IDPI

Kritička ocjena interpretativnih aspekata Odluke Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000. (I.)

Kritička ocjena interpretativnih aspekata Odluke Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000. (I.)

prosinac 09
09:04 2014

Autor: dr. sc. Dražen PEHAR [spacer style=”1″ icon=”none”]

Glavni cilj ovoga ogleda sastoji se u ocjeni Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (BiH) od 1. srpnja 2000. (U 5/98-III), odluke kojom se nastojalo dokazati tezu da Daytonski ustav za BiH implicira konstitutivnost sva tri naroda BiH, zajedno sa „Ostalima“, na teritoriji cijele BiH. U ogledu pokazujem zašto je ta odluka neuvjerljiva, odnosno zašto i u kom smislu ona počiva na pogrešnoj i neuvjerljivoj interpretaciji Ustava BiH. Taj dio ogleda prezentiran je u drugome dijelu. U prvome dijelu, u smislu nužnoga uvoda, izlažem neke premise na kojima bi trebalo počivati svako pravno tumačenje, pa samim tim nudim nešto općenitiju sliku procesa tumačenja, uključujući prije svega pravno, koja bi trebala važiti za sve ustavne sudove, ne samo bosanskohercegovački. U trećem dijelu, nakon ocjene Odluke U 5/98-III, ocjene koja tu Odluku objašnjava u svjetlu ideje politizacije i političke ideologije kao dominantnog i posve arbitrarnog činitelja interpretacije, nudim nekoliko analogija iz pravne prošlosti, uglavnom iz američkog i njemačkog konteksta, kako bih uputio na vjerojatne buduće pravce u kojima će se kretati percepcije (i buduće reinterpretacije) dotične Odluke.

 

* * *

Posao pravne interpretacije, u smislu procesa tumačenja jezika pravnih dokumenata uključujući propise, zakone i sam Ustav, nije osobito težak.[1] Za taj posao trebali bismo biti spremni već samom činjenicom ovladavanja nekim jezikom (engleskim, hrvatskim, ruskim…), ako je takvo ovladavanje u dovoljnoj mjeri samoreflektivno. Situacije, u kojima se javlja neka jezička nejasnoća (primjerice, retorička figura, nedorečenost, aluzija ili višeznačnost i slično), relativno su česte i s njima se susrećemo već u svojoj ulozi djeteta koje uči neki prirodni jezik. To ne znači da ne postoje manje ili više kreativni interpretatori jezika, ili da svi korisnici jezika mogu interpretirati podjednako dobro i uvjerljivo; individualne su varijacije ovdje prirodna pojava; međutim, to znači da ne postoji neki apriorni način da se određenoj profesiji (primjerice, sveučilišnim profesorima ili pravnicima ili sucima), u zreloj dobi, dodijeli osigurana i nedvojbena kompetencija u području pravne interpretacije nekoga teksta. Riječ je o uglavnom jezičnoj sposobnosti koja očevidno spada u domenu verbalne kreativnosti, a u toj domeni ne postoje niti zajamčeni uspjeh niti zajamčeni realizatori dotične domene.

Prethodne tvrdnje služe prije svega jednoj svrsi: da nas u dovoljnoj mjeri zaštite od pravnog elitizma koji se često može susresti u bavljenju ovim pitanjem. Drugim riječima, ne smijemo sebi dopustiti da nam se, kao interpretatorima nekoga pravnog dokumenta, potkrade slabost prema sljedećim tvrdnjama koje nastoje prošvercati (u argumentaciju) iluziju pravne sigurnosti i neoborivosti: „pravnici sigurno znaju više o toj temi“; ili „suci imaju iskustvo tumačenja zbog kojeg se s njima ne može pravno sporiti“; ili „pravna interpretacija počiva na posebnom osjećaju za pravnu mjeru koji se može dobiti samo i isključivo pravnom teorijom i praksom“. Sve navedene teze zapravo su privid pravne mudrosti, koja se nastoji zaštiti od kritičkog propitivanja i argumenata koji bi trebali biti procijenjeni isključivo na osnovi neovisnih epistemoloških (i logičko-semantičkih) standarda, a ne drugačije. Postoji jedna obveza, od strane zakonodavaca, koja snažno govori u prilog neprijateljskom pristupu prema pravnom elitizmu u oblasti pravne interpretacije: naime, zakoni moraju biti pisani jezikom koji je načelno razumljiv svim građanima. Ne možete osuditi nekoga na temelju pravila ili zakona kojeg on ne razumije. Stoga, već u samoj osnovi, imate obvezu otvaranja svoje pravne interpretacije prema svima onima kojih se vaša interpretacija tiče, neovisno o kojoj je profesiji ili klasi ili čak naciji riječ.

Također, dobro je odmah na početku imati na umu sljedeće: pravna interpretacija mora biti maksimalno liberalna i maksimalno otvorena za sve moguće kritike i protuargumente ne samo zbog toga što ona u načelu počiva na jednoj općoj jezičnoj sposobnosti; pravo je, naime, nerazdvojivo vezano i s političkim i s, još važnije, moralnim razmatranjima i moralnim teorijama. Dakle, pravo je nerazdvojno povezano s moralom i politikom, a samim tim i s općim antropološkim pogledima. Nema dvojbe da se moralna pitanja tiču svih pojedinaca, zbog čega bi bilo i besmisleno i neproduktivno reći da o tim pitanjima zdravu prosudbu mogu donijeti samo rijetki eksperti koji su se, primjerice, školovali u oblasti moralne filozofije. U čisto empirijskome smislu, vrhunski su književnici poznati po velikoj sposobnosti prezentiranja moralnih dilema, kao i ponude inspirativnih i trajno vrijednih odgovora na takve dileme. I ta nas činjenica značajno čini imunima na teoriju ili praksu pravnog elitizma u oblasti pravne interpretacije.

Nakon ove važne napomene u mogućim stranputicama pravnog elitizma, i najboljem načinu da se obranimo od iskušenja da krenemo tim stranputicama, potrebno je reći nekoliko važnih stvari o samome procesu tumačenja, uključuju i pravno tumačenje.

Prije svega, treba imati u vidu da nas jedan način interpretiranja ovdje neće i ne može zanimati. Naime, riječ je o interpretiranju kakvo obično vezujemo uz pojam „interpretacije pjesništva“. Ponekad cilj interpretacije, sankcioniran određenim kontekstom, nije u tome da dođe do jednog, za sve obvezujućeg tumačenja koje otkriva ili konstruira jedno dominantno značenje nekoga verbalnog obrasca. Ponekad je cilj interpretacije u tome da se prostor interpretacije poveća, a ne smanji, da se značenja umnože, a ne reduciraju na jedno obvezujuće. I ponekad sami pjesnici svojim pjesmama pristupaju kao sredstvima kojima se interpretacije mogu umnažati unedogled. Drugim riječima, oni samim interpretatorima pristupaju kao partnerima u stvaranju jedne sve bogatije i sve zamršenije poezije. Dakle, u takvome kontekstu, interpretacija je shvaćena kao kreativni produžetak, a ne pronalaženje stvarnog značenja, jednoga jezičnog obrasca. Dobar primjer ovdje je svakako John Lennon, koji je često naglašavao da ga ne zanima saopćiti neko jasno i određeno, dobro zaokruženo značenje, nego naprosto provocirati i tjerati slušatelja na kreiranje novih interpretacija. Upravo u tome duhu nastala je legendarna pjesma „I am the Walrus“.

Kako je Pelikan naglasio,[2] pravno tumačenje razlikuje se od takve vrste tumačenja. Naime, tumačenje je Ustava poput tumačenja, primjerice, Biblije. Tumač, u ovome slučaju, pristupa tumačenju kao racionalnome procesu koji je rukovođen prije svega jednim ciljem: da pronađe stvarno značenje jednoga teksta koji je uzet kao autoritativan, kao tekst koji već nosi određenu poruku; cilj tumačenja, u slučaju Biblije i Ustava, naprosto se treba sastojati u identificiranju jednog značenja koje će biti obvezujuće za sve, i koje će svi oni kojih se to tiče moći priznati i prepoznati kao legitimno i najviše uvjerljivo. Tumačenje se, u ovome slučaju, usmjerava prema onima koji se smatraju već obvezanima samim tekstom, vjernicima ili građanima koji političke žive „pod“ određenim Ustavom, i stoga i samo tumačenje mora nastupati sa ambicijom proizvodnje ili promicanja racionalnog autoriteta. To pak znači da je tumačenje, u ovome kontekstu, najbliže procesu tumačenja kakvo se kreira u svakodnevnim situacijama razmjene jezičnih poruka – kada tumačimo iskaze našeg sugovornika, mi pretpostavljamo da ti iskazi nose određeno značenje te da, u krajnjem slučaju, sam sugovornik djeluje kao ključni autoritet za određivanje onoga što je on ili ona htio ili namjeravao reći. Naravno, u slučaju Biblije i Ustava, ne možemo se osloniti na jednoga izvornog sugovornika, koji je primarni autoritet u svrhu tumačenja jer takav sugovornik obično ili ne postoji ili, kao što je to obično slučaj s ustavima, autor relevantnog teksta ili dokumenta nije jedan pojedinac, nego neka skupina.

Na temelju takvih premisa, u čemu se zapravo sastoji proces tumačenja, i što je njegova bit? Zamislimo posve jednostavan primjer: u nekom tekstu vidimo rečenicu „John trči za psom s palicom“. Rečenica, ovako kako stoji, višeznačna je. Možemo, nakon čitanja, zamisliti Johna kako nosi palicu, i trči za psom, ili možemo zamisliti Johna bez palice kako trči za psom koji drži palicu u zubima. Naravno, kada bismo u pisanju uvijek koristili zareze, to bi nam često olakšalo nesporazume, ali u mnogim pisanim jezicima zarezi ne postoje, a u nekim situacijama niti zarezi nisu od pomoći. Za sada, zamislimo da je rečenica napisana kako stoji i da čitanje stvara neku nejasnoću: nije posve jasno kako bismo ovu rečenicu trebali striktno tumačiti. To nam već kaže nešto važno o procesu tumačenja. Naime, tumačenje je pokrenuto potrebom, suočavanjem s nekom nejasnom situacijom. Ne postoji uvijek potreba za tumačenjem, a kada bi uvijek postojala takva potreba, vjerojatno nikakvo tumačenje ne bismo mogli formulirati jednostavno stoga što bi sve od početka bilo u potpunosti nejasno. Značenjski problematične situacije ne pojavljuju se uvijek, i važnije, pojavljuju se dovoljno rijetko da bismo, uvijek ili u najvećem broju jezičnih situacija, mogli biti u stanju posegnuti za fondom određenih neproblematičnih informacija, vjerovanja, značenja… na osnovi kojih konstruiramo značenje.

No, vratimo se ovom jednostavnom primjeru. U čemu se sastoji tumačenje tog primjera? Naprosto u činjenici da, nakon suočavanja s primjerom, tražimo neke dodatne informacije koje nam pomažu steći jasnu sliku o tome što dotična rečenica uistinu znači. Drugim riječima, ponašamo se kao oni koji sastavljaju neku slagalicu: tražimo neke dodatne slike koje trebaju upotpuniti jednu sliku koja je trenutno nepotpuna. Naravno, najvažnije je sljedeće: da informacije, koje u tome procesu steknemo, budu osigurane i pouzdane i da se one slažu s ostatkom slike, za što je prva pretpostavka da su uopće relevantne za dotičnu sliku. To znači da, glede konkretnog primjera, tražimo dodatne informacije o Johnu i njegovu psu. Gdje te informacije tražimo? Gdjegod pretpostavljamo da ih možemo naći, a možemo ih pronaći u tri važna bloka koja sam sklon zvati indeksima interpretiranja: kontekst, namjera i uobičajeno/konvencionalno značenje riječi.

Primjerice, pratimo i nastojimo razumjeti prvo što je tekst prethodno rekao o Johnu ili njegovu psu. U tom slučaju oslanjamo se na kontekst, a ujedno tražimo nešto što je relevantno za razumijevanje i Johnovih namjera, kao i namjera pisca teksta. Ako je prethodno rečeno/napisano da John želi kazniti psa, to bi već moglo indicirati da palicu nosi John, a ne pas. No, ako je prethodno rečeno/napisano da je pas nekako oteo palicu od nekoga, kome je ta palica vrijedna, tumačenje bi moglo rezultirati drugačijom slikom. Kontekst, za potrebe interpretacije, trebamo shvatiti u najširem smislu: on uključuje tekst unutar kojeg se ova rečenica javlja, no uključuje također sve dijelove cijeloga svijeta koji su relevantni za dotičnu rečenicu. Namjeru ovdje prvenstveno shvaćamo kao namjeru onoga koji je izrekao dotičnu rečenicu – što je ono što govornik dotičnom rečenicom namjerava polučiti. Naravno, opet će nam, za odgovor na to pitanje, biti potrebno poznavanje konteksta. I na koncu dolazimo do „konvencionalnih značenja“ – riječ je o zdravoj pretpostavci: kada tumačimo rečenice ili tekstove, konvencionalna značenja su ona koja nam, kao kompetentnim korisnicima nekog jezika, prva padaju na pamet, i ona za koja možemo stoga pretpostaviti da ih govornik prvo ima na umu. Opet, to ne znači da ne postoji ili da je zabranjena nekonvencionalna upotreba riječi; no, za takvu vrstu upotrebe, mi prirodno tražimo dodatne i posebne razloge.

Navest ću sada jedan drugi primjer koji pokazuje mjeru u kojoj nam znanje o samome govorniku može u bitnome odrediti karakter interpretacije njegovog iskaza. U engleskom postoji jedan uobičajeni idiom: „I have butterflies in my stomach“. (Osjećam leptiriće u stomaku.) Možemo povremeno čuti taj idiom, i svaki engleski govornik, kada to kaže, zapravo nam saopćuje da osjeća treperenje u stomaku jer je zbog nečega blago nervozan ili uzbuđen. Drugim riječima, upotreba ovoga idioma standardno znači da se riječ „leptirić“ koristi nekonvencionalno, da ju u ovome slučaju trebamo uzeti kao jednu vrstu metafore. No, pretpostavimo da pred sobom imamo psihotičnog sugovornika koji ovaj idiom misli doslovno. On zbilja vjeruje da ima leptiriće u stomaku. Dakle, nije riječ o signaliziranju da se radi o nekoj maloj uzbuđenosti, riječ je o iskazu koji se treba doslovno shvatiti. Možda to ne bismo prepoznali odmah, ali zamislimo da nam sugovornik nečim dodatno indicira da ta rečenica za njega nije idiom. Naše se razumijevanje rečenice odmah mijenja. Odmah joj pripisujemo novo značenje, odnosno dajemo joj novo tumačenje. Dakle, slika koju imamo o sugovorniku, a to uključuje njegove mnogobrojne namjere, želje i vjerovanja trajnijeg karaktera, nezaobilazno boji naše razumijevanje njegovih rečenica, pa samim tim i značenje koje pripisujemo njegovim rečenicama. Drugim riječima, rečenice se obično tumače holistički – tumačimo ih kao dio nekih većih, prešutno prihvaćenih cjelina.

Donald Davidson mnogo je puta izvrsno ilustrirao tu holističku prirodu tumačenja: ona znači mnogo više od tvrdnje da rečenice trebamo tumačiti u njihovu kontekstu; riječ je o tome da mi zapravo nikada ni ne tumačimo pojedinačne rečenice, nego ih uvijek uzimamo u grozdovima, kao zapravo uvijek manje ili više kompleksne narative.[3] Jedan primjer koji Davidson navodi jest, otprilike, sljedeći: „Paul kaže da je vidio pauka u spavaćoj sobi Johnove supruge.“ Kada interpretiramo ovu rečenicu, mi prešutno interpretiramo mnoge dijelove Paulova jezika. Primjerice, ne možemo interpretirati ovu rečenicu na normalan način, a da pri tome ne pripišemo Paulu mnoge dodatne rečenice; primjerice o paucima ili o spavaćim sobama, za razliku od dnevnih. Zamislimo li da Paul pod „pauci“ razumije posebne dijelove mašine svog automobila, mi gubimo sposobnost tumačenja dotične rečenice u njenom normalnom značenju. No, ovaj primjer indicira još nešto; kako je to Davidson često znao naglasiti, kada interpretiramo, ne možemo odvojiti pripisivanje značenja (govorniku) od pripisivanja vjerovanja (govorniku). Da bismo govornika razumjeli, odnosno uspješno ga interpretirali, mnoge njegove rečenice moraju za nas biti ne samo razumljive nego i prihvatljive: moramo vjerovati u mnoga vjerovanja u koja sam govornik vjeruje, a ako on ima neka vjerovanja koja su za nas neprihvatljiva, mi ih, nakon interpretacije, moramo shvatiti kao barem racionalno motivirana i prihvatljiva pod određenom, objašnjivom i realističnom perspektivom. Opet, zamislimo da Paul ne vjeruje da su pauci životinje, obično manje veličine, koje pletu mrežu i obično su sumnjivog i neugodnog izgleda. To nam zapravo onemogućuje uopće shvatiti značenje Paulovog iskaza.

Značaj vjerovanja, međutim, očituje se ne samo na planu razumijevanja govornika kojem pripisujemo sama vjerovanja. On se očituje i u činjenici da, kada interpretiramo, mi zapravo tražimo sigurne i pouzdane dodatne informacije koje nam mogu biti od pomoći u određenom kontekstu. Ako nalazimo pogrešne informacije, naša su tumačenja pogrešna; samim tim, jasno je da, ako se pokaže da su naša tumačenja zasnovana na dokazivo pogrešnim vjerovanjima, onda ta tumačenja moramo odbaciti ili ih značajno modificirati.

Tri su ključne posljedice naglaska na značaju faktora vjerovanja u procesu interpretiranja. Prvo, načelno ne možemo znati unaprijed sva vjerovanja koja su vrijedna prihvaćanja. Zbog načelne ljudske ograničenosti, ne postoji način da se od jednog skupa vjerovanja, koji se smatra vrijednim prihvaćanja u trenutku T1, dođe do proširenog skupa vjerovanja koji će se smatrati vrijednim prihvaćanja u trenutku T2. Preobrazbe vjerovanja nabolje načelno su kreativne prirode, posebice one dublje i dalekosežnije. Drugim riječima, budući je proces dolaženja do vjerovanja relevantnih za proces tumačenja kreativan, to znači da samo tumačenje posjeduje jedan nesvodivi kreativni aspekt. Drugo, upravo stoga, nemoguće je proces tumačenja opisati algoritamski i time ga svesti na pravila. Tradicionalna je hermeneutika pokušala to uraditi preko takozvanih „kanona tumačenja“; no, ti su kanoni ostali uvijek nedovoljno određenima, odnosno iz njih su se rijetko mogla izvesti striktna pravila koja bi mogla efektno odrediti proces tumačenja.

Suvremena pak pravna hermeneutika pokušala je nešto slično učiniti na međunarodnome planu; u okviru rada na Bečkoj konvenciji o pravu ugovora, koje sadržava i dva načela pravne interpretacije (članci br. 31 i 32), pokušalo se proces interpretiranja svesti na nekoliko hijerarhijski uređenih pravila, koja bi se „palila“ jedno za drugim, i koja bi davala jedan uvijek siguran, dakle uvijek nevišeznačan rezultat. Onda se, logično, pokušalo tako uređenim pravilima dati snagu zakona s međunarodnom valjanošću. No, taj pokušaj nije uspio. Sami članci 31 i 32 ostali su otvoreni za radikalno različita tumačenja; to znači da, umjesto da reduciraju višeznačnosti u jeziku međunarodnih sporazuma, ti članci, u konkretnoj primjeni, zapravo reproduciraju višeznačnosti.[4] Razloge za to nalazimo prije svega u kreativnoj naravi procesa tumačenja, koja uglavnom počiva na kreativnoj naravi procesa stjecanja ili formuliranja vjerovanja relevantnih za proces tumačenja.[5]

U okviru ove druge stavke, važno je naglasiti da je, upravo zbog faktora kreativnosti, sam proces tumačenja, u smislu njegove epistemološke dimenzije (31 i 32 pokrivaju eksplicite samo semantičku dimenziju), dakle u smislu metode, najbolje shvatiti kao abduktivni tip zaključivanja, dakle, kao takozvani zaključak na „najbolje objašnjenje“, kao kreativno stvaranje jedne kompleksne hipoteze u svjetlu koje relevantni skup podataka biva najjasnije objašnjen. Dakle, nije riječ o induktivnoj generalizaciji, u smislu prikupljanja pojedinačnih podataka na osnovu kojih se, statističkim računom, stvara jedna generalizacija; niti je riječ o deduktivnome tipu zaključivanja, od premisa jednoznačno i strogo prema konkluzijama koje neposredno slijede prema određenim tipovima logičke dedukcije.[6]

I na koncu, kao treća posljedica naglaska na značaju vjerovanja za proces interpretiranja, sporovi oko vjerovanja su zapravo ti koji stvaraju najzanimljivije i najteže probleme u interpretativnome smislu. Naime, između nekih vjerovanja ponekad je jako teško donijeti racionalnu odluku, i upravo je to ono što nam onemogućuje da nekome tekstu ili rečenici pripišemo jednoznačan sadržaj. No, s druge strane, to nam također kaže da, onda kada možemo formulirati najuvjerljivija vjerovanja, kada možemo dokazati da je jedan skup vjerovanja superioran u odnosu na neki drugi (prema standardnim epistemološkim normama), onda će taj superiorni skup, ako je relevantan za proces tumačenja, naše tumačenje povući u jednom određenom smjeru. Dakle, kako sam naglasio na jednom drugom mjestu, istinsko se tumačenje može prepoznati uglavnom po jednoj karakteristici: ono ne ostavlja otvoren prostor za neka nova, prima facie i opravdana i nerješiva, neslaganja u prešutnim, tj. implicitnim, vjerovanjima; drugim riječima, istinsko se tumačenje, nakon što ustvrdi „to znači x, y, i z“, ne može dovesti u pitanje navođenjem neuskladivih, no podjednako opravdanih, prešutnih (tj. implicitnih, tokom procesa tumačenja „zdravo za gotovo“ uzetih pa stoga neiskazanih) vjerovanja o „x, y i z“. Ovo se može iskazati i na jedan metaforički način: istinsko je tumačenje poput tumačenja koje se temelji na nekim višim, nepisanim zakonima, odnosno na nekom „prirodnom pravu“ („pravu“ i u teorijskom smislu „ispravnoga“ i u etičkom smislu „pravednoga“) koje se ne može poreći, umanjiti ili oduzeti. Ideju takvog tumačenja prvi je predložio Aristotel, a nalazimo ju i kod Cicerona koji je naglasio da, nakon izloženog tumačenja, moramo moći dokazati da je naše tumačenje, a ne tumačenje našeg oponenta, „pošteno/pravično, korisno ili nužno“ (honestum aut utile aut necessarium).[7] U 20. stoljeću takvu je paradigmu tumačenja obnovio Lon Fuller, jedan od rijetkih suvremenih nastavljača tradicije „prirodnog prava“. On na jednom mjestu naglašava da „sigurno je da oni čija sudbina, u bilo kom stepenu, zavisi od kreativnog akta tumačenja… moraju željeti da se ono odvija na najsigurnijim osnovama koje se mogu obezbjediti, da ono bude što je moguće više utemeljeno u nužnostima demokratske države i same ljudske prirode.”[8]

Sva navedena obilježja procesa tumačenja uopće važe i za pravno tumačenje. Stoga svako pravno tumačenje naprosto se treba razumjeti kao proces u kojem tragamo za dodatnim, sigurnim i pouzdanim, informacijama koje nam mogu poslužiti da objasnimo jedan jezični obrazac, tekst zakona ili ustava u najboljem svjetlu; i svako je pravno tumačenje neminovno kreativan čin koji u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti formuliranja relevantnih vjerovanja, a također ujedno čin koji racionalizira onaj jezični obrazac koji je predmet tumačenja; važno je napomenuti, a to se često zaboravlja, da samo tumačenje mora reducirati višeznačnost, a ne reproducirati ju, da mora dovesti do slike koja ja jasnija od one problematične slike koja je inicirala potrebu za tumačenjem. Drugim riječima, ne možemo tumačiti nejasnu poruku nekom drugom nejasnom porukom. Osim toga, tumačenje je tipično konstrukt koji ima oblik narativa, dakle, jedne složene cjeline koja sama mora zadovoljavati sve tipične epistemološke standarde (koherentnost, obrazloženost, empirijska valjanost i ekonomičnost, prije svega).

Glede pravnoga tumačenja, potrebno je dodati još tri važne napomene. Prvo, kada imamo posla s pravnim višeznačnostima, trebamo uvijek imati na umu činjenicu da iza pravnog teksta stoji neki kolektivni djelatnik, drugim riječima, da je potrebno dotični tekst razjasniti i interpretirati u svjetlu kolektivnih, a ne individualnih, namjera. Drugo, uvijek kada pravno tumačimo, moramo poći od pretpostavke da je određeni zakon pravedan ili da predstavlja u najmanju ruku pokušaj ispravljanja neke nepravde. To znači da, ako pravno tumačenje, u svjetlu namjera jednog djelatnika koji je sudjelovao u procesu donošenja zakona ili ustava, potvrđuje neku nepravednu konstelaciju, to prima facie govori protiv tog tumačenja. Ono ne uspijeva objasniti zašto je, iz kuta tog djelatnika, zakon ili ustav izvorno shvaćen kao svrhovit. Engleska je interpretativna praksa to odavno uočila i eksplicite formulirala: kada tražimo tumačenje nekog zakona, mi polazimo od pretpostavke da je kolektivni djelatnik zakon formulirao u stanju potrebe; drugim riječima, pretpostavljamo da je kolektivni djelatnik bio suočen s nekim problemom za koji prethodno nije postojalo rješenje u obliku zakona; dakle, zakon se u toj situaciji formulira kako bi se pronašao lijek za tu situaciju, kako bi se društveni problem uklonio. Prava svrha tumačenja sastoji se u tome da se identificira taj lijek, te da se eksplicite identificiran lijek ponovno primjeni u situaciji kada je potrebno tumačenje zakona, odnosno da se samo tumačenje formulira tako da iskaže, a ne porekne, narav lijeka što ga zakon donosi društvu. U „slučaju Haydon“ iz 1584., načelnici državne blagajne Engleske donijeli su sljedeću odluku koja objašnjava pravu narav pravnog tumačenja: „I riješili su oni da za sigurno i pravo tumačenje zakona uopšte… četiri stvari treba razlikovati i razmotriti: 1. kakav je bio ‘običajni zakon’ (common law) prije donošenja Zakona; 2. koja je to nevolja i nedostatak za koje ‘običajni zakon’ nije imao rješenje; 3. koji je to lijek za koji se Parlament odlučio i namijenio ga za izlječenje bolesti države; 4. pravi razlog lijeka. I tada je dužnost svih sudija da dođu do takvog tumačenja koje će potisnuti nevolju i unaprijediti lijek.“[9]

Na koncu, kao treće, glede pravnog tumačenja moramo na umu imati još jednu činjenicu koja nas vraća na razmatranja kojima smo otpočeli ovaj ogled. Svaki pravni tumač ima obvezu ponuditi valjane i uvjerljive razloge za svoje tumačenje. Svaki pravni tumač ima obvezu objasniti zašto je njegovo tumačenje uvjerljivije i epistemološki savršenije od alternativnih tumačenja, i to mora objasniti na temelju razmatranja koja su posve impersonalna, koja moraju biti prihvatljiva za sve govornike jednog jezika ili sve one koji su obvezani jednim pravnim dokumentom. Ujedno, svaki pravni tumač mora objasniti zbog čega smatra alternativu u nekom pogledu ili smislu manjkavom, zašto ona implicira neke posljedice koje ne bi bilo mudro prihvatiti jer se ne mogu uskladiti sa nekim drugim opće prihvaćenim činjenicama ili jer na neki drugi način krše opće logičko-semantičko-epistemološke standarde. To, sveukupno, znači da je posao pravne interpretacije ustvari teorijski rad: riječ je o formuliranju jedne teorije koja nastoji objasniti jedan na prvi pogled zagonetan dio univerzuma, onaj dio koji je sadržan u iskazu ili dokumentu nekog govornika ili nekih govornika.

Upravo stoga što je riječ o teorijskome radu, on ne smije biti apriori zaštićen od mogućih plauzibilnih prigovora. Prije svega, ne smije biti zaštićen statusom nekog institucionalnog tijela. Znanstvenici, kada raspravljaju u domeni teorijske fizike čvrstoga stanja, ne bi smjeli reći da neko znanstveno tijelo ima pravo odlučiti u slučaju sukoba suparničkih teorija. To bi bila besmislena sugestija. Od znanstvenika se očekuje da, u slučaju teorijskog spora, ili rješavaju taj spor isključivo na osnovi argumenata ili da spor naprosto priznaju kao otvoren, odnosno trenutno neriješen. Isto vrijedi i za oblast pravnog tumačenja, uključujući i domenu ustavne hermeneutike, odnosno ustavnog prava. Ne postoji način da se, primjerice, neki ustavni sud zaštiti od protuargumenata tako što će se njegove odluke apriori definirati kao savršene, bezgrešne ili, što znači isto, neopozive. Na koncu konca, nijednome ustavnom sudu nije pošlo za rukom da, onda kada donese nepravednu ili očevidno neuvjerljivu odluku, svoju odluku učini imunom na protuargumente tako što će se pozivati na svoj status tobože „konačnog tumača“. Onda kada je to pokušavano, situacija je zapravo postajala gorom, i društvo je doživljavalo, s dobrim razlogom, mnogo dublju polarizaciju nego što je bila prije donošenja dotične (neuvjerljive i nepravedne) odluke. Dakle, kada govorimo o tumačenju, status ustavnog suda je ustvari provizionalan i uvjetan: njegov status ovisi isključivo o snazi njegovih argumenata, odnosno o kvaliteti njegovog teorijskog rada. U ovome slučaju, status slijedi performansu; on ju ne garantira i ne može ju garantirati primarno zbog toga što se svaki proces tumačenja rukovodi razlozima i argumentima, a ne osobnim preferencijama, uskim stranačkim ili etničkim interesima, privremeno usvojenim ideologijama ili odnosima političke moći.[10] Naravno, s druge strane, iskušenju da, pod krinkom pravne interpretacije, smisao zakona usmjere u smjeru koji odgovara nekoj trenutno dominantnoj stranci, i to ne na osnovi opće valjanih i obranjivih argumenata, nego na osnovi lako oborivih ideoloških ili nekih drugih, preferencija, tome iskušenju mnogi se ustavni sudovi u raznim vremenima nisu uspijevali oduprijeti.

Pogledajmo sada kako stvari stoje s Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000., odlukom koja je, po mnogo čemu, bila ključna za razvoj postdaytonskih odnosa u BiH.

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Bilješke

[1] Za više detalja u vezi sa izlaganjem u nastavku, vidi Pehar (2006a), (2011a), (2011b), (2014a), (2014b, poglavlja 6 i 7).

[2] Pelikan (2004).

[3] Za više detalja o Davidsonovom pristupu tumačenju, vidi Pehar (2011b, 146-147, 165-167).

[4] Ovaj je argument detaljnije izložen u Pehar (2006b).

[5] T. Sedgwick 1857. naglašava: „Čini se da je uzaludno pokušati dati okvir za pozitivna i fiksna pravila tumačenja u istom smislu u kojem je uzaludno pokušati definirati metodu putem koje će um iz nekog sudskog svjedočenja izvući zaključke“; navod u Hirsch (1967, 202).

[6] Tezu o abduktivnoj naravi tumačenja brani i Eco (1991).

[7] Cicero (1949, 288).

[8] Fuller (1999, 103-4).

[9] Navod u Fuller (1999, 84).

[10] Za detaljnije izložene argumente u prilog ovakvome razumijevanju statusa ustavnog suda u oblasti ustavnog tumačenja, vidi Pehar (2014a) i (2014b, poglavlje 7).

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Reference

Cicero (1949), De Inventione (London, Cambridge Mass.: William Heinemann Ltd. i Harvard University Press), latinski izvornik sa engleskim prijevodom H.M. Hubbella

Eco, U. (1991), TheLimits of Interpretation (Bloomington: Indiana University Press) 

Fuller, L. (1999), Moralnost Prava (Podgorica: CID), prev. M. Ivović

Hirsch, E.D. (1967), Validity in Interpretation (New Haven and London: Yale University Press)

Pehar, D. (2006a), Moralne dileme, politički sukobi, tumačenja i promjene (Daytonskog) Ustava – stajalište filozofa jezika, Status 9, str. 127-140

_____ (2006b), International law of interpretation: an ambiguous response to ambiguity, Journal of diplomatic language III: 1, dostupno na:
http://www.academia.edu/852930/International_law_of_interpretation_-_an_ambiguous_response_to_ambiguity

_____ (2011a), „Deparlamentarizacija ustavotvorstva”, Daytonske ustavne aporije, i simulakrum „bosanske nacije“ – svjedočanstvo o dovršetku teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH, Status 15, str. 125-147

_____ (2011b), Diplomatic ambiguity: Language, power, law (Saarbrücken: LAP/Akademiker Verlag)

_____ (2014a) Ambiguity, ‘Leviathan’, and the question of ultimate interpreter, Prolegomena 13:1, str. 21-44 http://hrcak.srce.hr/121954 )

_____ (2014b), Vladavina zakona i njeni čuvari (Mostar: Dijalog, HD Herceg Stjepan Kosača, IDPI)

Pelikan, J. (2004), Interpreting the Bible and the Constitution (New Haven and London: Yale University Press)

About Author

Dražen Pehar

Dražen Pehar

(Zenica, 1967.). Docent u oblasti politologije i filozofije prava. Doktorirao 2006. politiku i međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. Magistrirao 1997. diplomatske znanosti na MEDAC (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation kao istraživač, konsultant, i predavač; briefer i analitičar za medije u OHR-u (1999.-2000.). Gostovao 2008./2009. kao predavač na SSST (Sarajevo), a 2010. na DIU (Dubrovnik). Bivši član uredništva časopisa Status.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article