IDPI

Federacija BiH – ključna bojišnica ugroze i obrane političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda

 Breaking News

Federacija BiH – ključna bojišnica ugroze i obrane političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda

Federacija BiH – ključna bojišnica ugroze i obrane političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda
siječanj 30
14:31 2020

Poslije Odluke Ustavnog suda BiH iz 200. godine, kojom je podvučena činjenica da su konstituenti BiH kao federalne države njezini narodi, dok su entiteti i kantoni zapravo provedbeni mehanizmi konstitutivnosti tih naroda, unitarističke snage su umjesto aktivnosti na prilagodbi institucionalnog ustroja BiH toj odluci krenule u posve suprotnom smjeru. Odluka im je poslužila kao priprema za nešto kasnije izmjene tog ustroja, koje su bile izravno suprotne i duhu same te odluke Ustavnog suda i duhu Ustava BiH.

 

Amandmanima visokog predstavnika Petritscha 2002. godine radikalno promijenjen način konstituiranja i funkcioniranja vlasti u Federaciji BiH. Umjesto ranijeg stanja, u kome je izvršna vlast mogla biti izabrana isključivo uz neporecivu suglasnost većinskih političkih predstavnika i Bošnjaka i Hrvata, otvorena je mogućnost da Bošnjaci (preko 70% populacije FBiH) iskoriste svoju numeričku prednost nad Hrvatima (malo iznad 22%) sami izaberu cjelokupnu entitetsku izvršnu vlast: i Predsjednika i dopredsjednike i Vladu FBiH.

 

Ove su izmjene suštinski dovele Hrvate u podređen, a Bošnjake u nadređen položaj, na način koji po samom donošenju Petritschevih amandmana nije svima bio primjetan. To se prije svega odnosi na promatrače koji na površan način pristupaju problematici ustavnog ustroja BiH i međunacionalnim odnosima u njoj, obzirom da je iole upućenima u sam meritum tih tema u samom početku bilo jasno da se radi o kršenju i zaobilaženju temeljnih načela Ustava BiH, nametnutom putem protuustavnog amandmanskog nasilja.

 

Stanje u BiH je, na žalost, u cjelokupnom poslijeratnom periodu bilo obilježeno disproporcionalno velikom količinom moći u rukama aktera koji upravo na spomenuti, površan način pristupaju njezinim temeljnim problemima i donose strateške odluke o njenoj budućnosti. Njihova je površnost otvorila prostor još malobrojnijim, ali i još moćnijim akterima, otvoreno protuustavno i unitaristički orijentiranim, za postupke koji su nanijeli teške udarce međunacionalnoj ravnoteži ustanovljenoj originalnim Ustavom BiH. Još im je širi prostor otvoren za utjecaj na percepciju tih postupaka u međunarodnoj javnosti kao potpuno benignih i dobronamjernih, koji ne ostavljaju nikakve negativne posljedice po stabilnost i funkcionalnost zemlje.

 

Entiteti i kantoni su ostali, ostali su i klubovi konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH, ostala je i obveza da određene dužnosti obnašaju pripadnici različitih konstitutivnih naroda. Naoko je federalistički i konsocijacijski karakter FBiH i BiH ostao netaknut. Kao puki „detalj“ mogla je promatraču, posebice onome izvan BiH, djelovati činjenica da je strankama za koje glasuju Bošnjaci otvorena mogućnost da, ukoliko to njihova vodstva odluče, izaberu tek jednu trećinu članova Kluba Hrvata u Domu naroda PFBiH kako bi izabrali cjelokupnu izvršnu vlast Federacije bez ikakvog utjecaja predstavnika većinske političke volje Hrvata.

 

To im je omogućeno, pored Petritschevog uvođenja dvije trećine u svakom od klubova umjesto polovice kao „blokirajuće većine“, i njegovim uvođenjem klubova Srba i Ostalih, u Dom naroda Parlamenta FBiH, premda ni Srbi ni Ostali nemaju niti teorijske mogućnosti izabrati niti blizu trećine, a kamo li dvije trećine pripadnika „svoga“ kluba. Time je numerička većina Bošnjaka u FBiH postala politički presudna. U tome im je možda još više pomogla druga izmjena uvedena Petritschevim amandmanima 2002. godine, izravno suprotna načelu legitimnog predstavljanja. Tom je izmjenom propisano da iz svakoga kantona mora biti izabran u Dom naroda po jedan izaslanik svakoga konstitutivnog naroda, neovisno o broju pripadnika tog naroda koji živi u konkretnom kantonu. Time je uloga kantona kao provedbenog mehanizma konstitutivnosti naroda, koja podrazumijeva njihovo legitimno, tj. proporcionalno predstavljanje u Domu naroda, uvelike relativizirana i obesmišljena.

 

Ohrabreni izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka, unitaristički su akteri 2011. godine odlučili konačno iskoristiti mogućnosti koje su im otvorili Petritschevi amandmani devet godina ranije. Koristeći činjenicu da im je protuustavnim pravilom o izboru po jednog izaslanika svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona u samom početku izbornog procesa osiguran izbor barem 5 od 17 izaslanika u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH, pokušali su izabrati i šestog od 17. To bi im, ponovit ćemo, po također protuustavnom, te duhu i izvornom slovu Daytonskog ustava izravno suprotstavljenom Petritschevom pravilu o dvotrećinskoj većini kao blokirajućoj (umjesto apsolutne, natpolovične) u svakome od klubova, omogućilo izbor izvršne vlasti FBiH isključivo voljom stranaka za koje većinski glasuju Bošnjaci.

 

Nisu se, doduše, unitaristi u tom bošnjačkom izboru „hrvatskih“ izaslanika u kantonalnim skupštinama najbolje snašli, pa im je morao pomoći visoki predstavnik Inzko tumačenjem da je 5 zapravo trećina od 17. U ovome je slučaju visoki predstavnik poništio odluku Središnjeg izbornog povjerenstva BiH i na taj način grubo prekršio demokratski karakter izbornoga procesa. U pomoć su im priskočili i predstavnici izrazito manjinskih hrvatskih stranaka koje su bile spremne za takvu operaciju zaobilaženja većinske hrvatske političke volje dati glasove svojih malobrojnih izaslanika u zamjenu za lukrativne dužnosti u na takav, nelegitiman način izabranoj Vladi FBiH, koja se po tako formiranoj koaliciji nazivala „platformaškom“.

 

Mnogima u BiH, a posebice ogromnoj većini promatrača izvan nje, nije bilo jasno što se događa. Zašto neki tvrde da je federalistički i konsocijacijski poredak BiH, kao federacije čiji su konstituenti (pored svih građana) i tri konstitutivna naroda, s entitetima i kantonima kao provedbenim mehanizmima te konstitutivnosti naroda – zapravo srušen? Konstitutivne narode, isto kao i 2002. godine, nitko nije ukinuo, kao ni kantone i entitete, niti domove naroda niti klubove naroda u njima – u čemu je onda problem?

 

Uostalom, prošao je i Komšićev drugi mandat, prošla je i Vlada „platforme“, a tijekom 2014. i 2015. godine su, temeljem rezultata novih izbora, sve dužnosti rezervirane Ustavom za predstavnike Hrvata zaista i preuzeli legitimni predstavnici Hrvata. Mostar je, istina, i dalje bio blokiran, ali nitko nije bio nelegitimno izabran, a problemi mogućne blokade federalističko-konsocijacijski ustrojene BiH i FBiH ili novog napada na temelje tog ustroja su izgledali kao virtualni problemi koje neki „zli jezici“ forsiraju iz vjerojatno nečasnih namjera.

 

Mjesta rezervirana za Srbe u Vijeću ministara su, doduše, zauzeli pripadnici oporbe u RS-u. To je bilo legalno, obzirom da vladajuća koalicija u tom entitetu nije na izborima osvojila dovoljno glasova za „blokirajuću većinu“ u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bila je, međutim, upitna legitimnost tog čina, uslijed činjenice da je za srpske predstavnike u državnoj izvršnoj vlasti BiH glasovala i manjina Srba u BiH i manjina građana RS-a. Taj problem je „riješen“ odlukom vladajuće koalicije u RS-u da na ovoj anomaliji ne inzistira kao na strukturnom problemu, već da je samo operativno-politički iskoristi za potpunu marginalizaciju srpske „državne vlasti a entitetske oporbe“ na idućim izborima.

 

Krajem 2016. godine Ustavni sud BiH je po apelaciji Bože Ljubića konačno osporio i suštinu Petritschevih amandmana, te reafirmirao načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u za to namijenjenim tijelima vlasti. Odluka Ustavnog suda se primarno odnosila na Dom naroda Parlamenta FBiH čija su struktura i način odlučivanja zbilja amandmanima izmijenjeni na bizaran način u odnosu na prvotnu zamisao ustavotvorca, ali se u toj odluci jasno napominje da

 

„(…)veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje“.

 

Nedvojbeno je da bi puna implementacija ove odluke, stoga, podrazumijevala institucionalno osiguravanje legitimnog predstavljanja svih konstitutivnih naroda ne samo u klubovima domova naroda, entitetskim i državnom, već i u Predsjedništvu BiH. Stoga ta odluka ima povijesni značaj u sporovima oko karaktera BiH kao države, koji traju više od dva desetljeća, ali je kasniji razvoj događaja pokazao da su unitarističke snage spremne mobilizirati sve svoje političke i propagandne kapacitete u cilju opstrukcija odluka čak i samoga Ustavnog suda BiH.

About Author

Milan Sitarski

Milan Sitarski

(Beograd, 1971.). Neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao je povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i konsultacijskih procesa održanih diljem Jugoistočne Europe. Bio je koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Živi u Mostaru od 2012.

Related Articles

0 Comments

No Comments Yet!

There are no comments at the moment, do you want to add one?

Write a comment

Write a Comment

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article