nesporna je činjenica da je danas veliki broj zemalja decentraliziran, nalazi se u procesu decentralizacije ili razmatra decentralizaciju kao učinkovito sredstvo unutarnje organizacije i unapređenja vladavine. Čak i mnoge unitarne države dopuštaju određene vidove autonomije ili se suočavaju sa zahtjevima za istom. Ta reaktualizacija federalističke ideje stoljeće i pol nakon uspostave starih (klasičnih) federacija, pored ostalog, uvjetovana je:

  • novim svijetom razlika i različitosti;
  • afirmacijom federalnog karaktera političkog identiteta;
  • sretnom fuzijom federalizma i liberalne demokracije koji su se pokazali međusobno kompatibilnim.

Federalizam i decentralizacija, kao modaliteti vertikalne organizacije države, sve više se koriste kao sredstvo rješavanja unutarnjih konflikata preraspodjelom moći, ovlasti i kompetencija, a percipiraju se i kao suštinski važan element dobrog upravljanja na kojem insistiraju i međunarodne organizacije poput Svjetske banke i drugih međunarodnih donatora koji traže transparentniju i učinkovitiju implementaciju dodijeljenih sredstava i niz drugih prednosti kompatibilnih procesu decentralizacije: približavanje administracije građanima, bolja informiranost lokalnih vlasti o lokalnim potrebama, veće uključenje javnosti, unapređenje odgovornosti vlasti, horizontalna kompeticija koja doprinosi učinkovitijem korištenju resursa, rasterećenje centralnih vlasti u pogledu rutinskih poslova što otvara prostor bavljenju esencijalnim pitanjima, razvoj i smanjenje siromaštva i niz drugih komparativnih pogodnosti u odnosu na unitarističko-centralističke modele.

Bilo da je uslijed njihove unutarnje pluralizacije ili pristupanja supranacionalnim okvirima (unutarnji i vanjski čimbenici), ono čime suvremene države (posebno članice EU) u manjoj ili većoj mjeri danas raspolažu samo su „..izvjesne ovlasti u područjima socijalne solidarnosti, infrastruktura, lokalni promet i sigurnost“ (Fleiner/Basta Fleiner, 20). U takvim okolnostima unutar poroznih državnih okvira revitaliziraju se ili javljaju novi oblici lojalnosti i solidarnosti, a s tim u vezi i zahtjevi za većom autonomijom, unutarnjim ali i vanjskim samoodređenjima.1

 

Aktualni (dez)integracijski procesi unutar EU

Konzekvence općeg slabljenja države-nacije, njenog suvereniteta i kompetencija, evolucija europskih integrativnih procesa i posljedična afirmacija prava kolektiviteta na samoodređenje u praktičnom životu, vidljivi su u zahtjevima za većom autonomijom ili pak secesijom koji su se u Europi intenzivirali u posljednjih nekoliko godina. Afirmaciji načela samoodređenja, pored globalnih okolnosti, u velikoj mjeri je svojim politikama doprinijela i sama Europska unija. Naime, institucionalizacija regionalne politike, prekogranično povezivanje na konceptu euroregija, kao i prijenos znatnog dijela državnog suvereniteta na europske institucije za mnoge manjinske nacije bio je prigoda za jačanje i zaštitu njihovog regionalnog i etničkog identiteta, te proizveo zahtjeve za većom autonomijom, pa i neovisnošću.

 

Slučaj Katalonija

Španjolska pokrajina Katalonija sa svojih sedam i pol milijuna stanovnika, vlastitim jezikom i zasebnom kulturom, potisnutim nacionalnim i kulturnim sentimentom tijekom vladavine generala Franka, ekonomski najdinamičnija i bogatija od svih drugih regija trenutno je najaktualniji primjer regionalnog izazova klasičnom pojmu državnog suvereniteta. Pored navedenih okolnosti aktualizaciji katalonskog pitanja doprinijela je i recesija u kojoj se našla EU, a s tim u vezi i otpor Katalonaca prema politikama ‘solidarnosti’ kojima se sredstva bogatijih regija koriste za subvenicioniranje onih siromašnijih. Upravo tim povodom regionalni predsjednik Artur Mas izašao je prvi put s prijedlogom o referendumu još 2012. godine, opredijelivši se javno za ovaj pravac nakon što je premijer Mariano Rayoj odbio njegov plan smanjenja poreznih izdvajanja Katalonije za siromašnije regije Španjolske. Od tada pa do danas u usponu je pokret za neovisnost koji je uspješno mobilizirao stotine tisuća Katalonaca.

Pokret za neovisnost nedavno je dosegao vrhunac odlukom katalonskih političara da od centralnih vlasti u Madridu zatraže dozvolu za održavanje referenduma o neovisnosti. Premda je riječ o simboličkom aktu, jer je malo izgleda da će centralne vlasti u Madridu prihvatiti2  inicijativu Katalonskog parlamenta, ovakav tijek događaja nosi veliku političku težinu i centralne vlasti dovodi u neugodnu poziciju. Već je sama negativna reakcija Madrida na ovu inicijativu i kategorično ‘ne’ dodatno potpirila nacionalnu svijest Katalonaca i njihov poriv za neovisnošću, što se može vrlo lako preliti i na druge zemlje EU čije je jedinstvo još uvijek pod pritiskom višegodišnje gospodarske krize.

Zbog strogih zakonskih odredbi manevarski je prostor, kako za centralne tako i za katalonske vlasti, prilično skučen. Postoje nagovještaji da će se referendum održati unatoč zabrani Madrida i Ustavnog suda Španjolske, ali njegovi rezultati u tom slučaju neće imati nikakvu zakonsku snagu, već bi bili prezentirani kao plebiscit o neovisnosti i eventualnom odcjepljenju. U svakom slučaju, rezultati referenduma – zakoniti ili ne – proizvest će reperkusije po unutarnje odnose u Španjolskoj i vanjsku percepciju pitanja Katalonije, koje je značajno penetriralo javni prostor EU. Za katalonske su političare ova pitanja svakako pitanja o(p)stanka na vlasti jer svoju poziciju strateški grade na nacionalnim pitanjima. S druge strane, Kataloncima se pruža jedinstvena prilika iskazivanja svoga prava na slobodu činom koji će im omogućiti da sami odlučuju o svojoj sudbini i budućnosti. Prosta zabrana i uskraćivanje ovoga prava zasigurno neće riješiti katalonsko pitanje koje će u toj varijanti prije eskalirati nego se umiriti, tim više što znatan broj građana koji sami ne bi podržali odcjepljenje istovremeno drži kako bi Katalonija trebala imati ustavno i zakonsko pravo za provođenje takvog referenduma. Zbog toga neki rješenje vide u dosljednoj federalizaciji Španjolske kao sustavnom odgovoru na rastuće zahtjeve regionalnih zajednica. Takav je prijedlog upućen od strane španjolskih socijalista, ali neće biti aktualiziran prije izbora 2015. godine. U međuvremenu pogledi mnogih Katalonaca usmjereni su na Škotsku, koju u studenom 2014. godine očekuje referendum o neovisnosti i odcjepljenju od Ujedinjenog Kraljevstva.

 

Slučaj Škotska

U Škotskoj traje kampanja u kojoj njen lider, premijer Alex Salmond sa suradnicima, nastoji uvjeriti Škote da je neovisnost dobro rješenje za njihov ekonomski prosperitet, o čemu su mišljenja podijeljena. Recentna istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako je većina građana sklonija većem stupnju devolucije nego samoj neovisnosti, čiji su potencijalni učinci u krajnjem slučaju diskutabilni. Kalkulira se sa velikom neizvjesnošću oko toga što očekuje Škote u slučaju stjecanja neovisnosti (pitanje funte i tim u vezi fiskalne stabilnosti, članstva u EU, eventualne izolacije u kojoj bi se zemlja našla i sl.). Ovakav pristup osobito njeguju pro-unionističke snage koje nastoje uvjeriti građane u prednosti ostanka u UK, ciljajući pored toga i senzibilitet javnosti, naglašavajući povijesne veze, manjkavosti eventualnog odcjepljenja i sl. Trenutno je oko trećina potencijalnih glasača opredijeljena za neovisnost, ali je značajan udio i neopredijeljenih. Stoga je i ekonomska neizvjesnost u slučaju napuštanja UK postala ključno pitanje kampanje za referendum.

Ipak za razliku od Španjolske, čije centralne vlasti rezolutno odbijaju svaku mogućnost održavanja referenduma, u slučaju Škotske stvari stoje nešto drugačije. Naime, još u listopadu 2012. godine su premijeri Cameron i Salmond potpisali Edinburški sporazum kojim je omogućeno održavanje referenduma o neovisnosti. Iako se na prvi pogled ne čini tako, put do sporazuma nije bio lagan: u početku su prve reakcije Whitehalla bile da je referendum nelegalan, a kao alternativa je odmah ponuđena i daljnja devolucija ovlasti. Pri tome treba imati u vidu da su ulozi veliki i za Englesku, prvenstveno u pogledu rizika gubljenja samopoštovanja, identiteta, međunarodnog ugleda i sl. u slučaju proglašenja škotske neovisnosti. Vrlo je vjerojatno da bi ‘Da’ na referendumu ohrabrilo Wales da krene u istom pravcu, ali i mnoge druge regije diljem Europe. Ovakav tijek događaja zasigurno bi značio kraj jedne europske multinacionalne države sa dugom poviješću, što bi ostavilo neizbirisiv trag na političkoj mapi Europe. Sama činjenica da postoji realna mogućnost za tako nešto baca novo svjetlo na (ne)upitnost suvereniteta država, njihovog integriteta i teritorijalne cjelovitosti.

Unatoč tomu, polemika o ovim značajnim pitanjima u potpunosti se vodi demokratskim sredstvima, bez ikakvih naznaka eventualnog nasilja, pritisaka, populizma i sl. Sučeljene kampanje ‘za’ i ‘protiv’ referenduma vode se stručno, uz mnogo konsultacija, peticija i javnih debata kojima se nastoji uključiti što šira javnost. Britanska javnost u cjelini hrabro se i mirno suočava sa ovim velikim izazovom: u javnoj polemici akcentuiraju se praktične prednosti i nedostaci eventualne škotske neovisnosti, na temelju čega građani trebaju donijeti racionalnu odluku u njihovom najboljem interesu, na referendumu koji će se održati 18. rujna 2014. godine. Za to im je pružena povijesna prilika i odgovornost.

 

Analogija Katalonije i Škotske – umjesto zaključka

Ako bi postale neovisne zemlje, Škotska i Katalonija trebale bi podnijeti zahtjeve za članstvo u Europskoj uniji, s obzirom da se na njih više ne bi odnosili pristupni ugovori država u čijem su sastavu prethodno bile. Međutim, špekulira se o mogućnosti privremenih sporazuma koji bi omogućili tranziciju ka punopravnom članstvu. Osim toga, pretpostavlja se da su ove dvije potencijalne države kao dio europskoga pravnog i ekonomskog prostora već usvojile standarde i regulativu na kojoj insistira EU kao preduvjetu za članstvo. Ova su pitanja iznimno važna, jer potpora neovisnosti u oba slučaja uvelike ovisi o perspektivama članstva u EU i NATO-u i ulaska u euro zonu, pa će borba za naklonost ideji neovisnosti ili maksimalnom proširenju autonomije ostati u središtu političke polemike u narednom razdoblju. Jednostavno, nema prostora za neku treću alternativu.

Dok se u slučaju Škotske špekulira o mogućim rizicima napuštanja Ujedinjenog Kraljevstva, u Kataloniji je situacija nešto drugačija. Naime, za Kataloniju kao najbogatiju regiju Španjolske s više stanovnika nego mnoge države članice EU, ekonomski poticaj za ostanak u Španjolskoj i ne igra presudnu ulogu u nastojanju da se pokoleba građane (naprotiv, Madrid to za sada niti ne pokušava, pa ostaje da se vidi da li će u perspektivi zauzeti fleksibilniji pristup). Međutim, ukoliko žele očuvati države u sadašnjim granicama, centralne će vlasti u obje države trebati adresirati gospodarske argumente i potruditi se uvjeriti žitelje Škotske i Katalonije da su im perspektive svjetlije u sadašnjim okvirima, sa stupnjem autonomije koji se po bitnim elementima u praksi i ne razlikuje od neovisnosti. U bilo kojoj varijanti Katalonci će trebati dobiti veći prostor u području kontrole i upravljanja poreznim i ekonomskim politikama, a Škoti jamstva za neposredni interes, bolji ili neizmijenjen standard života uključujući slobodu kretanja, sigurnost i dr.

 

Slučaj Kosovo

Kosovo je također slučaj u novijoj povijesti koji je specifičan izazov za klasično poimanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti. Radi se o unilateralnoj secesiji i proglašenju države koju je u značajnoj mjeri akceptirala međunarodna zajednica i podržale neke od ključnih svjetskih sila. Eskalacija sukoba i rat s konca 90-ih godina bili su presudan činitelj međunarodne intervencije u cilju zaustavljanja rata, a mirovni proces koji je vođen pod okriljem UN-a i uz kasnije posredovanje EU doveo je do osamostaljenja Kosova i njegovoga nepotpunoga međunarodnog priznanja. Trenutno su u završnoj fazi pregovori Beograda i Prištine o statusu općina na sjeveru Kosova koje većinski naseljava srpska populacija.

Osnovna poruka koju je odaslao kosovski presedan je da teritorij države i njen integritet više nisu međunarodno zajamčeni, kao i da neovisnost može poslužiti kao jedno od rješenja u interesu postizanja mira, stabilnosti, te stvaranja pretpostavki za normalizaciju i unapređenje odnosa. Takva poruka zasigurno može poslužiti kao legitimizacijska osnova liderima mnogih autonomaških i secesionističkih pokreta diljem Europe i svijeta. Istovremeno, pravo na samoodređenje (u slučaju Kosova vanjsko), kao kolektivno pravo postavilo se iznad države i jamstava njenog suvereniteta i cjelovitosti, čiji su temelji utvrđeni još Westfalskim sporazumom iz 1648. godine. Pored toga parcijalizacija se dalje nastavlja i pitanje je koja međunarodna ili domaća instanca nakon Kosova može i da li uopće treba odrediti njenu legitimnu mjeru i kraj? S tim u vezi pitanje koje ostaje neodgovoreno glasi: da je u kom slučaju status Kosova riješen na neki drugi način da li bi, slijedom toga, u Europi danas imali više autonomaških i manje secesionističkih pokreta, odnosno bi li oni uopće postojali u sadašnjem obliku.

Rješavanjem statusa Kosova aktiviralo se i pitanje statusa sjevera Kosova o čemu se intenzivno pregovara gotovo godinu dana nakon postizanja Sporazuma o načelima normalizacije odnosa Beograda i Prištine parafiranog u Briselu 19. 4. 2013. godine, a na osnovu kojeg je formirana Zajednica srpskih opština na sjeveru Kosova. S tim u vezi na sjeveru Kosova adresira se pravo na samoodređenje srpske većine u nekoliko općina, a osnovno pitanje je koliki obim autonomije će Priština na koncu biti spremna prihvatiti, kao i da li će pristati na ugradnju asimetričnih elemenata kojima bi se srpskoj manjini u nekim područjima dala posebna prava i slobode unutar okvira unitarno-centralističkog Ustava Republike Kosova. U pregovorima srbijanska strana traži posebne nadležnosti u oblastima obrazovanja, prosvjete, pravosuđa (u prvom i drugom stupnju), te lokalnu policiju koja bi imala odnose s prištinskim vlastima, ali i s Beogradom. Pri tome Beograd kao pregovarački adut koristi ključeve članstva Kosova u UN-u i time njegovog potpunog međunarodnog priznanja. S druge strane po konačnoj implementaciji Briselskog sporazuma Beograd bi povukao svoje institucije koje trenutno ima na sjeveru Kosova, a zamijenile bi ih institucije Srba sa sjevera Kosova.

Važno je naposljetku naglasiti da se i u ovom slučaju, kao i u prehodnim, za rješenjima traga unutar okvira federalističkog diskursa, koji se općenito nameće kao adekvatan okvir za adresiranje zahtjeva zemljopisno koncentriranih manjina. Omogućavajući određen vid lokalne autonomije na miran način se udovoljava pluralitetu interesa, otvara mogućnost za dugoročnu afirmaciju dualnog identiteta (u ovom slučaju srpske manjine). Što je najvažnije osigurava se regionalna stabilnost što je preduvjet proširenja EU na čitav prostor Zapadnog Balkana. Čvrst i jasan dogovor uz dobru implementaciju umanjuje rizike secesije i omogućava gospodarsku stabilnost interesnih strana, cijele regije i u konačnici EU. Kada je u pitanju Kosovo i implementacija Briselskog sporazuma između premijera Ivice Dačića i Hashima Tachia, dovoljno je reći da su u periodu od godinu dana prešli dug i trnovit put od uzajamnog ignoriranja/izbjegavanja do zajedničke kandidature za Nobelovu nagradu, zajedno s povjerenicom za vanjske poslove EU Catherine Ashton.

[spacer style=”1″ icon=”none”]

  1. Pravo na samoodređenje predstavlja jednu od esencijalnih normi međunarodnog prava, koje je uslijed naprijed navedenih promjena izbilo u prvi plan, a nalazi uporište kako u sporazumnom tako i međunarodnom običajnom pravu. Ipak, manje je poznata činjenica da pravo na samoodređenje ima dva ključna aspekta: unutarnje i vanjsko. Pri tome relevantni izvori međunarodnog prava prepoznaju da se pravo na samoodređenje naroda uglavnom realizira putem unutarnjeg samoodređenja, posredstvom kojeg narodi ostvaruju svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj u okvirima postojeće države te sami određuju svoj politički status, što je u potpunosti kompatibilno temeljnim demokratskim načelima. U svakom slučaju upražnjavanje prava na unutarnje samoodređenje kompatibilno je načelu teritorijalnog integriteta države. S druge strane vanjsko određenje podrazumijeva odcjepljenje određene skupine/teritorija od postojeće države u cilju uspostave nove ili pristupanja nekom drugom državnom okviru, a obično se realizira unilateralnom secesijom (primjer Kosova). Međutim, vanjsko samoodređenje je primjenjivo samo u iznimnim slučajevima i drži se legitimnim samo ukoliko je riječ o okupiranim ili koloniziranim narodima, dok za njegovu primjenu u drugim okolnostima ne postoji opći međunarodno-pravni konsenzus. Iz perspektive aktualnih dešavanja na prostoru EU relevantna su oba aspekta prava na samoodređenje obzirom na različite regionalne zahtjeve konstitutivnih teritorija i skupina unutar pojedinih država članica (Škotska, Katalonija, Wales, Baskija i dr.), ali i onih koje gaje perspektivu članstva (Srbija/Kosovo).
  2. Španjolski ustav iz 1978. godine ne ostavlja mogućnost narušavanja teritorijalne cjelovitosti, korištenje prava na samoodređenje, niti održavanja referenduma na regionalnoj razini. Treba također imati u vidu da su regionalne vlasti u Baskiji pokušale dobiti istovjetno odobrenje za održavanje referenduma još 2005. godine, ali im je taj zahtjev uskraćen pod prijetnjom zakonske sankcije.

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article