IDPI

Njemačko-britanska inicijativa za BiH – nagovještaj kreativnog demokratskog pristupa ili nastavak ponavljanja loše prošlosti?

Njemačko-britanska inicijativa za BiH – nagovještaj kreativnog demokratskog pristupa ili nastavak ponavljanja loše prošlosti?

Njemačko-britanska inicijativa za BiH – nagovještaj kreativnog demokratskog pristupa ili nastavak ponavljanja loše prošlosti?
studeni 24
13:19 2014

Inicijativa, odnosno otvoreno pismo[i] bosanskohercegovačkoj javnosti, ministara vanjskih poslova Njemačke i Velike Britanije, Frank-Waltera Steinmeiera i Philipa Hammonda, o intenziviranju reformi koje bi trebale ubrzati put Bosne i Hercegovine prema Europskoj uniji, obznanjena je 6. studenoga 2014. godine. Inicijativa se može promatrati kao plod višemjesečnog procesa[ii] započetog nakon neuspjeha sporazuma iz Bruxellesa od 1. listopada 2013. godine, kada je izostao dogovor između bošnjačkih i hrvatskih političkih lidera o implementaciji šest načela,[iii] koja su prethodno usuglašena između lidera sedam stranaka o provedbi presude „Sejdić-Finci“.

Prosvjedi u veljači, kojima je EU ostala zatečena, posebice što su se dogodili istovremeno s eskaliranjem ukrajinske krize, učvrstili su stav Europske unije o potrebi snažnijeg angažmana u Bosni i Hercegovini na način da se u rješavanje političkih, ekonomskih i pravnih problema izravno uključe i najjače države EU.[iv] Vijeće EU za vanjske poslove pozvalo je u travnju 2014. na kreiranje šire i sustavnije EU-BiH agende, na temelju čega je Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR) u svibnju 2014. organizirao konferenciju usmjerenu ka postizanju bržega gospodarskog oporavka Bosne i Hercegovine. Bilo je jasno da su gospodarska pitanja u sprezi sa političkim[v], te da se, u slučaju izostanka žurne reakcije, tom logikom gospodarski bunt može pretvoriti u politički, a nasilje motivirano teškim materijalnim prilikama pretočiti u političko nasilje s destruktivnim etno-političkim konotacijama. S tim u vezi ohrabruje činjenica da je u EU prisutna svijest da socio-ekonomski problemi nisu jedino što opterećuje odnose u BiH i dovode u pitanje njenu sigurnost, već da je nužna i fleksibilnost institucija i prohodnost procesa odlučivanja na svim razinama i između njih, a to su opet eksplicitna politička pitanja uvjetovana postizanjem bazičnoga unutardruštvenog konsezusa između političkih predstavnika bh. konstitutivnih političkih zajednica.

U tom su smislu EU čelnici znali da trebaju odmah snažno djelovati, ali istovremeno osmisliti i programirati proces vezan za europski put Bosne i Hercegovine, koji će trajno okupiti domaće političke snage oko zajedničkih aktivnosti i ciljeva usmjerenih ka postizanju stabilizacijskih i gospodarsko-reformskih učinaka. Provedba „Pakta za rast i zapošljavanje“, programskog dokumenta potpore oporavku Bosne i Hercegovine kojeg je usvojilo Europsko vijeće, upravo je prvi mehanizam EU osmišljen u cilju potpore unutarnjoj stabilizaciji Bosne i Hercegovine, u periodu nakon nasilnih prosvjeda iz veljače, a potom i poplava iz svibnja ove godine koje su dodatno pogoršale opću gospodarsko-socijalnu sliku BiH.

Proces je kulminirao osobnim angažmanom njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je sazvala sastanak[vi] balkanskih lidera u Berlinu, 28. kolovoza 2014. godine. Na koncu, prije par tjedana zvanično je najavljena nova anglo-njemačka inicijativa, koja je u međuvremenu postala inicijativa EU, budući da su njenu daljnju implementaciju preuzele službe i tijela EU za vanjske poslove, kao što je PSC – Vijeće za politiku i stabilizaciju, te Ured visoke predstavnice EU za vanjsku politiku. Suladno tome, inicijativa EU može se promatrati – s obzirom na njezin sadržaj, formu i trenutak u kome je plasirana – kao načelno pozitivan, dobronamjeran i koristan iskorak iznimno važnih međunarodnih činitelja. Dakle, radi se o pruženoj ruci iz Bruxelessa i to je nešto što treba cijeniti.

Nužno je, s obzirom na odnose između bosanskohercegovačkih društveno-političkih činitelja, ali i odnose unutar međunarodne zajednice, ukazati na neke od važnijih konotacija ove inicijative.

 

Teret dosadašnjeg (ne)učinka međunarodne zajednice

Dosadašnja uloga međunarodne zajednice u BiH, u prvom redu OHR-a i visokog predstavnika kao njezinoga formalnog predstavnika, prvenstveno se ogledala u neshvaćanju izrazite specifičnosti BiH u odnosu na većinu susjednih i ostalih europskih zemalja, odnosno njezinih ključnih političkih problema. Ta se specifičnost sastoji u postojanju ustavne kategorije konstitutivnih naroda, a glavne političke probleme u BiH generira negiranje i relativiziranje te kategorije, što u suštini znači negiranje i relativiziranje samog koncepta višenacionalne državne zajednice. To se negiranje i relativiziranje provodi kroz brojne i periodične pokušaje nametanja društveno-političkih praksi i modela građanskog unitarizma i centralizma, potpuno neprimjerenih i izrazito štetnih po produktivan međunacionalni dijalog unutar BiH.

Ako bi njemačko-britanska odnosno inicijativa EU bila nastavak takvih politika, predstavljala bi samo još jedan korak u krivom smjeru, s nesagledivim štetnim posljedicama i rizicima. Ako bi, međutim, bila na tragu načela iz Bruxellesa i Rezolucije Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine za 2013.  – onda bi predstavljala nastavak i konsolidaciju procesa snažnijeg, učinkovitijeg i konstruktivnijeg nastupa EU i njezinih vodećih članica u BiH. Među načelima usuglašenim u Bruxellesu posebno se ističe onaj da metod izbora dva člana Predsjedništva iz FBiH treba kroz ustavne amandmane, uvažavajući presudu Suda u Strasbourgu, spriječiti nametanje rezultata izbora bilo kojem od konstitutivnih naroda ili “Ostalima”, s obzirom da je, kao jedno od suštinski prijepornih pitanja, nametanje političke volje jednog konstitutivnog naroda drugome do sada uglavnom ostajalo van fokusa napora ka provođenju presude u slučaju „Sejdić-Finci“, pa i onih koje su inicirali međunarodni činitelji čija je pozornost ekskluzivno bila usmjerena na adresiranje pozicije „Ostalih“.

Posebno je važno pri kreiranju i provođenju tzv. „Novog pristupa“ Bosni i Hercegovini imati na umu Rezoluciju Europskog parlamenta koja se od ranijih dokumenata slične vrste kvalitativno razlikuje u stavu da EP žali što centralističke snage opstruiraju provedbu sporazuma iz Brisela, te naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH ka EU. Izniman značaj ovog stava ogleda se i u činjenici da su do sada za opstrukcije europskog puta BiH službeno inkriminirane isključivo separatističke i etnocentrične politike, dok su, od njih možda čak i izraženije, centralističke bivale prešutno „amnestirane“ prostim neprimjećivanjem njihovog postojanja i štetnog djelovanja.

Unatoč, formalno gledajući, izrazito federalnom karakteru ustavnog poretka BiH, sam federalizam kao temeljno načelo organizacije demokratske višenacionalne zajednice bio je također sustavno prešućivan i zaobilažen, kao i njemu imanentan princip legitimnog predstavljanja, prije svega konstitutivnih naroda. Ukoliko bi, dakle, njemačko-britanska inicijativa slijedila trag spomenutih principa i Rezolucije, utoliko bi imala šanse za uspjeh i harmonizirajuće učinke na bh. društvo i državu, čime bi se pokrenule i gospodarske reforme i razvoj.

Nadu u pozitivan karakter inicijative daje teza doskorašnje predsjednice Odbora Europskog parlamenta za Jugoistočnu Europu, njemačke eurozastupnice Doris Pack, da je posebnost Bosne i Hercegovine u postojanju njena tri konstitutivna naroda, te da je ključ njezinog uspjeha u njihovoj jednakopravnosti. Postojeći pravni i institucionalni okvir BiH, na žalost, ne osigurava tu ustavno-pravnu i političko-institucionalnu jednakopravnost. Elementi toga okvira koji su bili namijenjeni upravo zaštiti ravnopravnosti konstitutivnih naroda bili su izloženi nametnutim amandmanskim izmjenama visokih predstavnika, koje su ih lišile njihove suštine, a centralističko-unitarističke snage u samoj BiH su sustavno koristile svaku zakonsku mogućnost, nekada također uz podršku visokog predstavnika, da samu ideju ravnopravnosti konstitutivnih naroda i svih građana do krajnjih granica obesmisle i kompromitiraju. Zbog toga je postojeći politički sustav suštinski izvor stalnih političkih napetosti i kronične nestabilnosti, a upravo je politička nestabilnost glavni uzrok ostalih važnih političkih, društvenih, ekonomskih i socijalnih problema koji perzistiraju jer na tim poljima već predugo ne dolazi do potrebnih reformi i boljitka.

Ekonomska su pitanja na koja se prvenstveno fokusiraju gotovo sve inozemne inicijative za BiH, uključujući i najnoviju njemačko-britansku, važna. Također su važna i socijalna pitanja i pitanja korupcije te su stoga nužne reforme na svim tim područjima. Nesporna je činjenica kako je za provođenje reformi i njihovu učinkovitost nužno stvoriti elementarne političke pretpostavke ili barem ta dva procesa paralelno voditi. Stavljanje u prvi plan isključivo ekonomskih reformi i njihovo forsiranje bez uvođenja institucionalnih mehanizama za osiguravanje učinkovite jednakopravnosti konstitutivnih naroda neće dovesti do željenih reformi niti na ekonomskom planu. Ekonomska rješenja ne mogu rješiti političke probleme, odnosno ne može doći do razvoja ekonomije u nestabilnom i nepravednom političkom okruženju.

Politička je stabilnost preduvjet ekonomskog razvoja, pri čemu se ta dva aspekta moraju balansirati jer jedan drugog uvjetuju, ali je potrebno naglasiti da je potpuno nemoguća situacija u kojoj bi se gospodarski razvoj ostvario bez potrebne političke stabilnosti te joj prethodio. Čak i kada bi nizom interventnih mjera nadležnih tijela međunarodne zajednice došlo do izvjesnoga ekonomskog razvoja i povećanja ekonomskog standarda građana, samim time se ne bi riješili postojeći politički problemi i ne bi se osigurala unutarnja politička stabilnost BiH. Time bi i rezultati hipotetičkog „depolitiziranog“ ekonomskog razvoja bili ugroženi jer politički nestabilna država, dugoročno gledajući, ne može imati zdravo, uspješno niti stabilno gospodarstvo.

Rizici koje proizvode centralizacijsko-unitarizacijski procesi

Politička praksa ustanovljena u BiH u prethodnim desetljećima nalaže izniman oprez po pitanju percepcije, recepcije, tumačenja i političke uporabe međunarodnih inicijativa, pa tako i ove najnovije njemačko-britanske inicijative. Činjenica je da su zahtjevi i inicijative socijalno-gospodarske naravi, pod krinkom nužnosti gospodarskih reformi, u prošlosti često služili kao izgovor za provođenje dodatne unitarizacije i centralizacije BiH i/ili FBiH. Rizik zloporabe, iskustveno govoreći, najizgledniji je od strane domaćih političkih snaga centralističko-unitarističke orijentacije. Naime, i ranije se događalo da se inače opravdan fokus inicijative na ekonomske reforme, iskoristi za partikularne političke svrhe, na način da se pomjeranjem političkog težišta svjesno relativiziraju pitanja pravno-političke prirode. Tu se prvenstveno podrazumijevaju pitanja koja se tiču nužnosti uspostave stvarne jednakopravnosti tri konstitutivna naroda u BiH, i napose rješavanja „hrvatskog pitanja“, koja zahtijevaju trajnu pozornost i angažman. U protivnom, ako bi se trajno umanjio ili relativizirao značaj jednakopravnosti naroda održavanjem sadašnjeg statusa quo,[vii] postoji mogućnost da bi Hrvati, zbog svoje malobrojnosti, s vremenom bili de facto politički dekonstituirani, prvenstveno na entitetskoj, ali i na državnoj razini.

Takav bi razvoj događaja naškodio i postizanju ciljeva priželjkivanih aktualnom anglo-njemačkom inicijativom zato što bi cijeli proces ostao na razini tehničkih i kozmetičkih reformskih zahvata koji ne rješavaju suštinska prijeporna politička pitanja u BiH. U tom slučaju, ne samo da ne može doći do ekonomskog napretka BiH, nego će se i politička situacija potpuno izvjesno dodatno destabilizirati i pogoršati jer na to upućuje iskustvo ranijih „reformskih“ pokušaja kojima se nastojalo potpuno isključiti društveno-političku dimenziju krucijalnih bh. problema. U idealnim okolnostima rješavanje pitanja ravnopravnosti predstavljalo bi dovoljan motiv za kreiranje reformske energije u oblasti ekonomije, ali istovremeno nemogućnost postizanja konsenzusa oko načina rješenja političkih pitanja ne smije blokirati paralelan proces koji bi aktivno tražio rješenje gospodarsko-socijalnih. U suprotnom, političke nesuglasice Bošnjaka i Hrvata time bi se mogle još više pojačati, a među Srbima ojačati one političke opcije koje se zalažu za konfederalni status RS-a, što praktično-teorijski graniči sa separatizmom.

Principi usuglašeni u Bruxellesu, Rezolucija Europskog parlamenta te spomenute teze g-đe Pack u takvom kontekstu predstavljaju za sad još uvijek nedovoljno jasne i snažne, ali ipak iznimno važne indikatore kako relevantni činitelji međunarodne zajednice konačno počinju prepoznavati suštinske i temeljne društveno-političke probleme u BiH, te prihvaćati neporecivu činjenicu da Ustav Bosne i Hercegovine počiva na političkom subjektivitetu tri konstitutivna naroda čiji su nazivi eksplicitno navedeni u njemu (a prethodno i u ustavu RBiH, SRBiH, NRBiH, ZAVNOBiH-u itd.). U praksi to znači potpuno priznavanje i prepoznavanje činjenice da u BiH postoje i djeluju tri političke zajednice koje najvećim dijelom korespondiraju konstitutivnim narodima, i da je ključ uspjeha zemlje u jednakopravnosti konstitutivnih naroda koja će osigurati miroljubivu i harmoničnu političku kohabitaciju ustavotvornih političkih zajednica u okviru jedinstvene i suverene države.

Sukladno opisanome unutarnjem, ali i vanjskom društveno-političkom kontekstu potrebno je analizirati i valorizirati značaj, konotaciju, usmjerenje, kao i potencijalne učinke najnovije njemačko-britanske inicijative za BiH.

 

Analiza njemačko-britanske (EU) inicijative

Europska unija nikada nije porekla europsku perspektivu zemljama jugoistočne Europe, koja je zajamčena još na Solunskom samitu 2003. godine i kojim je teret odgovornosti za proces integracije u EU jasno stavljen na političko vodstvo zemalja sudionica procesa. U skladu s tim EU ima funkciju inicijatora i facilitatora, ali nikako implementatora reformi u Bosni i Hercegovini, bez obzira kakvog karaktera one bile, uključujući čak i one koje su usko vezane za proces europskih integracija.

Ono što treba priznati EU je predanost pružanju potpore domaćim političkim akterima u cilju pronalaženja zajedničkoga političkog jezika, u početku oko „lakših“ reformsko-gospodarskih zahvata, a kasnije i oko pravno-političkih pitanja koja se neće moći ignorirati (prvenstveno ustavnih promjena). Iz tog razloga EU diplomacija i prilazi BiH s dozom opreza, poučena ranijim neuspjehima i općenito lošim iskustvima kada je u pitanju proces političke medijacije i olakšavanja dijaloga u Bosni i Hercegovini. Naime, aktualna inicijativa podrazumijeva pismena jamstva političkih aktera koji će preuzeti odgovornost za provedbu reformskog programa/procesa. Jamstva su potrebna i u vezi posjeta visoke povjerenice EU za vanjsku politiku – Federike Mogherini, planiranog početkom prosinca. Članovi Političkog i sigurnosnog odbora EU, posebnoga tijela koje okuplja veleposlanike zemalja članica, 20. studenoga 2014. godine obavili su razgovore s članovima novoformiranog Predsjedništva BiH te liderima političkih stranaka kako bi procijenili razinu posvećenosti reformama i spremnosti za preuzimanje posla koji implicira najnovija inicijativa. Ova svojevrsna prethodnica posjeti visoke povjerenice može se protumačiti, s jedne strane, kao dodatno ohrabrenje njenoj nakani da izravno potpomogne reformske procese te, s druge strane, kao ispitivanje terena s ciljem smanjenja potencijalne opasnosti da zbog prilično nepredvidivog i teško kontroliranog bh. društveno-političkog okruženja dovede u pitanje i vlastiti i kredibilitet Eurospke unije. Iz toga se može zaključiti da su ulozi veliki kako za domaće aktere tako i za samu EU.

Ono što se u međuvremenu i u vrlo kratkom vremenskom roku očekuje, brza je uspostava vlasti koja će imati kapacitet reformskog djelovanja. Nova europska politika prema EU, koja je u međuvremenu dobila i službnei naziv „Novi pristup“ nastala je kao rezultat empirijskog uvida da u BiH postoje teška politička pitanja, koja je gotovo i nemoguće rješiti bez unapređenja općega političkog ambijenta za koji se vjeruje da je moguć ako bi se isprva zajednički radilo na nešto benignijim reformskim pitanjima, kojima se može prići iz tehnokratskog umjesto uobičajenog – čisto političkog kuta. Otud i promjena redosljeda prioriteta, iako ne i sniženja ukupnih kriterija, što sugerira kako su teška politička pitanja (ustavne promjene, izborni zakon i dr.) još uvijek važan, ali u ovom trenutku ne i prioritetan dio ukupne političke agende. Naravno da je pri tome obveza relevantnih međunarodnih i domaćih aktera, involviranih u proces, pobrinuti se da tako zaista i ostane, odnosno da se određivanje prioriteta ne odrazi na objektivnu valorizaciju značaja rješavanja ključnih ustavno-pravnih pitanja.

Inicijativa uključuje formiranje „platforme za promjene“, tj. zaključenje sporazuma prije formiranja vlasti, kako bi znale sto im je i kako činiti. Dakle, dvije stvari traže se inicijativom – posvećenost reformama (potpisana izjava) i interni politički sporazum koji bi to omogućio (implementacija). Krucijalno pitanje koje se postavlja glasi kako posvećenot pretočiti u implementaciju. Poseban izazov predstavlja pitanje kako organizirati provedbu reformi u BiH nakon što se one dogovore. S tim u vezi neophodno je utvrditi jasnu metodologiju. Pored činjenice da EU mora sačuvati distancu u odnosu na rješavanje osjetljivih pol. pitanja, ona je istovremeno dužna pružiti vjerodostojan vrijednosni okvir unutar kojeg će se valorizirati sve druge ideje i ponuđena rješenja domaćih političkih aktera i predstavnika konstitutivnih zajednica. Taj okvir bi morao uključivati političku kulturu i kulturu političke komunikacije, umjerenost i spremnost na postizanje kompromisa na način da budu prepoznati i priznati u svakodnevnom političkom diskursu ili kroz političko djelovanje u formi različitih političkih stavova, odluka, inicijativa, izraženih političkih preferencija i sl.

Promjena redoslijeda nije promjena uvjeta – dakle „Sejdić-Finci“ ostaje, ali je potrebno da vlast koja će se obvezati na definirane gospodarske reforme preuzme na sebe i realizaciju prijepornih političkih pitanja u toku trajanja mandata. Inicijativa na formiranju reformske platforme i okupljanje stranaka oko iste ima svoju pragmatičnu stranu – naime, njeni pokretači ne žele da se inicijativa razvodni nakon što strane diplomate odu, već žele da se stvore dokumenti koji će biti trajni podsjetnik na preuzete obveze i deklariranu posvećenost. Međutim, karakter vezivanja reformske inicijative za proces uspostave vlasti ne smije biti takav da utice na njen sastav, već da ubrza procese motivirajući političke subjekte da se aktivnije angažiraju i usuglase oko pitanja oko kojih je to u ovom trenutku moguće. Na koncu, važno je naglasiti da EU ima sve potrebne instrumente da pomogne BiH, ali njihovo korištenje i odabir treba prepustiti unutarnjem dogovoru na temelju dostupnih mehanizama EU – prvenstveno Kompakta s početka godine, raspoložive stručne pomoći u vođenju struktuiranog unutarnjeg dijaloga u pitanjima kao što su pravosuđe i dr., ekspertska pomoć oko ustavnih promjena (Sejdić-Finci, hrvatsko pitanje i sl.) itd.

Napose, pitanja koja se u startu potenciraju i u okviru aktualne reformske inicijative nisu nova i potrebni su Bosni i Hercegovini. Konkretno, koordinacijski mehanizam će osigurati korištenje fondova EU.[viii] Na koncu, takav je mehanizam potreban kako bi se stvari pomakle unaprijed. Njegova funkcija tiče se cijele države pa je neophodno da u njemu, sukladno svojim ustavnim ovlastima, participiraju sve administrativne razine i društveno-politički segmenti.

Inicijativa ima šanse za uspjeh samo ako se ne postave neralna očekivanja te ako se u startu uspješno eliminiraju pokušaji njene parcijalne političke eksploatacije, pogotovo zato što je potrebno imati u vidu da se radi o specifičnom pristupu, a ne o sniženju kriterija. Transformacija dugotrajne pasivnosti u aktivan angažman nije nimalo lagan posao. Zajednički rad podrazumijeva minimum usuglašenih stavova između stranaka koje će potom pruzeti odgovornost za implementaciju bilo kakvog sporazuma o reformama.

Potencijalan rizik predstavlja pogrešna premisa iz koje se izvodi pretpostavka o mogućem efektu kreiranja zajedničke provizorne gospodarske-socijalne platforme, a koja se sastoji u pogrešno koncipiranoj perpceciji političkih odnosa u BiH u očima međunarodne zajednice. Naime, ono što veže ili razdvaja političke aktere u BiH nisu političke orijentacije, već vizija njenih ustavno-pravnih polazišta i dizajna, koji pokrivaju širok spektar od radikalnog unitarizma do radikalnog konfederalizma, s tendencijom separatizma. S tim u vezi aktualna incijativa mora jasno dati do znanja da se u BiH priželjkuje udruživanje oko gospodarskih pitanja onih snaga koje imaju najveći potencijal uvezivanja po gore navedenoj političkoj liniji, a to su prvenstveno akteri umjerenijeg profila, koji imaju jasno profilirane stavove, preferabilno zastupaju osnove nacionalnih politika konstitutivnih naroda i ostalih politički organiziranih građana u Bosni i Hercegovini. Polazište ovakvom pristupu je da gospodarsko-socijalna agenda nikada nije ni bila stvarni uzrok političkih razmimoilaženja, ali je u pravilu bila njihova posljedica. Stoga logika da politički najbliže stranke koaliraju oko zajedničke platforme, koja bi u relativno kratkom vremenu mogla donijeti opipljive benefite u pogledu kvaliteta življenja građana, više je nego poželjna. Takav pristup je realan jer u obzir uzima i objektivne kapacitete Bosne i Hercegovine, kako institucionalne tako i društveno-političke.

Samo takav pristup može osigurati da nakon eventualne potvrde Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) koji je trenutno na stolu Europskog vijeća, uslijede i konkrektni reformski potezi na temelju kojih bi Bosna i Hercegovina dobila poziv za članstvo odnosno stekla kandidatski status.Konačno, vremena nema puno i trenutna ponuda EU u vidu njemačko-britanske inicijative najvjerojatnije neće previše dugo stajati na stolu pa je potrebno iskoristiti ponuđenu priliku.

 

Zaključna razmatranja

Ranije su međunarodne inicijative vrlo lako postajale oruđe u rukama političkih aktera u Bosni i Hercegovini, lišavajući ih tako njihovog pravog smisla i svrhe. Na taj način su i EU agenda i institucije korištene za realizaciju iracionalnih političkih ciljeva, a svaki njihov neuspjeh doprinosio je pogoršanju situacije u zemlji. Neuspjeh brojnih prethodnih inicijativa poljuljao je i vjeru u mogućnost postizanja uspjeha pa je tako svaka naredna inicijativa imala manje izglede za uspjeh. U tom smislu jasno je da prilike u BiH nikada nisu bile gore i da je s te strane teško ponuditi inovativna rješenja koja imaju potencijal pokretanja stvari unaprijed. S tim u vezi, svi međunarodni i domaći akteri slažu se o potrebi posebnog senzbiliteta kada je u pitanju pristup EU prema Bosni i Hercegovini pa se i ova inicijativa može čitati na takav način. Ali, pri tome EU akteri moraju posebno biti oprezni u smislu da svojim angažmanom ne podržavaju partikularne nacionalne politike već potrebe sva tri naroda, svih građana i administrativno-upravnih razina u BiH. S tim u vezi EU bi morala jasno dati do znanja, što u ograničenoj mjeri već i čini, da podržava vladavinu prava koja podrazumijeva i unverzalno poštivanje ustava i zakona, ali i njihovu međusobnu usklađenost.[ix] To znači da je nužno da svaki reformski projekt i poduhvat u prvi plan postavi racionalne i ostvarive ciljeve koji će biti zasnovani na realnim ustavno-političkim temeljima. Dakle, EU mora dati do znanja da podržava rješenja koja su uključiva i koja bi bila po mjeri svih građana i ustavno prepoznatih kategorija, prvenstveno konstituvnih naroda.

Cilj inicijative trebao bi biti da se uz funkcionalnost institucija sagleda i njihova pravičnost čija je mjera uspostava simetričnih kapaciteta konzumiranja kolektivnih političkih prava svih konstitutivnih skupina, a bez koje ne može zaživjeti niti samo-regenerirajuća funkcionalnost, kojoj ne bi bili potrebni vječiti vanjski poticaji i diplomatske inicijative kako bi se samoobnavljala i samopokretala. Dakle, sve upućuje na to da je nužno načelo funkcionalnosti vezati za pravičnost, a ona se postiže isključivo uspostavom pune ravnopravnosti naroda i građana, što je unutarnja ustavna obveza BiH – što je ni u kom slučaju ne smije činiti manje važnom od međunarodnih inicijativa popout ove aktualne anglo-njemačke. Ne smije se dakle izgubiti iz vida međunarodne, ali i unutarnje ustavno-pravne obveze Bosne i Hercegovine, njenih institucija i ukupnoga političkog vodstva. Konkretno, provedba odluke „Sejdić-Finci“ je nešto što će se prije ili kasnije morati rješiti, a s tim i spriječiti mogućnost da jedan narod, temeljem svoje brojnosti, bira političke predstavnike drugom narodu samo zato što je malobrojniji. Na rješavanje tih pitanja obvezuju međunarodne presude, ali i europska vrijednosna stečevina i ustavni temelji Bosne i Hercegovine. U tom smislu apsolutni prioritet i preduvjet uspjeha aktualne inicijative EU je vezivanje ciljeva postizanja funkcionalnijeg ustroja i institucija s imperativom njihove pravičnosti jer je funkcionalnost bez pravičnosti neodrživa, a pravičnost bez funkcionalnosti jalova. Potrebno je dakle stalno imati u vidu da BiH funkcionira na bazi dva međunarodna mirovna sporazuma, što je zapravo čini specifičnom i drugačijom od ostalih zemalja u okruženju, čega su postali svjesni i prijatelji BiH u EU. Suština je da aktualna njemačko-britanska inicijativa ima potencijal okupljanja različitih i u mnogim pitanjima suprotstavljenih strana oko zajednickog gospodarsko-socijalnog težišta, ali se pri tome ne smiju ispustiti iz vida i druga pitanja koja već dulje vrijeme remete društveno-političke odnose i tako generiraju probleme i u gospodarsko-socijalnim sferama.

Možda ponajviše od svega, EU je dužna, nakon hipoteke ranijih partikularnih i uglavnom neuspješnih inicijativa, kojima su favorizirane određene političke tendencije u BiH, prvenstveno ustavno neutemeljeni procesi centralizacije o kojima nije postojao unutarnji politički konsenzus, uvjeriti domaću i širu javnost da je sposobna zauzeti unverzalan i nepristran pristup koji će otkloniti iracionalna nadanja pojedinih političkih snaga u BiH i tako uticati na njihovu otvorenu i iskrenu orijentaciju ka političkim partnerima unutar BiH, s kojima prije ili kasnije (a bolje prije nego kasnije) moraju pronaći zajednički jezik.

Poznato je da su europske integracije u BiH su do sada tumačene na razne načine, pri čemu je osnovna ideja ista, ali se izvedba i priželjkivani prateći efekti potpuno razlikuju. Prečesto je dolazilo do zloupotrebe narativa o europskom putu BiH. U tom smislu nije tajna da da su bošnjački odnosno bosanski politički predstavnici priželjkivali proces eurointegracija koji bi rekreirao zemlju iz federalne u unitarnu državu s ekonomskim regijama, a u najgorem slučaju nesrazmjerno ojačati državnu razinu nauštrb postojećih srednjih razina – entitetskih i kantonalnih. S druge strane, obrnutom logikom, separatističke snage dobivale su na snazi upravo zahvaljujući rastu centralizirajućih tendencija, što nameće težak izazov u vidu nužnosti izlaska iz začaranog kruga u koji ne smije upasti ni najnovija europska inicijativa.

Međutim, u najskorije vrijeme prije nego što se krene dalje, morat će se riješiti postizborna križaljka oko uspostave vlasti, s obzirom na trenutnu činjenicu postojanja dva oprečna politička bloka – je li moguć opći politički kosnezus i koliko široka koalicija može udovoljiti predstojećim izazovima, samo su neka od gorućih pitanja. Mozda je sazrelo vrijeme za opći politički konsenzus, koji može odvesti u pravcu konačnog definiranja države, uređenja unutarnjih odnosa, pomirenja nacionalnih politika oko bazičnih stvari – ustavnog okvira i administrativno-političkog dizajna države. Bilo kako bilo, važno je da procesi koji predstoje ne odstupe od daytonskih i washingtonskih načela koja su tu s razlogom jer bi to samo produbilo unutarnje probleme i proširilo postojeće rascjepe. U životu svake države važan je kontinuitet, tako da svi moraju biti svjesni da radikalna transformacija države nije mogući epilog aktualne europske inicijative, već realno podsticaj za „facelifting“ administrativno-političkog dizajna države i prilika za uskladijivanje kljiučnih zakona i regulativa sa ustavnim načelima, kao što je to definitivno slučaj s Izbornim zakonom BiH, koji u sadašnjem obliku dopušta mogućnost da jedan narod drugom bira političke predstavnike. Sama pomisao da još uvijek postoji takva mogućnost i da je ona otvorena temeljem neustavnosti relevantnih odredbi važećeg zakona, u najmanju ruku izaziva nelagodu istovjetnu onoj da u 21. stoljeću na tlu Europe skupine građana nemaju pasivno biračko pravo.

Kasno je za ispunjavanje očekivanja građana, ali je pokretanje s mrtve točke nešto što nema alternativu, do točke kada će se na mnogo konkretniji i produktivniji način moći raspravljati o pitanjima koja trenutno djeluju kao nepreomostiva prepreka. To je ujedno i najrealisticnija projekcija potencijalnog dometa i učinka aktualne dimplamtske inicijative EU, njenog vrha, država članica, njenih institucija i diplomatskih sluzbi.


[ii] Izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG) pod naslovom „Budućnost Bosne“[ii] od 10. srpnja 2014. godine, u kojem ova utjecajna skupina po prvi puta predlaže prilično konstruktivan i iznijansiran pristup BiH, također se može sagledati kao dio spomenutog procesa.

[iv] O tome vidi u intervju Doris Pack, njemačke demokršćanske zastupnice u bivšem sazivu Europskoga parlamenta i izvjestiteljice tog parlamenta za BiH, kojeg je dala zagrebačkom Večernjem listu, Lideri Njemačke i Francuske osobno se trebaju uključiti i reći što misle o BiH, Večernji list, 15. 2. 2014., dostupno i na: http://www.vecernji.hr/svijet/lideri-njemacke-i-francuske-osobno-se-trebaju-ukljuciti-i-reci-sto-misle-o-bih-921452

[v] Bilo da se argumenti gospodarske prirode koriste u političke svrhe, odnosno da se politiziraju ili da loše političko okruženje negativno utiče na gospodarska kretanja. Čak i ako inicijalno nisu usko vezana gospodarska i politička pitanja, eskalacija u jednom od ova dva polja neminovno vodi ka eskalaciji u drugom.

[vi] O tome vidi više na: http://www.idpi.ba/eu_njemacka/

[vii] Koji prvenstveno korespondira interesima centralističkih političkih snaga, koje zbog činjenice da pripadaju ili proizlaze iz većinske političke zajednice (bošnjačke), simultano rade na relativizaciji načela sadržanih u ustavu i promociji građanskih načela u svakodnevnoj političkoj praksi, očekujući da će takva praksa s vremenom dokinuti važeću ustavnu normu nakon što se ona u praksi opovrgne, obesmisli ili pokaže suvišnom. Osnovni problem s takvim pristupom je taj što je takva pravno-politička praksa neustavna i samim tim neodrživa na duge staze. Pitanja koja iz ove konstatacije proizlaze su višestruka i glase: (1.) koliko zapravo takvo „neustavno“ praktično-političko djelovanje utiče na destabilizaciju društveno-političkih, a potom i gospodarskih prilika u Bosni i Hercegovini, (2.) koliko dugo takva praksa i stanje koje proizvodi mogu potrajati prije nego što se cjelokupan sustav uruši sa, promatrajući iz sadašnje pozicije, mogućim nesagledivim posljedicama te (3.) koji je krajnji cilj korisnika takvog praktično-političkog pristupa?

[viii] Poznato je da su sredstva za ovu godinu uvelike zaobišla BiH i otisla na druga mjesta gdje su bila potrebna.

[ix] Izborni zakon BiH nije usklađen sa Ustavom BiH.

About Author

Stručni tim IDPI

Stručni tim IDPI

Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, Bosna i Hercegovina | Institute for Social and Political Research, Mostar, Bosnia and Herzegovina

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Gostovanje člana Stručnog tima IDPI-ja u Liberalnom forumu

Read Full Article