IDPI

Jačanje uloge Europske unije i Njemačke u BiH – nastavak reformi u krivom smjeru ili zaokret u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta?

Jačanje uloge Europske unije i Njemačke u BiH – nastavak reformi u krivom smjeru ili zaokret u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta?

Jačanje uloge Europske unije i Njemačke u BiH – nastavak reformi u krivom smjeru ili zaokret u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta?
kolovoz 26
13:14 2014

Stručni tim IDPI     |     Cijeli članak dostupan je i na engleskom jeziku ovdje

[spacer style=”1″ icon=”none”]

O porastu zanimanja EU i Njemačke za Balkan i BiH svjedoči i činjenica da je njemačka kancelarka Angela Merkel osobno inicirala sastanak balkanskih lidera, zakazan za 28. kolovoza 2014. godine u Berlinu. Taj sastanak svakako treba sagledavati u kontekstu intenziviranja regionalne suradnje i procesa europskih integracija. Pojedini, u posljednje vrijeme sve češći indikatori, međutim, sugeriraju da je sastanak po svoj prilici i dio procesa svojevrsnog diplomatskog “zaokreta”[1] Sjedinjenih Američkih Država u odnosu prema regiji i BiH u okviru kojeg bi se sve više prostora za aktivno sudjelovanje otvaralo Europskoj uniji koja je posljednjih godina ostvarila značajne pomake u konsolidaciji vlastite institucionalne strukture i vanjske i sigurnosne politike.

Uz premijere Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Slovenije i Srbije, pozvani su i ministri vanjskih poslova odnosno ministri ekonomije spomenutih balkanskih država. U svojstvu promatrača sastanku će prisustvovati predstavnici Nizozemske, Austrije i Francuske. Teme koje će biti na dnevnom redu tiču se dobrosusjedskih odnosa, europskih integracija, ekonomske suradnje te odnosa regije prema ukrajinskoj krizi i suradnji s Rusijom.

Bez obzira što sastanak nije fokusiran na Bosnu i Hercegovinu jer je regionalnog karaktera i s pretežnim naglaskom na ekonomskim pitanjima, razne indicije daju naslutiti da bi on mogao biti iskorišten i za “ispitivanje terena” kako bi Njemačka, kao jedna od vodećih zemalja-članica Europske unije, mogla izgraditi vlastiti stav prema pitanju reformi u Bosni i Hercegovini jer “Berlin još ne zna što će s Bosnom [i Hercegovinom] i taj je proces razmišljanja tek počeo.”[2]

Sastankom se šalje i poruka da je Balkan još uvijek u žiži interesa i EU i same Njemačke, premda se neke druge teme poput stanja u Ukrajini i odnosa s Rusijom nameću kao mnogo važnije i za EU i za samu Njemačku. No, upravo ukrajinska kriza odnosno ekspanzija ruske moći i sve jasniji pokazatelji da Rusija želi na Balkanu i u BiH igrati značajnu političku ulogu primoravaju Europsku uniju i Njemačku na povećan angažman u regiji. Istodobno, još jedna strateška okolnost motivira Njemačku na diplomatsko-političku inicijativu i intervenciju, a to je zanimanje Erdoganove Turske za Balkanom, posebice za Bosnom i Hercegovinom. To se zanimanje posljednjih godina manifestiralo snažnim naglašavanjem kulturne i povijesne bliskosti Bošnjaka, pa i nekih drugih balkanskih nacija s Turcima, teorijski uobličeno unutar doktrine neoosmanizma. Tursko zanimanje za BiH, medijski najeksponiranije oblike dobilo je planiranjem neprimjerenog posjeta turskih ratnih brodova Neumu[3] i strastvenim sudjelovanjem člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića u završnici kampanje turskih predsjedničkih izbora[4].

Ne treba zanemariti još jedan razlog zbog kojega se Njemačka odlučila za intenziviranje angažmana u Bosni i Hercegovini. On seže u bližu prošlost, odnosno u veljaču 2014. godine kada su se dogodili nasilni prosvjedi u BiH, odnosno u Federaciji BiH. Ono što je kao posebna i velika opasnost lebdjelo nad ovim prosvjedima je mogućnost njihovoga isforsiranog prelijevanja u područja u kojima je moglo doći do pretvaranja prosvjeda u međunacionalne sukobe s tragično nesagledivim posljedicama.[5]

Mogućnost otvaranja i eskaliranja novoga kriznoga žarišta na jugoistočnom obodu Europe nikako ne odgovara interesima Europske unije. Stoga je Njemačka već učinila konkretne korake u smjeru odgovora na izazove koje postavlja situacija na cijelom Balkanu, pa time i u BiH. Ministarstvo vanjskih poslova organiziralo je 28. 7. 2014. godine radionicu u Berlinu na temu novoga političkog pristupa prema Bosni i Hercegovini. Mediji i šira javnost ostali su uskraćeni za bilo kakvu informaciju o ovome sastanku, a sudionici su se obvezali da će o detaljima šutjeti, što je i priznao jedan od sudionika, bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch[6]. Ono što je poznato jest da su radionici prisustvovali i aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko, specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini Peter Sørensen, generalni direktor Europske komisije za proširenje Christian Danielsson, te osnivač i analitičar Europske inicijative za stabilnost (European Stability Initiative – ESI) Gerald Knaus.

 

Koje lekcije možemo naučiti od prethodnih, neuspješnih reformskih inicijativa?

Petritsch i Knaus održali su i prezentaciju na temu: “Koje instrumente imamo pri ruci? Koje lekcije možemo naučiti od prethodnih, neuspješnih reformskih inicijativa?”. S obzirom da je sastanak obavijen tajnošću, ostaje nejasno što su to točno Petritsch i Knaus predočili. Koje su to “neuspješne reformske inicijative” bile pokrenute, a nisu dale očekivane rezultate? I koje su to rezultate spomenute inicijative trebale ostvariti, odnosno, što je bila svrha tih inicijativa, te koja i čija politička agenda je stajala iza njih?

Ako je “postavka sastanka bila da se bez tabua o svemu priča sasvim otvoreno”[7] za očekivati bi bilo da je Petritsch s vremenske distance od 12 godina govorio o katastrofalnim učincima odluka i inicijativa koje je donosio i provodio za vrijeme mandata Visokog predstavnika u BiH. Među njegovim odlukama posebno se ističu nametnuti amandmani na Ustav Federacije BiH iz 2002. godine[8], kojima su Hrvati praktično dekonstituirani u Federaciji BiH.[9]

Ako je naivno očekivati da Wolfgang Petritsch javno i otvoreno prizna svoje greške, ne bi smjelo biti naivno očekivati da će ih barem uvidjeti i prestati ponavljati. U razgovoru kojeg je dao Dnevnom avazu – u kojem se može prepoznati da se W. Petritsch postavlja kao svojevrsni glasnogovornik “stručne skupine” koju okupljaju Nijemci – on je posredno kazao o čemu je govorio na sastanku u Berlinu i time pokazao da, ne samo da nije priznao vlastite greške i zablude, već i to da namjerava nastaviti krivim smjerom kojeg je odredio za vrijeme dok je bio visoki predstavnik u BiH. Analizirajući izjave koje je dao Dnevnom avazu možemo zaključiti kako je na spomenutom sastanku iznio nekoliko, i to krivih (pr)ocjena stanja u BiH i mnoštvo površnih političkih fraza i floskula koje mnogo više zamagljuju nego objašnjavaju glavne političke probleme u BiH i unose dodatnu zbrku u traženje politološki legitimnih i politički provedivih rješenja bosanskohercegovačke krize.

 “U tom smislu iznio sam svoje viđenje. BiH strašno zaostaje na europskom putu. Ne smije se nikako podcijeniti socijalna dimenzija problema. U veljači su nas demonstracije iznenadile. Ne smijemo dopustiti sebi da nam se isto dogodi, ako se uskoro prosvjedi ponove. Sada je dobra prilika da napravimo plan. Bira se novo vodstvo EU, a BiH očekuju izbori u listopadu. Vidjet ćemo što će vaši glasači odlučiti, ali mi, Zapad, trebamo biti spremni. Apsolutno je nužno da se obnove napori i situacija u BiH promijeni nabolje. To se više ne može raditi Bonskim ovlastima, već ići naprijed. Građani i civilno društvo BiH imaju posebnu ulogu, pa i obavezu, da osiguraju da se prema EU ide brže i bolje. Nitko ne dovodi u pitanje da je mjesto BiH u EU, ali je taj cilj jako daleko.”[10]

Petritsch pokušava fokus staviti na socijalne probleme kao da su oni prapočelo svih problema u Bosni i Hercegovini, premda su i navedeni prosvjedi pokazali da nije moguće učinkovito adresirati gospodarsko-socijalna pitanja dok god je neriješeno pitanje pravične raspodjele političke i institucionalne moći, odnosno, dok nije materijalizirano ustavno načelo etničke konstitutivnosti koje se manifestira putem legitimiteta političkog zastupanja. Odnosno, da budemo do kraja jasni, dok nije riješeno pitanje učinkovite političke i institucionalne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda. Činjenica je, naime, da prosvjedi nisu uzeli maha u Republici Srpskoj, ali ni u područjima Federacije u kojima Hrvati predstavljaju većinu ili su značajnije zastupljeni. I pored toga što su uvjeti života približno isti kao i u područjima u kojima su se odvijali nasilni prosvjedi, nije došlo do njihovog prelijevanja iz većinskih bošnjačkih u većinska hrvatska područja, niti u Republiku Srpsku. To ukazuje da je Bosna i Hercegovina vidno heterogeno društvo čiji različiti segmenti na različite načine reagiraju na socijalno-gospodarske izazove.

Kada su spomenuti prosvjedi u pitanju, važno je naglasiti da pored dimenzije socijalnog nezadovoljstva koja je, osobito u početku, bila prisutna u njima, mnoštvo latentnih varijabli upućuje na to da je ono što je na jednoj dimenziji bilo izraženo kao opravdani građanski, socijalni i radnički bunt, od strane određenih političko-interesnih grupacija prepoznato i instrumentalizirano (a možda i unaprijed pripremljeno) kao sredstvo za redefiniranje ukupnog političkog sustava i nametanje novih institucionalnih i ustrojbenih modela. Pod krinkom borbe protiv nesposobnih i korumpiranih političkih elita htio se nametnuti građansko-unitarni model u kojem bi ustavna prava konstitutivnih naroda bila znatno umanjena, a po mogućnosti i potpuno ukinuta.

Osim što takve pokušaje nasilnog mijenjanja ustavne strukture BiH treba okarakterizirati kao protuustavno djelovanje, a time i protudržavno, treba upozoriti i na još jednu vrlo važnu činjenicu koja otkriva prikriveni karakter ovih prosvjeda: u pogledu promjene ustavno-teritorijalno-institucionalne strukture BiH postoji vrlo visok stupanj podudarnosti između zahtjeva i modela koje su predlagali i zagovarali prosvjednici sa zahtjevima i modelima koje predlažu i zagovaraju sve bitne bošnjačke stranke, uključujući i SDP BiH. Sve to upućuje na zaključak da iza svih njih stoji ista unitarističko-centralistička politička agenda. Politička agenda koju su više ili manje otvoreno podržavali i zastupali svi visoki predstavnici u BiH, osobito Petritsch i Ashdown. Stoga Petritschevo najavljivanje i prizivanje novih prosvjeda treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje da unitarističko-centralistička agenda još uvijek ima zagovornike u određenim osobama i krugovima međunarodne zajednice, te da ti krugovi nisu odustali ni od nasilnih metoda promjene ustavnog ustrojstva BiH.

Ako Petritscheve izjave shvatimo kao programatski i futuristički nastrojene, možemo iščitati da se on i Zapad kojeg predstavlja pripremaju za novi val prosvjeda koji bi uz socijalnu dimenziju ovaj put otvorenije isticao političko-aktivističku dimenziju. Pri tome, namjerno ili nesvjesno pogrešno interpretira ulogu i svrhu dva ključna aktera na koja se njegov novi-stari pristup naslanja – “građane” i “civilno društvo”. On čini se vjeruje kako u BiH postoje građani koji su potpuno indiferentni prema etno-nacionalnim pitanjima i s druge strane u punom smislu otvoreni za “životna” odnosno socijalna, gospodarska i općeljudska pitanja. Time se uklapa u dugo uzgajani imaginarij o anacionalnom građanstvu kao agentu poželjne radikalne društveno-političke promjene u BiH. Takvi “građani”, po Petritschu, čine “civilno društvo” – omasovljenu dimenziju koja bi trebala biti reprezent društvenog stanja i odnosa te stoga glavni akter željenih promjena. Pri tome se ispušta iz vida činjenica da u BiH postoje tri civilna društva, a ne jedno. Budući da postoje tri konstitutivna naroda i tri političke zajednice, postoje i tri “civilna društva” koja imaju bitno različite modele “željenih promjena”. Kao što se unitarističko-centralistička bošnjačko-bosanska politika želi prikazati kao anacionalna, svedržavna i patriotska, tako i njeno “civilno društvo” želi sebe prikazati kao zagovaratelja i nositelja općeljudskih, univerzalističkih načela koja bi trebala biti podjednako prihvatljiva svim građanima. I u jednom i drugom slučaju riječ je o bošnjačko-bosanskom kriptonacionalizmu koji svoje partikularne (nacionalne) interese ostalim političkim akterima želi nametnuti kao univerzalističke, a time i moralno i ideološki i politički superiorne njihovim interesima.

 

Pozitivne snage kao eufemizam za neke nove “alijanse” i “platforme”

Petritsch je nadalje predložio “da se pozitivnim snagama u politici, civilnom društvu, među intelektualcima, pomogne da izađu s modelom uspješne, funkcionalne i jeftinije države. Uz poštivanje činjenice da je BiH poseban slučaj, ali da to ne može dominirati politikom, kao što se u proteklih 20 godina zloupotrebljava za stalne blokade.”[11]

Imajući u vidu Petritschevo dosadašnje djelovanje, postavlja se pitanje koje su to po njemu pozitivne snage u bh. politici? Tijekom svoga mandata visokog predstavnika aktivno je sudjelovao u političko-stranačkom inženjeringu i “modeliranju” političke scene, tako što je podržavao formiranje “Alijanse za promjene”, koalicije pod dominacijom SDP-a u kojoj nisu bile zastupljene stranke koje su uživale većinsku podršku jednoga od konstitutivnih naroda – Hrvata. Također je vršio nelegitiman pritisak na suce Ustavnog suda BiH 2000. godine kod donošenja takozvane Odluke o konstitutivnosti naroda[12], koja je u javnosti naknadno predstavljena kao temelj za uvođenje “Petritschevih amandmana” dvije godine kasnije, premda oni niti logički niti pravno ne proizlaze nužno niti iz slova niti iz duha Odluke. Ostaje, bez obzira na to, činjenica da su za Odluku glasali isključivo suci iz reda bošnjačkog naroda i stranci, dok su suci iz redova hrvatskog i srpskog naroda bili protiv.

Amandmanima i političkim angažmanom kao visoki predstavnik, pripremio je i potaknuo nastavak protuustavnih aktivnosti koje su rezultirale dvostrukim izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, te uspostavom nelegitimne i nelegalne “platformaške” Vlade FBiH. Podržava li Petritsch formiranje i treće slične koalicije poslije predstojećih općih izbora, čime bi se već kronična državna kriza dodatno produbila s mogućim katastrofalnim posljedicama po stabilnost i opstojnost zemlje?

 

Uvažavanje društvene realnosti i prihvaćanje političkih činjenica

Uvažavanje društvene realnosti i prihvaćanje političkih činjenica jedini su ispravan put za rješavanje nagomilanih problema u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Da je nisu smatrali važnom i konstitutivnom za BiH, ustavotvorci je ne bi spomenuli u Ustavu BiH. U stavku 9. preambule Ustava stoji:

“Podsjećajući se na Temeljna načela usuglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u New Yorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.”[13]

Sljedeća činjenica je da se preko 95 %[14]građana Bosne i Hercegovine u nacionalnom smislu samoodređuje i izjašnjava kao pripadnici jednoga od tri konstitutivna naroda. Ta činjenica je, kako smo već naveli, prepoznata i ugrađena u Ustav BiH, a jasno je vidljiva i na svim izborima koji su se održavali od osamostaljenja BiH.

Zadnjih 20 godina upravo su gore navedene činjenice stavljane u drugi plan kako bi se, ako treba i političkim i institucionalnim nasiljem, redefinirao politički sustav BiH i promijenio njezin ustavno-pravni poredak, ali na način kako to zagovaraju elite većinskog naroda. Čak i doskorašnji dosljedni i gorljivi zastupnici građanizacije BiH u skorije vrijeme pokazuju ranije nezamisliv stupanj realizma, te kao potpuno legitimne razmatraju mogućnosti transformacije BiH u “normalnu teritorijalnu federaciju” ili institucionalizaciju “političkih zajednica” po belgijskom modelu, pri čemu bi svaka od njih odgovarala po jednome od konstitutivnih naroda (Međunarodna krizna skupina – ICG). Još je znakovitije da među ključnim uzrocima sadašnjih problema BiH prepoznaju i manjkavosti Ustava koje proističu i iz “nekoliko izmjena koje su nametali sudovi i međunarodni dužnosnici”, te činjenicu da “Europska unija (EU) postavlja pred BiH zadaće koje ona ne može ispuniti”, što su do sada bile instance kritika kojih je smatrana praktično neprijateljskim stavom prema državnoj cjelovitosti.

Ako je suditi po zadnjem objavljenom izvješću i preporukama ICG-a pod naslovom “Budućnost Bosne”, i ova je vrlo utjecajna, američkoj administraciji bliska think-tank organizacija prihvatila fakt o etničkoj[15] heterogenosti BiH i nemogućnosti pronalaska uspješnog rješenja, ako se ne prihvati ta činjenica.

“Niti jedan ustavni projekt ne može uspjeti ukoliko ne tretira građane onakvima kakvi jesu, a oni jesu u ogromnoj mjeri podijeljeni u tri zajednice.”[16]

Najveću važnost ICG-ovog izvješća predstavlja upravo ta promjena 20-godišnje paradigme u pristupu prema BiH.

“Nakon 20 godina djelovanja u BiH i na Balkanu i više stotina izvješća ICG je, napokon, počeo uvažavati elementarne društvene činjenice i političku realnost BiH. Do sada se poželjna, ideološki projicirana stvarnost pokušavala nametnuti svim političkim akterima u BiH bez obzira na njihove jasno izražene i zastupane legitimne interese koji se nisu uklapali u tu, paušalnu, ICG-ovu viziju ‘Bosne’ i ‘Bosanaca’.”[17]

Još jedna od važnijih karakteristika ICG-ovog izvješća jest činjenica da je to zadnja analiza ICG-a posvećena Bosni i Hercegovini. Američke (djelomično i europske) diplomate u Bosni i Hercegovini veoma su cijenile savjete ovoga “trusta mozgova”. Nerijetko su donosili odluke upravo po preporukama ICG-a. Meta-poruka koja se da iščitati iz činjenice kako je ovo posljednje što imaju za reći o Bosni i Hercegovini potvrđuje tezu iznijetu na početku teksta kako američki interes za prostorom jugoistočne Europe jenjava, te da vodstvo nad procesom konsolidacije Bosne i Hercegovine prepuštaju Europljanima.

Ako je suditi po Rezoluciji Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini[18], usvojenoj 6. veljače ove godine, i Europska unija je shvatila važnost uvažavanja elementarnih društvenih činjenica i političke realnosti BiH. U Rezoluciji je iskazana potreba za snažnijim angažmanom institucija Unije na provođenju reformskih procesa i stabiliziranju situacije u BiH, uz poštivanje “načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH u EU”, te se osuđuje i separatizam i unitarizam/centralizam kao glavne prijetnje stabilizaciji i opstanku BiH.

 

Umjesto zaključka

Pri razmatranju mogućih rješenja kojima bi se normalizirali i relaksirali politički odnosi nužno je, dakle, uvažiti spomenute društveno-političke i ustavno-pravne činjenice, a ne insistirati na konceptu građanske države utemeljene na striktnoj primjeni načela “jedan čovjek – jedan glas”, kao što je bio slučaj u zadnjih 20-ak godina. Glavni problem građanskoga društvenog uređenja u višenacionalnim državama jest što on dovodi do majorizacije, odnosno hegemonije većinske nacije nad ostalima. Konkretno iskustvo bivše Jugoslavije pokazuje sve loše strane takvoga eksperimenta. Od Jugoslavije je na kraju ostalo samo – bivša. Nažalost, cijena toga bila je jako visoka.

Od izuzetnog je značaja, također, i javno djelovanje aktera koji su i do sada realistično i konstruktivno pristupali rješavanju bh. problema, kao što je Europska inicijativa za stabilnost. Njihove teze da se politički sustav BiH, utemeljen na konceptu konstitutivnih naroda, u komparativnoj europskoj perspektivi nipošto ne može okarakterizirati kao nedemokratski ili nelegitiman[19], te da stoga njegovo ukidanje ne može biti nužan preduvjet integraciji zemlje u EU, do skora su djelovale heretički, ali u svjetlu promjena odnosa ključnih aktera prema BiH postepeno, ali sigurno postaju dio službenog diskursa.

Umjesto društveno-političkog inženjeringa i prikrivenog intervencionizma posredstvom brižno selektiranih agenata promjene iz reda organizacija civilnog društva potrebno je afirmirati konstitucionalizam u BiH dosljednim tumačenjem i normativnom primjenom temeljnih vrijednosti i načela Ustava BiH, uz istovremeno zagovaranje vrijednosti konsensualne demokracije i imperativa političke suradnje na tragu izvornih europskih vrijednosti i iskustava. To podrazumijeva transfer znanja i europske političke kulture u bosanskohercegovačko okruženje, što je zahtjevan, dugoročan ali i neizbježan proces ako se od BiH želi napraviti stabilnu, funkcionalnu i svim njenim narodima i građanima poželjnu i prihvatljivu državu. Pri tome je poštivanje ustavnosti i zakonitosti od suštinskog značaja za legitimitet sustava u cjelini, kao i imperativ uvažavanja volje konstitutivnih naroda kao suverenih političkih zajednica u BiH.

Mjeseci i godine koji dolaze pokazat će hoće li Europska unija i Njemačka, u skladu s Petritschevim ocjenama i preporukama, nastaviti podržavati unitarističko-centralističku agendu ili će doći do istinskog političkog zaokreta u odnosu prema BiH u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta i zadnjim izvješćem ICG-a.

 

 

 


[1] Za nadati je se da se ovaj put ne radi o već viđenoj strategiji koju su SAD primjenjivale u ranijim slučajevima kada su “gurali” EU kako bi se ova diplomatski kompromitirala i pokazala nedorasla izazovima stabilizacije BiH i regije (o tome više na http://www.idpi.ba/pehar/).

[2] Njemački analitičar Bodo Weber u izjavi za Dnevni avaz od 6. 8. 2014. godine.

[6] Berlin sprema plan za BiH!?, Dnevni avaz, 11. 8. 2014., dostupno na

http://www.avaz.ba/vijesti/intervju/berlin-sprema-plan-za-bih

[7] Isto.

[8] Amandmane 27. – 54. na Ustav Federacije BiH donio je visoki predstavnik za BiH Wolfgang Petritsch radi provođenja Odluke Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda, br. 5/98 od 30. lipnja i 1. srpnja 2000. godine. Ovi su amandmani objavljeni u “Službenim novinama Federacije BiH”, br. 16/02.

[9] Petritschevi su amandmani gotovo u potpunosti obezvrijedili ulogu i značaj Doma naroda odredbom da je za imenovanje Predsjednika i Vlade FBiH umjesto dotadašnje polovice potrebna trećina glasova u svakom od klubova Doma naroda. Spomenutim amandmanima i izmjenama Izbornog zakona, uloga Doma naroda je ne samo obezvrijeđena nego i obesmišljena, najprije smanjivanjem broja članova klubova Doma naroda Federacije BiH sa 30 na 17, a onda činjenicom da Bošnjaci bez ijednog hrvatskog glasa izbornim inženjeringom mogu izabrati 6 od 17 članova Kluba Hrvata u Domu naroda FBiH i time kontrolirati trećinu članova Kluba potrebnu za biranje Predsjednika i formiranje Vlade FBiH. Pored biranja i kontrole trećine članova Kluba Hrvata, Bošnjacima je omogućeno i da u potpunosti biraju i kontroliraju i klubove Srba i Ostalih u Domu naroda FBiH. Pored toga, promjenama u sastavu Vlade FBiH (ukidanje funkcije zamjenika ministra i uvođenjem fiksne 8B+5H+3S kvote), te načinu odlučivanja (ukidanje “konsenzusa” i mogućnosti bilo kakvog utjecaja konstitutivnih naroda na odluke Vlade, odnosno, uvođenje glasovanja običnom većinom, a ta većina su, naravno, uvijek Bošnjaci: 8 ministara + premijer = 9 glasova od 17) Federacija BiH je od washingtonsko-daytonskim sporazumima projektirane bošnjačko-hrvatske federacije faktički pretvorena u “bošnjački entitet”.

[10] Berlin sprema plan za BiH!?, Dnevni avaz, 11. 8. 2014.

[11]Isto.

[12] http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const/pdf/Djelomicna-odluka-3.pdf

[13] Ustav Bosne i Hercegovine, http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_hrv.pdf (pristupljeno 6. 8. 2014.)

[14] Prema preliminarnim, neslužbenim rezultatima prošlogodišnjeg (2013. godine) popisa stanovništva u BiH 48,4 % stanovnika izjasnilo se Bošnjacima, 32,7 % Srbima i 14,6 % Hrvatima, što znači da se 95,7 % građana BiH u nacionalnom smislu izjasnilo pripadnicima konstitutivnih naroda. Podaci navedeni prema tekstovima iz Dnevnog avaza i Večernjeg lista, http://www.avaz.ba/vijesti/teme/u-bih-ima-484-posto-bosnjaka-327-posto-srba-i-14-6-posto-hrvata, http://www.vecernji.hr/hrvatska/nesluzbeni-rezultati-popisa-u-bih-ima-553-tisuce-hrvata-914468 (pristupljeno 6. 8. 2014.).

[15] Vitalnost etničkog faktora u zapadnim društvima verificirana je u sociološkim studijama još 60-ih godina prošlog stoljeća, a taj primjer je, nešto sporije, slijedila i politološka znanost, pa stoga čudi i zabrinjava svaki pristup koji ignorira utjecaj etničkog na ukupne društveno-političke procese ili nastoji isključiti njegov utjecaj.

[16] ICG, Bosnia’s Future, str. 41, http://www.crisisgroup.org/~/media/Files/europe/balkans/bosnia-herzegovina/232-bosnia-s-future.pdf (pristupljeno 6. 8. 2014.).

[17] Stručni tim IDPI, Tri federalne jedinice za tri političke zajednice – izlazna strategija Međunarodne krizne grupe (ICG) iz BiH, http://www.idpi.ba/icg (pristupljeno 6. 8. 2014.).

[18] http://www.idpi.ba/rezolucija-europskog-parlamenta/

[19] http://www.esiweb.org/index.php?lang=en&id=156&document_ID=143

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja