IDPI

Komšić u „Nedjeljom u 2“ – ispravak krivih navoda

 Breaking News

Komšić u „Nedjeljom u 2“ – ispravak krivih navoda

Komšić u „Nedjeljom u 2“ – ispravak krivih navoda
siječanj 26
16:10 2019

IDPI ANALIZA

 

 

 

Željko Komšić je u emisiji „Nedjeljom u 2“, emitiranoj na HRT-u 20. siječnja 2019. godine, izrekao cijeli niz paušalnih, neutemeljenih i netočnih tvrdnji. Većina tih tvrdnji već je postala sastavni dio javnoga narativa sarajevsko-unitarističke društvene, političke i medijske scene. Komšić je proizvod tog narativa, a istovremeno i jedan od njegovih proizvođača i glasnogovornika. U nastavku teksta, slijedi analiza i ispravak nekih od mnoštva njegovih krivih navoda izrečenih u emisiji.

 

  1. Konstitutivni narodi ili konstituenti?

 

Komšić je u emisiji tvrdio da Bošnjaci, Hrvati i Srbi nisu konstitutivni narodi po Ustavu BiH, nego samo konstituenti, skupa s Ostalima i građanima Bosne i Hercegovine.

Komšić je ovime ponovio tezu koju je prošle godine u ožujku plasirao Slaven Kovačević, njegov savjetnik i samoproglašeni „pravni ekspert“.

(https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/74735/pravni_ekspert_slaven_kovachevic_konstitutivni_narodi_izmisljen_i_ustavno_nepostojeci_termin.html). Radi se o nebuloznoj tvrdnji koju je veoma lako raskrinkati. Naime, constituent se na bosanski, hrvatski i srpski jezik prevodi kao konstitutivan, a constitutive i kao konstitutivan i kao sastavan, to jest konstituent nečega, što je dijametralno suprotno Komšićevim i Kovačevićevim tvrdnjama.

U preambuli Ustava BiH na engleskom jeziku (http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/laws-of-bih/pdf/001%20-%20Constitutions/BH/BH%20CONSTITUTION%20.pdf), koji se može naći na službenim stranicama OHR-a, jasno stoji:

Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows:

Termin „constituent peoples“ je u neslužbenim prijevodima Ustava BiH na stranici Ustavnog suda BiH preveden i na bosanskom i na hrvatskom i na srpskom jeziku kao „konstitutivni narodi“.

Osim gospodina Kovačevića i gospodina Komšića nitko nikada nije koristio termin „konstituentni narodi“. To se može lako provjeriti i Google pretragom. Termin „konstituentni narodi“ ima samo 35 originalnih rezultata, od kojih su gotovi svi poveznice na autorski tekst gospodina Kovačevića ili medijsku vijest o tom istom tekstu. U isto vrijeme, termin „konstitutivni narodi“ ima preko 61.000 rezultata.

Nadalje, sama riječ „konstituentni“ ima samo 52 originalna rezultata, uglavnom tekstovi gospodina Kovačevića. Riječ „konstituentni“ kao pridjev se ne koristi u hrvatskom jeziku. U lingvistici, „konstituent“ se koristi kao oznaka za rečenične sastavnice ili članove. Na srpskom jeziku konstituent označava i člana ustavotvorne skupštine te generalno, dio neke cjeline.

Riječ „constituent“ (može biti i imenica i pridjev) i „constitutive“ (pridjev) imaju sljedeće definicije prema Merriam-Webster rječniku, koji je referentni rječnik za američki engleski, jezik na kojem je pisan Ustav BiH:

 

Constitutive (pridjev)

1: having the power to enact or establish : CONSTRUCTIVE

2: CONSTITUENT, ESSENTIAL

3: relating to or dependent on constitution

Primjer: a constitutive property of all electrolytes

 

Constituent (pridjev)

1: serving to form, compose, or make up a unit or whole : COMPONENT

Primjer: constituent parts

2: having the power to create a government or frame or amend a constitution

Primjer: a constituent assembly

 

Kao što se da vidjeti, ove dvije riječi su istoznačnice, to jest sinonimi, jer je druga definicija riječi constitutive riječ constituent. Obje riječi se prevode na hrvatski jezik kao „konstitutivan“ a riječ constitutive se još može prevesti i kao „sastavan“.

Valja naglasiti da riječ „constituent“, koja se nalazi u Ustavu BiH, ima primarno značenje „having the power to create a government or frame or amend a constitution“ (imati ovlasti formirati vladu ili donijeti ili izmijeniti ustav) dok se „constitutive“ izrijekom ne odnosi na odredbu ustava već samo „having the power to enact or establish“ (imati moć nešto donijeti ili odrediti).

Očito je kako je termin constituent peoples na sva tri jezika dobro preveden kao konstitutivni narodi, to jest, oni narodi koji donose ustav, koji su ustavotvorni narodi. Kovačevićevo i Komšićevo tumačenje o „konstituentnim narodima“ nema ni lingvističku, ni pravnu ni politološku podlogu. Dapače, pridjev constituent ima jasniju ustavnu definiciju nego njegova istoznačnica constitutive za koju Komšić i Kovačević tvrde da jedino ona znači konstitutivni.

Također, da tri naroda nisu konstitutivna nego da su samo „konstituenti“ skupa s Ostalima i građanima kako to Komšić tvrdi, ustavotvorac bi onda odredio ili jednog ili pet članova Predsjedništva, a Dom naroda s tri kluba na državnoj razini ne bi postojao, kao i mnogi drugi mehanizmi i odredbe u Ustavu koji operacionaliziraju konstitutivnost naroda.

Na kraju, pridjev „constituent“ se koristi još dva puta u Aneksu 4 (Ustav BiH) Dejtonskog Mirovnog Sporazuma.

Prvi put u članku V. 4. b

„No more than two-thirds of all Ministers may be appointed from the territory of the Federation. The Chair shall also nominate Deputy Ministers (who shall not be of the same constituent people as their Ministers), who shall take office upon the approval of the House of Representatives.“

(b) S teritorija Federacije ne može se imenovati više od dvije trećine svih ministara. Predsjedatelj će također imenovati i zamjenike ministara (koji neće biti iz istog konstitutivnog naroda kao njihovi ministri), a koji će stupiti na dužnost nakon potvrde od strane Zastupničkog doma.

Drugi put u potpisu jednog od tri ustavotvorca, kojeg je kao Predsjednik Federacije BiH potpisao Krešimir Zubak:

The Federation of Bosnia and Herzegovina, on behalf of its constituent peoples and citizens, approves the Constitution of Bosnia and Herzegovina at Annex 4 to the General Framework Agreement.

Federacija Bosne i Hercegovine, u ime svojih konstitutivnih naroda i građana, odobrava Ustav Bosne i Hercegovine u Dodatku 4 općeg okvirnog sporazuma.

 

U svim ustavima (BiH, FBiH, RS) riječ „constitutive“ se koristi samo jedanput, i to u Amandmanu XXVII na Ustav FBiH, kojeg je Visoki Predstavnik Wolfgang Petritsch, među ostalim amandmanima, nametnuo 19. travnja 2002. godine:

Bosniacs, Croats and Serbs as constituent peoples, along with Others, and citizens of the Federation of Bosnia and Herzegovina, which is a constitutive part of the sovereign state of Bosnia and Herzegovina.

Ova rečenica je u službenom prijevodu na bosanski jezik na stranicama Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH prevedena kao:

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine, koja je sastavni dio suverene države Bosne i Hercegovine

Kao što je vidljivo, u službenom prijevodu amandmana, constitutive je preveden kao sastavni a constituent kao konstitutivni, što je dijametralno suprotno tumačenju gospodina Komšića i gospodina Kovačevića, ali je u suglasju sa službenom definicijom ova dva pridjeva u Merriam-Webster rječniku.

 

  1. Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ili Hrvatski član Predsjedništva BiH?

 

Željko Komšić je rekao da je on član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a ne hrvatski član Predsjedništva BiH, te da je takva formulacija ustavna. Ovo nije točno, što se jasno vidjelo i tijekom emisije kada je Stanković izravno citirao Ustav BiH u kojem se navodi „hrvatski član“, a Komšić nije bio u stanju poduprijeti svoju tvrdnju bilo kakvim citatom ili dokazom.

Ustav BiH je veoma jasan kada su u pitanju članovi Predsjedništva BiH, koji se eksplicitno navode na dva mjesta.

 

Article V: Presidency

The Presidency of Bosnia and Herzegovina shall consist of three Members: one Bosniac and one Croat, each directly elected from the territory of the Federation, and one Serb directly elected from the territory of the Republika Srpska.

 

  1. 2.

(d) A dissenting Member of the Presidency may declare a Presidency Decision to be destructive of a vital interest of the Entity from the territory from which he was elected, provided that he does so within three days of its adoption. Such a Decision shall be referred immediately to the National Assembly of the Republika Srpska, if the declaration was made by the Member from that territory; to the Bosniac Delegates of the House of Peoples of the Federation, if the declaration was made by the Bosniac Member; or to the Croat Delegates of that body, if the declaration was made by the Croat Member. If the declaration is confirmed by a two-thirds vote of those persons within ten days of the referral, the challenged Presidency Decision shall not take effect.

 

U članku V. piše da će se Predsjedništvo BiH sastojati od tri člana: jednog bošnjačkog i jednog hrvatskog, izabranih izravno s teritorija Federacije BiH, i jednog srpskog izravno izabranog s teritorija Republike Srpske.

Odredba ovoga članka „one Bosniac and one Croat se ponekad pogrešno prevodi kao „jedan Bošnjak i jedan Hrvat“ (ispravno je „jedan bošnjački i jedan hrvatski“ član Predsjedništva BiH), ali ga nitko nikada nije preveo kao „član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda“ kako Komšić tvrdi. Taj izraz (Member of the Presidency from the ranks of the Croat nation) se ne pojavljuje nigdje u Ustavu BiH.

Upravo suprotno, članak V.2.d izrijekom kaže „hrvatski član“ i „bošnjački član“ Predsjedništva BiH:

(…) odnosno bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je izjavu dao bošnjački član; ili hrvatskim delegatima u Domu naroda Federacije ako je izjavu dao hrvatski član.  

S obzirom da u Ustavu izrijekom piše „hrvatski član“ Predsjedništva BiH, a nigdje ne piše „član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda“, jasno je da je Komšićeva konstatacija neutemeljena te da je on koristi kako bi sebi pokušao dati legitimitet kojeg nema i koji mu ne pripada. Izraz „član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda“ se ne koristi u Ustavu BiH. Nema ga niti u Izbornom zakonu. Jedino mjesto gdje se koristi izraz „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“ je na kandidacijskom listiću Središnjeg izbornog zakona. Obrasci i pravila koja SIP donosi imaju status podzakonskog akta. S obzirom da je spomenuti izraz suprotan Ustavu BiH i Izbornom zakonu BiH, SIP bi žurno trebao prepraviti kandidacijske listiće i uskladiti ih s Ustavom i Izbornim zakonom BiH.

 

  1. Član Predsjedništva – pripadnik ili predstavnik hrvatskog naroda? Čiji je član Komšić i koga predstavlja?

 

Pored toga što je tvrdio kako nije hrvatski član Predsjedništva već član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, Komšić je iznio i tvrdnju kako je hrvatski član Predsjedništva BiH pripadnik, a ne predstavnik hrvatskog naroda. Te dvije tvrdnje se međusobno nadopunjuju i opravdavaju. Iz samoga izraza „hrvatski član Predsjedništva“ jasno je da se radi o hrvatskom predstavniku, a ne pripadniku. Kako bi zakamuflirali tu činjenicu, unitaristi su izmislili sintagmu „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda“ rukovodeći se logikom, ako je „član iz reda hrvatskog naroda“ a ne „hrvatski član“ onda bi se moglo tvrditi da „član“ nije predstavnik nego pripadnik hrvatskoga naroda. Takva logika spada u kategoriju takozvane pripadničke demokracije. Premda je sama sintagma „pripadnička demokracija“ oksimoron, drveno željezo. Ne postoji demokracija koja je pripadnička, to je negacija demokracije karakteristična za bivše komunističke režime koji su svoj totalitarizam i demokratski deficit nastojali zamaskirati konceptima pripadničke demokracije i demokratskog centralizma.

Kako bismo točno i nedvosmisleno razriješili dilemu je li član Predsjedništva BiH pripadnik ili predstavnik jednog naroda, nužno je podsjetiti na osnovna načela predstavničke/zastupničke demokracije.

Ustav BiH, Članak I.2.: „Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora.“

 

Osnovno načelo demokracije glasi: Vlast proistječe iz naroda i pripada narodu. U skladu s Člankom I. 2. Bosna i Hercegovina je demokratska država, to jest, država u kojoj vlast proistječe iz naroda i pripada narodu. Narod kao nositelj vlasti, kroz proces slobodnih i demokratskih izbora bira svoje političke predstavnike i ovlašćuje ih da ga predstavljaju i u njegovo ime vladaju. Ovaj oblik demokracije definiran Člankom I.2. Ustava BiH ustavno-pravne i politološke teorije nazivaju „zastupnička demokracija“. BiH je, dakle, zastupnička a ne pripadnička demokracija.

 

Iz preambule Ustava BiH vidljivo je kako je ustavotvorac imenovao/označio Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode. Time je Ustav BiH svakom od konstitutivnih naroda dao status „specifičnog demosa“ odnosno „naroda iz kojeg proistječe demokratska i legitimna vlast“. Stoga, svaki konstitutivni narod čini zasebnu izbornu jedinicu, specifični demos, iz koje se biraju politički zastupnici tog konstitutivnog naroda u tijela vlasti namijenjena kolektivnom zastupanju/predstavljanju (Predsjedništvo BiH, Domovi naroda PS BiH i Parlamenta FBiH, Vijeće naroda RS).

 

Legalitet i legitimitet demokratske vlasti stječe se na izborima na kojima „narod iz kojeg proistječe demokratska i legitimna vlast“ bira svoje političke zastupnike. U BiH pored građana-državljana kao državnoga demosa, postoje i tri konstitutivna naroda iz kojih, također, proistječe demokratska i legitimna vlast. Svaki od tri konstitutivna naroda je, dakle, „specifični demos“ koji bira svoje legitimne predstavnike za ona tijela vlasti koja je Ustav BiH namijenio predstavljanju konstitutivnih naroda. Isto kao što i svi građani-državljani kao pripadnici državnoga demosa biraju svoje legitimne predstavnike u ona tijela vlasti koje je Ustav BiH namijenio predstavljanju građana-državljana (zastupnički domovi na državnoj i entitetskim razinama).

 

S obzirom da je BiH zastupnička a ne pripadnička demokracija, onda je i Hrvatski član Predsjedništva BiH predstavnik a ne pripadnik hrvatskoga naroda. Legitimitet predstavljanja proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onoga tko je izabran. Predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Svaki hrvatski predstavnik da bi bio legitiman mora taj legitimitet dobiti na izborima od birača koji su pripadnici hrvatskoga naroda. Nacionalna pripadnost kandidata, odnosno, političkoga predstavnika, pri tome, ne utječe na legitimitet predstavnika. U našem slučaju, nije uopće važno je li Komšić pripadnik hrvatskog naroda ili nije. Jedino je važno jesu li ga Hrvati izabrali ili nisu. Ako ga Hrvati nisu izabrali, ako on nije izraz njihove većinske izborne volje, onda on nije njihov predstavnik, nego predstavnik onih koji su ga izabrali, koji su za njega većinski glasovali. Bez obzira što se Komšić na kandidacijskom listiću izjasnio kao pripadnik hrvatskog naroda, ako su ga većinski izabrali Bošnjaci, on je predstavnik bošnjačkoga naroda, odnosno, Bošnjački član Predsjedništva BiH.

 

To, među ostalim, znači da u trenutnom sazivu Predsjedništva BiH imamo jednog srpskog, dva bošnjačka i niti jednog hrvatskog člana. A Ustav BiH i Daytonski sporazum nalažu da u Predsjedništvu budu tri jednakopravna člana: jedan srpski, jedan bošnjački i jedan hrvatski. Ima li očitijeg i boljeg primjera tvrdnji kako Hrvati nisu jednakopravni s Bošnjacima i Srbima?

U emisiji smo imali prigodu čuti najtočniji i najkraći odgovor na pitanja tko je izabrao Komšića i čiji je on predstavnik. Na novinarsko pitanje zašto je tako mnogo stanovnika Bihaća glasovalo za Komšića, upitana gospođa je odgovorila: Glasali smo za njega jer je naš, Bošnjak, Zlatni ljiljan.

 

  1. Konstitutivnost – sovjetski koncept?

 

Komšić je u emisiji ponovio još jednu nebuloznu tvrdnju, koju je prvi u BiH javnosti u siječnju prošle godine iznio novinar i publicist Danijal Hadžović.

Željko Komšić, naime, tvrdi da je konstitutivnost naroda sovjetski koncept, što nije točno.

Sovjetske Republike (16 republika između 1940. i 1956. te 15 republika između 1956. i 1991. godine) su bile unitarne jednostranačke republike. Načelo višenacionalnih republika nije postojao, već je svaka od petnaest republika bila nacionalna država jednog naroda (Rusija ruskog, Ukrajina ukrajinskog, Armenija armenskog, itd.).

Iako su republike trebale biti autonomne, u praksi vlast u pojedinačnim republikama i u Sovjetskom Savezu generalno je bila centralizirana u Komunističkoj partiji, dok su sva zakonodavna, sudska i izvršna tijela bila podređena Partiji i izvršavala njenu volju. Tu se definitivno ne može govoriti o konstitutivnosti naroda ili bilo kojem drugom konsocijacijskom konceptu jer je Sovjetski Savez bio unitarni, centralizirani, jednostranački totalitarni sistem. Niti jedan od naroda nije mogao biti konstitutivan u praksi, jer je sve odluke donosila Komunistička partija bez obzira na suglasnost ili mišljenje određenog naroda, republike ili građana generalno.

Konstitutivnost tri naroda u BiH je specifični model operacionalizacije načela konsocijacijske demokracije nastao kao izraz specifične političke i pravne tradicije BiH, te činjenice da u njoj žive tri autohtona, nacionalno definirana i ustavotvorna naroda. Druge konsocijacijske demokracije, poput Belgije, Švicarske ili Sjeverne Irske, zbog vlastitih društvenih, političkih i povijesnih specifičnosti imaju drugačije modele operacionalizacije, ali se svi modeli i sve spomenute države, kao i Bosna i Hercegovina, temelje na konsocijaciji.

Ustavni sud BiH je u odluci U-5/98 („Odluka o konstitutivnosti naroda“) iz 2000. godine potvrdio da je temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH konstitutivnost i međusobna jednakopravnost tri konstitutivna naroda. Također je potvrđeno kako je konstitutivnost naroda u BiH izvornija od entiteta te da su entiteti samo izraz, ili oblik, ili model operacionalizacije ustavnog načela konstitutivnosti naroda. Ukratko, svi ustavi, zakoni, pravni akti i sve odredbe u Bosni i Hercegovini dužni su povinovati se temeljnom načelu konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri naroda. Time je osigurano da sva tri bosanskohercegovačka naroda jednakopravno sudjeluju u suodlučivanju (zajednička uprava ili shared rule) te da imaju određeni stupanj nacionalne političke autonomije koja uključuje obrazovna, kulturna i druga pitanja (samouprava ili self rule).

Konstitutivnost naroda se temelji na pravu naroda na samoodređenje. Umjesto da svaki od naroda formira vlastitu državu, tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) su odlučili formirati zajedničku, multinacionalnu državu koja će biti i bošnjačka i hrvatska i srpska. Državu koja neće biti država samo jednog naroda, već država tri naroda koji su u odnosu prema „pravu na državu“ međusobno jednakopravna, bez obzira na njihovu brojnost.

Konstitutivnost naroda je politička i ustavna specifičnost Bosne i Hercegovine koja svoj legitimitet temelji na konsocijacijskim načelima koja vrijede i u sličnim složenim (federalnim) državama, s tim da svaka država operacionalizira konsocijaciju kroz specifičan model koji odgovara povijesnim, društvenim i političkim prilikama u toj zemlji. Tako na primjer imamo federaciju nacionalnih kantona u Švicarskoj, federaciju tri jezične zajednice i tri regije u Belgiji, u Libanonu imamo vjerske zajednice koje imaju jednak broj izaslanika bez obzira na brojnost, u Sjevernoj Irskoj su to narodi koji podjednako sudjeluju u izvršnoj vlasti i državnim institucijama bez obzira na brojnost, u Nizozemskoj su to bila četiri konfesionalna i politička „stupa“ koja su zajedno sudjelovala u vlasti, a na Cipru su to bila dva naroda koja su zajedno upravljala državom. Ovo su samo neki od primjera, koji još uključuju ili su uključivali Etiopiju, Irak, Makedoniju, Južnu Afriku, ali i određene regije ili provincije, poput Južnog Tirola u Italiji, Baskije i Katalonije u Španjolskoj, autonomnih republika u Rusiji, provincija poput Quebeca u Kanadi, itd.

Ako bi listi dodali i federalne zemlje, a ne samo konsocijacijske demokracije, ona bi uključila i SAD, Meksiko, Brazil, Njemačku, Argentinu, Pakistan, Australiju i druge zemlje koje nisu jednostavne unitarne demokracije, već u kojima vlada neki oblik federalizma, koji je obično najvidljiviji u gornjem domu parlamenta.

Ovo jasno pokazuje da konstitutivnost nije sovjetska ostavština, jer je za konstitutivnost potrebna funkcionalna predstavnička demokracija, nego je samo jedan od mnogih oblika konsocijacijske demokracije i federalizma koji su prisutni u nekom specifičnom obliku u mnogim zemljama svijeta koje skupa čine gotovo polovicu svjetskog stanovništva.

Konstitutivnost i ravnopravnost tri naroda na cijeloj teritoriji BiH je samo specifični model operacionalizacije konsocijacije u BiH, koji se je mogao i drugačije razviti (sličnije belgijskom ili možda švicarskom modelu), ali se razvio na ovaj način zbog povijesnih, društvenih i političkih specifičnosti Bosne i Hercegovine. Kao takav, nije ništa manje vrijedan ili legitiman nego bilo koji drugi model operacionalizacije konsocijacije u svijetu.

 

  1. Konsocijacija je zastarjeli mehanizam.

 

U daljnjem izlaganju Komšić je tvrdio da je konsocijacija zastarjeli mehanizam, ponavljajući floskule koje je u javni diskurs u BiH uveo njegov savjetnik Slaven Kovačević.

Konsocijacija nije zastarjela niti u teorijskom niti u praktičnom smislu. Arend Lijphart, otac teorije konsocijacije je u uvodu knjige Consociationalism and Power-Sharing in Europe: Arend Lijphart’s Theory of Political Accommodation objavljenoj 2018. godine napisao:

„There was a gradual move to thinking of consociationalism as necessary but not optimally democratic to arguing that there is nothing undemocratic about consociationalism. And, more importantly for practical purposes, I began to argue for consociationalism as policy recommendation.“

Ovdje Lijphart jasno kaže ne samo da je konsocijacija nužna za složena društva, nego da ne postoji ništa nedemokratsko u konsocijaciji te da on zagovara i preporuča konsocijacijsku demokraciju kao dobar i poželjan model uređenja i funkcioniranja društva i države.

Konsocijacija se primjenjuje u podijeljenim i segmentiranim društvima. Praksa je pokazala da dosljedna primjena konsocijacije dovodi do smanjenja podjela u društvu i do integriranja države, a samim time smanjuje se i potreba za konsocijacijom. Primjer toga su Austrija i Nizozemska, gdje su konsocijacijski elementi vremenom postali suvišni jer su se smanjile podjele u društvu.

Ako se konsocijacija ne primjenjuje dosljedno, jačaju podjele i dezintegracijski procesi. Primjeri toga su Cipar i BiH. Na Cipru je pokušaj Grka da smanje prava turske zajednice završio raspadom ustavno-pravnog sustava, političkim nasiljem i na kraju disolucijom države na dva dijela i sukobom.

Nadalje, činjenica da su konsocijacija i federalizam aktualni, a ne zastarjeli koncepti i modeli društvenog i državnog organiziranja, očituje se i u svim državama navedenim u drugoj točki ovog teksta u kojima vlada konsocijacijsko i(li) federalno uređenje. Najzad, i sama EU se zasniva na konsocijacijskim načelima, u kojima su manje države zastupljenije nego što bi trebale biti samo po populaciji.

Britanski mediji već jasno govore da će Westminister nakon Brexita Ircima katolicima u Sjevernoj Irskoj morati ponuditi novi konsocijacijski model koji bi ih u dovoljnoj mjeri zadovoljio da se ne odluče na borbu za pripojenje Irskoj. Ne treba zaboraviti da je jedina alternativa konsocijaciji u složenim društvima, kako je Lijphart jasno naveo, ili asimilacija relativne manjine ili disolucija države. Obje opcije obično uvijek završe političkim nasiljem ili ratom, kao što smo se uvjerili na Cipru i u BiH.

Također, valja podsjetiti i na Annanov plan za Cipar, kojeg su Grci na Cipru odbili u travnju 2004. godine, samo par dana prije nego što je grčki dio Cipra postao članica EU. Ovaj plan, kojeg je javno podupirala EU bi, da je prihvaćen, značio ulazak cijelog Cipra (uključujući i turski, sjeverni dio) kao unije dvije autonomne republike u EU 1. svibnja 2004. godine.

Annanov plan, koji je imao između ostalih imao i podršku UN-a i EU-a, je predviđao skoro isti model za Cipar kao Dejtonski Ustav u BiH. Svakih 20 mjeseci rotirala bi se mjesta predsjednika i potpredsjednika Cipra, s tim da bi turski predstavnik uvijek bio predsjednik ako je grčki predstavnik potpredsjednik, i obratno. Obojica bi imala pravo veta. Parlament bi se sastojao od donjeg predstavničkog doma koji bi bio proporcionalan stanovništvu i od gornjeg doma u kojem bi bilo 24 turska i 24 grčka predstavnika, iako su Grci više od 2,5 puta brojniji od Turaka. Ustavni sud bi činio jednaki broj turskih i grčkih sudaca, uz tri strana suca, baš kao i u BiH. Najzad, Cipar bi bio federalna unija dvije republike s širokom autonomijom – turske republike na sjeveru i grčke republike na jugu otoka. Sličnosti s Dejtonskim sporazumom nisu slučajne, jer se Annanov plan bazirao na istim konsocijacisjkim i federalnim načelima kao i originalni Dejtonski sporazum.

Kao što se da vidjeti, konsocijacija ne samo da nije zastarjela, nego je uslijed Brexita ponovno u središtu pažnje u Europskoj uniji. Konsocijacija je u funkciji izgradnje države i društva. Problem u BiH, poglavito u FBiH, je taj što političke elite jednoga naroda ne žele graditi zajedničku višenacionalnu državu međusobno jednakopravnih konstitutivnih naroda, već pod maskom „građanske države“ žele dokinuti konstitutivnost naroda i graditi svoju (bošnjačku) nacionalnu državu. Takva politika izravno zagovara i provodi kršenje i negiranje ne samo Ustava BiH nego i cjelokupnoga Daytonskog sporazuma.

 

  1. Neustavnost i nelegalnost Komšićevog izbora.

 

Komšić tvrdi da je izabran u skladu s Ustavom i zakonom, no to nije istina. Kao što je ranije objašnjeno u točki 3, hrvatski član Predsjedništva BiH je predstavnik hrvatskog naroda. U predstavničkim demokracijama predstavnici crpe legitimitet iz podrške i glasova onih koje predstavljaju. U slučaju Predsjedništva BiH bošnjački član crpi legitimitet iz podrške i glasova bošnjačkog naroda, a hrvatski član iz podrške i glasova hrvatskog naroda.

Pošto je Željko Komšić izabran glasovima bošnjačkog a ne hrvatskog naroda, njegov izbor je neustavan. Njegovim izborom je prekršeno temeljno načelo Ustava BiH o konstitutivnosti i jednakopravnosti tri naroda. Hrvatski narod ne može biti jednakopravan ako njegove predstavnike biraju pripadnici drugog naroda.

Član 8.1 1) izbornog zakona koji definira izbor hrvatskog člana Predsjedništva glasi:

(1) Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predsjedništvo BiH), koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine – jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, biraju birači upisani u Centralni birački spisak da glasaju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Centralni birački spisak da glasa u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasati ili za Bošnjaka ili za Hrvata, ali ne za oba. Izabran je bošnjački i hrvatski kandidat koji dobije najveći broj glasova među kandidatima iz istog konstitutivnog naroda.

Iz ovog člana je jasno da je izborni zakon nedovoljno eksplicitan po pitanju izbora hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva. Kada ovaj član čitamo imajući na umu temeljno načelo Ustava BiH o konstitutivnosti tri naroda i odluke Ustavnog suda BiH „o konstitutivnosti naroda“ (U-5-98 iz 2000. godine) i „Ljubić“ (U-23-14 iz 2016. godine), jasno je da nije legitimno i zakonito da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH (i obratno).

Interpretacija koju nameće Komšić, a koja tvrdi kako je u skladu s Izbornim zakonom BiH da Bošnjaci mogu birati hrvatskoga člana Predsjedništva BiH samo je jedna od mogućih interpretacija člana 8.1. 1) Izbornog zakona. Moguća je i druga interpretacija koja tvrdi kako Bošnjaci nemaju pravo sudjelovati u procesu izbora hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. U slučaju kada imamo dvije ili više različitih interpretacija određene zakonske norme nužno je utvrditi koja interpretacija je u najvećoj mjeri usuglašena s temeljnim načelom ustava. Pri tom, ona interpretacija nedovoljno precizne zakonske odredbe koja nije u skladu s temeljnim načelom ustava mora se smatrati pogrešnom, odnosno neustavnom i nezakonitom. Upravo je to slučaj s nedovoljno preciznim normama Izbornog zakona BiH koji se tiču izbora članova Predsjedništva BiH i razlog zašto se član 8.1. 1) mora precizirati da bi hrvatski član Predsjedništva bio izabran većinskom izbornom voljom hrvatskog naroda u BiH.

Ipak, valja istaknuti da dok postoji samo mogućnost pogrešnoga tumačenja člana 8.1. 1) izbornog zakona, odnosno dok se ta mogućnost ne aktivira, proces i rezultati izbora su zakoniti. U situaciji kada se pogrešno tumačenje pretvori u akciju, kao što se je dogodilo na prošlim izborima, rezultati dobiveni takvim tumačenjem postaju nezakoniti ili nelegalni.

Prema tome, izbor Željka Komšića nije samo protuustavan, nego je i nelegalan, jer Izborni zakon BiH ne propisuje, ne normira, niti predviđa mogućnost takvog izbora. Do njega je došlo krivom interpretacijom Izbornog zakona od strane određenih političkih aktera i SIP-a, i zbog toga bi ga trebalo precizirati na način da se rečenici „Birač upisan u Središnji birački popis da glasuje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za Bošnjaka ili za Hrvata, ali ne za oba“ doda dodatno objašnjenje „(…), a Hrvati mogu glasovati samo za hrvatskog, a Bošnjaci samo za bošnjačkog člana, dok Srbi i Ostali mogu glasovati po vlastitom izboru.“

 

  1. Hrvati imaju trećinu vlasti na nivou države, a polovinu vlasti u Federaciji BiH.

 

U jednom trenutku Komšić je tvrdio da „Hrvati imaju trećinu vlasti na nivou države, a polovinu vlasti u Federaciji BiH. Mogu u klubu Hrvata Doma naroda blokirati sve u FBiH.“

To nije točno. Kao prvo, po ovoj izjavi je jasno da Komšić gleda Federaciju u njenom izvornom obliku, kroz prizmu prije nametnutih amandmana OHR-a 2002. godine. Do nametnutih amandmana jedino su Hrvati i Bošnjaci bili konstitutivni u FBiH, a hrvatsko-bošnjačka Federacija, kako je tada bila znana, je trebala funkcionirati po načelu 50/50. Nakon što su Srbi 2002. godine postali konstitutivni narod u FBiH, svaki od naroda bi trebao imati trećinu vlasti na razini FBiH, baš kao i na razini države. Nažalost, to nije slučaj u praksi. U sljedećim tablicama možete vidjeti koliko vlasti svaki narod ima u FBiH i BiH u okviru tri scenarija:

A – u skladu s trenutnim Ustavom BiH i Ustavom FBiH,

B – u skladu s rezultatima posljednjih izbora i starim Izbornim zakonom (Bošnjaci biraju 6 hrvatskih, 2/3 srpskih i sve delegate Ostalih u Domu naroda Parlamenta FBiH, kao i hrvatskog člana Predsjedništva), i

C – u skladu s mogućnošću da Bošnjaci maksimalno preglasaju Hrvate, Srbe i Ostale po starom izbornom zakonu (Bošnjaci biraju 9 hrvatskih, 2/3 srpskih i sve delegate Ostalih u Domu naroda Parlamenta FBiH, kao i hrvatskog člana Predsjedništva).

 

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

 

Zakonodavna vlast:

Dom naroda Parlamenta FBiH

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 100% 0% 0%

 

Pošto po scenariju B Bošnjaci mogu izabrati 1/3 hrvatskih i 2/3 srpskih izaslanika, Bošnjaci de facto mogu izbaciti Hrvate i Srbe iz zakonodavne vlasti jer je konstitutivnim narodima za veto potrebno 2/3 ruku u svom klubu (12 od 17) što ne bi imali, a za sve važne odluke dovoljna je prosta većina u ovom Domu i samo 1/3 ruku u svakom od klubova konstitutivnih naroda, što bi Bošnjaci imali.

 

Izvršna vlast:

Predsjednik i dva Potpredsjednika FBiH

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 100% 0% 0%

 

Vlada

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 53% (stvarno 100%) 29% 18%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 100% 0% 0%

 

Ako Bošnjaci po scenariju B izaberu 1/3 hrvatskog i 2/3 srpskog kluba u Domu naroda, onda mogu samostalno izabrati Predsjednika i oba Potpredsjednika FBiH. Isto vrijedi i za Vladu FBiH, s tim da i ako se poštuje Ustav, Bošnjaci imaju 53% mjesta (9 od 17) što je efektivno 100% vlasti, jer se odluke u vladi donose prostom većinom.

 

Sudska vlast:

Ustavni sud FBiH

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 100% 0% 0%

 

U Ustavni sud FBiH se biraju po dva suca pripadnika svakog od konstitutivnih naroda i jedan pripadnik Ostalih. Za potvrdu povrede vitalnog nacionalnog interesa dovoljna je potpora dva od sedam sudaca.

Suce potvrđuje s kandidacijske liste Predsjednik FBiH uz suglasnost dva potpredsjednika. Ako se dogodi da po scenariju B Bošnjaci izaberu po 1/3 izaslaniku u hrvatskom klubu i u srpskom klubu, onda mogu samostalno izabrati Predsjednika i Potpredsjednike FBiH, što znači da mogu samostalno izabrati sebi podobne hrvatske i srpske suce i tako u potpunosti izbaciti legitimne predstavnike Hrvata i Srba iz Ustavnog suda BiH, čime bi onemogućili i korištenje vitalnog nacionalnog interesa za ta dva naroda.

 

BOSNA I HERCEGOVINA

 

Zakonodavna vlast:

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 40% 26% 33%

 

C

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 66% 0% 33%

 

Ako Bošnjaci po scenariju B izaberu 1/3 hrvatskih izaslanika u federalni Dom naroda, onda mogu izabrati jednog od 5 hrvatskih izaslanika u državni Dom naroda, i tako povećati svoj udio u vlasti a smanjiti udio Hrvata. Ipak, po scenariju C ako Bošnjaci izaberu 9 od 17 hrvatskih izaslanika, što je matematički moguće, bošnjački predstavnici bi time mogli izabrati i 3 od 5 hrvatskih izaslanika u državnom Domu naroda i tako de facto uzurpirati svih hrvatskih 33% vlasti jer Hrvati ne bi mogli koristiti veto ni sudjelovati u odlučivanju.

Izvršna vlast:

Predsjedništvo BiH

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 66% 0% 33%

 

Vijeće ministara

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 66% 0% 33%

 

Bošnjaci mogu izabrati i hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva, što im efektivno daje 66% vlasti u Predsjedništvu.

Pošto članovi Predsjedništva imenuju predsjedavajućeg Vijeća ministara, a njegov izbor ministara podržava Zastupnički dom PS BiH u kojem su Bošnjaci uvijek većina, može se dogoditi da Hrvati budu izbačeni iz vlasti na ovom nivou prema scenariju B.

Sudska vlast:

Ustavni sud BiH

A

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 33% 33% 33%

 

B

Narod Bošnjaci Hrvati Srbi
Udio u vlasti 66% 0% 33%

 

Svaki konstitutivni narod ima po dva suca, koja uz tri strana suca tvore Ustavni sud BiH. Hrvatske i bošnjačke sudce bira Zastupnički dom Parlamenta FBiH, tako da, ako Bošnjaci odluče, mogu izabrati i dva bošnjačka i dva hrvatska suca, čime bi imali 66% vlasti a Hrvati 0%, umjesto da svi imaju 33% (relativno, bez uzimanja u obzir stranih sudaca).

Očito je kako, prema osporenom Izbornom zakonu BiH, Hrvati nemaju trećinu vlasti na razini države niti polovicu vlasti na razini entiteta. Ukoliko Bošnjaci odluče planski i u punom opsegu izabrati „svoje“ hrvatske i srpske predstavnike u FBiH, onda de facto mogu FBiH pretvoriti u stopostotni bošnjački entitet i uzurpirati dvije trećine vlasti na državnoj razini.

 

  1. Kanal na vlastitom jeziku je pravo nacionalnih manjina?

 

Najzad, Komšić tvrdi da traženjem javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku Hrvati sami sebe svode na nacionalnu manjinu. Ovo je netočno. Ako nacionalne manjine imaju pravo na javni RTV servis na vlastitom jeziku u zemljama EU, onda i konstitutivni narodi, koji su viša ustavna kategorija od nacionalne manjine, zasigurno imaju to pravo. U svim višenacionalnim zemljama u Europi postoje javni RTV servisi na jezicima svih zajednica koje čine tu državu.

Dovoljno je pogledati primjer drugih višenacionalnih država u Europi kako bi se uvjerili da je javni RTV servis na hrvatskom jeziku legitiman i demokratski zahtjev.

Na primjer, u Belgiji, gdje postoji dezintegrirajući model javnog RTV servisa, ne postoji nacionalni javni RTV servis/sustav na državnoj razini. Svaki od segmenata ima potpuno odvojen javni RTV servis. Tako Flamanska zajednica ima svoj servis na nizozemskom, Valonska zajednica svoj servis na francuskom jeziku, a njemačka govorna zajednica, koja čini manje od 1% belgijske populacije, ima svoj vlastiti javni RTV servis na njemačkom jeziku.

U Švicarskoj, gdje postoji integrirajući model javnog RTV servisa, nacionalni javni RTV sustav na razini države podijeljen je na četiri RTV servisa na njemačkom, francuskom, talijanskom i retoromanskom jeziku. Njemački, francuski i talijanski servisi imaju po dva TV kanala i više radijskih, dok najmanja retoromanska zajednica koja broji svega par desetaka tisuća govornika ima jedan TV i jedan radio kanal. Predstavnici sva četiri servisa zajedno nadgledaju javni RTV sustav.

Zašto Hrvati, koji su konstitutivni narod i kojih je preko 15% u BiH, ne bi imali jednaka prava kao Nijemci u Belgiji ili govornici retoromanskog jezika u Švicarskoj, kojih je manje od 1%? Najzad, zašto ne bi imali jednaka prava kao Bošnjaci ili kao Srbi u BiH s kojima bi trebali biti jednakopravni? Kako objasniti činjenicu da su bošnjački politički predstavnici onemogućili uspostavu javnoga RTV servisa na hrvatskom jeziku pozivajući se na vitalni nacionalni interes? Ispada kako je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da Hrvati u državi u kojoj su konstitutivan narod ne mogu imati javni RTV servis na svome jeziku. U tom kontekstu postaje i puno jasnije tko je i zašto osmislio, zagovarao i provodio „projekt Komšić“ te što je njegova krajnja svrha.

 

Valentino Grbavac je izvršni direktor CAA-a (Hrvatsko Američki Savez) u Washingtonu i član stručnog tima IDPI-a iz Mostara. Diplomirao je politologiju i povijest na Macalester koledžu u St. Paulu i magistrirao na školi za diplomaciju Sveučilišta Georgetown u Washingtonu. Autor je knjige „Neravnopravna demokracija: Politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini“.   

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

0 Comments

No Comments Yet!

There are no comments at the moment, do you want to add one?

Write a comment

Write a Comment

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja