IDPI

Teorija dediskurzacije i implementacija daytonskog mira kao nastavak stanja rata

Teorija dediskurzacije i implementacija daytonskog mira kao nastavak stanja rata

Teorija dediskurzacije i implementacija daytonskog mira kao nastavak stanja rata
studeni 03
10:56 2014

Autor: dr. sc. Dražen PEHAR [spacer style=”1″ icon=”none”]

Dediskurzacija

U posljednjih nekoliko godina razvio sam teoriju dediskurzacije kao jednog od glavnih uzroka oružanih sukoba.[1] Ključna premisa te teorije može se predstaviti riječima fiktivnog lika iz novele Margaret Atwood, uspješne kanadske spisateljice, koji kaže da je „rat ono što se događa onda kada jezik zakaže“. Teorija dediskurzacije detaljno objašnjava što se događa onda kada jezik zakazuje, preciznije, onda kada neki politički akteri postupno počinju shvaćati da svoje zajedničke probleme, odnosno politički sukob, neće moći riješiti zajednički u mediju jezika, to jest onda kada njihov ens loquens postupno biva zamijenjen njihovim ens belli. Teorija nastoji objasniti način na koji se, dakle, nešto sudbonosno loše događa s jezikom u situaciji kada ga neki pojedinci koriste na nedovoljno racionalan i obazriv i prije svega nedovoljno moralan način.

Dakle, u situaciji kada najmanje dva aktera imaju bitno različite političke stavove o nekim ključnim pitanjima koja smatraju bitnima i za sebe i za svoj odnos, oni tu razliku mogu nastojati prebroditi pregovorima, odnosno upotrebom jezika u skladu s određenim, zajednički prihvaćenim standardima. Međutim, ne upotrebljavaju li jezik u skladu s tim standardima, između tih aktera postupno će se pojaviti dediskurzacija, odnosno prestanak vjerovanja u načelnu sposobnost dolaženja do dogovora u mediju jezika, to jest pregovorima. Između takvih aktera pojavit će se šutnja i to šutnja jedne posebne vrste: šutnja koja indicira ne samo da akteri jedan drugome nemaju više što za reći; nego i šutnja koja indicira da je barem jedan od aktera prema drugome zauzeo stav kao prema fundamentalno nemoralnome korisniku jezika: kao nekome tko jezik koristi na način koji pokazuje njegovu nesocijabilnost i zatvorenost za sporazumijevanje uopće. Tipično, jedan akter drugoga počinje karakterizirati kao lašca ili kao govornika nesklonoga racionalnoj argumentaciji, kao nekoherentnoga i također često kao prekršitelja obećanja. Kada se pojavi takva karakterizacija, znamo skoro zasigurno da će govornici biti skloni „skočiti jedan drugome za vratove“ u najgorem slučaju ili će se naprosto jedan od drugoga značajno distancirati, u najboljem. Drugim riječima, i u najboljem slučaju, nakon što je dediskurzacija zavladala jednom društvenom vezom, ta se veza između aktera prekida i oni prestaju biti sposobnima tvoriti neku zajedničku cjelinu odnosno zajednicu.

Jedna od ključnih teza teorije dediskurzacije kaže sljedeće: takvo dolaženje do takvoga zaključka glede diskursa nekog prvotno barem potencijalno partnerskog aktera može biti, i često jeste, posve racionalno. Drugim riječima, akter koji drugog aktera opisuje kao „dediskurzatora“, dakle, kao onoga tko jezik koristi na jedan način koji „uništava“ sam jezik, te time otvara vrata uporabi nediskurzivnih sredstava u rješavanju političkih sukoba, može biti posve u pravu u dva smisla: „dediskurzator“ uistinu krši određene intersubjektivno važeće standarde upotrebe jezika i njegovo kršenje dolazi do točke kada onaj koji ga kvalificira kao „dediskurzatora“ ne može izbjeći svoj zaključak unatoč najboljim namjerama. Vjerujem da je ovo prihvatljiva ideja naprosto stoga što, kada netko nekoga opisuje kao lašca ili kao prekršitelja obećanja, to može biti racionalan i utemeljen opis i također može biti objektivno valjan u smislu da bi se svi racionalni govornici složili oko takvoga opisa. No, treba također imati na umu da dediskurzacija u nekim društvima biva propagirana kao kulturalni obrazac; ona se promovira kroz neke stereotipe koji se „pale“ u ključnim momentima: primjerice, u nekim se društvima smatra da je onaj koji nastoji pregovorima riješiti političke probleme u nekome smislu manje vrijedan od onoga koji na situaciju političkog sukoba reagira nekom vrstom nasilja: kao primjerice onaj koji se usuđuje fizički izboriti za „pravo“ koje mu pripada.[2] Takvu vrstu propagiranja „dediskurzacije“ ovdje ostavljam po strani – smatram ju manje zanimljivom od slučaja u kojem do dediskurzacije dolazi kroz jedan niz realnih iskustava s nekim realnim partnerom u realnome komunikacijskom procesu.

Dakle, za sada trebamo zapamtiti da se dediskurzacija javlja kao proces kršenja nekih diskurzivnih vrijednosti koje za društvo imaju status i diskurzivnih i moralnih vrijednosti: primjerice, istina, racionalna i koherentna argumentacija te održanje obećanja, odnosno dane riječi, bez kojih očevidno jezik niti ima smisla niti može poslužiti kao ključno sredstvo osiguranja suradnje unutar neke skupine.[3] Implementacija takvih vrijednosti podsjeća nas na činjenicu da je jezik temeljna ili pra- institucija svake zajednice i da sve druge institucije ovise o toj temeljnoj instituciji. Ne postoji mogućnost da neka funkcionalna institucija bude ispunjena primjerice lašcima ili onima koji stalno govore u kontradikcijama ili prekršiteljima obećanja. Institucije ispunjene takvim osobama prirodno se raspadaju. Kršenje pak diskurzivnih vrijednosti kao moralnih vrijednosti vodi zaključku o načelnoj nesocijabilnosti nekih aktera, a također i zaključku o nemogućnosti da se, u partnerstvu s takvim akterima, dođe do zajedničkog i za sve obvezujućeg sporazuma glede pitanja bitnih za politički sukob u koji smo, zajedno s tim partnerima, bili involvirani. I to je, kako teorija dediskurzacije naglašava, zbilja opasna situacija: drugi biva shvaćen kao netko na koga se ne može djelovati riječima i također kao netko tko sam ne želi na nas djelovati riječima; jedna od prirodnih konsekvenci takvoga odnosa jest i dehumanizacija jer čovjek sebe primarno definira kao biće logosa, obdareno sposobnošću razumne upotrebe jezika; stoga, javlja se prirodna napetost, nesigurnost, neizvjesnost i nepovjerenje – u takvoj situaciji dovoljan je, metaforički govoreći, zvuk zujanja bumbara da pokrene lavinu nasilja.

Očevidno, teorija je dediskurzacije postavljena na premise etike diskursa. Zastupnici takve etičke perspektive mnogobrojni su, a u suvremenoj teoriji obično ju vezujemo uz imena Karla Otto Apela i Jürgena Habermasa.[4] No, važno je imati na umu da je tradicija etike diskursa mnogo starija i od Apela i od Habermasa. Meni su osobno od ove dvojice teoretičara mnogo zanimljiviji prema praksi usmjereni zastupnici etike diskursa koji se obično, u zvaničnim filozofskim ili etičkim prezentacijama, ne vezuju uz takvu vrstu etike: primjerice, starogrčki retor i teoretičar jezika Isokrat, njegov nasljednik u vremenu novije sofistike Publius Aelius Aristides, a u novije vrijeme George Orwell i Hannah Arendt.[5] Gledano pak iz politološke perspektive, teorija dediskurzacije posebno se oslanja na dva načelna teorijska pristupa: prvo, općenito, u smislu konceptualizacija rata i ratnog stanja, oslanja se na Hobbesa i Clausewitza koji inzistiraju na ideji da „rat predstavlja nastavak politike drugim sredstvima“; i drugo, nešto specifičnije, oslanja se na republikansku političku teoriju koja pojam slobode teoretizira polazeći od „robovlasničkog odnosa“ kao odnosa koji je primarno diskurzivne naravi, a koji ujedno podrazumijeva nastavak ratnoga stanja u vremenu prividnoga mira (tipično „rob“ biva tretiran od strane gospodara kao „ratni plijen“).[6] S epistemološko-metodološke pak točke gledišta, teorija dediskurzacije formulirana je uz poštivanje načela metodološkog individualizma – kada govorimo o dediskurzaciji, uvijek moramo govoriti o konkretnim pojedincima kao konkretnim korisnicima jezika u specifičnim društveno-političkim kontekstima.[7] Točno je da u ratu pate cjelokupne skupine ljudi, ali ne smijemo zaboraviti da je rat posljedica lošeg ili pogrešnog načina na koji se pojedinci odnose prema, prije svega vlastitom, jeziku.

Gledano iz ugla empirijske relevantnosti teorije dediskurzacije, smatram ju danas dobro utemeljenom i obrazloživom mnoštvom primjera iz političke povijesti. Učestalost s kojom neki politički akteri prema drugima, u razdoblju neposredno pred izbijanje oružanog sukoba, zauzimaju takozvanu meta-lingvalnu perspektivu vrlo je visoka; drugim riječima, neki akteri, u razdoblju pred izbijanje oružanoga sukoba, eksplicite opisuju jezik drugih aktera kao u fundamentalnome smislu manjkav i nepopravljiv: egipatski je predsjednik Nasser 1968. naglašavao da je „jezik oružane sile jedini jezik koji Izrael razumije“; slično njemu, atenski je vođa Perikle, pred izbijanje rata sa Spartancima u 5. stoljeću p.n.e., zaključio da „Spartanci preferiraju rat, u odnosu na pregovore, kao sredstvo rješavanja problema pritužbi [na atenski način tumačenja jedne odredbe Sporazuma o tridesetogodišnjem miru]“, a objava rata engleskog premijera Chamberlaina Njemačkoj 1939. sadrži i sljedeću rečenicu: „Situacija u kojoj se ne može vjerovati niti jednoj riječi njemačkog vođe, i u kojoj se nijedna država ili narod ne mogu osjećati sigurnima, postala je nepodnošljivom.“[8] Teorija dediskurzacije može detaljno i jasno objasniti kako su dotični politički akteri došli do zaključaka izrečenih u prethodnim rečenicama, a također i kako su mnogi drugi politički akteri došli do sličnih zaključaka u sličnim situacijama (primjerice Milošević u vrijeme nakon propalih pregovora u Rambouilletu ili Frederick Douglass nakon „Dred Scott“ odluke američkog Vrhovnog suda koja je bila jednim od ključnih uzroka izbijanja američkog građanskog rata).

Za čitatelje iz regije Balkana ili za one koje posebno zanimaju politički odnosi u regiji najzanimljivije je sljedeće pitanje: kako stoji sa dediskurzacijom u Bosni i Hercegovini (BiH), posebno pred izbijanje rata ili čak i možda danas?

 

Izetbegović i implementacija Daytonskog mirovnog sporazuma

U vrijeme kada sam počinjao formulirati teoriju dediskurzacije, Alija Izetbegović mi se činio kao posebno zanimljiv i ilustrativan primjer.[9] Nesumnjivo je da je Izetbegović na svoje političke sugovornike u vrijeme 1991.-1992. djelovao kao dediskurzator – demotivirao ih je u smislu stvaranja kod njih gubitka vjere da se, kroz pregovore sa njim, moglo doći do nekog dugoročnijeg rješenja bosanskohercegovačkog političkog sukoba. U Izetbegovićevom diskursu nalazimo primjere kršenja svih vrijednosti moralno-diskurzivne matrice: nalazimo mnoštvo kontradiktornih izjava o bitnim pitanjima bosanskohercegovačke politike; primjerice, iskaz o građanskoj BiH paralelno sa iskazom o bh. muslimanima kao temeljnom narodu BiH i čak kao većinskom narodu koji polaže posebna prava na tu državu; ili iskaz želje da pokrene rat zbog obrane bh. suvereniteta u smislu nedjeljive vlasti i iskaz spremnosti da se odnosi unutar BiH organiziraju također sukladno srpskim i hrvatskim interesima. Ključni učinak takvih kontradikcija vrlo je predvidljiv: vaš sugovornik prestaje vašim izjavama pripisivati smisleno značenje jer one se međusobno potiru, a to onda generira kod sugovornika vjerovanje da, za vas, jezik nije niti bitan niti obvezujući medij. Nadalje, Izetbegović je pokazao u nekoliko navrata da uopće ne vjeruje u inherentnu snagu argumentacije i razmjene razloga u političkome diskursu: pregovore sa srpskim predstavnicima u najkritičnije vrijeme prekinuo je zbog toga što je, po njemu, distanca između pregovaračkih pozicija značila da do dogovora ne može doći, što je nadalje značilo da pregovori niti ne bi bili smisleni. Uopće nije pomislio na mogućnost da je izlaganje političkih razloga i njihova zajednička provjera, usmjerena ka eventualno nekoj vrsti kompromisa, u toj situaciji jedina strategija koja je prijateljska za diskurs i na koncu jedina strategija koja je mogla učinkovito spriječiti rat.

No, Izetbegović kao dediskurzator za druge najjasnije se pokazao u smislu njegova odnosa prema ili postojećem ustavno-institucionalnom okviru (Ustav Socijalističke RBiH prije proglašenja nezavisnosti 1992.) ili prema dogovorima potpisanima u veljači i ožujku 1992., koji su mogli značiti izbjegavanje ratne opasnosti za BiH. U prvome smislu, Izetbegović nije jedini krivac jer je očito bio podržan od strane hrvatskih predstavnika u BiH: njihov put ka nezavisnosti kroz referendum bio je zajednički; i isto tako, njihovo kršenje Ustava Socijalističke Republike BiH bilo je zajedničko. Naime, prema postojećem ustavu, za promjenu je ustavno-teritorijalnog statusa Socijalističke Republike BiH bila potrebna dvotrećinska referendumska podrška konstitutivnih naroda. No, takva podrška za nezavisnost kroz referendum nije pokazana. To znači da, zapravo, referendum za nezavisnost BiH nije uspio. Dakle, prema rezultatima referenduma, Izetbegović i bošnjački i hrvatski politički predstavnici nisu imali pravo proglasiti nezavisnost. Budući da su ju proglasili, prekršili su postojeći ustav, odnosno pokazali su da ne poštuju riječ, jedno kolektivno obećanje, koje je trebalo biti obvezujuće za sve konstitutivne narode BiH, odnosno njihove predstavnike. Neposredan efekt takve strategije jest dediskurzacija: sugovornik ili partner naprosto ne mogu vjerovati osobi koja ne ispunjava obećanja jer neispunjavanje obećanja znači da za osobu jezik nije u dovoljnoj mjeri odredben, a samim tim niti jezik budućih sporazuma, odnosno kolektivnih obećanja  nije dovoljno odredben; stoga pregovaranje, koje je nužno usmjereno ka nekoj novoj budućoj formi zajedničkog obećanja, u svjetlu prethodnoga ne čini se smislenim pothvatom.

Drugi aspekt Izetbegovićevog odveć opuštenog odnosa prema sporazumima, koje je potpisao ili na koje je bio implicite obvezan, pokazao se tijekom njegova čuvenog odustajanja od dva sporazuma: Kutiljerovog plana prihvaćenog u Lisabonu nekoliko dana prije referenduma; i načelnog sporazuma potpisanoga u ožujku 1992. u Sarajevu. Ponovno se Izetbegović pokazuje u ulozi dediskurzatora: on odustaje od obećanja koja je dao i to u jednoj izrazito kritičnoj situaciji u kojoj su ta obećanja svima od najveće važnosti. U njegovim političkim protivnicima, primjerice predstavnicima srpskog naroda, to može proizvesti samo jednu posljedicu: zbog načelne nepouzdanosti Izetbegovića kao pregovarača, to znači kao korisnika jezika, oni sve snažnije računaju na ratnu opciju i organiziraju se za rat. Također, zanimljivo je da se danas skoro sigurno može reći da ga je, tijekom odustajanja od spomenutih sporazuma, u smjeru rata snažno pogurala američka administracija; i oni su uočili jednoga neodlučnog političkog igrača kojeg se, budući da mu nedostaje inherentna unutarnja vjera u vlastiti politički diskurs, može po potrebi usmjeriti u ovome ili onome smjeru. Zanimljivo je i to da upravo američki posrednici, a s njima i mnogi europski, do samoga kraja daytonskih pregovora uopće nisu bili sigurni hoće li Alija Izetbegović potpisati mirovni sporazum ili će se možda odlučiti za nastavak rata.[10] Dediskurzator djeluje na sve korisnike jezika podjednako: kao osoba u čiji jezik nikada ne možete biti posve sigurni.

Alija Izetbegović

Danas, naravno, znamo za koju se opciju Izetbegović u Daytonu odlučio. Znamo da je izabrao mir u smislu mirovnog sporazuma koji počiva na relativno jasnim premisama i koji je usvojen/potpisan pod jednim specifičnim razumijevanjem: dva jaka entiteta, jedna slaba središnja vlada, i što je također važno, reprezentacija konstitutivnih naroda BiH kroz entitete na sljedeći način: Federacija BiH kao zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, a RS kao entitet za primarno reprezentaciju srpskog naroda u BiH.[11] Također, daytonski je Ustav ostavio entitetima i susjednim državama pravo formiranja posebnih paralelnih odnosa sukladno raspodjeli nadležnosti između entiteta i središnje vlade. Na osnovi te odredbe daytonskog Ustava jedno je vrijeme važio sporazum između RH i Federacije BiH, koji je abrogiran od strane RH; sporazum između Republike Srpske i Republike Srbije još uvijek važi i primjenjuje se.

Teoriju dediskurzacije smatram važnim teorijskim okvirom ne samo za objašnjenje dinamike odnosa u duljem ili kraćem razdoblju koje prethodi izbijanju oružanog sukoba; teorija je dovoljno snažna i relevantna i u smislu moguće primjene na razdoblja koja izgledaju kao razdoblja poslijeratnog političkog mira. Stoga, možemo postaviti odmah jedno zanimljivo pitanje: jeli proces implementacije daytonskog okvira za mir u BiH proces rediskurzacije ili se i taj proces u važnim aspektima može opisati terminima dediskurzacije? Drugim riječima, pretpostavimo li da spomenuti mirovni okvir predstavlja jedno kolektivno obećanje, što implicira primarno obvezu poštivanja svoje dane riječi, sukladno dogovorenom značenju, te sposobnost aktera da se aktivno usmjeri nekim opisom budućnosti kojeg je dao zajedno s nekim drugim akterom, kao i sposobnost racionalne argumentacije u uvjetima spora oko tumačenja, možemo li reći da je to obećanje danas u dovoljnoj mjeri ispunjeno? Ili su neki akteri, kršeći svoje obećanje i time dediskurirajući svoje političke partnere na dulji rok, zapravo pokazali volju za ulazak u novu rundu oružanoga sukoba? Jesu li možda dotični akteri već danas kod svojih političkih partnera u značajnoj mjeri oslabili ili čak uništili vjerovanje da se prihvaćanje sporazuma s dotičnima može isplatiti ili biti smisleno i time proizveli onu vrstu političke šutnje i dehumanizacije koja, pod odgovarajućim uvjetima, neizbježno vodi izbijanju rata?

Nema sumnje da je Alija Izetbegović razdoblje postdaytonskog mira shvatio kao nastavak oružanoga sukoba drugim sredstvima. Za njega je mirovni sporazum značio samo okvir koji se može uzeti jedino kao povod za nastavak rata verbalnim sredstvima koji naravno uključuju i pravne i diplomatske kanale. To se može vrlo jednostavno i lako dokumentirati. Jedna od njegovih ključnih teza o daytonskom Ustavu kaže da sam Ustav sadrži „nečujni, ali opasni rat odredbi“;[12] to znači da je, kako Izetbegović to vidi, rat u jednome mediju naprosto zamijenjen ratom u drugome mediju. Jedna grupa ustavnih odredbi vuče na jednu stranu, baš kao bošnjačko-muslimanske oružane snage tijekom rata, a druga grupa vuče na drugu stranu, baš kao recimo srpske oružane snage tijekom rata. Ta su povlačenja povlačenja u suprotnim pravcima i načelno su nepomirljiva; jedino važno pitanje za Izetbegovića glasi: koja će grupa odredbi prevladati?

Od izvanredne je važnosti shvatiti bit ovakvoga stava: riječ je o jednoj čudnoj pravno-političkoj hermeneutici unutar koje je razdoblje rata nerazlikovljivo od razdoblja mira. Jezik nije medij koji stabilizira odnose, on nije medij u kojemu dolazi do stvarnog rješenja sukoba primjerice kompromisom. Jezik je destabilizirajući faktor, medij u kojem se sukob nastavlja, i medij u kojemu se do općeg i zajedničkog stava zapravo ne može doći. Unutar ovakve slike mirovnoga sporazuma nema mjesta za dvije bitne stvari bez kojih je zamišljanje stvarnoga mira nemoguće: prvo, nema mjesta za pravnu interpretaciju kao racionalan proces koji, polazeći od teksta sporazuma u cjelini, određuje najbolje i najuvjerljivije razloge za jedan način tumačenja koji bi bio obvezujući za sve; drugo, nema mjesta za pojam sporazuma kao kompromisa koji bi mogao jednoznačno odrediti sadržaj jednoga kolektivnog obećanja kojeg bi se strane u budućnosti morale držati – postoje samo pojedinačne percepcije tog obećanja koje stvaraju spor oko samoga značenja obećanja i koje, stoga, načelno onemogućuju primjenu pojma „obvezanosti sporazumom“.

Da je Izetbegović svoj stav zadržao na razini puke teorije, vjerojatno nikakve važnije političke posljedice ne bi slijedile; no, Izetbegović je svoj stav i operacionalizirao u smislu zahtjeva za pravnom snagom. Iz toga su za BiH proistekle važne dugoročne posljedice od kojih je najvažnija destabilizacija države koja zapravo traje od 2000. sve do danas. Kako je ta postdaytonska destabilizacija upriličena?

Prisjetimo se jedne važne činjenice: početkom 1994. Izetbegović usvaja Washingtonski sporazum o Federaciji BiH pod jednim specifičnim razumijevanjem: bh. Federacija je entitet kojeg su zajednički stvorila dva konstitutivna naroda, bh. Hrvati i bh. Bošnjaci. Kako je u Predsjedništvu BiH Izetbegović 1994. naglasio, srpski narod nije konstitutivan u Federaciji BiH zbog toga što bi to značilo da „Srbi dobivaju jednu polovinu vlasti u cijeloj BiH i trećinu vlasti u Federaciji.“[13] Ovakav Izetbegovićev stav ostaje važiti zapravo sve do potpisa na Daytonski sporazum, odnosno daytonski Ustav za BiH, i neposredno poslije, u vrijeme početka implementacije tog sporazuma. Nesumnjivo je da se to dobro vidi i u samome Ustavu za BiH: činjenica odvojene entitetske konstitutivnosti naroda BiH, Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, i Srba u RS, prevedena je u odgovarajuće institucionalne oblike primjerice dva člana Predsjedništva („Hrvat“ i „Bošnjak“) biraju se iz Federacije, a jedan („Srbin“) iz RS, te u obliku specifičnog načina biranja predstavnika u Domu naroda Parlamenta BiH, kao i prava formiranja specijalnih paralelnih odnosa između entiteta i susjednih država.

No, tijekom 1998. Izetbegović mijenja stav. On dostavlja podnesak/tužbu Ustavnome sudu BiH, koji sadrži zahtjev za ukidanjem upravo onih odredbi koje je zastupao i potpisao u razdoblju od 1994. do konca 1995. Pročitamo li taj podnesak pažljivo, jasno je da Izetbegović ide u pravcu devalviranja ključnih odredbi daytonskog Ustava za BiH: brisanje odredbi, primjerice o konstitutivnosti naroda koja je realizirana upravo kroz entitete, brisanje odredbe o paralelnim specijalnim odnosima, brisanje odredbe o nadležnostima entiteta u oblasti civilnoga zapovijedanja oružanim snagama, pa čak i brisanje odredbi o zvaničnim jezicima koji se koriste u entitetima.[14] Izetbegović svoj podnesak bazira na jednoj temeljnoj ideji: preambularna konstitutivnost naroda BiH treba biti shvaćena kao jednakost naroda na cjelokupnoj teritoriji BiH, što neposredno implicira da entiteti postaju multietnički. Naravno, ovdje je riječ o isključivo simboličkoj projekciji, odnosno simboličkoj borbi. Izetbegović zna da je broj Bošnjaka i Hrvata u RS značajno umanjen i da zapravo konzumacija prava konstitutivnosti (na cjelokupnoj teritoriji BiH) mora imati vrlo ograničen, zapravo skoro zanemariv, karakter.

Izetbegovićevo rezoniranje moglo je biti relativno lako pobijeno, kako onda tako i danas, polazeći od teksta daytonskog Ustava kako je on izravno i doslovno shvaćen i prezentiran u vrijeme daytonskih pregovora: svi narodi jesu konstitutivni u BiH podjednako, ali „BiH“ po Daytonu znači određenu razinu vlasti; svi narodi također realiziraju svoju konstitutivnost u cijeloj BiH, ali isključivo kroz za to predviđene institucije i u onim područjima/državnim ovlastima koje je daytonski Ustav eksplicite naveo. Primarna konstitutivnost narodima pripada preko entiteta naprosto stoga što su predstavnici specifičnih naroda kao naroda konstituirali određene jedinice BiH kao specifičnog federalnog ustroja, ali nisu predstavnici svih naroda konstituirali sve, odnosno obje, federalne jedinice. Predstavnici srpskoga naroda, kako je već sam Izetbegović naglasio, nisu konstituirali Federaciju BiH, pa stoga svoju primarnu konstitutivnost niti ne mogu implementirati kroz tijela Federacije BiH. Izravnu suglasnost konstitutivni su narodi dali za stvaranje pojedinačnih entiteta, a onda u Daytonu i za BiH kao središnju razinu vlasti sukladno popisu državnih nadležnosti do kojih se, opet, dolazi kroz entitetsko predstavljanje, zbog čega BiH danas i jeste federacija i složena državna zajednica, a ne nešto drugo.[15]

Sveukupno, Izetbegović zapravo ponovno djeluje kao dediskurzator i nakon usvajanja daytonskog mirovnog paketa, i to u javnom političkom djelovanju i kroz pravni nastup prema Ustavnome sudu BiH. On zapravo poručuje: „jezik mirovnog sporazuma obvezujući je za mene, ali ne na način koji je obvezujući i za druge. Moje obećanje shvaćeno je s moje strane na moj način; ako su drugi shvatili to obećanje na svoj način, to je njihov problem. Moja je obveza isključivo ta da, kroz jezik jednog mirovnog sporazuma, dođem do ciljeva koje sam odredio kao svoje ratne ciljeve. O tome ne razgovaram sa svojim političkim protivnicima; za to se naprosto borim, ovaj put kroz podnesak prema Ustavnome sudu BiH.“

Dugoročni efekti takvoga stava još uvijek nisu dovoljno jasno prepoznati. Izetbegovićev je podnesak zapravo pokrenuo simboličku revoluciju u BiH, ne u pozitivnom smislu te riječi, i zapravo je potkopao same osnove postdaytonske BiH. Podnesak je značio da jedna ključna strana jednoga mirovnog sporazuma zapravo odustaje od kompromisa; ta strana pretvara kompromisne elemente sporazuma u sredstvo za obnovu procesa realiziranja svojih ratnih ciljeva. U teorijskom smislu, riječ je o izvanredno važnome fenomenu: fenomen jasno indicira da stanje mira zapravo ovisi o akterovom odnosu prema jeziku: ne prihvaća li akter neke standarde diskursa, neke diskurzivne vrijednosti, onda kada politički komunicira ili politički nastoji djelovati na svoje političke partnere i sugovornike (prije svega, standard ispunjenja obećanja ili pod apriornim zajedničkim razumijevanjem tog obećanja ili pod razumijevanjem koje je zajednički određeno kroz najuvjerljivije razloge pravne interpretacije), otuđenje, prekid komunikacije i destabilizacija odnosa normalna su i predvidljiva posljedica.

Ne smijemo zaboraviti jednu važnu činjenicu. Izetbegović u svojemu dediskurziranju nije bio sam. Zapravo, najsnažniji predstavnici međunarodne zajednice podržavaju Izetbegovićev pokret ka razgradnji sofisticiranog daytonskog kompromisa. Kako se, i važnije, zašto, ta podrška dogodila? I koje su njene stvarne posljedice?

 

„Međunarodna zajednica“

Kako su ključni akteri međunarodne zajednice sudjelovali u Izetbegovićevom projektu dediskurziranja tijekom prividne implementacije Daytonskoga mirovnog sporazuma? Najvažnije, na Izetbegovićev podnesak Ustavni je Sud BiH 1. srpnja 2000. reagirao pozitivno. Pri tome, važno je na umu imati dvije ključne stvari: Ustavni Sud BiH nije prihvatio sve zahtjeve iz Izetbegovićevog podneska, no, prihvatio je onaj ključni: da se entiteti proglase multietničkima i da se pojam konstitutivnosti naroda odvoji od dvoentitetske Daytonske strukture, što je neposredno značilo brisanje nekih temeljnih odredbi ustava Federacije BiH i Republike Srpske.[16] Drugo, na Izetbegovićev podnesak nisu reagirali pozitivno svi suci Ustavnoga suda: glasanje se samo dogodilo prema etničkoj liniji razdvajanja; bošnjački suci bili su za, hrvatski i srpski protiv; prevagu je odredila međunarodna komponenta suda koja je stala na stranu bošnjačkih sudaca i Izetbegovića. U maloj areni vidimo očevidno nastavak rata drugim sredstvima, vidimo etničku polarizaciju i vidimo pobjedu koja je nametnuta od strane izvanjskog kvaziposrednika.

Što objašnjava ovakav stav međunarodnih jurista koji su, iskreno govoreći, u ovome slučaju zapravo nastupili kao produljena ruka politika nekih utjecajnih međunarodnih aktera, SAD i UK prije svih? Na ovo se pitanje može lako formulirati odgovor; naime, niti ključni međunarodni akteri, SAD prije svih, daytonski kompromis zapravo nisu shvatili ozbiljno. Shvatili su ga tek kao povod da se stanje rata nastavi drugim sredstvima. Osim djelovanja preko daytonskoga diktatora, visokog predstavnika, koji aktivno generira dediskurzaciju u BiH,[17] ključne su činitelje u ovome pogledu zapravo predstavljali temeljni stavovi nekih ključnih igrača na međunarodnoj sceni, koji su dali ili izravnu podršku Izetbegoviću ili su prema Daytonskome mirovnome sporazumu zauzeli stav koji je išao u prilog Izetbegovićevom simboličkom podrivanju temelja Daytonskog sporazuma.

Naime, kada, paralelno s odlukom Ustavnog suda iz srpnja 2000., glavni arhitekt Daytona javno izlaže tvrdnju da je priznanje Republike Srpske pod tim imenom značilo pogrešku, onda tu očevidno postoji neka dublja koluzija, odnosno sprega. Podsjetimo se na neke činjenice koje tu spregu mogu jednoznačno objasniti. Kako bismo te činjenice stavili u jedan konceptualni okvir, podsjetit ću na kratki paragraf iz jednog ogleda James Adamsa nedavno objavljenog na stranicama Transconflicta i foruma američke NVO Building Peace:

[blockquote style=”1″]Prema diplomatama koje sam intervjuirao u Bosni, postojeći izrazito disfunkcionalni i diskriminirajući ustav i struktura vlasti, kako su instituirani Daytonskim sporazumom kako bi se zaustavio rat, u vrijeme su Daytona od strane međunarodnih pregovarača zamišljeni kao prelazni. No, taj sporazum zvanično nije određen kao takav [prelazan] zbog kompromisa sa srpskim tvrdolinijašima koji su preferirali poslijeratni teritorijalni status quo i razdvojene političke aranžmane koje je Dayton ozakonio. Stoga, nije određen plan ili vremenski okvir kako bi se zvanično omogućio proces tranzicije prema održivom neetničkom ustavu i strukturi vlasti. Daytonski etno-politički ustav automatski se premetnuo u ubrzane etno-političke izbore, zasnovane na strahu, izbore koji su služili samo tome da se ojačaju tvrdolinijaški opstrukcionisti na vlasti te da se institucionalizira strukturalno nasilje.[18][/blockquote]

Što nam ovaj Adamsov paragraf ustvari govori? Prvo, on izlaže jednu perspektivu o Daytonu koja je posve u skladu s percepcijama bošnjačkih političkih elita, uključujući Aliju Izetbegovića. Ovakve stavove o Daytonu ne možemo čuti niti od strane predstavnika Ruske Federacije, niti od strane predstavnika mnogih europskih zemalja, a pogotovo ne od strane predstavnika Republike Srpske. Drugo, on probleme projicira isključivo u jednu stranu u BiH, onu srpsku – drugim riječima, RS je tu definirana kao problem, a ne kao ustavna kategorija i kao dio jedne strukture koja je kompromisno dovela do završetka oružanog sukoba u BiH. Treće, taj paragraf ustvari kaže da niti sami ključni posrednici (ne zaboravimo ipak da je riječ isključivo o američkim predstavnicima) nisu ozbiljno shvatili daytonski Ustav za BiH. Oni su ga shvatili kao nešto što uskoro treba nestati. Ujedno, to znači da je taj Ustav zapravo eksplicite određen kao sredstvo obmane „srpskih tvrdolinijaša“. Ustav ih je trebao motivirati na jedan oblik suradnje, ali u jednome okviru koji je zamišljen samo kao privremen. Kako je uopće zamišljeno da ta sklonost prema suradnji potraje i nakon radikalne izmjene okvira, Adams nam ne objašnjava, a osobno sam sklon taj aspekt cijele priče shvatiti naprosto kao izraz nadrealnoga američkog optimizma. Na koncu, kao četvrto, primijetimo da nas ovakvo karakteriziranje Daytonskog sporazuma stavlja pred jednu izrazito neugodnu intelektualnu dilemu: ako taj sporazum označimo kao privremen i prelazan, onda bismo trebali imati neku perspektivu o tome što bi ga trebalo zamijeniti, ali ta bi perspektiva trebala ujedno biti dovoljno realistična u smislu perspektive koja ima podršku, odnosno barem visoku vjerojatnost da bude iznutra legitimirana od strane ključnih lokalnih aktera same bosanskohercegovačke politike; no, čini se da potonji zahtjev ili uvjet nije spojiv sa samim označavanjem sporazuma kao privremenoga. Također, ukoliko jedan sporazum označimo kao privremen tek tako, i ukoliko uživamo status svjetske supersile i jednoga od glavnih sponzora dotičnog sporazuma, utoliko je nesumnjivo da time svim stranama sporazuma signaliziramo da se ne moraju držati njegovih odredbi, odnosno da se prema sporazumu mogu odnositi kao prema privremenoj opsjeni. I tu ulazimo u polje dediskurzacije, odnosno sami postajemo generatorima dediskurzacije.

Unutar ovako postavljenog konceptualnog okvira, veliki broj ključnih iskaza nekih od ključnih planera i implementatora američke politike u BiH lako se može razumjeti i objasniti. Kao i Izetbegović, James O’Brien, glavni pravni savjetnik tijekom formuliranja daytonskog Ustava, govori o daytonskom Ustavu kao „ratu odredbi“: on jednu grupu odredbi naziva „odredbama koje su progresivne“, a drugu grupu „odredbama koje su nazadne“.[19] Stoga se implementacija i interpretacija Daytona naprosto trebaju shvatiti kao proces brisanja nekih odredbi ili oduzimanja pravne snage tih odredbi, što pak ujedno nažalost znači podrivanje jednoga kompromisa. Također, O’Brien je otvoreno rekao da je, tijekom procesa implementacije Daytona, iskorištena maglovita i višeznačna narav nekih ključnih odredbi Ustava.[20] Izetbegovićevoj identičnu karakterizaciju daytonskog Ustava čuo sam, u privatnoj korespondenciji, i od Daniela Serwera, nekadašnjeg posrednika za pitanja Federacije u američkom ministarstvu vanjskih poslova. Nadalje, najmanje tri visoka predstavnika, Ashdown, Petritsch i Inzko, daju ključne izjave koje se mogu razumjeti jedino unutar spomenutoga konceptualnog okvira: Ashdown je rekao da se njegov posao sastojao u „postupnoj razgradnji daytonskih struktura“ kako bi se stvorile „učinkovite državne institucije“.[21] Dakle, jedan visoki predstavnik otvoreno nam kaže da je, u stilu američke vanjske politike i Izetbegovićevog odnosa prema Ustavu BiH, zapravo podrivao Daytonski sporazum i tretirao ga kao puki povod za stvaranje nečega što ključne strane sporazuma nisu izvorno sankcionirale. Stoga je Ashdown, nakon stvaranja oružanih snaga BiH, pokrenuo proces podrivanja Daytona u smjeru stvaranja „policijskih snaga BiH“, no, taj je proces nasreću barem privremeno zaustavljen. Petritsch je, kroz svoje amandmane, odluku Ustavnog suda iz srpnja 2000. pretvorio u institucionalnu realnost BiH (no, naravno da je riječ o privremenoj pretvorbi koja, također je važno naglasiti, nije izravno derivirana iz odluke, nego predstavlja samo jednu od mogućih interpretacija) i zapravo stvorio institucionalne osnove i uvjete za dekonstituiranje Hrvata u Federaciji, a ujedno je više puta daytonski Ustav za BiH opisao kao „luđačku košulju“ za bh. narode i građane.[22] U novije vrijeme, u travnju 2011. Inzko daje čuvenu izjavu da BiH trebamo očuvati kako „Milošević i Karadžić ne bi bili nagrađeni“. Ponovno, vidimo jednog visokog predstavnika koji ključne probleme BiH projicira u „srpsku stranu“, u srpske „agresore i djelitelje Bosne“, što u potpunosti koincidira sa Izetbegovićevom i ratnom i poslijeratnom politikom. Na koncu, američki potpredsjednik Biden, u govoru pred BiH parlamentarcima u svibnju 2009., pokazuje da ga, glede Daytonskog mirovnog sporazuma, zapravo zanimaju samo dvije temeljne stvari: „Mi [SAD] smo vaš projekt“; drugim riječima, ideal bosanskohercegovačke političke zajednice već je definiran – bh. politika treba naprosto slijediti zadane naputke-lekcije kako ih određuje SAD; drugo, „većina danas može postati manjina sutra“ – što pokazuje da Bidena očevidno ne zanima koncept konstitutivnog naroda, odnosno da on temeljne premise Daytonskog sporazuma ne razumijeva kao ozbiljna i obvezujuća ograničenja, nego kao relativne i fluidne elemente između kojih se odnos može uskoro radikalno promijeniti.

Dakle, sve u svemu, možemo jasno razabrati činjenicu da su ključni akteri „međunarodne zajednice“ dali vjetar u leđa Izetbegovićevom poslijedaytonskom djelovanju, odnosno da su u njemu prepoznali medij kroz koji se daytonska ustavna ograničenja mogu lako oslabiti kako bi se otvorio put prema poslijedaytonskom razdoblju u kojem, tobože, neće biti mjesta za „etnopolitike“. Njihov i Izetbegovićev odnos prema daytonskom okviru za mir identičan je: oni taj okvir shvaćaju kao „smokvin list“ za nametanje jedne arbitrarne interpretacije (sankcionirane, ne zaboravimo, figurom visokog predstavnika), odnosno za, eufemistički rečeno, kreativnu reviziju, a iz kuta najmanje dva konstitutivna naroda izravno kršenje jednoga kolektivnog obećanja. Ponovno se javlja jedna predvidljiva posljedica: ključni unutarnji akteri bosanskohercegovačke politike iskušavaju dediskurzaciju, umanjenje vjere u značaj i ulogu jezika u međunarodnim ili međugrupnim odnosima, a samim tim i povećanje spremnosti da se politički sukobi i problemi rješavaju nediskurzivnim sredstvima.

To znači da je, skoro dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, politička situacija u BiH u bitnome slična onoj s početka 1992.; ponovno je jezik implicite označen kao faktor nebitan za politiku; ponovno je ključni institucionalni okvir učinjen skoro besmislenim; ponovno se između ključnih aktera javlja pojačan osjećaj međusobnoga otuđenja zbog nepovjerenja što ga neobvezujući odnos prema vlastitoj riječi-obećanju, i prema jeziku općenito, donosi. Situacija u velikoj mjeri sliči onoj koju je Ciceron opisao u jednom čuvenom paragrafu iz De Officiis: spartanski kralj Kleomenes potpisao je sporazum o primirju u trajanju od trideset dana (triginta dierum); no, već nakon nekoliko dana on je počeo po noći pustošiti polja svojih protivnika – Kleomenes je to „opravdao“ pozivajući se na činjenicu da je potpisao sporazum koji govori o danima, a ne noćima. Ciceron je ovaj primjer naveo kao ilustraciju jedne važne poslovice: summum ius summa iniuria, odnosno „maksimalno rastegnuto pravo znači maksimalnu nepravdu“ i dodao je da se takvo maksimalno rastezanje prava događa putem jedne malitiosa interpretatio iuris, zlonamjerne pravne interpretacije.[23] Primijenjeno na bosanskohercegovačke postdaytonske političke odnose, pertinentno pitanje glasi: koji je stupanj doseglo maksimalno rastezanje prava u BiH, što ga je motiviralo, i može li se situacija popraviti?

 

Zaključak

Na prvo se pitanje odgovor može lako dati. Maksimalno rastezanje prava u BiH nije dostignulo maksimalni stupanj. Nije vjerojatno niti očekivati da se takvo rastezanje prava kroz zlonamjernu i nametnutu pravnu interpretaciju može dalje nastaviti. Naime, jako je teško zamisliti situaciju u kojoj bi se primjerice išlo u pravcu dekonstituiranja Srba u BiH kroz neku vrstu izravnog napada na RS pravnim i diplomatskim sredstvima (primjerice zahtjev za ukidanjem naziva „Republika Srpska“). Stoga, a posebno sudeći prema recentnim izjavama nekih komentatora, analitičara i bivših aktera, čini se da je nastavak rata u BiH neoružanim sredstvima došao do krajnjih granica. No, zanimljivo je također da se čini kako nitko nije zadovoljan postignutim. Zapravo su trenutnom situacijom mnogi akteri mnogo manje zadovoljni danas nego primjerice 1996. ili 1997., što se ne čini logičnim.

Što se tiče pitanja motivacije, na njega nije lako dati jednoznačan i jednostavan odgovor, iako je ono zapravo ključno pitanje. Što je, dakle, motiviralo međunarodni faktor, a tu prije svega mislim na ključne igrače poput SAD i UK, i jednoga dijela EU, da naruši suptilni kompromis postignut u Daytonu, da se izravno stavi na stranu jednog aktera u bosanskohercegovačkom političkom sukobu i da time kod tog aktera stvori prevelika očekivanja, a ostale aktere demotivira, otuđi od mirovnog procesa i u njima stvori dodatno nepovjerenje prema danas važećem ustavnom okviru za BiH? Drugim riječima, čemu dediskurzacija u vrijeme kada je dediskurzacija najmanje potrebna? Neki hipotetski odgovori na ovo pitanje mogu se formulirati, ali ja nisam siguran kolika je specifična težina svakog faktora kojeg ću sada spomenuti: moguće je, kako sam to već primijetio na drugome mjestu (u ogledu „O nekim uznemirujućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini“) da SAD sebe u BiH doživljavaju prije svega kao zaštitnika bošnjačko-muslimanske komponente zbog toga što im takva percepcija omogućuje da neutraliziraju lošu sliku o sebi kao načelno protumuslimanski nastrojenima (Irak, Sirija, Libija, Izrael-Palestina, Iran itd.). Drugo, moguće je da izvanjske sile namjerno održavaju BiH u stanju prigušenoga konflikta, što im omogućuje da izvana interveniraju po potrebi i da, što je najvažnije, uzajamno testiraju svoje odnose na jednome mini-modelu. Treće, moguće je da je zapetljavanje odnosa u BiH, odnosno „rastezanje prava“, motivirano naprosto jednom vrstom kolonijalne sklonosti dramatizaciji: nakon što odlučite postati kolonijalnom silom u jednoj državi, a to je međunarodni faktor postao kroz instituciju Ureda visokoga predstavnika, ne možete lokalnim akterima jednostavno reći: „dečki, tu vam je mirovni sporazum; naprosto ga čitajte i implementirajte; ako se o nečemu ne slažete, pregovarajte i nastavite pregovarati sve dok se ne dogovorite.“ Potrebna vam je neka vrsta drame, unutarnje tenzije, krize u svojoj kolonijalnoj tvorevini kako biste za sebe stvorili dojam da se u toj tvorevini imate zašto boriti. Primjerice, borite se za ideal multietničnosti ili za ideal kažnjavanja agresora ili za ideal ispravljanja nepravdi stvorenih ratom ili za prevladavanje „nazadnih“ etnopolitika i slično.

Četvrto, moguće je da su se strani kolonizatori naprosto zanijeli u svojemu poslu takozvanog „stvaranja države“. Kako entiteti asociraju na razdvajanje i podjelu, stvaranje države asocira neposredno na prevazilaženje podjela, na reintegriranje društva, i na, naravno, rješavanje sukoba. Neki naivni ljudi možda su pomislili da se „stvaranje države“, što u daytonskom kontekstu zapravo znači „širenje ovlasti države“, može predstaviti kao univerzalno prihvatljivo i kao unošenje reda u jednu složenu zajednicu, koji bi trebao biti načelno prihvatljiv svima. Zašto narodi ne bi surađivali na razini države, a ako to već čine, zašto bi im entiteti uopće bili potrebni? Drugim riječima, ovdje vidimo jednu naivnu vrstu motivacije – zamišljamo stranog posrednika kao mirotvorca koji igra ulogu graditelja-državotvorca i koji u svoju mirotvoračku ulogu vjeruje neovisno o reakcijama koje ona izaziva u samoj realnosti, odnosno unutar samih zajednica na koje „mirotvorac“ djeluje.

Peto, ne smijemo zaboraviti na financijske motive i na utjecaj samih lokalnih faktora. Prvo, međunarodni su dužnosnici u BiH dobro plaćeni i za to je potrebno stvoriti barem neki privid zaposlenosti, potpunog angažmana oko za BiH sudbonosnih pitanja. Što je, u tu svrhu, bolje od stvaranja dojma da se u BiH još uvijek ratuje oko ključnih političkih pitanja? Imajmo na umu da je, za godinu 2013./2014., koja je značila po mnogima zapravo bitan pad u stupnju međunarodnog angažmana u BiH, samo za budžet OHR-a izdvojeno preko 7 milijuna eura, od kojih je preko polovine osigurala EU. Taj se novac uglavnom koristi naprosto za plaće međunarodnih dužnosnika i njihovih lokalnih pomoćnika, ali i biva naravno iskorišten od strane mnogobrojnih lokalnih aktera, iznajmljivača stanova, vlasnika hotela, itd. Uz to, naravno da država koja biva nagrizana svako malo ozbiljnim političkim konfliktima postupno osiromašuje, a to onda znači i šansu međunarodnim investitorima da kupe sektore osiromašene ekonomije po mnogo povoljnijoj cijeni. Također, glede utjecaja lokalnih elita, budući da su institucije međunarodne zajednice uglavnom koncentrirane u Sarajevu, zastupnicima je bošnjačkog unitarizma ili neke vrste prema Daytonu neprijateljski nastrojene elite koja zastupa antietničke stavove, mnogo lakše intelektualno utjecati na te institucije negoli elitama u Banja Luci ili Mostaru. I tu vidimo jedan dodatni činitelj vrlo lokalnog karaktera, koji vjerojatno u nekome stupnju vrši utjecaj na dramatizaciju političkih odnosa iniciranu od strane međunarodnog faktora u BiH.

No, kakogod na ovo pitanje motivacije odgovorili, jedna je stvar posve jasna: bh. politika u postdaytonskom razdoblju u velikoj mjeri predstavlja nastavak rata drugim sredstvima i za taj su nastavak najodgovorniji predstavnici međunarodne zajednice. Ta politika predstavlja izravno uprizorenje Foucaultove teze da je, u nekim povijesnim kontekstima i razdobljima, potrebno izvršiti inverziju znamenite Clausewitzeve postavke da „rat predstavlja nastavak politike drugim sredstvima“. Vidjeli smo da su, u tome pogledu, predstavnici međunarodne zajednice ustvari eksploatirali Izetbegovićev općenito neobvezujući odnos prema jeziku i, posebice, prema mirovnim sporazumima. Ponovno je nužno naglasiti Izetbegovićevu i O’Brienovu karakterizaciju daytonskog Ustava kao jedne velike kontradikcije: takva karakterizacija, u čisto diskurzivnom smislu, ima dvije bitne posljedice – prvo, ona implicira, s jedne strane, da daytonski Ustav nije obvezujući niti za Izetbegovića niti za O’Briena jer kontradikcija ne može nikoga obvezati; drugo, to ujedno potpuno olakšava, ali i iracionalizira, posao „interpretacije“ dotičnog Ustava; iracionalizira ga u smislu da iz kontradiktornog ustava istovremeno slijede sve logičke posljedice i ne slijedi niti jedna logička posljedica; a olakšava ga jer se i za Izetbegovića i za O’Briena posao ustavne interpretacije svodi na arbitrarni odabir jednog elementa iz para onih globalnih tvrdnji koje zajedno tvore kontradikciju; naravno, riječ je o elementu koji posve odgovara interesima Izetbegovića i O’Briena, isključujući posve interese ostalih strana – najznakovitije je to da dotični element također u potpunosti koincidira s Izetbegovićevim ključnim ratnim ciljem, jednom, nedjeljivom i potpuno suverenom BiH u kojoj bitnu ulogu imaju samo i isključivo individualna, a ne i kolektivna, prava. Očevidno je da ovakva ustavna hermeneutika, iza koje su stali i visoki predstavnici za BiH, zapravo znači reprodukciju stanja rata u mediju samo prividne implementacije daytonskog mirovnog okvira.

Na koncu, može li se situacija popraviti? Je li moguće osigurati prelazak iz vremena politike neprijateljske za diskurs (1991.-2014.) u vrijeme politike koja poštuje diskurzivne vrijednosti i pokazuje viši stupanj civiliziranosti kroz primjerice ispunjavanje obećanja na način koji odgovara svim stranama koje su obećanje zajednički dale? U načelu, naravno da je odgovor na ovo pitanje potvrdan. No, nemojmo zaboraviti da je u međuvremenu, tijekom dosadašnje implementacije Daytona, već učinjena šteta, i da će, da bi se u BiH stvorila zdrava osnova za politiku rediskurzacije, biti potrebno tu štetu ukloniti. Također, netko će morati preuzeti odgovornost za tu štetu, a to ne mogu biti samo lokalni akteri BiH politike, „tvrdolinijaši“ ili „etnopolitička“ elita, kakogod tu unutarnju skupinu tobože „zlih aktera“ nazvali.

Rezonirajući u tome smjeru, BiH je potrebna mnogo dublja promjena od promjene koju bi donio neki novi Ustav; zapravo, nisam uopće siguran da za održavanje bilo kojega budućeg ustava u BiH još uvijek postoji neka minimalna količina povjerenja između ključnih političkih aktera potrebna za suradnju u zajedničkim institucijama u zajedničkom ustavnom okviru. Dakle, za sada, možda bismo se svi trebali zadovoljiti vraćanjem kalendara u vrijeme kasne 1995. godine, vrijeme izvornog dogovora oko daytonske formule za BiH i obećanjem međunarodnoga faktora da nikakav visoki predstavnik za BiH neće „doći u pomoć“ na način na koji je to učinjeno koncem 1997. Međutim, ovakav scenarij, iako pošten i za samu BiH maksimalno koristan, malo je vjerojatan. Mnogo je vjerojatnije da ćemo nastaviti politički vegetirati u stanju postdaytonskog rata, u jednome fluidnom i za sve nesigurnom kontekstu koji, na koncu konca, velikim dijelom naprosto reflektira narav predmodernih zajednica i nemoralnu realpolitiku velikih sila, prije svega SAD. Realni profiti, koji u postmodernome svijetu predstavljaju jedinu vrijednost, već su dodijeljeni predodređenim akterima koje je koprena političkoga postdaytonskog rata u BiH odavno zaštitila od pogleda javnosti, ali i od državnih tijela koja bi tim akterima mogla stati na put ili barem u nekoj mjeri zakomplicirati poslove.

 


[1] Vidi Pehar (2011, 81-89), (2012), (2013); za neke reakcije, vidi Matteucci (2012) i Chamberlain (2013); u navedenim radovima koristio sam engleski termin „dediscoursation“; sljedeći razumnu sugestiju Philipa Pettita, taj je termin zamijenjen terminom „dediscoursification“.

[2] Također, prisjetimo se da su neke nacije spremne sebe označiti kao „naciju koja gubi u miru ono što je dobila u ratu“; ovu oznaku-kulturalni stereotip, zanimljivo, nalazimo među različitim nacijama, o čemu vidi Pehar (2013, 14).

[3] Nešto preciznije rečeno, u Pehar (2013) branim stajalište da se diskurzivne vrijednosti mogu svesti na četiri temeljne: „značenje“, „istina“, „razlog“ i „obećanje“.

[4] Apel (1973), Habermas (1983); vidi također Kettner (2006).

[5] Orwell (1961), Arendt (1972).

[6] Za načela republikanske političke teorije, vidi primjerice Pettit (1999) i Bobbio, Viroli (2003).

[7] Za osnove metodološkog individualizma, zainteresirani bi čitatelj treba konzultirati radove Jon Elstera.

[8] Za izvore za ove tri tvrdnje Nassera, Perikla i Chamberlaina, vidi reference u Pehar (2013, 3).

[9] U nastavku u značajnoj mjeri elaboriram na temelju Pehar (2011).

[10] Vidi Holbrooke (1999, 224, 271, 302).

[11] Holbrooke (1999, 96-7).

[12] Izetbegović (1998, 192).

[13] Navod i kontekst u Kostić (2013, 28).

[14] Vidi u http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const/pdf/Djelomicna-odluka-3.pdf (stranica posjećena 30. listopada 2014.).

[15] Vidi Pehar (2014a).

[16] Za tekst odluke vidi http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const/pdf/Djelomicna-odluka-3.pdf (stranica posjećena 30. listopada 2014.).

[17] Vidi Pehar (2014b).

[18] Adams, James, „Bosnia – Stabilization Stalled in Negative Peace“ (Transconflict, 27. listopad 2014), http://www.transconflict.com/2014/10/bosnia-stabilization-stalled-negative-peace-270/ (stranica posjećena 30. listopada 2014.).

[19] Vidi Kostić (2011, 109-112).

[20] Vidi O’Brien (2010, 348).

[21] Intervju za Dnevni Avaz (16. svibanj 2009).

[22] Zanimljivo je da je Petritsch na proces postupnog ukidanja uloge visokog predstavnika primijenio marksističko učenje o „odumiranju države“, o čemu vidi u Kostić (2013, 38, bilješka 16); to dokazuje potpunu politološku neobrazovanost osobe koja je nekoć obnašala najodgovorniju dužnost u BiH.

[23] Vidi Cicero (1921, I33); važno je imati na umu da je Kleomenes jedan od prvih praktičara „postmodernističke filozofije“ u području praktične hermeneutike mirovnih sporazuma; prisjetimo se da postmodernistička filozofija uči da su značenja nestabilna i uvijek otvorena za beskrajne lance interpretacije, da ne postoji jedna istina nego samo različite perspektive, te da se, zbog načelne nesumjerljivosti, snaga konkurentskih razloga načelno ne može odrediti. Postmodernizam držim naprosto jednom zbirkom nekoherentnih ideja koje se samoponištavaju, međutim on je izvršio enorman (i, naravno, štetan) kulturalni utjecaj u mnogim oblastima suvremenoga društvenog i političkog života; za elokventnu kritiku postmodernizma sa kojom se načelno slažem, vidi Gellner (1992).

 

Bibliografske reference

Apel, Karl Otto (1973), Transformation der Philosophie (Band 2), Frankfurt am Main: Suhrkamp

Arendt, Hannah (1972), „Lying in politics,“ u: H. Arendt, Crises of the Republic, New York: Harcourt Brace Jovanovich, Inc., str. 3-47

Bobbio, Norberto, Viroli, Maurizio (2003), The Idea of the Republic, Cambridge: Polity Press, prijevod Allan Cameron

Cicero (1921), De Officiis, London, New York: Heinemann and Macmillan

Chamberlain, Jo (2013), „War and ‘de-discoursation’“: a research frame – A linguist’s response’, Archbishop Desmond Tutu Centre for War and Peace Studies – Liverpool Hope University, Working paper series no. 2: http://tutu.hope.ac.uk/research/workingpaperseries/ (stranica posjećena 30. listopada 2014.)

Gellner, Ernest (1992), Postmodernism, Reason and Religion, London and New York: Routledge

Habermas, Jürgen (1983), Moralbewusststein und kommunikatives Handeln, Frankfurt: Suhrkamp

Holbrooke, Richard (1999), To End a War, New York: The Modern Library, revised edition

Izetbegović, Alija (1998), Govori, intervjui, izjave i pisma – 1997, Sarajevo: DES

Kettner, Matthias (2006), „Discourse ethics“, u: Christoph Rehmann-Sutter, Marcus Düwell, Dietmar Mieth (ur.): Bioethics in Cultural Contexts. Reflections on Methods and Finitude. (Berlin: Springer), str. 299-318

Kostić, Roland (2011), „Education through regulation? External intervention in domestic politics in post-Dayton Bosnia and Herzegovina“, u: Fjelde H., Höglund K. (ur.), Building Peace, Creating Conflict? Conflictual Dimension of Local and International Peacebuilding, Nordic Academic Press, str. 105-129

_____ (2013), „American nation-building abroad: exceptional powers, broken promises, and the making of ‘Bosnia’“, u: Eriksson, M., Kostić R.. (2013), Mediation and Liberal Peacebuilding: Peace from the Ashes of War?, London and New York: Routledge, str. 22-39

Matteucci, Aldo (2012), „De-discoursation and metaphors“, DiploFoundation blog 24 kolovoz,

http://www.diplomacy.edu/blog/de-discoursation-and-metaphors (stranica posjećena 30. listopada 2014.)

O’Brien, J. C. (2010), „The Dayton constitution of Bosnia and Herzegovina,“ u: L. E. Miller (ur.),

Framing the State in Times of Transition, Washington: United States Institute of Peace Press, str. 332-349

Orwell, George (1961), „Politics and the English language“, u: K. W. Hunt, P. Stoakes (ur.) Our Living Language, (Boston: Houghton Mifflin Company), str. 18-29

Pehar, D. (2011), Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini (dvojezično, hrvatsko-englesko izdanje), Mostar: HKD Napredak

_____ (2012), „War, diplomacy, and ‘dediscoursation’“, DiploFoundation blog 20 kolovoz,

http://www.diplomacy.edu/blog/war-diplomacy-and-dediscoursation (stranica posjećena 30. listopada 2014.)

_____ (2013), „War and de-discoursation: a research frame“, Archbishop Desmond Tutu Centre for War and Peace Studies – Liverpool Hope University; Working paper series no.2: http://tutu.hope.ac.uk/research/workingpaperseries/ (stranica posjećena 30. listopada 2014.)

_____ (2014a), „Multietničke refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i višestruko prekršenome Daytonskom mirovnom sporazumu“ (IDPI Mostar), http://www.idpi.ba/multietnicke-refleksije-o-jednom-neopravdano-zaboravljenom-i-visestruko-prekrsenome-daytonskom-mirovnom-sporazumu/ (stranica posjećena 30. listopada 2014.)

_____ (2014b). „Zašto Visoki predstavnik s ‘bonskim’ mandatom nikada nije značio pozitivni pomak za Bosnu i Hercegovinu: četiri refleksije“ (IDPI Mostar), http://www.idpi.ba/visoki-predstavnik/ (stranica posjećena 30. listopada 2014.)

Pettit, Philip (1999), Republicanism, Oxford: Oxford University Press

About Author

Dražen Pehar

Dražen Pehar

(Zenica, 1967.). Docent u oblasti politologije i filozofije prava. Doktorirao 2006. politiku i međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. Magistrirao 1997. diplomatske znanosti na MEDAC (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation kao istraživač, konsultant, i predavač; briefer i analitičar za medije u OHR-u (1999.-2000.). Gostovao 2008./2009. kao predavač na SSST (Sarajevo), a 2010. na DIU (Dubrovnik). Bivši član uredništva časopisa Status.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article