IDPI

Dejan Vanjek o federalizmu u Večernjem listu

Dejan Vanjek o federalizmu u Večernjem listu

Dejan Vanjek o federalizmu u Večernjem listu
rujan 26
10:18 2014
dr. Dejan Vanjek, Institut za društveno-politička istraživanja Mostar

Jedino federalistička rješenja mogu spriječiti daljnje raslojavanje Bosne i Hercegovine

Dejan_Vanjek_Intervju_VL-26-9-14Federalizam svojom paletom institucionalnih rješenja u cilju “zbrinjavanja” različitosti može proizvesti dugoročnu političku stabilizaciju Bosne i Hercegovine, a time i ujednačiti pozicije kolektiviteta, generirati osjećaj zajedništva i povezanosti s državotvornim idejama na svima jednako prihvatljiv način te osloboditi demokratske potencijale, kaže u razgovoru za Večernji list Dejan Vanjek, doktor politoloških znanosti i voditelj Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja sa sjedištem u Mostaru.

Što je to federalizam?

Federalizam je sustav društveno-političke organizacije države koji podrazumijeva vertikalnu razdiobu vlasti između različitih razina vladanja. Zbog svoje konceptualne rastezljivosti, fleksibilnosti, ali i složenosti u odnosu na unitarne sustave, politička je teorija dala veliki broj definicija od koje svaka fokusira neku od značajki federalizma. Jedna od dominantnih definicija je ona koja ga definira kao sustav koji uključuje “zajedničko upravljanje” i “samoupravljane” konstitutivnih jedinica, bilo da su u pitanju povijesne regije, kantoni, države, länder… Povijesno gledajući, federalizam se razvijao na prostorima gdje je postojala identitarna ili politička heterogenost, pa se veći broj manjih i samim tim slabijih političkih zajednica udruživao i kreirao politeje zasnovane na zajedničkim ciljevima i vrijednostima. Suvremeni je federalizam okrenut afirmaciji pluralizma i fokusiran na upravljanje različitostima i njegovanje identitarnih zasebnosti. U svom najeksplicitnijem obliku on se može nazvati etničkim i primjenjuje se u nizu zemalja kao što su Etiopija, Afganistan, Indija, Nepal, Sri Lanka, Pakistan, JAR, BiH i drugdje. Najpoznatije multinacionalne federacije u okvirima zapadne demokracije su Kanada i Švicarska.

Bosna i Hercegovina je federalna država. Međutim, njezin federalizam je specifičan. Višenacionalna država sastavljena je od tri naroda i dva entiteta. Jedan je entitet po svome uređenju federalan, a drugi unitaran. Uz to, mnoge intervencije međunarodne zajednice u prvotni, daytonski ustav, dovele su do daljnjih raslojavanja među konstitutivnim narodima. Očigledno je da bosanskohercegovački federalizam, ovakav kakav je sada, nije uspješan jer su sva tri naroda nezadovoljna. Što je od ključnog značaja za uspješnost federalizma u Bosni i Hercegovini?

U nekim od znanstvenih krugova, ali i u javnosti, prisutno je uvjerenje da je bh. federalizam “nametnuta” kategorija, što uslijed očiglednoga ratnog ili prikrivenog poratnog nasilja nad manjinskim zajednicama, što zbog činjenice da sadašnji ustroj nema povijesno niti demokratsko utemeljenje. Međutim, treba priznati da demokracija na ovim prostorima nema tradiciju, što općenito predstavlja veliki problem. Socijalistički sustav je više desetljeća samo ignorirao ili kamuflirao nacionalna pitanja i fokusirao se, jedno vrijeme čak i relativno uspješno, na gospodarsko-socijalna pitanja. Pokazalo se međutim da se etno-nacionalni identiteti dugoročno ne mogu eliminirati ili kontrolirati na taj način, već da se treba uspostaviti sustav koji će biti primjeren odgovor na njihove društveno-političke, identitarno-kulturološke pa i gospodarske potrebe. U načelu, takav pristup podrazumijeva uzajamno priznanje i uvažavanje postojećih ento-političkih identiteta, njihovu ravnopravnu akomodaciju u okviru institucija sustava, formuliranje zajedničkih ciljeva i vrijednosti te pravičnu raspodjelu svih javnih resursa.

Daytonski i Washingtonski sporazumi odnosno ustavi imali su određeni evolutivni potencijal na bazi načela i vrijednosti koje su uvrštene u njihovim preambulama, a potom i u rješenjima koja su uvažavala konsenzus i paritet u odlučivanju koji su iznimno važni za stabilnost i jačanje uzajamnog povjerenja, s obzirom da prisiljavaju elite na suradnju čime se unapređuju ukupne kooperativne dispozicije. Međutim, problem je što ustavna polazišta nikada nisu istinski prigrljena od strane svih interesno-političkih grupacija, koje su se prema njima odnosile ignorantski ili instrumentalno, ostajući pri tome mentalno i ideološko-politički zarobljeni u poratnom vremenu. To predstavlja veliki problem jer ako utjecajne političke elite nemaju valjano i usuglašeno razumijevanje temeljnih ustavnih polazišta i načela, nije moguće proizvesti niti zajedničku koncepciju države koja bi proizvodila sinkrono društveno-političko djelovanje. Političke elite su te koje vrijednosti ustava moraju svojim primjerom i djelovanjem pretočiti u društveno-političku stvarnost. S obzirom da to nije slučaj u BiH, imamo stanje neusklađenosti ustava s ukupnom administrativno-političkom i društvenom realnošću. Jasno je da takav sustav ne može biti stabilan i dugoročno održiv.

Pored toga, međunarodna je zajednica  svojim djelovanjem često poticala rezerviranost prema daytonskom i washingtonskom ustroju, ostavljajući prostor za uvjerenje pojedinim skupinama da će se uz međunarodnu potporu sustav s vremenom transformirati sukladno njihovim političkim projekcijama. Nasuprot tome, međunarodna je zajednica trebala djelovati nepristrano, strateški usuglašeno i na posve drugačijim osnovama. Umjesto diktirane “demokracije” tj. nedemokracije pod međunarodnim patronatom, društvo i domaće političke elite trebale su u najranijoj fazi preuzeti odgovornost i vlasništvo nad upravljačkim procesima te u međusobnom dijalogu izvući ono najbolje iz Daytona i Washingtona, prigrliti njihova načela te predanim i transparentnim zajedničkim radom graditi opću političku kulturu i kreirati ambijent za pomirenje kao i opći razvoj države i društva. Umjesto toga i dalje je na snazi stanje zdvojnosti i nepovjerenja koje narušava sustav i kredibilitet institucija.

Koje su to vrijednosti koje mogu čuvati fragmentirano društvo kakvo je bosanskohercegovačko na okupu?

Postoji lista federalističkih vrijednosti i načela koju je razvio jedan britanski teoretičar federalizma, uglavnom oslanjajući se na sadržaje ustava federalnih zemalja. Vrijednosti koje su taksativno navedene uvelike korespondiraju suvremenim liberalno-demokratskim postignućima. Te vrijednosti su ljudsko dostojanstvo, jednakost, sloboda, pravda, empatija, tolerancija, priznanje, a načela su autonomija, partnerstvo, unutarnje samoodređenje, učtivost, lojalnost, jedinstvo u različitosti, ustavnost te poštivanje reciprociteta i uzajamnosti. Ovoj listi bih pridodao i “pluralizam” kao krovnu europsku, ali i federalističku vrijednost, čime dobivamo sveobuhvatan popis kojem se nema što dodati niti oduzeti. Bilo bi zanimljivo istražiti širu društvenu percepciju zastupljenosti navedenih načela i vrijednosti u BiH. Mišljenja sam da je njihov slab rejting proizvod preduge neusuglašenosti i udaljavanja vizija društveno-političkog uređenja i pravca razvoja BiH na političkoj razini, koja se negativno reflektira i na društvene odnose te narušavaju posebno osjetljiv položaj Hrvata kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, ali i ukupan položaj svih konstitutivnih manjina.

Srbi žele secesiju, kod Bošnjaka je prisutna težnja za jedinstvenom i centraliziranom vlašću pod njihovom dominacijom, a Hrvati traže autonomiju. Koji je to najmanji zajednički nazivnik oko kojega se mogu usuglasiti tri naroda.

BiH je u stanju hipertenzije i zarobljenosti koja je evidentna u prezasićenosti javnog prostora konfrontirajućim političkim temama i stavovima postkonliktnog tipa. Vidljiva je ukotvljenost koja je okoštala do krajnjih granica, što suzbija prostor za demokratsko promišljanje i izjašnjavanje. U tom smislu vaše pitanje je ispravno postavljeno. U BiH je dominantna etnopolitika ili bolje reći nacionalne politike koje u sadašnjem obliku, pored Ustava, legitimira i društvena realnost pa ako želite i svi dosadašnji izborni ciklusi; stoga je i nije moguće eliminirati kako to priželjkuju i zagovaraju pojedini subjekti koji se deklariraju naprosto “građanskim”, pogrešno poistovjećujući pri tom građansko i anacionalno – dva pojma sa zasebnim značenjima i konotacijama. U tom smislu početak usklađivanja odnosno mirenja suprotstavljenih nacionalnih pozicija na bazi kompromisa i konsenzusa predstavlja jedini način da se deblokiraju demokratski procesi, uz nužnost paralelne usmjerenosti na borbu protiv diskriminacije i zalaganje za ljudska prava kako nacionalnih tako i konstitutivnih manjina. Čini se, međutim, kako je novi, ujedno i prvi autentični domaći, sveobuhvatan društveni sporazum u BiH danas dalje no ikada prije, a posebice nakon općih izbora 2010. godine. Naime, još prije nekoliko godina razgovaralo se o konsocijaciji, dogovoru elita i uređenju odnosa između različitih razina vlasti uz naglasak na ravnopravnost konstitutivnih naroda, a danas su zahtjevi nešto radikalniji i složeniji, premda ne podjednako, u smislu da se nerijetko spominju unitarizam, secesija i autonomija. Pri tome su unitarizam i separatizam, koji djeluju u sprezi, posebno destruktivni za BiH jer se dijametralno razilaze i razvijaju, apriori isključujući bilo kakvu okvirnu zajedničku koncepciju. Tome doprinosi i činjenica da su unitaristički i secesionistički zahtjevi ideološko-politički zasnovani, dok je zahtjev Hrvata za većom autonomijom, ali i suodlučivanjem na razini Federacije BiH, proizvod njihove znatno oslabljene pozicije u odnosu na druga dva naroda, što je u potpunom nesuglasju s ustavnim imperativom konstitutivnosti.

Suvremeni federalizam u širem smislu s raznolikom paletom institucionalnih rješenja u cilju “zbrinjavanja” različitosti predstavlja jedini alternativan strateški pravac koji dugoročno može osloboditi demokratske potencijale, na način da će ujednačiti pozicije kolektiviteta, potom generirati osjećaj zajedništva i povezanosti s državotvornim idejama na svima jednako prihvatljiv način te tako modificirati i harmonizirati sadašnje etno-politike u BiH. Time bi se proizvela politička stabilizacija koja je važan čimbenik socijalnog i gospodarskog razvoja koji je prijeko potreban svim bh. građanima.

Koje su još europske države utemeljene na federalističkim načelima?

To je svakako Švicarska koju nazivaju Europskom unijom u malom, koja nije izolirana već ima visoko razvijenu interakciju s dinamičnim EU okruženjem i vrlo dobro je uvezana s njenim sustavom. Od EU članica to je prije svega Belgija kao najsloženiji ali i Bosni i Hercegovini najbliži slučaj, potom Njemačka i Austrija, dok neke od zemalja koriste pojedina federalistička rješenja kako bi adresirale regionalno-identitarne zahtjeve poput Velike Britanije, Italije i Španjolske. Treba naglasiti da je i BiH nominalno federalna država – po svom političkom uređenju ona se tako klasificira, ali je evidentno da nisu zaživjele federalističke vrijednosti i načela s obzirom da je nakon rata izostao sveobuhvatan proces federalizacije politike i društva, za što je izostao poticaj i međunarodne zajednice koja je suverifikator bh. ustava i njegovih federalističko-pluralističkih vrijednosno-organizacijskih postavki.

Kakva su iskustva federalnih država u Europskoj uniji. Je li njihov federalizam oslabio ili je ojačao ulaskom u EU?

Naprotiv, iskustva zemalja osnivača, ali i onih koje su prošle sve pristupne faze pokazuju da je proces europskih integracija proizveo blagotvorne učinke na konsolidaciju unutarnjeg društveno-političkog poretka i organizacije. To znači da je u pogledu EU pitanja jačala potreba unutarnje preraspodjele poslova na bazi ustavnih nadležnosti vezanih za EU pitanja, čiji je opseg u stalnom porastu, što u federalno uređenim zemljama članicama stimulira preraspodjelu i organizaciju administrativnih poslova na različitim razinama u cilju kontinuirane optimizacije dobrog upravljanja, ali i očuvanja ravnoteže unutar sustava uslijed vanjskih pritisaka koje proizvodi EU. Čak su i mnoge unitarne države prepoznale potrebu i značaj decentralizacije što zbog interesa uključenja u europske regionalne politike što zbog potrebe akomodacije unutarnjih političkih zahtjeva kao što to pokazuje primjer Francuske. U tom smislu potpuno su nerazumljivi, neracionalni, a na koncu i neustavni procesi centralizacije koje je često puta dosta nepromišljeno poticala međunarodna zajednica u BiH.

 

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja