IDPI

Diplomacija topovnjača u Neumskom zaljevu

Diplomacija topovnjača u Neumskom zaljevu

lipanj 30
10:09 2014

Neum je mjesto s manje od dvije tisuće stanovnika i sjedište općine koja ima manje od pet tisuća stanovnika. Čak i na Balkanu, (pre)bogatom politički, a posebice geopolitički atraktivnim, pa i mistificiranim lokacijama, zaista nije lako naći mjesto kod kojega je veća disproporcija između simboličkog značaja koji mu pripisuju pojedini realno moćni politički i intelektualni krugovi i njegovoga stvarnog strategijskog, gospodarskog, sigurnosnog, pa i geopolitičkog potencijala, a time i realnog značaja za osobe koje nisu njegovi stanovnici i najbliži susjedi ili nisu s njima izravno povezane. Ovo je primorsko mjesto uslijed svoje već upitno sretne povijesne sudbine, koja mu je dodijelila status jedine primorske općine u BiH, posljednjih mjeseci ponovo u središtu pažnje domaće javnosti.

Turizam i ekologija ili ratne i trgovačke luke?

Uzrok tomu je činjenica da će dva broda mornarice Oružanih snaga Republike Turske, „Cezayirli Gazi Hasanpasa“ i „Sokullu Mehmet Pasa“, od 14. do 19. srpnja 2014. godine radi vojne vježbe uploviti u Neumski zaljev. Veliki dio građana Neuma, koji je po popisu stanovništva iz 1991. godine nastanjivalo 87,68 % Hrvata, ali i općinska vlast na čelu s načelnikom Živkom Matuškom, jedinim kandidatom za tu funkciju na lokalnim izborima 2012. godine i dužnosnikom HDZ BiH čija je lista kandidata za općinsko vijeće tada dobila 54,59 % glasova, kao i čelnici okolnih mjesta u Hrvatskoj, negodovali su zbog uplovljavanja turskih brodova u Neumski zaljev, koje može štetiti i Malostonskom zaljevu koji pripada Hrvatskoj.

Ključni argumenti protivnika uplovljavanja turskih ratnih brodova odnose se na činjenicu da Neum ne samo da nije ratna luka, već ni civilna, te da općinske vlasti nemaju niti u planu izgradnju te vrste gospodarskih kapaciteta. One su, naprotiv, strateški posvećene razvoju turizma i ribolova, za koje je od izvanrednog značaja upravo očuvanje ekosustava neumskog akvatorija, priobalja i zaleđa, koji bi bili znatno oštećeni izgradnjom bilo kakve luke. Takva je strateška orijentacija između ostalog uvjetovana i nepostojanjem drugih mogućnosti, uslijed izuzetno slabe prometne povezanosti Neuma s ostalim dijelovima teritorija BiH, uključujući čak i županiju kojoj pripada. U tom je smislu ilustrativna činjenica da građani Neuma u druge dijelove svoje županije i zemlje mogu doći na dva načina – uz dva prelaska državne granice preko prijelaza izuzetno opterećenih tijekom turističke sezone (najprije iz BiH u Hrvatsku, a zatim opet u BiH) ili korištenjem izrazito loše i nenamjenske ceste za Stolac, čijih se tek oko jedne petine može nazvati magistralnom. Prirodna bi sredina izgradnjom luke, čija je isplativost izuzetno upitna, upravo zbog nepostojanja prometne infrastrukture, bila izrazito ugrožena u veoma plitkom i uskom zaljevu, pa i u okolnim zaljevima zavučenim duboko u kopno južne Dalmacije i odvojenim od otvorenog mora dugačkim poluotokom Pelješcem, koji se pruža paralelno s obalom u dužini od 65 km.

Na kratkoročnoj razini kao argumenti protivljenja dolasku brodova spominju se i termin uplovljavanja, koji je u jeku turističke sezone, otkazivanje međunarodne lađarske regate Klek – Neum, te katastrofalni efekt koji je dolazak tek jednog francuskog ratnog broda 2010. godine imao po lokalnu populaciju školjki kamenica, čiji je uzgoj vrijedan gospodarski resurs ove sredine. Zato je još te godine Općinsko vijeće donijelo zaključak kojime je konstatiralo da ne želi uplovljavanje velikih brodova u Neumski zaljev i zatražilo od vlasti na državnoj razini da to onemoguće. Dio bh. medija, oni na bosanskom jeziku i sa sjedištem u Sarajevu, uplovljavanje ratnih brodova u teritorijalne vode BiH smatra čak činom podrške njezinom suverenitetu i integritetu. Povijest, međutim obiluje upravo suprotnim primjerima, te je ustanovljen i termin „diplomacija topovnjača“ koji označava slanje ratne flote velikih sila u luke ili priobalne vode slabijih zemalja kako bi se ultimativno utjecalo na političku volju njihovih vlada ili pojedinih političkih snaga.

Ovoga su puta, kao i u ranijim slučajevima, presudnu ulogu odigrala tijela vlasti na višim razinama, koja su i nadležna za međunarodnu vojnu suradnju. Općinskim je vlastima dopis o uplovljavanju turskih brodova sa skoro 600 članova posade uputilo Ministarstvo vanjskih poslova, spominjući pri tome Neum kao luku, a posjet brodova kao vojnu vježbu. Nisu poznati detalji te vježbe, pogotovo ne sudjelovanje u njoj Oružanih snaga BiH ili postrojbi drugih zemalja, niti angažman drugih plovila, trupa i borbenih sredstava na kopnu, kao ni bojeva gađanja. Stoga se stječe dojam da se cijela vježba svodi na usidrenje brodova, što je čini prilično zanimljivom u komparativnoj vojnoj povijesti. U svakom slučaju, Ministarstvo vanjskih poslova (ministar Zlatko Lagumdžija, SDP BiH) dopis o vježbi uputilo je Ministarstvu obrane (ministar Zekerijah Osmić, SDP BiH), Ministarstvu sigurnosti i Ministarstvu komunikacija i prometa BiH (ministar Damir Hadžić, SDP BiH). Navedeni ministri, kojima su te pozicije pripale kao članovima „bošnjačke kvote u tijelima vlasti“, po žurnom su postupku izdali odgovarajuće dozvole, bez konzultacija s tijelima vlasti općine Neum u kojoj Hrvati, ponovimo to, po posljednjem službenom popisu stanovništva čine 87,68 % stanovništva i Hercegovačko-neretvanske županije u kojoj Hrvati čine natpolovičnu većinu stanovništva.

Na sastanku sa općinskim čelništvom Neuma 17. lipnja, vojni ataše Republike Turske u Sarajevu i njezin konzul u Mostaru su na sve argumente i molbe domaćina odgovorili kako su došli dogovoriti se samo o tehničkim detaljima posjeta, ali su istovremeno istaknuli i kako „vjeruju da posjete ovakvog tipa razvijaju prijateljske odnose između država“, te da im je cilj „zbližavanje ljudi i upoznavanje novih država”. Poslije sastanka, čelnici Neuma, uz podršku brojnih udruga i građana, uputili su službeni dopis Ministarstvu vanjskih poslova BiH, Federalnom ministarstvu okoliša i turizma, predsjedavajućem Vijeća ministara i NATO stožeru u Sarajevu, spominjući uz jasno obrazloženje i mogućnost prosvjeda uz blokiranje barkama ulaska turskih brodova u Neumski zaljev, ali odgovor nisu dobili.

Fascinacija simboličkom vrijednošću

Već spomenute fizičko-geografske karakteristike Neumskog zaljeva, pa i šireg Malostonskog zaljeva kome on pripada, kao i nepostojanje drugih aktivnosti u okviru najavljene vojne vježbe osim uplovljavanja brodova u taj uski i plitki akvatorij, nameću pitanje glavnih motiva izvođenja cijele ove operacije državnog, pa i međunarodnog šikaniranja lokalnog stanovništva i vlasti. Vojno-strategijski bi, na primjer, suvisla bila simulacija obrane prostorno izuzetno bliske luke Ploče u susjednoj Hrvatskoj na ušću Neretve, kao i grada Metkovića, tek par desetaka kilometara uzvodno tom rijekom, ili pak napada na to područje. Ovo je područje, uslijed pruge koja jadransku obalu odatle dolinama rijeka Neretve i Bosne povezuje sa središnjim dijelom BiH i istočnim dijelom Hrvatske, tj. s Panonskom nizinom, još od vremena Austro-Ugarske od prvorazrednog strategijskog značaja. Tu su stratešku prometnicu (Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica – Doboj – Šamac) od tada, pa i u ranijim epohama, gorljivo branili svi branitelji BiH, dok su je napadači na sve načine pokušavali zauzeti ili barem prekinuti. Pored zajedničkog interesa BiH i Hrvatske, dodatni motiv za takvu vježbu bi moglo biti produbljivanje suradnje Hrvatske i Turske u okviru NATO-a, kao i operativna suradnja BiH s tom organizacijom.

U konkurenciji tako atraktivne strategijske lokacije kao što je područje Ploče – Metković, njima prostorno bliski neumski akvatorij nije bio predmetom ozbiljnijih pomorskih operacija. Povijest bilježi jedino očajnički angažman turske mornarice na odvođenju lokalnog civilnog stanovništva u internaciju 1875. godine, kako bi se time uskratila populacijska baza Hercegovačkog ustanka, koji je upravo označio početak kraja otomanske vlasti u cijeloj BiH. Osnovni motivi uplovljavanja turskih brodova, dakle, leže prije svega u želji da se čak i izvan okvira elementarne racionalnosti i operativnosti istakne isključivo simbolički značaj Neuma kao jedinog dijela BiH koji izlazi na more. Sve spomenute karakteristike neumskog područja, koje ga čine izrazito neatraktivnim za djelovanje bilo ratnih bilo trgovačkih mornarica, pred tom iracionalnom željom padaju u vodu.

Neumski koridor kao nuspojava povijesti, geopolitike i diplomacije

Fascinacija simboličkom vrijednošću izuzetno kratkog i strategijski praktično beskorisnog izlaza BiH na more prikazuje se u još iracionalnijem svjetlu kada se razmotre povijesne okolnosti nastanka i opstanka neumskog koridora. Srednjovjekovna Bosna jeste u 14. i 15. stoljeću na teritoriju današnje Hrvatske i Crne Gore imala značajan izlaz na Jadransko more, još u periodu dok su njome vladali banovi, a još u većoj mjeri po proglašenju kraljevstva. Neumsko područje je, međutim, bilo posve beznačajnim dijelom njezine obalske linije, na samoj granici s Dubrovačkom Republikom, te nije odražavalo nikakve posebne elemente prisutnosti bosanskog suvereniteta ili identiteta, niti u političkom, niti u kulturnom, vojnom, gospodarskom, vjerskom, simboličkom ili bilo kom drugom smislu. To područje ni po čemu svojim značajem nije moglo konkurirati npr. Brštaniku blizu ušća Neretve, Novom u Boki, niti kratkotrajnoj vlasti bosanskih vladara nad gradovima kao što su Split, Trogir, Omiš i Šibenik. U svakom slučaju, i poslije pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine značajni su dijelovi jadranske obale pripadali turskim sandžacima u okviru šire administrativne oblasti – Bosanskog ejaleta, također bez ikakvog posebnog isticanja Neuma, maloga pograničnog mjesta.

Ovo je područje svoj specifičan položaj, koji danas izaziva toliko fascinacije i iracionalno utemeljenih političkih poteza, steklo razvojem događaja u različitim stoljećima, koji su tek neizravno povezani s bosanskom državnošću. Na primjer, krizu te državnosti je po smrti prvoga bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića iskoristila Dubrovačka Republika, koja je 1399. godine od njegovih nasljednika otkupila obalni pojas od samog grada Dubrovnika do Stona, koji je tada već više od 60 godina zajedno s cijelim Pelješcem bio u posjedu Republike, ali bez teritorijalnog kontinuiteta s njom. Tada ustanovljenu granicu u potpunosti su poštovali i kasniji feudalni gospodari okolne povijesne regije Zahumlje, među kojima se posebno istaknuo Stjepan Vukčić Kosača, utemeljitelj Hercegovine, ali i Turci, čiju je vrhovnu vlast po njihovom zauzimanju Bosne, Hercegovine i velikih dijelova Hrvatske i Mađarske 1526. godine priznao i Dubrovnik. Tim je razgraničenjem Dubrovačke Republike s Bosnom, novonastalom Hercegovinom i s Otomanskim carstvom definirana južna granica današnjega Neumskog koridora, ona koja se prelazi kada se iz tog gradića krene ka Dubrovniku.

Definiranje sjeverne granice koridora, koja se prelazi kada se iz Neuma krene ka Pločama, Metkoviću i ostalim mjestima Dalmacije, izvršeno je u osmanlijsko–mletačkim ratovima, bez ikakvog referiranja na bosansku državnost, koja tada i nije postojala u formalnom državno-pravnom smislu, već je bosanski identitet, solidno razvijen u vrijeme srednjovjekovne države u njezinim središnjim dijelovima, dobio svoj izraz u nazivu najzapadnijeg otomanskog ejaleta u Europi. Posjedi su, naime, Mletačke Republike koja je Dalmacijom (osim teritorija Dubrovačke Republike) zavladala početkom 15. stoljeća, do početka 17. stoljeća otomanskim osvajanjima svedeni na otoke i uzak obalni pojas oko Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i Omiša. Situacija se značajno promijenila tijekom Bečkog ili Morejskog rata (1683 – 1699. godine) u kojemu je Turska pretrpjela velike poraze od Austrije, Poljske i Rusije, ali u Dalmaciji i od Venecije. Pod mletačku je vlast Karlovačkim mirom iz 1699. godine došao najveći dio današnje Dalmatinske Zagore (Knin, Sinj, itd.), cijelo Makarsko primorje i ušće Neretve s Metkovićem.

Ratni uspjesi Mlečana motivirali su njihove planove i težnje da zaposjedanjem dijelova istočne Hercegovine u zaleđu Dubrovačke Republike (šire područje Čapljine i Trebinja) spoje svoje novostečene posjede s onima u Boki. Dubrovčani su još u Srednjem vijeku imali teško iskustvo stoljeća i pol mletačke vrhovne vlasti i znali su da bi ih takvo okruživanje od strane rivalske i uvijek od njih snažnije Venecije odvelo u ekonomsku propast i gubitak neovisnosti. Zato su gorljivo i izdašno lobirali kod pregovarača u Karlovcima i uspjeli da se Otomanskoj imperiji, unatoč njenim porazima, ostavi koridor do obale kod Neuma i Kleka, koji je dubrovački Ston odvajao od mletačkog Metkovića, kao i onaj kod Sutorine, koji je na jugu odvajao dubrovački Cavtat od Mletačkog Herceg Novog.

Ovo su razgraničenje po nestanku i Dubrovačke i Mletačke Republike krajem 18. i početkom 19. stoljeća poštovali i kasniji gospodari i Dalmacije i BiH, od Francuza pod Napoleonom, preko Austrije koja je od njih 1815. godine preuzela cijelu Dalmaciju i Austro-Ugarske koja je BiH s tom granicom okupirala 1878. i anektirala 1908. godine, sve do Kraljevine SHS koja je, premda je bila unitarna država, uz poštovanje te granice razgraničila svoju Mostarsku, Dubrovačku i Zetsku oblast. Čak je i Kraljevina Jugoslavija, koja je svojim sustavom banovina praktično zatirala tragove ranijih povijesnih oblasti, granicom između Neuma i Stona razgraničila Primorsku i Zetsku banovinu, a tek je NDH koja je imala slične namjere s drugom identitetskom osnovom, Neum priključila Velikoj župi Dubrava sa sjedištem u Dubrovniku, a ne Velikoj župi Hum sa sjedištem u Mostaru. Socijalistička je Jugoslavija održala staru granicu iz 1699. godine samo na području Neuma i Kleka, koji su pripali novoformiranoj SR Bosni i Hercegovini, dok je koridor kod Sutorine pripojen SR Crnoj Gori, čime je ta republika dobila granicu sa SR Hrvatskom.

Opisane burne povijesne i geopolitičke promjene od kraja 17. stoljeća, ali i dugotrajnost granica o kojima se radi, koja naizgled proturječi tim promjenama, svjedoče o dvije najvažnije odrednice procesa vezanih za nastanak i održavanje Neumskog koridora. Svjedoče prije svega o vanjskim silama, regionalnim i europskim, kao glavnim akterima spomenutih promjena, ali i o principu legaliteta i minimalnog mijenjanja granica koji je primjenjivan u njihovim međusobnim i unutarnjim odnosima kao glavnom uzročniku dugotrajnosti ovdašnje granice. Relativno mali utjecaj na ova zbivanja aktera koji su se deklarirali prvenstveno i uz realno utemeljenje pripadnošću bilo kojemu od naroda s prostora Neuma i okolice bitno limitira i simbolički značaj ove lokacije, te prikazuje pokušaje njegove javne aktualizacije kao neautentične i konstruirane.

Aktualni unutarnji i vanjski (geo)politički kontekst

U uvjetima opisane minorne vojno-strategijske, gospodarsko-prometne, pa i povijesno-simboličke važnosti Neuma, kao dominantni motivi za ugrožavanje turističke i ribolovne djelatnosti njegovih žitelja, te osjetljivog lokalnog ekosustava nameću se politički motivi. Vladajući dio bošnjačkih elita očigledno želi demonstrirati supremaciju državne, pa i trenutno nelegitimne federalne vlasti nad prilično pasivnom županijskom i nemoćnom lokalnom vlašću. U pitanju je, podsjetimo, nadmoć onih razina i struktura vlasti u kojima dominiraju Bošnjaci nad onim razinama i strukturama vlasti u kojima većinski ili barem paritetno odlučuju Hrvati. Naglašavanje supremacije viših razina vlasti nad nižima u izrazito etnički heterogenoj zemlji kao što je BiH, prije svega u sigurnosnoj sferi, neodoljivo podsjeća na „redovne“ aktivnosti specijalnih postrojbi JNA (takozvani niški specijalci) u okolici Mostara samo par mjeseci prije nego što su se u BiH razvile borbene operacije punog intenziteta i poznatih tragičnih posljedica.

Ovakvi postupci demonstracije političke i nacionalne (nad)moći – kojima lobističku podršku pružaju udruge kao što je „Pomorsko društvo u BiH“, a medijsku gotovo svi mediji na bosanskom jeziku i sjedištem u Sarajevu – na tragu su zahtjeva bošnjačke strane na pregovorima koji su 1993. godine vođeni pod vodstvom Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga da ta strana stekne punu kontrolu Neuma, unatoč činjenicama da Hrvati čine 87,68 % stanovništva, te da u trenutku pregovora nije postojao teritorijalni kontinuitet Neuma i prostora koji je bio pod vojnom kontrolom Armije BiH. Uporno insistiranje bošnjačke strane na stavljanju Neuma pod njihovu kontrolu, bilo je jedan od razloga propasti tih pregovora i produžetka rata za cijele dvije godine. Takva je tvrda, nerealna i destruktivna pregovaračka pozicija bila uvjetovana neuspjehom pokušaja da se tijekom te 1993. godine u okviru vojne operacije „Neretva 93“ zauzme Neum, kao i veliki dijelovi drugih teritorija pod kontrolom HVO-a u Hercegovini, nastanjenih pretežno Hrvatima. Ti su pokušaji između ostalog rezultirali i masovnim ubojstvima hrvatskih civila i zarobljenika u Uzdolu kod Rame i Grabovici kod Jablanice.

Ono što nije uspjela vojnom silom osvojiti u ratu ili dobiti za pregovaračkim stolom, bošnjačka strana danas pokušava realizirati kroz već spomenutu supremaciju federalne razine vlasti (na kojoj se odluke, uslijed grube uzurpacije vlasti i zlorabe ključnih ustavnih odredaba, mogu donositi bez suglasnosti legitimnih hrvatskih predstavnika) nad županijskim i općinskim razinama, na kojima Hrvati imaju većinu ili barem paritet u odlučivanju. U funkciju takvih nelegitimnih, ali i nelegalnih planova za ostvarivanje dominacije većinskog naroda svakako je stavljen i proces donošenja Prostornog plana FBiH za period 2008.–2028. godine, čiji nacrt, koji je u veljači 2012. godine donijelo Ministarstvo prostornog uređenja u nelegitimnoj Vladi FBiH, još uvijek nije predan na izjašnjavanje federalnom Parlamentu. Bitno je naglasiti da taj nacrt, unatoč protivljenju lokalne vlasti predviđa „gradnju pristaništa … u priobalnom području Neuma“. Ovakva neosjetljivost na želje Hrvata i odluke njihovih legitimnih predstavnika nije pokazana samo u slučaju Neuma, jer isti nacrt predviđa, na primjer, izdvajanje 56 % teritorija općine Čapljina iz ingerencije općinskih i stavljanje u nadležnost federalnih vlasti.

Prizivanje posjete turskih ratnih brodova vjerojatno treba poslužiti i najvišim dužnosnicima SDP-a kao obrana od optužbi za „hladne“ odnose prema Erdoganovoj Turskoj, koje bi u izbornoj kampanji mogle doći od čelnika SDA, pa i drugih stranaka. Ne mora se dovoditi u pitanje legitimnost Erdoganovog neoosmanizma, u smislu reafirmacije svakako postojećega pozitivnog dijela otomanskog nasljeđa. Taj je dio zaista predugo zanemarivan zbog predugog razdoblja raspadanja Osmanskog carstva, države koja je svojom permanentnom egzistencijalnom krizom potrla civilizacijske novine koje je svojevremeno donijela na Balkan. Mora se, međutim, postaviti pitanje je li potpuno suprotan postupak nekritičke glorifikacije ukupnoga otomanskog nasljeđa pravi put ka ispravljanju nepravdi u povijesnom sjećanju?

Moguće je da bi posjet broda koji nosi ime Mehmed paše Sokolovića mogao izazvati pozitivne reakcije ne samo kod Bošnjaka, već i kod Srba, u čijoj je tradiciji ta ličnost zabilježena kao utemeljitelj srpskog utjecaja na osmanskom dvoru u 16. stoljeću i praktično obnovitelj Patrijaršije, ukinute po turskom osvajanju. Mora se, međutim, imati u vidu da za Hrvate, koji su i konstitutivni narod u BiH i izrazito većinski narod u općini Neum, vrijeme djelovanja Mehmed paše predstavlja period najgrublje represije nad Katoličkom Crkvom, koja je tada bila tretirana kao produžena ruka Austrije, Španjolske i Venecije, te drastičnih promjena vjerske strukture BiH na štetu katolika.

Načelni legitimitet neoosmanizma podrazumijeva i upotrebu legitimnih i obazrivih metoda i postupaka od strane njegovih protagonista. Na isti način kao što bi i zadržavanje načelnog legitimiteta privrženosti tradiciji i povijesti Habsburške monarhije, koja se u kulturnoj, gospodarskoj i drugim sferama već duže vrijeme uspješno iskazuje inicijativama i akcijama u trokutu Alpe–Jadran–Dunav, podrazumijevala uzdržavanje od slanja u npr. poplavom pogođeni Obrenovac ili Šabac austrijskih, mađarskih ili hrvatskih ratnih plovila koja nose ime Oskara Potioreka, pod čijom su komandom prije sto godina ratna plovila iste te gradove razarala artiljerijskom vatrom. Privrženost pozitivnim aspektima suradnje Srba i Hrvata, koja je u 19. i 20. stoljeću od vrlo plodonosnih razdoblja oscilirala do uzajamnog uništavanja s promjenljivim ulogama agresora i žrtve, također ne bi dobila na svojoj legitimnosti ako bi se demonstrirala zajedničkim uplovljavanjem hrvatskog ratnog broda „Vladko Maček“ i srpskog „Dragiša Cvetković“ u Brčko. Ta suradnja ne bi dobila legitimitet niti, ili čak naročito ne uz odobrenje vlasti Distrikta izdano nadglasavanjem bošnjačkih zastupnika od strane srpsko-hrvatske većine.

Pored ovih hipotetičkih mogućnosti, koje uplovljavanje turskih brodova u Neum osvjetljavaju iz kuta elementarne korektnosti i jednakog tretiranja vlastitih i tuđih tradicija, povijesnih trauma i vrijednosti, turski bi najviši dužnosnici mogli u obzir uzeti i bazičnu pragmatičnu stranu „neumske ekspedicije“. Na primjer, mogu si postaviti pitanje je li prilično brojni dio europske javnosti i političke elite koji neoosmanizmu i inače nije naklonjen (svejedno opravdano ili ne) baš nužno provocirati demonstrativnim isticanjem baš njegove vojne komponente u nestabilnoj zemlji na granici EU? Ima li namjerne provokacije i u određivanju vremenskog okvira „diplomacije topovnjača“ koji se poklapa s boravkom njemačke kancelarke Angele Merkel na skupu država regije u Dubrovniku koji je udaljen tek 50-ak kilometara od izvođenja „vojne vježbe“ turskih topovnjača? Šalju li ovim potezom Turska i bošnjačke političke elite poruku i Njemačkoj i Hrvatskoj i cijeloj EU, i što bi bio sadržaj te poruke? Teži li Turska zaista članstvu u Europskoj uniji ili se pomirila s katastrofičnom prognozom Samuela P. Huntingtona o „sukobu civilizacija“ te svoje poteze vuče sukladno tom hipotetski projiciranom sukobu?

Moglo bi si postaviti i pitanje je li nužno provocirati Europu baš u trenucima kada su mnogo konkretnije – neoosmanimom inspirirane – akcije turske vlade, npr. one u Siriji, počele u ratom razderanom Iraku proizvoditi posljedice još tragičnije od dosadašnjih? Tamo se u rukama ofenzivnih fundamentalista trenutno nalazi više od 50 turskih talaca, a Turska je u Siriji do sad pružala podršku naoružanoj islamističkoj oporbi bez dovoljno učinkovitog razgraničavanja demokratskih i fundamentalističkih elemenata unutar nje, što je znatno doprinijelo najnovijoj dramatičnoj eskalaciji iračke krize. I je li nužno sve to raditi baš dva mjeseca pred prve izravne predsjedničke izbore u Turskoj, koje je Erdogan ustavnim promjenama uveo i raspisao ne bi li dodatno učvrstio svoju vlast, a u postojećim okolnostima raste rizik da mu se na njima podnese cjelokupan račun za desetogodišnje učinke neoosmanizma i u unutarnjoj i u vanjskoj politici?

Možda su ova pitanja naivna jer je moguće da aktualna turska vlada neukusnim forsiranjem „neumske pomorske simbolike“ upravo pokušava skrenuti makar dio pažnje svoje javnosti s realnih problema na virtualne, koji su uz to i tuđi. U tom bi slučaju tek malo modificirana pitanja trebalo postaviti Lagumdžiji i dijelu bošnjačke elite čijih je stavova on politički zastupnik. Njih bi najprije trebalo upitati koji je interes BiH da podržava Erdoganovu politiku u trenutku kada ona prolazi kroz svoju najtežu konceptualnu krizu? Zbog čega u tom cilju dodatno ugrožavaju međunacionalne odnose u BiH, već temeljno razorene upravo majorizacijskim i asimilacijskim praksama bošnjačkih političkih elita, koje je na žalost podržao suviše veliki broj bošnjačkih birača, pa i ključni dužnosnici međunarodne zajednice? Zbog čega također dodatno ugrožavaju odnose sa svojim najznačajnijim susjedom, Hrvatskom, pa i s cijelom EU i njezinim ključnim članicama, kod kojih možda neočekivano kasno, ali ipak nedvojbeno prevladava stav da se u razrješenje institucionalne blokade BiH moraju uključiti i na političkoj, a ne kao do sada mahom na tehničko-organizacijskoj razini?

Možda su i ta pitanja naivna jer nedavno institucionalno izražavanje te konačno formulirane političke volje EU po pitanju BiH u vidu rezolucije Europskog parlamenta može biti sasvim dovoljan motiv centralističkim i unitarističkim snagama da iskoriste „posljednju šansu“ za provođenje megalomanskih i agresivnih planova koji nisu provedeni vojnim akcijama i opstruiranjem mirovnih pregovora. S tom razlikom što bi sada ti planovi bili provedeni kombinacijom „diplomacije topovnjača“ jedne regionalne sile koja je u konceptualnoj strategijskoj krizi, već oprobanih „kreativnih“ tumačenja Ustava koja su ga brutalno pogazila i praktično pretvorila BiH u zemlju bezakonja, nastavka tiranije viših (uključujući i nelegitimna/nelegalna) nad nižim tijelima vlasti i građanima, prostornog planiranja u duhu ranoga sovjetskog komandnog upravljanja sudbinama stotinama tisuća ljudi i njihovih sredina, a moguće i ponovnih „spontanih“ i „apolitičnih“ prosvjeda usmjerenih na zatiranje i posljednjih ostatak konsocijacijske demokracije kao zaista jedine šanse da BiH postane normalna, demokratska i pluralistička europska država.

U svjetlu razvoja političkih, prije svega međunacionalnih prilika i odnosa u BiH, nema mnogo prostora za dvojbu oko ciljeva i metoda spomenutog, izrazito nadmoćnog dijela bošnjačkih elita i njihovih inozemnih pokrovitelja, ne samo iz Turske. Upravo je zbog toga od krucijalnog značaja formuliranje i plasiranje odgovarajuće reakcije hrvatskih političkih elita u BiH, same Republike Hrvatske, ali i nadležnih tijela EU na čije stavove Hrvatska sada može i institucionalno utjecati. Ne bi bilo začuđujuće ni da je baš zato vremenski okvir za najnovije prakticiranje „diplomacije topovnjača“ u Jadranu kreiran tako da se vrhunac dostigne u razdoblju konstituiranja novog saziva Europskog parlamenta, komisije i ostalih tijela.

S obzirom da je glavni motiv tursko-bošnjačke „neumske ekspedicije“ demonstracija vojne i političke (nad)moći kako nad lokalnom zajednicom tako i nad hrvatskom komponentom u (F)BiH, sasvim je opravdano očekivati neki oblik protivljenja i otpora lokalne zajednice ovom brutalnom nepoštivanju njihove volje i uništavanju njihovih prirodnih i gospodarskih resursa. Ovaj pokušaj mirnodopskog provođenja neostvarenih ratnih ciljeva bošnjačkih elita, također bi se mogao suočiti i s raznim oblicima otpora hrvatskih političkih elita predvođenih Hrvatskim narodnim saborom BiH, kao i otporom cjelokupne hrvatske javnosti u BiH. I Republiku Hrvatsku bi neumska vojna događanja mogla i trebala potaknuti – što zbog vlastitih državnih interesa, što zbog ustavne brige za Hrvate izvan RH – da još snažnije nastavi zastupati demokratska prava i legitimne političke interese Hrvata u BiH pred javnim mnijenjem i nadležnim tijelima EU i njezinih članica. S obzirom na činjenicu da Hrvati u BiH imaju i državljanstvo Republike Hrvatske a samim time i EU državljanstvo, nadležna tijela EU bi također trebala stati u obranu demokratskih i političkih prava svojih građana u BiH.

A najbolje bi svakako bilo da turski brodovi dođu, u okviru zajedničke vježbe s Hrvatskom i BiH unutar NATO-a, ili pak mimo toga, ali da uplove i ukotve se u Pločama, a u Neum dođu i s jednim i s drugim domaćinima po uspješno izvedenim manevrima, te da uspjeh proslave kao pravi turisti u turističkom biseru BiH. I civilni turisti iz Turske su više nego poželjni!

 

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article