IDPI

Kako izbjeći poslijeizborni mamurluk, poglavito u Bosni i Hercegovini

Kako izbjeći poslijeizborni mamurluk, poglavito u Bosni i Hercegovini

listopad 17
15:49 2014

Autor: dr. sc. Dražen PEHAR [spacer style=”1″ icon=”none”]

Politički izbori uvijek jednim značajnim dijelom pokazuju sve značajke ritualno-teatarskog uprizorenja ili igrokaza. Objašnjenje zašto je tome tako relativno je jednostavno. Društva i politički odnosi, čak i onda kada su stabilni i nenasilni, predstavljaju, s obzirom na prirodne ljudske spoznajne kapacitete, neke od najkompleksnijih struktura s prirodno visokim stupnjem kaotičnosti, neodređenosti i neizvjesnosti. Prirodno je i očekivano, stoga, da svako društvo nastoji sebi barem privremeno stvoriti neku sliku u ogledalu koja barem glavne značajke tog društva, njegovu politiku, smisao, glavne tendencije i crte podjele i udruživanja, nastoji ocrtati na jasniji način. Ritualno-teatarski aspekt izbora možemo prepoznati uglavnom preko nekoliko jednostavnih činjenica: izbori se događaju jednom u nekoliko godina, prema tome su relativno rijedak i istaknut društveno-politički događaj; u njima sudjeluje veliki broj ljudi koji su, u jednome razdoblju, svi usmjereni na jedan zajednički cilj. Izborima prethodi povećan stupanj kompleksnosti i neizvjesnosti, utjelovljen sukobom društvenih stavova, ideja, preferencija, koji, nakon što dođe do točke klimaksa, biva preusmjeren ka stvaranju jedne jedinstvene, organizirane slike odnosa. Točka od koje se klimaks pretvara u organizaciju označen je razdobljem izborne šutnje. Također, sam izborni proces ima svoje uspone i padove, nezadovoljstva i zadovoljstva, kratkotrajne krize: no, iako znači iskustvo traume (i zamišljene i realne u ritualnome smislu), taj proces ipak teče u jednom unaprijed određenom i za sve zadovoljavajućem cilju jer je vođen unaprijed zadanim scenarijem – društvo, barem privremeno, uspijeva za sebe stvoriti jednu organiziranu sliku sama sebe, sliku koja će ga voditi u narednom poslijeizbornom razdoblju.

Prethodne rečenice upućuju uglavnom na emotivne aspekte izbora, aspekte koji se tiču veze između društvenih emocija i samoopažaja, s jedne, i nastojanja društva kao cjeline na samoodržanju, s druge strane. One također impliciraju dobro objašnjenje činjenice da političke izbore uvijek i svugdje prate prevelika očekivanja. U izborima se obično vidi neka prekretnica, obećanje boljitka, točka novoga početka, porođaj. I kao što je to normalno u situaciji prevelikih očekivanja, velika se razočaranja javljaju kao prirodna posljedica istoga procesa. U vremenu izbora vidimo suze, usklike pobjede, proslavu, i slično, i privremeno pročišćenje, a za neke onečišćenje, društvene atmosfere. I, naravno, prirodno smo skloni o političkim izborima razmišljati kroz nekoliko predvidljivih tipova metafora: kao sportsko natjecanje s pobjednicima i gubitnicima, kao rat sa žrtvama i preživjelima, kao razdoblje seksualnog zavođenja i/ili sklapanja braka.

Spomenuta obilježja zajednička su za sve tipove političkih izbora: stupanj realne kompleksnosti nekoga društva pri tome nije od većeg značaja. Na Trobrijanskim otocima, Nova Gvineja, postojao je takozvani „ritual ptičara“: svake godine organizirano je natjecanje u pronalaženju jajeta jedne rijetke ptičje vrste; onaj koji bi prvi pronašao to jaje, imenovan je vođom ili predstavnikom zajednice. Naravno da pronalaženje rijetkog ptičjeg jajeta ne mora predstavljati pouzdan indikator nečije sposobnosti rješavanja unutargrupnih sukoba, no, njega je novogvinejska zajednica uzela u tome smislu, kao pertinentan simbol sposobnosti da se uspješno prođe kroz teža razdoblja i snađe u prirodnom i društvenom okruženju u kojem dotična zajednica obitava. Najvažnije, novogvinejski vođa ili predstavnik zajednice postajao je figurom u koju zajednica projicira svoje najvažnije društvene nade, i koja označava potrebu zajednice da za sebe barem privremeno oformi jednu konkretnu sliku u ogledalu utjelovljenu u jednom istaknutom pojedincu, ili, kao u slučaju suvremenih političkih izbora, jednoj političkoj stranci.

Odmah je važno naglasiti da navedeni emotivni ili ritualno-dramatski aspekti političkih izbora imaju i jednu izrazito štetnu posljedicu, a ta je da nas prirodno čine manje sposobnima trezveno uočiti ono što je za političke izbore bitno, uključujući i razdoblje koje prethodi izborima i ono koje dolazi nakon izbora. Ti aspekti snažno potječu projekciju posve proizvoljnih ideja, stavova i interpretacija u događaj političkog izabiranja. Naime, politički izbori sami po sebi, nažalost, ne predstavljaju veliku prekretnicu. Oni, sami po sebi, ne donose rezultate. Oni samo stvaraju mogućnost da do nekih rezultata dođemo. Posebno su posljednji izbori u Bosni i Hercegovini praćeni takvim, često naglašavanim iracionalnim pretpostavkama. Podrazumijevalo se, i još se uvijek podrazumijeva, da će izbori sami po sebi donijeti velike i možda sudbonosne promjene. No, s druge strane, odmah nakon izbora slijede i usklici velikog razočaranja, usklici ponovno lako objašnjivi spomenutim emotivnim aspektima: „izbori ne samo da nam ne donose promjenu ili progres; oni nas vraćaju unatrag. Oni kao da čine situaciju mnogo gorom nego što je bila situacija u posljednje četiri godine, ili neposredno prije izbora“. Ovakvi stavovi naprosto su izraz neupućenosti i privremene omamljenosti izbornom euforijom, odnosno emotivno-ritualnim aspektima izbora.

Dakle, izbori u realnome smislu ne donose nikakve sudbonosne promjene. U svjetlu obranjive politološke teorije, poanta se izbora sastoji jedino i isključivo u sljedećem: birači biraju one koji su ponudili određene ideje o općem ili zajedničkom dobru za jednu ili više zajednica. Kroz izbore izabrani predstavnici, a riječ je uvijek o pojedincima, dobivaju ne osiguran status, nego samo i isključivo potencijalni status mogućeg ili vjerojatnog promicatelja ideje općeg ili zajedničkog dobra. Stvarna poslijeizborna performansa koja počiva na stvarnoj kompetenciji izabranih predstavnika jedini je činitelj koji njihov potencijalni status može pretvoriti u realni status. A za takvu pretvorbu nužno je određeno, duže ili kraće, poslijeizborno razdoblje unutar kojega se može desiti mnogo toga. To naravno ne znači da je sama pretvorba te vrste nužna ili automatska. Bez ulaganja stvarnoga napora, posebno bez neke vrste racionalnoga kontroliranja stvarne performanse prije svega od strane samih izabranih predstavnika, takva se pretvorba neće dogoditi.

Situaciju u BiH dodatno otežava činjenica da su i posljednji izbori organizirani prema protuustavnome izbornom zakonu. U tome smislu, svi izabrani predstavnici ulaze u poslijeizborno razdoblje pod dodatnim opterećenjem: oni jesu izabrani i imaju jedan potencijalni status u prethodno opisanome smislu, no, taj je potencijalni status obilježen apriornim manjkom ustavnoga legitimiteta u smislu da nisu izabrani prema izbornim pravilima usklađenim sa daytonskim Ustavom. Drugim riječima, bilo je besmisleno očekivati jednu naglu promjenu (bilo nabolje bilo nagore) kroz posljednje izbore jer sami izbori organizirani su prema izbornome obrascu, utjelovljenom u Izbornome zakonu, koji sve narode i građane BiH imobilizira i zarobljava u jednu nepravednu izbornu konstelaciju o kojoj sam detaljnije već pisao na stranicama IDPI. Nažalost, nužno je dodati da su narodi i građani također potvrdili tu izbornu konstelaciju samim činom izlaska na izbore, što jest loše, no ipak može biti smisleno pod jednim jedinim uvjetom: ako ovaj put izabrani predstavnici uspiju postojeću izbornu konstelaciju, prije svega Izborni zakon, radikalno promijeniti.

 

 

Pitanje socijalno-psihološke motivacije glasača

 

U poslijeizbornom razdoblju u BiH često ćemo čuti jedan tip ideje o samim izborima: naime, često ćemo čuti nagađanje o tome što su zapravo birači činom izbora poručili izabranim predstavnicima, ili što je same birače motiviralo da daju glas ovoj ili onoj stranci, ovome ili onome kandidatu, dakle, kakvu su vrstu nade, ili preferencije, svojim glasom iskazali. Nažalost, riječ je uglavnom o pukome nagađanju, o pukoj interpretaciji koja se zasniva na emotivnim, a ne racionalnim činiteljima. Riječ je projekciji jednog unaprijed stvorenog stereotipa u rezultate izbora. Zašto to tvrdim?

Trenutno naprosto ne raspolažemo podacima koji bi nam mogli, s većom pouzdanošću, reći nešto o pitanju socijalno-psihološke motivacije glasača. Nedostaju nam istraživanja javnog mnijenja kalibrirana prema dovoljno pouzdanom uzorku i fokusirana na jedno specifično pitanje: „kada ste zaokruživali neko konkretno ime, što ste time željeli polučiti?“ Jedino nam odgovor na takvo pitanje može dati sliku o tome kakva je bila realna socijalno-psihološka motivacija glasača. Znamo da je ta motivacija kompleksna, i znamo u kojom se rasponu ona može kretati u sadržajnome smislu. No, ne znamo kakva je prosječna motivacija i posebno ne znamo kakva je realna motivacija samih glasača u trenutku biranja.

Prisjetimo se nekoliko jednostavnih činjenica: birači često biraju prema crtama lica ili neodređenome dojmu, ne zbog ideja ili zbog opipljivih interesa. Također, neki birači biraju „za“, ali, neki biraju „protiv“ i onda kada biraju „za“. Drugim riječima, glas ide, primjerice, Tadiću ne zbog toga što je birač „za“ Tadića nego zbog toga što je birač „protiv“ Dodika, a ujedno smatra da njegov glas za Tadića povećava vjerojatnost Dodikova gubitka na izborima. Neki glasači naravno glasuju za programe, no ne vjerujem da veliki broj glasača u BiH prvo pročita program, onda razmisli o njemu, onda ga usporedi s alternativnim programima i na koncu dođe do neke odluke. To je kompliciran, dugotrajan proces koji traži dosta kognitivnog napora za koji prosječan bh. glasač, ali i prosječan glasač u razvijenim demokratskim državama, ne vjerujem da je spreman. Osim toga, prisjetimo se činjenice da je veliki broj glasača donio odluku o svome glasu preko nekih izvanjskih društvenih autoriteta: primjerice, čuo je od svećenika/hodže/paroha da je kandidat x bolji Hrvat-katolik/musliman-Bošnjak/Srbin-pravoslavac od kandidata y. Ovim primjerima mogu dodati na desetine drugih, no vjerujem da je moja poanta već sada dovoljno jasna: pitanje socijalno-psihološke motivacije glasača izrazito je kompleksno i stoga se odgovor na to pitanje ne može lako dobiti, posebice ne bez detaljnog, i skupog, empirijskog istraživanja i kvalitativnog (primjerice, fokus-grupe i otvoreni intervjui) i kvantitativnog (statistički obrađeni upitnici) tipa.

Zbog svega toga, obazrivi i racionalni komentator, ili analitičar, trebao bi se oduprijeti iskušenju formuliranja nekih neopreznih generalizacija. De facto, mi, primjerice, danas ne možemo znati za što je glasala velika većina unutar bošnjačkoga glasačkog tijela: neki su glasali za promjene, neki su glasali za konkretne pojedince, neki su glasali protiv SDP-a, a neki protiv Lagumdžije, ili protiv „platforme“; neki su glasali za „Dayton“, a neki protiv „Daytona“, neki su glasali u skladu sa sugestijama postojećih društvenih ili vjerskih autoriteta, a neki zbog toga što im ujak, ili stric, pripadaju određenoj stranci, ili zbog toga što rade u nekome dijelu javnoga sektora kojeg kontrolira određena stranka. Ova posljednja činjenica posebno jasno upućuje prema jednome tipu nagađanja koje je već izraženo u medijima: da na izbore izlaze samo i isključivo glasači koji se svojim glasom zahvaljuju nekoj stranci, ili pojedincu, zbog toga što im je osigurao posao u javnome sektoru bh. ekonomije. To nije univerzalno niti pouzdano objašnjenje. Ne smijemo olako zaboraviti činjenicu da su i Stranka Radom za boljitak, i SDP, i Stranka za BiH, itd., zapošljavali ljude u određenim sektorima javne ekonomije ili u određenim upravnim ili nadzornim odborima. Dakle, oduprimo se nastojanju da se cijeli izborni rezultat objasni na ciničan način: kao određen posve glasovima koji su motivirani nekom vrstom jasnog financijsko-materijalnog interesa. Naravno, to ne znači da taj faktor nije uopće igrao nikakvu ulogu.

U tome smislu, odgovor na pitanje o socijalno-psihološkoj motivaciji onih koji su glasali protiv Dodika u RS bio bi posebno zanimljiv. Dodik je svoju kampanju, a i svoje cjelokupno političko djelovanje u posljednjem mandatu, u velikoj mjeri temeljio na obrani interesa RS. S druge strane, SDS, vodeća stranka RS Saveza za promjene, zapravo je stranka koja je i utemeljila RS i dovela ju do međunarodnog priznanja (naravno, u smislu jednog od dva bh. entiteta). Mjereno racionalnim mjerilima, glasači koji su dali glas Tadiću, kao kandidatu oporbe, dali su glas protiv kandidata koji živo brani interese RS, ali i glas za kandidata stranke-utemeljiteljice RS, što implicira da barem većina takvih glasača razumije smisao u kojem Dodikova obrana interesa RS nije učinkovita ili iskrena ili u skladu s izvornim interesima RS. No, možemo li pretpostaviti takav tip razumijevanja kod prosječnog glasača „za Tadića“? Bez metodološki dobro organiziranoga empirijskog istraživanja, na prethodno se pitanje ne može dati pouzdan odgovor.

Isto vrijedi za tezu koju smo već, u ovome kratkom poslijeizbornom razdoblju, često čuli u javnim medijima: da su ponovno pobijedile nacionalne stranke te da to znači za BiH „tapkanje u mjestu“ ili nazadak jer neki antinacionalistički „građanski“ duh, ili multikulturalna tendencija u BiH, jedini sadrže obećanje progresa za BiH. Ovakva teza podrazumijeva jednu pojednostavljenu sliku ideološke motivacije glasača, opet nagađanje o tome što je prosječnoga glasača zbilja privuklo onim strankama kojima je poklonio/la povjerenje. Prvo, ona podrazumijeva prevelik broj stvari: da je antinacionalistička alternativa bila jasno formulirana, da je djelovala kao alternativa sa šansom, te da je prosječni glasač mogao prepoznati oba aspekta. No, zapitajmo se iskreno: je li postojala takva antinacionalistička alternativa, imajući u vidu prije svega činjenicu da je i SDP zapravo, po članstvu, svom prethodnom djelovanju, antidaytonskoj retorici i ideologiji nedjeljive „napredne bosanske nacije čistih građana“, nacionalistička stranka? Drugo, navedena teza također podrazumijeva da su sve stranke-pobjednice nacionalističke u istome smislu. I to je, naravno, čisti stereotip. U svijetlu tog stereotipa, nemoguće je objasniti dobre izborne rezultate niti Demokratske fronte niti Saveza za bolju budućnost niti Saveza za promjene u RS.

Slična se razmatranja mogu bez problema primijeniti i na problem biračke apstinencije koja je, tijekom posljednjih izbora, bilo nešto manje izražena nego ranije, a također je bila značajno manja u RS nego u Federaciji BiH. Gledano iz kuta nagomilanih problema bh. politike i društva, apstinencija se ne čini ispravnom. Pretpostavljamo da neizlazak na izbore znači da se prosječni građanin odlučuje ne suočiti s tim problemima ili da ih ne želi riješiti. No, ta je pretpostavka pogrešna. Slika, koju prosječni građanin ima o tim problemima, zapravo može biti takva da je racionalnije ne dati svoj glas nego ga dati. Primjerice, u mome slučaju, na izbore nisam izašao, između ostaloga, zbog toga što smatram da je izborni zakon, koji omogućuje biranje hrvatskog predstavnika većinskim bošnjačkim glasom, protuustavan. Drugim riječima, smatram da je i izborni sustav u BiH dio problema, koji ne želim regenerirati tako što ću dati glas u skladu s tim sustavom. Vjerujem, također, da mnogi Hrvati u BiH nisu izašli na izbore zbog sličnoga, iako mnogo konkretnijeg razloga: njih je obeshrabrilo biranje Željka Komšića u Predsjedništvo BiH većinskim bošnjačkim glasom.

Što nam to kaže? Kaže nam da apstinencija, odnosno socijalno-psihološka motivacija apstinenata, nije jednostavan mehanizam. Neki ljudi nisu izašli na izbore zbog toga što su smatrali da taj dan trebaju uraditi nešto drugo. Neki nisu izašli na izbore zbog toga što u ponuđenim idejama ne vide nešto s čime bi se mogli, ili željeli, identificirati. No, postoji još jedna, mnogo gora i pesimističnija mogućnost. Moguće je da neki ljudi nisu glasali zbog toga što vjeruju, i žele, da je njihov boravak u BiH privremen – primjerice, mladi koji nastoje pronaći posao u inozemstvu. A moguće je također da su neki ljudi postali potpuno nepovjerljivi u odnosu na svakoga potencijalnog političkog kandidata. Drugim riječima, oni smatraju da su svi kandidati, i prošli i budući, isti i da stoga načelno ne zaslužuju biti izabrani u tijela vlasti. Riječ je ovdje o potpunome gubitku povjerenja u političku klasu kao takvu, gubitku koji implicira potpuno otuđenje u odnosu na svaku politiku pod svim okolnostima. Kakogod se odnosi budu dalje razvijali, ovakav je tip apstinenta apstinent zauvijek, nešto poput izliječenoga alkoholičara koji u svojoj biračkoj potpori bilo kojem kandidatu vidi kušanje nove čašice alkohola. Dakle, iako možemo zdravorazumno pretpostaviti da mnogi apstinenti nisu izašli na izbore, između ostaloga, zbog toga što smatraju da ponuđene politike nisu pokrile onaj dio političkog prostora u kojem se nalaze interesi ili ideje prihvatljivi sa stajališta samih apstinenata, glavni zaključak ovoga primjera ponovno se može formulirati na jednostavan način: nemojmo sebi dopustiti slobodu iskazivanja generalnih, manje-više nasumičnih nagađanja o socijalno-psihološkoj motivaciji koja motivira izbornu apstinenciju.

 

 

Hrvatsko pitanje

 

Za bh. Hrvate „hrvatsko pitanje“ u budućem će razdoblju prirodno predstavljati ključni problem, što znači da bi to trebao biti i ključni problem za članice Hrvatskog narodnog sabora (HNS) okupljenog oko HDZ BiH. Trenutno ne raspolažemo jasnijom slikom o tome koje će stranke formirati parlamentarne većine bilo na razini Federacije bilo na razini Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, ne znamo koje će koalicije biti formirane i na kojim točno načelima. No, jedno je jasno: HDZ BiH i članice Hrvatskog narodnog sabora već su iskazale obećanje da će nastojati promijeniti postojeći Izborni zakon.

No, to neće biti jednostavan posao; zapravo je taj posao toliko težak i zamršen da je to dovoljno da se u svakome izabranom predstavniku članica HNS izgubi i najmanji trag bilo kakvoga trijumfalizma zbog izborne pobijede. Suočimo se s realnim činjenicama: otvoreno je pitanje hoće li buduća većinska koalicija na razini i Federacije i BiH uspjeti u neposrednom poslijeizbornom razdoblju postići konsenzus oko potrebe zamjene postojećeg Izbornog zakona novim. Drugo, ono što do sada nije dovoljno naglašavano: reforme Doma naroda Federacije BiH, kroz Petritscheve nametnute amandmane na Ustav Federacije BiH, išle su korak u korak s izbornim inženjeringom što ga je upriličila međunarodna zajednica kroz Barryjeva pravila. To znači da jedna institucionalna struktura podupire drugu. To zapravo implicira da promjena postojećeg Izbornog zakona nužno povlači promjenu i nekih ključnih dijelova institucionalne strukture Federacije, primjerice sastava i načina odlučivanja u Domu naroda Federacije. To su ciljevi koje će biti nemoguće postići bez jasnog i jednoznačnog konsenzusa o naravi i ciljevima novoga ustavotvornog pokreta unutar Federacije BiH.

Imajmo na umu također sljedeće činjenice: jedna je stvar načelno prihvatiti potrebu promjene postojećega izbornog zakona; sasvim je druga stvar formulirati novi izborni zakon koji će zamijeniti stari. Drugim riječima, potreban je konsenzus u najmanje tri stadija: stadij pripreme i načelnog dogovora, stadij identificiranja stvarnih načela na kojima će počivati novi izborni zakon, i na koncu stadij pisanja novoga izbornog zakona i prolazak tog zakona kroz nužne parlamentarne procedure. Sve to uključivat će najmanje tri bloka, ili tri osnovne interesne skupine: dvije iz Federacije BiH i jednu iz RS. Dakle, očito je da je riječ o kompliciranome poslu koji, na mnogim razinama, i u različitim stadijima, može krenuti u krivome smjeru.

Taj posao može krenuti u krivome smjeru iz različitih razloga. Prisjetimo se djelovanja visokog predstavnika Inzka iz ožujka 2011. Slična, i mnogo manje formalna, ili čak tajna, uplitanja međunarodnih predstavnika u bosanskohercegovačke odnose relativno su učestala pojava. Primjerice, netko iz međunarodne zajednice može reći sljedeće: „prvo reforma ustava, kako bi se implementirala odluka Europskog suda za ljudska prava ‘Sejdić-Finci’, a onda tek razgovori o promjeni izbornoga zakona“. To bi značilo kraj konstruktivnog dijaloga u BiH i definitivno zadržavanje Hrvata u stadiju neravnopravnoga konstitutivnog naroda. Osim toga, imajmo na umu da bi upravo zamjena izbornog zakona novim, koji bi počivao na načelima izbornih jedinica (kako je to već prezentirano na IDPI-stranicama), predstavljala najelegantnije rješenje problema „Sejdić-Finci“; dakle, spomenuta zamišljena poruka nekoga iz međunarodne zajednice jasno bi signalizirala da međunarodna zajednica aktivno promiče usložnjavanje odnosa unutar BiH i stalno regenerira konflikt zbog interesa, naravno, nekih aktera međunarodne zajednice. No, bilo kako bilo, tema će „etničkih izbornih jedinica“ svakako predstavljati dobro i pouzdano mjerilo racionaliziranja odnosa unutar BiH; budući da ona počiva na racionalnoj interpretaciji Ustava BiH, oni koji joj budu oponirali pokazat će da još uvijek nisu dovoljno politički racionalni niti dovoljno politički zreli za ideju BiH kao multietničke demokracije, a ne samo za rješavanje pitanja Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH.

Prije dva dana, 13. listopada 2014., dan nakon izbora u BiH, potpredsjednik SDA Šefik Džaferović u emisiji Otvoreno HRT1 dao je izjavu koja je mogla ukloniti i najteže oblike poslijeizbornog mamurluka u BiH. Džaferović se otvoreno sukobio s Miloradom Dodikom oko središnjih pitanja daytonske strukture Bosne i Hercegovine i izložio tri rečenice koje obećavaju dramatično, ali i jalovo, poslijeizborno razdoblje: „RS nije srpski entitet… Potpis na Dayton znači početak reintegracije BiH… BiH postoji već 1000 godina“. Drugim riječima, Džaferović je jasno poručio da je cijelo poslijedaytonsko razdoblje zapravo nastavak političke borbe drugim sredstvima, te da jedan važan dio bošnjačke političke elite implementaciju Daytona shvaća kao obnovu prijeratne, entitetima-neoznačene, suverene i nedjeljive Bosne i Hercegovine. To naravno znači da isti dio iste elite nikada nije ozbiljno shvatio, niti se obvezao na, načela Daytonskog mirovnog sporazuma (vidi, također, moja dva ogleda iz 2011. i 2012.:

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/rat-u-tzv-bosni-i-hercegovini-nije-nikada-zavrsen-samo-je-postao-gorim-964;

http://www.transconflict.com/2012/08/bosnia-fully-ripe-for-another-war-018/).

Pod svim tim pretpostavkama možemo očekivati da niti naredno poslijeizborno razdoblje neće biti razdoblje usmjereno ka stvaranju mira u duhu konstruktivnog dijaloga i fer pregovaranja, nego razdoblje dubokog i načelnog sukoba političkih ideja, programa, i ciljeva, oko same daytonske strukture za BiH, dakle, ujedno razdoblje nestabilnosti i gubljenja vremena na besplodne, ali možda i visoko rizične, retoričke napadaje na RS. Sa stajališta hrvatskog pitanja to može značiti još jednu stvar. Naime, posve je moguće da se u budućem razdoblju energija SDA, glavnog dobitnika izbora u Federaciji, usmjeri uglavnom na političke okršaje usmjerene prema RS. Hrvatsko pitanje, kao u najvećoj mjeri pitanje odnosa ključnih partnera unutar Federacije, bilo bi zapostavljeno, što bi impliciralo da trenutna bošnjačka politička elita nema nikakvih problema sa statusom Hrvata kao majoriziranoga naroda i naroda dekonstituiranog u entitetu koji bi za Hrvate trebao značiti ključnu garanciju konstitutivnosti. Dakle, mjereno stupnjem racionalnosti koju već prvoga dana nakon izbora visoki dužnosnici SDA pokazuju prema RS i daytonskom okviru za mir, stranke-članice HNS ne bi trebale gajiti prevelike nade o mogućnosti vođenja fer pregovora s predstavnicima SDA kao vodeće bošnjačke stranke u cilju zajedničkoga formuliranja novog izbornog zakona u skladu s ustavnom logikom „etničkih izbornih jedinica“. Stoga, bilo bi mudro kada bi članice HNS ili kreirale neke dodatne opcije na putu potrage za odgovorom na hrvatsko pitanje, koje ne bi nužno involvirale bošnjačke partnere u Federaciji ili barem počele ozbiljno razmišljati o takvim opcijama.

 

 

Alternativni demokratski kontrolni mehanizmi (za razdoblja između izbora)

 

Tijekom poslijeizbornog razdoblja skloni smo zaboraviti na jednu činjenicu koja nam može značajno pomoći pri uklanjanju poslijeizbornog mamurluka. Naime, izbori jesu važan, no definitivno nisu jedini mehanizam demokratske kontrole. I u razdobljima nakon izbora, narod, ili birači, zadržavaju svoje suvereno pravo kontroliranja demokratski izabranih predstavnika.

Ta se kontrola može organizirati u nebrojeno mnogo oblika, a njena se ključna pretpostavka sastoji u spremnosti da se na izabrane predstavnike utječe kontinuirano, kroz cijelo poslijeizborno razdoblje, putem bilo standardnih institucionalnih mehanizama bilo objavljivanja u medijima i utjecaja na javno mnijenje, bilo putem izravnih, po mogućnosti nenasilnih, prosvjeda ili javnih skupova.

U razvijenijim demokratskim društvima, demokratski se izabrani predstavnici također međusobno kontroliraju – jedna od ključnih funkcija podijele ustavnih vlasti (na izvršnu, zakonodavnu i sudsku) upravo se sastoji u takvoj vrsti međusobne kontrole. Naravno da takva vrsta kontrole sadrži neka nužna ograničenja – dok nastoji učinkovito obavljati svoje redovne funkcije, vlada se ne može baviti posve sama sobom, odnosno, primjerice, zakonodavci, tj. članovi parlamenta, ne mogu se posve posvetiti kontroli izvršne vlasti. No, imajmo na umu da, također u razvijenijim demokratskim društvima, oporba često ima funkciju demokratskog kontrolnog mehanizma: ona nastoji djelovati na pozicionirane predstavnike vlasti i usmjeriti ih u pravcu koji vodi do većega boljitka za većinu pripadnike neke skupine ili zajednice.

Postoji još nekoliko opcija koje predstavljaju neku vrstu neizravne demokratske kontrole u razdobljima između izbora. Primjerice, možemo formirati nove stranke i predložiti neke programe ili ideje koje već samim svojim postojanjem vrše utjecaj na društveno-politički krajolik. Ne moramo odmah razmišljati o sljedećim izborima i preuzimanju vlasti. Možemo se baviti isključivo upoznavanjem s potrebama prosječnih građana i nastojati stvoriti osnovnu financijsku i organizacijsku infrastrukturu kroz koju se mogu polučiti neke pozitivne promjene ako postojećim stanjem nismo zadovoljni.

Na koncu, postoji i mogućnost vršenja utjecaja kroz unutarstranačke mehanizme. Pripadnici zrelih i uistinu demokratskih stranaka svjesni su jedne važne činjenice: veliki broj članova jedne stranke, uključujući i neke više pozicionirane, nakon izbora ostaje bez formalne uloge u institucionalnim tijelima vlasti; no, oni ne ostaju bez uloge u samoj stranci. Posebno ti članovi mogu poslužiti kao korisni nositelji komunikacije između biračkog tijela, ili naroda općenito, i same stranke. Oni mogu poslužiti kao sredstvo neposrednog prijenosa „glasa naroda“ ka višim slojevima stranke, dužnosnicima koji obavljaju svakodnevne poslove u tijelima vlasti. Drugim riječima, zrele se demokratske stranke iznutra prilagođuju potrebama građana u konkretnom društveno-političkom kontekstu, dakle, same sebe demokratski kontroliraju iznutra kako bi učinkovitije promicale određeni javni ili opći interes neke zajednice. To bi im, na koncu konca, trebalo povećati šanse za uspjeh i u narednom izbornom ciklusu.

About Author

Dražen Pehar

Dražen Pehar

(Zenica, 1967.). Docent u oblasti politologije i filozofije prava. Doktorirao 2006. politiku i međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. Magistrirao 1997. diplomatske znanosti na MEDAC (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation kao istraživač, konsultant, i predavač; briefer i analitičar za medije u OHR-u (1999.-2000.). Gostovao 2008./2009. kao predavač na SSST (Sarajevo), a 2010. na DIU (Dubrovnik). Bivši član uredništva časopisa Status.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article