IDPI

Američko stvaranje nacija u konfliktnom i postkonfliktnom društvu: Izvanredne ovlasti, prekršena obećanja i stvaranje „Bosne“

Američko stvaranje nacija u konfliktnom i postkonfliktnom društvu: Izvanredne ovlasti, prekršena obećanja i stvaranje „Bosne“

siječanj 08
19:27 2015

Autor: Roland KOSTIĆ   |   Sveučilište Uppsala, Švedska

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Ranija je verzija ovoga članka objavljena na engleskom u Eriksson and Kostić (eds) (2013). Mediations and Liberal Peacebuilding – Peace From the Ashes of War?. Routledge: London and New York.[spacer style=”1″ icon=”none”]

 

Uvod

U posljednjih dvadeset godina treće strane učestalo posreduju u sukobima, ali i implemenataciji mirovnih sporazuma u postkonfliktnim društvima. Neke od najznačajnih takvih intervencija u poslijehladnoratovskom periodu uključuju Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Afganistan, Sudan, Obalu Bjelokosti, Sijera Leone i Libiju. (Eriksson & Kostić, 2013). Kroz studije brojnih empirijskih slučajeva i usporedbe različitih vrsta posredovanja treće strane te korištenja moći kako bi se prisilile osnovne strane u konfliktu na sudjelovanje u pregovorima, može se zaključiti da postoji veza između načina posredovanja tijekom sukoba i lokalnog sudjelovanja, vlasništva i podrške za projekt izgradnje mira poslije sukoba (Eriksson & Kostić, 2013). Posebna pažnja posvećuje se rezultatima studija koji pokazuju da su snaga posredovanja od treće strane, i čak snažna treća strana kao pristran posrednik, učinkovitije u procesu stvaranja mirovnih sporazuma od nepristranih strana (Svensson 2007a, Svensson 2007b). Temeljeni na ovim i sličnim rezultatima, nastali su politički prijedlozi koji sugeriraju da moćni posrednici trebaju pristupiti stranama s gotovim rješenjima kako bi riješili njihove neusklađenosti (Kremenyuk i Zartman 2005: 312). U tu svrhu, uključivanje naprednih ciljeva koji bi postupno promicali rješavanje sukoba na lokalnoj razini predloženi su u literaturi (Kremenyuk and Zartman 2005: 3, 6, 312). Međutim, kao što ovaj rad pokazuje, uključivanje niza liberalnih normi i praksi u prisilno posredovanje ne mora nužno pružiti takvu intervenciju koja bi bila liberalno i lokalno prihvatljiva niti se takva intervencija bavi uzrokom sukoba.

U slučaju Bosne i Hercegovine, svi aspekti sporazuma koji se odnose na prava konstitutivnih naroda koji proizlaze iz političke kulture i povijesti BiH (vidi Aneks 4 sporazuma) shvaćeni su kao nazadni i protivni međunarodnim normama (O’Brien 2005; Nystuen 2005: 239). U međuvremenu, dijelovi sporazuma koji se odnose na zapadne liberalne norme ljudskih prava, tržišne ekonomije i demokracije (vidi Aneks 3, 6 i 7) shvaćeni su kao napredni zbog svojih osuvremenjujućih i poučnih funkcija. Prema američkom diplomatu koji je bio uključen u process, cilj je bio „protegnuti šire europsko susjedstvo na ove (Balkanske) države koje su već stoljećima odijeljene od glavnih europskih tokova od strane carstva i socijalizma“ (O’Brien 2005: 103). Ovo se smatralo jedino mogućim ako je rezultat posrednikovog rada bio „poredak društva koji slijedi liberalne norme demokracije, slobodne tržišne ekonomije i ljudskih prava“ (O’Brien 2005: 103).

Ova je izjava u skladu s drugima koje opisuju intervencije u Bosni i Hercegovini (BiH) kao test međunarodno nadzirane liberalne izgradnje mira (Cousens 2001: 153; Dempsey 2001; Bose 2002: 42; Krasner 2004: 101; Wolfrum 2005: 4). Međutim, neki od najistaknutijih zagovornika takvih intervencija u posljednje vrijeme koriste BiH kao primjer „liberalne izgradnje mira“, temeljene na načelima demokratizacije koji vode do većih društvenih podjela. Dakle, oni zagovaraju odgođenu demokratizaciju i produljenu intervenciju vanjskog državotvorstva u BiH i drugim poslijeratnim situacijama kako bi se prevladale društvene podjele i olakšao trajan mir (Ashdown 2003; Paris 2004: 212; Krasner 2004: 108; Fearon i Laitin 2004). Takve invazivne prakse promicane pod pojmovima zajedničke suverenosti ili institucionalizacije prije liberalizacije, i implementirane tako jasno od strane OHR-a (Ureda visokog predstavnika), u BiH su bile izložene ozbiljnim kritikama (Chandler 2000: 153; Cousens i Carter 2001; Dempsey 2001; Bose 2002; Knaus 2003; Chandler 2006, Pehar 2014).

Preispitivanjem pregovora i provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma (DPA), tvrdim da se politički i društveni razvoj u BiH, od potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. do danas, može mnogo bolje razumjeti u određenom okviru državotvorstva i izgradnje nacije koji se tradicionalno prakticira u dijelovima svijeta pod američkim utjecajem. Korijeni se mogu naći u kombinaciji prepoznatljivog američkog samorazumijevanja vlastitog političkog poretka i normi (Ikenberry 2006: 226; Quinn i Cox 2009: 10), i prihvaćanja pogleda institucionalista, koji pojmovno uokviruju probleme nezapadnih društava kao loša institucionalna ograničenja koja pojedine racionalne aktere motiviraju na donošenje iracionalnih odluka (North 1990: 5-7). Ikenberry primjećuje da je američki politički identitet ukorijenjen u građanskom nacionalizmu, koji je sastavljen od odanosti američkoj političkoj doktrini, dok se za građane podrazumijeva da su jednaki, a individualna se prava temelje na državljanstvu, a ne na etničkim ili rasnim vezama (Ikenberry, 2006: 162-163).[1] Prema Ikenberryu, kada Sjedinjene Američke Države posreduju u političkim sukobima diljem svijeta, one nastoje uspostaviti političke zajednice na temelju vlastitih normi građanske uključivosti u društvo i građanskih prava. Zajedno s demokracijom i tržišnom ekonomijom, ti faktori služe kao vodeća načela u ponovnoj izgradnji država i društava, kao i normativna podloga za projekciju američke moći (Ikenberry 2006: 163).

U praksi, ideja je da se patološka stanja slabih država mogu otkloniti nametanjem institucionalnih okvira koji će dozvoliti racionalnim individualnim akterima da postupaju racionalno, odnosno da podržavaju norme građanske države, demokracije i tržišne ekonomije (Paris 2004: 172, 199-211). Cijeli pristup svodi se na razumijevanje da ustrojstvo političkih i ekonomskih normi nije „prirodni proizvod“, već rezultat institucionalnih ograničenja (North 1990: 3-4). Prema institucionalističkom pristupu, institucije su stabilne strukture koje postavljaju pravila igre u društvu, odnosno one postavljaju umjetno stvorena ograničenja koja oblikuju ljudsku interakciju (North 1990: 3, 7). Drugim riječima, problem u Bosni i Hercegovini, i drugim iznutra rascjepkanim i slabim državama, može se promatrati kao problem loše konstruiranih institucija koje stvaraju kontraproduktivne ishode. Prema tome, institucionalistički naklonjeni državotvorci tvrde da, gradnjom temelja za učinkovite političke i gospodarske institucije, vanjski intervencionisti mogu transformirati ratom razorene države u liberalne tržišne ekonomije u procesu omekšavanja grupnih identiteta i ponovnog udruživanja sukobljenih strana pod jednim identitetom (Paris 2004: 170, 185).

Ovo je u mnogočemu ponavljanje starog institucionalističkog uvjerenja da je integracija različitih etničkih skupina „jednostavno“ pitanje društvenog inženjeringa (Deutsch 1966: 164), koje bi „države svjesno mogle usmjeravati ili na koje bi barem mogle utjecati i koje će odrediti što će one postati“ (Rivkin 1969: 11). Ovakav pristup očito ignorira postojanje alternativnog istočnoeuropskog modela izgradnje nacije pri čemu se etno-nacionalne zajednice organiziraju u nacionalne pokrete u cilju postizanja svih obilježja punopravnih nacija (Hroch 1993). Razlika u procesima dovodi do dva različita značenja pojma „nacije“; kao zajednice građana (građanske nacije) ili kao zajednice kulture (etničke nacije) (Haller 2006: 42-48). Ipak, mnogi američki znanstvenici i tvorci politike ne razlikuju ta dva procesa (Fukuyama 2006: 3). Umjesto toga, oni su skloni suglasiti se s prevladavajućim institucionalističkim pristupom pri čemu se očekuje da će izgradnja institucija i promicanje zapadnih normi pretvoriti poslijeratne višenacionalne države u građanske nacije sa vitalnim tržišnim ekonomijama.

Ponovnim otvaranjem slučaja američke intervencije u BiH pokazujem da su, promicanjem vlastitih normi u kombinaciji s institucionalističkim pristupom, američki diplomati izravno sudjelovali u „stvaranju nacije“. To je izvršeno pod krinkom „liberalnog mira“ i umotano u veo kozmopolitske etike pružanja pomoći drugima. Ukratko, tvrdim da je ova vrsta prakse, sa svim svojim ideološkim pretpostavkama o sebi i drugima, glavno objašnjenje za kontinuirano nisku razinu legitimnosti države BiH i za odsutnost političkog dogovora među njenim konstitutivnim narodima.

Sljedeći odjeljak ukratko razmatra povijesni proces nacionalne mobilizacije u BiH, nakon čega se sudjelovanje Sjedinjenih Država analizira u dvije faze. Prva se bavi američkom ulogom u postizanju sporazuma u Washingtonu i Daytonu, fokusirajući se na načela i norme koje su promicali kao način rješavanja bosanske zagonetke. Druga se faza usredotočuje na provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma, a poseban naglasak se stavlja na činjenicu da je američka administracija potaknula promjene, u ustavu i politici u BiH, kako bi uklonili etno-nacionalne elemente i potpomogli svoje vlastite normativne principe građanske izgradnje nacije. Tijekom obiju faza, društvena i kulturna organizacija BiH dovodila je u pitanje prevladavajuće američke pojmove o jednosmjernom društvenom razvoju. Ovo je bilo, i nastavlja biti, izvor izvanrednih pravnih i političkih odgovora od strane američkih implementatora kako bi se osiguralo da ideološki aksiomi „ispravnog“ modela društvene organizacije ostanu netaknuti.

 

Kratak pregled razvoja nacija u Bosni i Hercegovini 

Politički i društveno, ono što čini Bosnu i Hercegovinu prilično jedinstvenom jest nepostojanje jedne državotvorne etničke većine – Staatsvolk – koja bi mogla jedinstveno markirati BiH društvo, identitet i kulturu (Magnusson 1999: 301). Umjesto toga, tri konstitutivna naroda, Bošnjaci (Bosanski Muslimani), Hrvati i Srbi, dijele političku moć. Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva 1991, Bošnjaci su činili 43.47 posto, Srbi 31.21 posto, Hrvati 17.38 posto, Jugoslaveni 5.54 posto i Ostali 2.38 posto stanovništva zemlje.

Društvena i politička važnost zajedničkog identiteta u BiH je ostavština turske vladavine. U kulturno segmentiranom miletskom sustavu, nemuslimanske vjerske zajednice uživale su znatnu autonomiju (no u političkom i gospodarskom smislu muslimani su bili povlašteni slojevi društva, zahvaljujući vlasništvu 90 posto zemljišta.) Zbog toga, tijekom procesa modernizacije na kraju 19. stoljeća, pravoslavni i katolički kršćani iskristalizirali su se u hrvatske i srpske zajednice u BiH. Zadržavajući svoju regionalnu bosanskohercegovačku jedinstvenost ukorijenjenu u povijesti, obje su zajednice razvile blisku povezanost sa svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj i Srbiji. Nasuprot tome, mnogi su se bosanski muslimani još uvijek identificirali s Osmanskom državom. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Austrougarska je svjesno pokušala stvoriti bosansku naciju oslanjajući se na podršku katoličkih Hrvata i odanost muslimana. Međutim, ovaj je politički projekt bio samo podržan od strane muslimanske intelektualne elite i malog broja Hrvata, dok se srpska zajednica oduprla kroz svoje političke organizacije (Dulić 2005: 60). Do 1906., Muslimani i Hrvati osnovali su slične političke organizacije, i, u koaliciji sa srpskom, osvojili su prve izbore u BiH održane 1910.

Budući da nijedna zajednica nije imala apsolutnu demografsku dominaciju, razdoblje prije Drugog svjetskog rata bilo je obilježeno političkim borbama za kontrolu nad zemljom. Međutim, tijekom rata natjecanje je preraslo u masovno nasilje u kojem su hrvatski fašisti, ustaše, koji su također uključivali brojne bosanske Muslimane u svoje redove, činili zločine nad srpskim stanovništvom kako bi se promijenio etno-nacionalni sastav BiH u korist Hrvata. S druge strane, četnici, srpski nacionalistički pokret, namjeravao je uključiti velike dijelove Hrvatske i BiH u srpsku državu. S tim ciljem, oni su pokušali očistiti BiH od muslimanskih i hrvatskih stanovnika, što je bilo najočitije u istočnoj Bosni (Dulić 2005). Nasilje poticano od strane ustaša i četnika stvorilo je podršku komunističkim partizanima na čelu s Josipom Brozom Titom. Izlazeći kao pobjednica iz Drugog svjetskog rata, komunistička vlast je nastojala srediti sukobe između dvije zajednice definiranjem BiH kao republike naseljene „dijelovima od strane srpskog i hrvatskog naroda, kao i od strane bosanskih Muslimana“[2] Drugim riječima, tri naroda ravnopravno su dijelila političku moć i bila su izvor legitimnosti državnih institucija (Magnusson 1999: 301). Definirana kao takva, BiH je priznata kao jedna od šest republika nove socijalističke jugoslavenske federacije 1946. godine.

S obzirom na svoju multinacionalnu strukturu i nedostatak jedne dominantne državotvorne većine, BiH je pod komunističkom vlašću djelovala politički na strogoj konsocijacijskoj osnovi s rotacijom predstavnika glavnih triju naroda na vodećim mjestima političke moći te na najboljim radnim mjestima u industriji i upravi (Dyker 1996: 18). Većina odluka donošena je konsenzusom predstavnika sve tri zajednice u upravnim strukturama. Dok je moto bratstva i jedinstva dominirao javnim prostorom, etno-nacionalna nadmetanja i sukobi događali su se daleko od očiju javnosti, unutar Saveza komunista BiH (Bougarel 1996: 94).

Komunistička partija Jugoslavije raspala se u prosincu 1989. Ovo je neminovno dovelo do duboke promjene u političkom životu. Do sredine 1990., tri nacionalne stranke, hrvatska HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), srpska SDS (Srpska demokratska stranka) i bošnjačka SDA (Stranka demokratske akcije) bile su formirane, a ulaskom u koaliciju, pobijedile su na izborima u studenom 1990. Ipak, raspad Jugoslavije u lipnju 1991., doveo je do velikih podjela u vladajućoj koaliciji glede budućeg statusa BiH. S jedne strane, bošnjačka SDA, uz potporu hrvatskoga HDZ-a, zauzela se za usvajanje Memoranduma o suverenosti od strane Skupštine BiH. Memorandum je značio da predstavnici BiH neće sudjelovati u radu saveznih jugoslavenskih institucija, osim ako predstavnici svih drugih republika ne sudjeluju, niti će smatrati obvezujuće bilo kakve odluke donesene od strane takvih institucija (Hayden 1999: 93). U isto vrijeme, SDS, koji predstavlja bosanske Srbe, prihvaća svoju rezoluciju kojom se propisuje da će predstavnik BiH sudjelovati u radu saveznog parlamenta i predsjedništva. Ipak, u slučaju da Hrvatska bude priznata kao neovisna država, SDS je zahtijevala da konstitutivni narodi BiH uživaju ista prava na samoopredjeljenje, uključujući i odcjepljenje (Hayden 1999: 93).

Kad je Memorandum usvojen, SDS je odgovorila stvaranjem šest srpskih autonomnih pokrajina. Referendum o samoodređenju BiH, koji je zatražen od strane Europske zajednice i održan 29. veljače i 1. ožujka 1992., bio je konačna potvrda postojeće političke fragmentacije.[3] Prilikom glasovanja, odaziv je bio 63,7 posto od ukupnog broja birača s pravom glasa, od kojih je 98,9 posto glasovalo za neovisnost (Bougarel 1996: 101). Međutim, većina bosanskohercegovačkih Srba bojkotirala je referendum, što je činjenica koju su koristili čelnici bosanskih Srba kako bi opravdali svoje zahtjeve za odvajanje od BiH.

Čim je BiH bila priznata od strane EEZ-a (Europske ekonomske zajednice) 6. travnja 1992., Srpska Republika Bosna i Hercegovina bila je stvorena i svi srpski dužnosnici, policija i vojska bili su pozvani da prekinu veze s nedavno priznatom BiH. Istodobno, srpska Teritorijalna odbrana i paravojne postrojbe počele su nasilno preuzimati općine za koje su smatrali da su dio njihove samozvane Republike Srpske (RS). Dana 8. travnja ostatak kolektivnog predsjedništva BiH odredio je mobilizaciju republičke Teritorijalne odbrane i pozvao na ujedinjenje bezbrojnih paravojnih postrojbi, stvarajući tako osnovu za Armiju BiH (ABiH). Hrvatski HDZ odgovorio je isti dan osnivajući svoju vojnu silu, HVO – Hrvatsko vijeće obrane, a tri mjeseca kasnije, stvorila je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu na područjima pod kontrolom HVO-a (Burg i Shoup 1999). Izbijanjem rata započeo je nasilan proces teritorijalnih preuzimanja pri čemu su na kraju sve tri strane pokušale osvojiti najveće moguće homogeno područje kako bi izgradile svoje nacionalne mini-države (Kasapović 2005: 127).

 

Američka intervencija i stvaranje „Bosne”

Američka intervencija u BiH započela je početkom 1994., nakon neuspjeha posebnih izaslanika UN-a i EEZ-a, u okviru Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju (MKBJ) kako bi se okončalo nasilje.[4] Od svog početka, tijekom razgovora u Washingtonu početkom 1994., intervencija predstavlja živopisan primjer projekcije američkih normi izgradnje građanske nacije na području Balkana. U tom smislu, bez obzira na političke i povijesne stvarnosti glede razvoja konstitutivnih naroda u BiH, već u ranoj fazi američki posrednici pokušavaju kroz diskurzivne prakse i oblikovanja izgraditi primatelja podložnog njihovoj politici, bosansku naciju koja zauzima teritorij Bosne, u čije ime SAD intervenira i oblikuje razne sporazume.

Prvi takav pokušaj dogodio se u veljači 1994., nakon još jednog europskog neuspjeha da se zaustavi sukob između Bošnjaka i Hrvata u središnjoj Bosni (Burg i Shoup 1999: 293). Američka administracija istupila je s podrškom formalnome savezu između bosanskohercegovačkih Hrvata i bosanske vlade u Sarajevu pod vodstvom Bošnjaka. Američki analitičari smatrali su bošnjačko-hrvatsku Federaciju kao značajan aspekt nastojanja da se uspostavi ravnoteža naspram srpskih snaga na terenu, kao i način da se bosanskim Muslimanima i Hrvatima da jedinstven glas za pregovaračkim stolom (Daalder 2000: 27).

Američka strategija temeljila se na prijedlogu Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) u Sarajevu, organizaciji hrvatskih političara i vjerskih vođa koji su djelovali u to vrijeme kao politička alternativa hrvatskom vodstvu Herceg-Bosne (telefonski intervju s Ivom Komšićem, Sarajevo, 10. rujna 2009.).[5] Inicijativa je pokrenuta kao posljednji pokušaj da se zaštite hrvatske enklave u središnjoj Bosni od pada u ruke Bošnjaka i na taj način sačuva ono što je ostalo od multietničkog karaktera BiH.[6] Kako bi dobio da političko vodstvo Hrvatske, Hrvati Herceg-Bosne i Bošnjaci podrže prijedlog, američki posrednik Charles Radman primjenio je princip batine i mrkve na sve strane.[7] Prema američkom diplomatu O’Brienu, koji je bio uključen i u pregovore u Washingtonu i u Daytonu, u interesu Hrvatske je bilo da spriječi humanitarnu krizu u srednjoj Bosni, a i da izbjegne međunarodne sankcije za svoju vojnu ulogu u BiH (O’Brien 2005: 97).[8] Prema tome, uloga hrvatskog izaslanstva bila je nagovoriti vodstvo Hrvata Herceg-Bosne na prihvaćanje prijedloga (intervju s hrvatskim diplomatom koji je sudjelovao na razgovorima u Washingtonu 1994: Stockholm, 10. rujna 2010.). Prema Komšiću, koji je bio inicijator HNV-a, raspravljalo se o dvije upravne alternative: onoj u kojoj bi se uspostavila federalna BiH sastavljena od niza kantona, i dodatnoj opciji koja je predlagala konfederaciju dvije republike, od kojih se svaka sastoji od niza multietničkih kantona (Komšić 2006: 361).[9]Komšić tvrdi da je prvi model federacije potvrđen nakon što su Warren Christopher i ostali američki dužnosnici dali Bošnjacima i Hrvatima jamstva da bi se ovaj upravni dogovor na kraju proširio na područja u BiH pod kontrolom bosanskih Srba (Intervju s Komšićem, 23. rujna 2010.).

Prema O’Brienu, najveći dio Ustava Federacije BiH (FBiH) napisali su američki pravni stručnjaci projicirajući svoje vlastite ustavne i političke norme, a to je bio i rani pokušaj da se „stavi američki pečat“ na pregovore (O’Brien 2005: 98). Prema tome, nacrt ustava koji je dan strankama na razmatranje govorio je o podjeli vlasti između Hrvata i Bosanaca. Spominjanje Bosanaca u tekstu je promijenjeno u Bošnjaka nakon intervencije bošnjačkog lidera Izetbegovića. On je komentirao cijelu stvar rekavši: „Ako se govori o Hrvatima onda se vjerojatno govori i o Bošnjacima. Što znači riječ Bosanci? Što misle ovdje je Bošnjaci.“ (Transkript sastanka Predsjedništva BiH: 10. ožujka 1994.; 108). Srbi nisu bili spomenuti kao jedan od konstitutivnih naroda, budući da, prema Izetbegoviću, obični Bošnjaci vjerojatno ne bi prihvatili da Srbi dobiju trećinu vlasti u FBiH i pola BiH (Transkript sastanka Predsjedništva BiH, 22. lipnja 1994.: 153). Naposljetku, ustav bošnjačko-hrvatske Federacije donesen je u Washingtonu 18. ožujka 1994. (također je predviđao konfederaciju između Federacije BiH i Hrvatske).

Osnivanje Kontaktne skupine (KS), uključujući SAD, Rusiju, Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku, u svibnju 1994., bio je odraz povećane spremnosti velikih sila da između sebe dogovore rješenje problema u BiH. S tim ciljem, u lipnju 1994., Kontaktna je skupina predložila rješenje utemeljeno na teritorijalnoj podjeli BiH na dva entiteta, dajući 51 posto bošnjačko-hrvatskoj Federaciji i 49 posto bosanskohercegovačkim Srbima. Ipak, u ljeto 1995. američka je administracija odlučila jednostrano pokrenuti vlastiti mirovni napor paralelno s onim Kontaktne skupine. Postojala su najmanje dva strateška razloga za tu promjenu. Prvo, krajem 1994., predsjednik Clinton zalaže se za raspoređivanje 20.000 američkih vojnika za evakuaciju UNPROFOR-a (Zaštitne snage Ujedinjenih Naroda), ako ih situacija u BiH spriječi u obavljanju njihove misije (State Department 2003: 8)[10] Početkom 1995., kako se stanje pogoršalo, vjerojatnost da će SAD trebati iskrcati vojnike usred rata postala je neizbježna. U očima američke administracije, povlačenje snaga UNPROFOR-a značilo bi ukupno poniženje SAD-a i njenih saveznika u NATO-u (State Department 2003: 2). Drugo, prema Madeleine Albright, situacija u BiH škodila je američkoj vanjskoj i unutarnjoj politici jer je „američka nespremnost da nastoji riješiti vojnu krizu u srcu Europe dovela u opasnost naše vodstvo u svijetu nakon Hladnog rata“ (State Department 2003: 39).

U ovom kontekstu, proces formuliranja američkog rješenja za BiH nudi jedinstven uvid u diskurzivne i ideološke projekcije američkih normi za izgradnju nacije na periferiji globalnog poretka. U ranim fazama razvoja politike, tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) 24. lipnja 1995., savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake zatražio je od svog osoblja da ignoriraju konkretne probleme s kojima se susreću na terenu i umjesto toga da razmotre kakvu BiH bi oni željeli vidjeti na kraju procesa, a zatim da ga obavijeste koji su potrebni koraci kako bi se to i postiglo (State Department 2003: 12) Naizgled, kada kontekstualizira BiH u svojim raspravama, Clintonova administracija gleda Bosnu i Hercegovinu prvenstveno kao „Bosnu“, državu „Bosanaca“ koje se nerijetko poistovjećuje s „Muslimanima“.[11] Stoga, kada su u kolovozu 1995., i VNS i Albright pisali predsjedniku Clintonu podupirući američko odobravanje prijedloga teritorijalnih podjela Kontakne skupine (51-49%), oni inzistiraju na tome da bi se SAD trebala pobrinuti da 51 posto ide Muslimanima (State Department 2003: 38). Očito je da je SAD gledala na FBiH prvenstveno kao na „muslimanski“ entitet unatoč tome što su ga dijelili Bošnjaci i Hrvati. Na temelju ciljeva zacrtanih u radovima Albright i VNS-a, 7. kolovoza Clinton ponovno potvrđuje američku strategiju „opredjeljujući se za ujedinjenu Bosnu, i da, ako to nije bilo ostvarljivo za pregovaračkim stolom, ona [američka administracija] će biti voljna pomoći Bosancima u osvajanju njihova udjela na bojnom polju“ (State Department 2003: 40). Da američka administracija ima problema u kategorizaciji svojih prenesenih građanskih ekvivalenta u BiH očito je kad O’Brien, savjetnik Albrightove i Holbrookea, unatoč prethodnim terminološkim problemima tijekom pisanja Washingtonskog sporazuma, opisuje stranke u sukobu kao Hrvatsku, Jugoslaviju, bosanske Hrvate, bosanske Srbe, i Bošnjake, kao „skup različitih nacionalnosti i interesnih skupina“ (O’Brien 2005: 95).

U procesu razvoja svojih rješenja, američka administracija jasno je ignorirala da su u jugoslavenskom kontekstu narodi, a ne građani, ti koji su bili izvor političkog legitimiteta države. Umjesto toga, američki tvorci politike smislilli su svoju vlastitu viziju BiH, opisujući „naciju-državu Bosnu“ čiji legitimitet počiva na „Bosancima“ (s čime su očito prvenstveno mislili na bosanske Muslimane) (vidi pr. Holbrooke 1999: 34-35). Prateći ovu logiku, na Srbe i Hrvate u BiH, naizgled se gleda ili kao na etničke komponente „bosanske nacije“, ili, kao na etničke manjine čije domovine leže izvan BiH. To će igrati ključnu ulogu u strukturi i ishodu pregovora u Daytonu, kao i tijekom provedbe mirovnog sporazuma za BiH.

Američki plan proveden je u djelo nakon što su bosanskohercegovački Srbi nasilno preuzeli UN-om zaštićene Srebrenicu i Žepu u srpnju 1995., i naknadnih pokolja muške bošnjačke populacije. Ti događaji doživljeni su kao konačna i krajnja provokacija (State Department 2003: 24). Planu je pridonijela i zajednička ofenziva Hrvatske, bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka protiv hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba kao i američka bombardiranja položaja bosanskohercegovačkih Srba (Kostić 2009: 22). Dok su se vojne operacije odvijale, Richard Holbrooke uputio se u niz diplomatskih posjeta između Beograda, Sarajeva i Zagreba kako bi postigao prihvaćanje američkih načela mirovnog sporazuma (Holbrooke 1999: 103-131).

Načela su uključivala „sveobuhvatno mirovno rješenje u BiH i regiji; trostrano priznavanje između BiH, Hrvatske i Srbije; prekid vatre u BiH; prihvaćanje održivih graničnih rješenja; BiH treba ostati jedna država, ali sastavljena od dva vrlo autonomna entiteta (jedan većinski srpski i drugi većinski muslimansko-hrvatski); ublažavanje sankcija Srbiji; hrvatsko-srpski Sporazum o istočnoj Slavoniji; i sveobuhvatnu gospodarsku obnovu“ (State Department 2003: 43-44). Američka inicijativa, za razliku od one Kontaktne skupine, uključivala je razgovor isključivo s glavnim vođama Hrvata (Tuđman), Srba (Milošević) i Bošnjaka (Izetbegović), dok je iz razgovora isključivala bosanskohercegovačke Srbe i bosanskohercegovačke Hrvate. SAD je primjenila princip batine i mrkve na sve tri strane kako bi osigurala prihvaćanje svog prijedloga (vidi Kostić 2009: 23). Sve tri strane potpisale su Dogovorena temeljna načela u Ženevi 8. rujna 1995. Vrlo je znakovito američko razumijevanje naroda na temelju državljanstva kada, unutar američke administracije, neki dužnosnici opisuju sporazum kao službeno stvaranje dvonacionalne države BiH (State Department 2003: 98); odnosno RS nastanjene Srbima i Federacije BiH naseljene bosanskom nacijom.

 

Izgradnja BiH u Daytonu

Američko iskustvo izgradnje nacije i njezina projekcija na Balkanu nastavit će igrati značajnu ulogu tijekom pregovora koji su započeli u zračnoj bazi u Daytonu 1. studenoga. Projekcija američkih normi i vrijednosti će biti osobito jasna tijekom dijelova pregovora koji se bave oblikovanjem ustava, nacionalnim pravom veta te glede raspodjele političke moći u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini; budući da je američkim posrednicima bilo prirodno da su Bosanci ti koji trebaju imati najviše ovlasti, nacionalna prava veta trebala bi biti ograničena, a demokraciju bi trebalo obavljati po principu „pobjednik uzima sve“.

Bošnjački, hrvatski i srpski predsjednici stigli su s punim ovlastima da potpišu sporazum (Holbrooke 1999: 200). Bilo je prihvaćeno sudjelovanje izaslanstava bosanskohercegovačkih Srba, kao dio srpskog tima, i bosanskohercegovačkih Hrvata, kao dio tima BiH, ali blisko surađujući s hrvatskim izaslanstvima. Unatoč tome, niti jedno izaslanstvo nije imalo mnogo utjecaja tijekom samih pregovora (O’Brien 2005: 97).

Richard Holbrooke i njegov tim američkih stručnjaka iz State Departmenta vodili su pregovore. Američki pregovarač gledao je na Kontaktnu skupinu prvenstveno kao na smetnju (State Department 2003: 216). Prema tome, iako su Carl Bildt i ruski izaslanik Kontaktne skupine formalno supredsjedavali pregovorima, Holbrooke je zadržao diplomate KS-a na udaljenosti. U isto vrijeme, budući da se od Europljana očekivalo da pošalju vojnike i novac za veći dio gospodarske obnove, Amerikanci su pokušali održati privid europskog sudjelovanja (State Department 2003: 84). Mnogo veća briga za Holbrookea bio je odnos s američkom vojskom te Kongresom i Senatom pod nadzorom Republikanaca. Činjenica da je glavnina NATO-vih snaga za provedbu mira trebala doći iz SAD-a značilo je da su američki generali inzistirali na tome da oni odobre različite aspekte sporazuma (Kostić 2009: 25).

Američki pristup bio je najprije postići dogovor između Tuđmana i Miloševića o reintegraciji istočne Slavonije, koja je bila pod kontrolom Srba, u Hrvatsku, što je bilo presudno za osiguravanje Tuđmanove podrške za sporazum o BiH (State Department 2003: 184). Još hitnije je bilo revidirati Washingtonski sporazum kako bi se stvorila učinkovita Federacija BiH (State Department 2003: 186). Po pitanju FBiH, članovi bosanskohercegovačkih Hrvata iz delegacije BiH, koji su predstavljali značajno manji od dva naroda u entitetu, bili su nezadovoljni nedostatkom jamstava za sudjelovanje Hrvata u vladi, te su zatražili da se barem jedna pozicija na vrhu (predsjednik, premijer, ministar vanjskih poslova) da bosanskohercegovačkim Hrvatima (State Department 2003). Osim toga, istaknuto je Holbrookeu da treba imati na umu bosansku političku tradiciju pariteta i jednake zastupljenosti svih konstitutivnih naroda i zaštitu nacionalnih interesa svih strana (Komšić 2006: 397, 403). Holbrooke, kome se činilo prirodno da Bosanci kontroliraju sve ključne pozicije, tvrdio je da bi prijedlog bosanskohercegovačkih Hrvata doveo do podjele BiH te da bi političke stranke koje pobijede na izborima trebale formirati vladu (State Department 2003: 213; O’Brien, 2005: 105-106; Komšić 2006: 397). Kompromis je postignut na zajedničkom predsjedanju, što je omogućilo da Sporazum o Federaciji BiH bude potpisan 10. studenog.

Kako su pregovori napredovali, podjela između SAD-a i Europljana postala je vidljiva po pitanjima policije, Implementacijskih snaga (IFOR-a) i stvaranja pozicije visokog predstavnika koji bi upravljao provedbom sporazuma. Prema Bildtu, američka je vojska prigovorila ideji stvaranja Ureda visokog predstavnika jer su odbili da imaju Europljanina zaduženog za američku vojnu silu (Bildt 1997: 168, 201). Drugo, oni su prihvatili ideju da Ured visokog predstavnika (OHR) dobije formalni mandat od UN-a, ali su odbili da Vijeće sigurnosti UN-a imenuje visokog predstavnika (HR) (Bildt 1997: 199). Članovi Holbrookeovog tima pokušali su opravdati svoje ponašanje navodeći da je „UN umoran od Bosne“ i da su UN ili Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) „bili diskreditirani u očima Bosanaca“ (O’Brien 2005: 106). Kompromis je postignut stvaranjem savjetodavnog odbora između IFOR-a i OHR-a, pri čemu bi OHR ostao zadužen za cjelokupnu provedbu dok se IFOR bavio vojnim aspektima sporazuma (Bildt, 1997). Budući da se Sjedinjene Države i Europljani nisu mogli usuglasiti o veličini i nadležnostima policije, misija provjere i osposobljavanja lokalne policije dodijeljena je UN-u.

Kako su pregovori napredovali, Kontaktna skupina postala je sve više nezadovoljna svojim statusom. Oni su smatrali da su Amerikanci vrlo probošnjački (Bildt 1997: 208).[12] Također, Europljani su optužili Amerikance da žele biti zaslužni za uspjeh u BiH dok Europljanima ispostavljaju račun (Bildt 1997: 217). S druge strane, SAD je smatrao da su Kontaktna skupina i Europljani blagi prema Srbima i općenito da sabotiraju američki napor (State Department 2003: 216). Drugi problem, prema Bildtu, koji je koordinirao nastojanja unutar Kontaktne skupine, jest da su američki posrednici ignorirali njihov ustavni prijedlog, dok su i sami izrađivali neupućen i slabo istražen nacrt (Bildt 1997: 207). Usred glasina da će Europljani napustiti pregovore, američki se tim složio da ih se uključi u rad na izradi ustava. Europsko sudjelovanje dovelo je do velikih promjena u prijedlogu SAD-a (za više vidi Kostić 2009: 28-29). Prema Bildtu, pitanje prava veta kako bi se zaštitili nacionalni interesi svake skupine i karakter procesa donošenja odluka bile su posebno teške teme. Donošenje odluka običnom većinom glasova nije bilo izvodivo zbog rizika da bi najveća zajednica, Bošnjaci, isključila druga dva konstitutivna naroda i kršila njihove bitne nacionalne interese. Ipak, previše opsežna prava veta mogu se koristiti čak i na manjim pitanjima i tako paralizirati cjelokupni proces donošenja odluka. Bosanskohercegovački Hrvati i Srbi inzistirali su na širokom pravu veta, dok su predstavnici Bošnjaka bili protiv odredbe veta kao takve. Međutim, Bildt ističe da, budući Bošnjaci nisu predstavljali apsolutnu većinu u državi, nedostatak veta na zaštitu bitnih nacionalnih interesa također je mogao dovesti do hrvatsko-srpskog političkog saveza koji bi isključivao Bošnjake iz procesa donošenja odluka (Bildt 1997: 209). Kao kompromis, pravo je veta zadržano, ali Ustavni sud, sa snažnom i odlučujućom međunarodnom skupinom sudaca, bio bi konačni posrednik u odlučivanju jesu li u određeni problem uključeni bitni nacionalni interesi i je li veto primjenjiv. Što se tiče izbora, unatoč europskim prigovorima, američki posrednici inzistirali su da OESS bude zadužen za izbore umjesto UN-a i da američki predstavnik nadgleda izbore (Bildt 1997: 235).

Posljednji dani pregovora utrošeni su na pokušaje postizanja sporazuma oko teritorijalnih podjela i karte. Tijekom ovog dijela pregovora, sva tri predsjednika mijenjala su neka tradicionalna etnonacionalna područja za važna strateška područja. Kao što je priopćeno, ni Tuđman nije obavijestio bosanskohercegovačke Hrvate ni Milošević bosanskoehercegovačke Srbe o ustupcima napravljenima tijekom pregovora (Bildt 1997: 212). To je rezultiralo prosvjedima predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata i odbijanjem sporazuma od strane izaslanstva bosanskohercegovačkih Srba. Međutim, nakon opsežnoga američkog pritiska i niza preokreta u završnoj fazi pregovora, posebice glede budućeg statusa i pristupa riječnoj luci Brčko, Tuđman, Izetbegović i Milošević parafirali su sporazum 21. studenog 1995. O konačnom sadržaju ugovora izaslanstvo bosanskohercegovačkih Srba bilo je obaviješteno u posljednjem trenutku pa su ga odbili potpisati i sudjelovati u ceremoniji. U dogovoru s Holbrookeom, Milošević je faksom poslao njihov potpis desetak dana kasnije (US State Department: 1995: 251). Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.

 

Oslobađanje Bosanaca: od Daytona do Europe preko Washingtona

Faza provedbe Daytonskoga mirovnog sporazuma (DPA) je u većini slučajeva bila pod utjecajem neprekidne američke promocije svojih liberalnih normi i njezinog programa izgradnje građanske nacije. Međutim, američke strategije postizanja cilja izgradnje bosanske nacije prebacile su se s prvotnog oslanjanja na regionalne moćnike, Tuđmana i Miloševića, na naknadna izravna, ali i prikrivena, pravna i politička upletanja u BiH kako bi se ustavno oslabila i eliminirala prava tri konstitutivna naroda, djelujući kroz OHR, stvarajući državni identitet BiH i promičući političke, ekonomske i obrazovne politike u ime oslobađanja Bosanaca.

S obzirom na američka uvjerenja o univerzalnosti vlastitog iskustva i normi, ne čudi kada u procesu opisivanja DPA, američki graditelji nacije koristite dihotomnu analogiju nazadnih i naprednih odredbi (O’Brien 2005: 90). U tom kontekstu, na sve aspekte sporazuma koji se odnose na prava konstitutivnih naroda koji proizlaze iz političke kulture i povijesti Bosne i Hercegovine (Aneks 4) gleda se kao na nazadne i protivne međunarodnim normama (O’Brien 2005; Nystuen 2005: 239). U isto vrijeme, dijelovi sporazuma koji se odnose na američke liberalne norme ljudskih prava, tržišno gospodarstvo i demokraciju (Aneks 3, 6 i 7) označeni su kao napredni zbog svojih modernizirajućih i prosvjetljujućih funkcija. Drugim riječima, ugradnja američkih liberalnih normi u DPA, i Balkan općenito, pokazuju mnoge karakteristike mission civilisatrice (civilizirajuće misije) budući da je proglašena svrha bila „protegnuti šire europsko susjedstvo na ove (Balkanske) države koje su već stoljećima odijeljene od glavnih europskih tokova od strane carstva i socijalizma“ (O’Brien 2005: 103). Prema O’Brienovim riječima to će biti moguće samo ako je rezultat posrednikovog rada bio „poredak društva koji slijedi liberalne norme demokracije, slobodne tržišne ekonomije i ljudskih prava“ (O’Brien 2005: 103).

Ključni problemi za predstavnike američkog liberalnog poretka nalaze se u Aneksu 4 DPA (Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine). U skladu s političkom tradicijom BiH, ovaj dio definira konstitutivne narode – Bošnjake, Hrvate i Srbe – kao izvor političkog legitimiteta države. Također, ističe sveobuhvatnu institucionalnu ravnotežu snaga među njima (Preambula Aneksa 4: Ustav Bosne i Hercegovine). Ustav osigurava osnovu za stvaranje državnih institucija kao što su Predsjedništvo, Dom naroda, Zastupnički dom, Ustavni sud i Vijeće ministara (članci III, IV i V). Sastav i odabir osoblja svih institucija temelji se na formuli „dva entiteta, tri konstitutivna naroda”. Unatoč činjenici da su tri naroda tradicionalno izvor političkog legitimiteta BiH, američki i europski odvjetnici koji su radili na DPA ustavu promatraju odredbe koje se odnose na konstitutivne narode kao rezultat rata i pregovora među nacionalistima te kao prepreku da „Bosanci odlučuju o vlastitoj budućnosti” (O’Brien 2005: 108). Prema tome, smatralo se da su konstitutivni narodi ništa drugo nego etničke skupine čija su konstitutivna prava bila privremena, a budući da su u suprotnosti s međunarodnim normama o ljudskim pravima, takve odredbe trebalo je ukloniti kako je sporazum „evoluirao“ (Nystuen 2005: 239-251; O’Brien 2005: 108-109).

Kako bi se postigla ova evolucija Daytonskog mirovnog sporazuma, američki pregovarači su ugradili tri instrumenta u Sporazum: demokratske izbore, pravosuđe i međunarodne provedbene mehanizme (O’Brien 2005: 106). Prvi je uključivao OESS-ovu kontrolu izbora pod američkim vodstvom te Komisiju privremenog biračkog tijela u cilju promicanja umjerenijih ishoda. Ustavni sud bio je drugi mehanizam. Od svojih devet članova, dva suca imenuje Skupština RS, dok četiri suca, dva Hrvata i dva Bošnjaka imenuje Predstavnički dom FBiH. Preostala tri suca bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava (Aneks 4, Članak VI (a)). Budući da se sudske odluke donose natpolovičnom većinom, međunarodni suci igraju ključnu ulogu u pomicanju s mrtve točke kod donošenja odluka u vezi s izmjenama ustava Daytonskoga mirovnog sporazuma. Treći je mehanizam ugrađen u Aneks 10 i propisuje stvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR-a) kako bi pomogao civilnim aspektima provedbe te predstavlja polaznu točku za eventualno proširenje vanjske kontrole nad BiH.

Nakon potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma u studenom 1995. godine, europski članovi Kontaktne skupine zabrinuli su se zbog nedostatka političkog legitimiteta OHR-a, s obzirom na američko protivljenje bilo kakvom značajnom uključivanju UN-a (Chandler 2005). Rješenje je pronađeno u ad hoc stvaranju Vijeća za provedbu mira (PIC) na provedbenoj konferenciji održanoj u Londonu, 8. i 9. prosinca 1995. PIC je sastavljen od svih država i organizacija koje sudjeluju na konferenciji i koje će uključivati ulogu i ovlasti MKBJ (PIC 1995, par. 21). Vijeće za provedbu mira u početku je bilo zamišljeno kao političko tijelo koje će predstavljati temelj za financijsku potporu i koordinaciju provedbe, te će također omogućiti Europljanima da imaju neki utjecaj na američko vođenje BiH (Chandler 2005: 338). Iz američke perspektive, donošenje odluka od strane Vijeća za provedbu mira (PIC) u velikoj je mjeri bilo ograničeno od strane donatorskih pregovora čime je postalo neučinkovito u „suočavanju s nacionalistima“ u BiH (O’Brien 2005: 107; Daalder 2000).

Stoga, tijekom iduće dvije godine američka će se strategija oslanjati na regionalne moćnike, Tuđmana i Miloševića, kako bi olakšali provedbu (O’Brien 2005: 102; Daalder 2000: 181). Međutim, dodjeljivanjem Miloševiću ključne uloge u provedbi, američka administracija ograničila se u vezi demokratizacije Srbije i po pitanju administrativnog statusa Kosova i Crne Gore (Daalder 2000: 181). Zbog toga je krajem 1997. godine donesena odluka da se uklone Tuđman i Milošević iz provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma (O’Brien 2005: 102). Umjesto toga SAD je intenzivirala svoj angažman u BiH kako bi popunila stvoreni vakuum moći i kako bi se izravno bavila političkim elitama u BiH. S tim ciljem, državna tajnica Madeleine Albright odlučila je „popraviti Ured visokog predstavnika” mijenjujući ograničenu vlast koja mu je izvorno dana ovlastima širokog raspona kako bi nametao i poništavao zakone, izmijenjivao dijelove Ustava, nametao institucionalne reforme i uklanjao dužnosnike koji su ometali DPA (O’Brien 2005: 107).[13]

Ipak, ustrojstvo Vijeća za provedbu mira (PIC) u cjelini upitne je zakonitosti budući da je osnovano nakon što je sporazum potpisan i stupio na snagu (Chandler 2005: 338; Nystuen 2005: 245-246). Osim pitanja njegove zakonitosti, namjeravana funkcija PIC-a nije bila dodijeliti dodatne ovlasti Visokom predstavniku (Nystuen 2005: 245-246). Ipak, od uvođenja bonskih ovlasti, visoki predstavnici nametnuli su nekih 750 odluka koje se odnose na, primjerice, dizajn državnih simbola, valutu, i državnu himnu (Hayden 1999: 137). Popis ostalih odluka uključuje veliki niz pitanja koja se bave politikom, vladom, pravnim sustavom, upravom, obrazovanjem, izborima, ekonomijom, oporezivanjem, pravima vlasništva, imenima javnih mjesta i državljanstvom u BiH.[14]

Međutim, prema O’Brienu, promjena vlasti u Zagrebu 2000. i slabljenje Miloševića nakon rata na Kosovu, omogućilo je „koordiniranu i smislenu kampanju protiv nacionalista u BiH“ (O’Brien 2005: 107-108). Nema sumnje da je američka administracija kontrolirala proces u BiH. Prema visokom predstavniku Wolfgangu Petritschu, američke su diplomate, skupa s britanskim, bili pokretači političkih promjena prije i poslije općih izbora u 2000. godini (Kostić, 2014).

Kampanja je olakšana od strane Ustavnog suda, koji je u svojim presudama u 2000. godini, uz pomoć svojih međunarodnih članova, prihvatio pojam funkcionalne dvojnosti s OHR-om(Ustavni sud U 9/00). Prema presudi, jedan pravni sustav proizlazi iz Ustava BiH, a drugi proizlazi iz autoriteta međunarodne zajednice nad BiH. Drugim riječima, kada OHR – uporabom svojih bonskih ovlasti – intervenira u pravnom poretku BiH, on zamjenjuje državna tijela. Međutim, budući da mandat visokog predstavnika nije osiguran u Ustavu BiH, sud nema nadležnost za procjenu zakonodavnih aktivnosti visokog predstavnika (Nystuen 2005: 246- 247).

Prema tome, kada je mjesec dana prije općih izbora 2000. godine, pod vodstvom SAD-a OESS promijenio izborna pravila o tome kako će zastupnici biti birani u Domu naroda FBiH iz kantonalnih skupština (Ustav FBiH, IV čl. 8), stranke bosanskohercegovačkih Hrvata podnijele su tužbu Ustavnom sudu. Novi složeni postupak dao je demografski dominantnim Bošnjacima priliku da utječu na izbor hrvatskih predstavnika u Domu naroda FBiH. Ovo je u osnovi značilo da je odluka OESS-a utjecala na zastupljenost i zaštitu vitalnih interesa hrvatskog konstitutivnog naroda u Federaciji BiH (Aneks 4, čl. 4, 1). Ustavni je sud, glasovima bošnjačkih i međunarodnih sudaca, odbio zahtjev bosanskohercegovačkih Hrvata za procjenu zakonitosti djelovanja OESS-a. Čak i ako je radnja značila promjenu dijela ustava FBiH i između ostalog ustava DPA, sud je inzistirao na svom nedostatku nadležnosti po tom pitanju budući da je izmjena bila napravljena od strane tijela izvan ustava BiH (Ustavni sud U-40 / 00).

Ovakvo ponašanje izazvalo je prosvjede među Hrvatima, i Hrvatski narodni sabor proglasio je privremenu samoupravu u ožujku 2001.[15] Kako bi prekinuo samoproglašenu autonomiju, OHR je naredio SFOR-u da izvrši raciju na ključnu komercijalnu banku Hercegovačka banka u hrvatskom dijelu BiH i postavi međunarodnog privremenog upravitelja. Nakon šest godina revizije nisu pronađene nezakonitosti, banka je vraćena Federaciji BiH i na kraju otišla u stečaj. Međutim, nakon gubitka svog financijskog oslonca, HDZ ukinuo je Hrvatski narodni sabor i vratio se državnim institucijama. Međutim, promjene u Domu naroda FBiH, dok su drastično smanjivale položaj Hrvata, otvorile su i put za nametanje niza zakona i, u političkom smislu, pretvorile FBiH u uglavnom bošnjački kontroliran entitet.

Zbog toga, sa funkcionalnom pravnom dvojnosti na snazi, visoki je predstavnik mogao progurati Zakon o državnoj obrani, što je rezultiralo stvaranjem zajedničkog vojnog zapovjedništva i državne vojske, i proglašavati zakone o neizravnom oporezivanju i nadzoru granice. Ipak, nakon izbora 2006. godine nisu napravljene nikakve dodatne promjene, budući da su se vodeće stranke bosanskohercegovačkih Srba protivile bilo kakvim daljnjim izmjenama Daytonskog mirovnog sporazuma, a čak su i zaprijetile da će raspisati referendum ako se više promjena bude nametnulo jednostrano (Kostić 2009: 20).

Od tada, bilo je najmanje tri napora pod vodstvom SAD-a kako bi prisilili bošnjačke, hrvatske i srpske političke vođe da prihvate sveobuhvatne ustavne reforme (Kostić 2009). U isto vrijeme, iako je zadužena za mnoge praktične aspekte BiH pokusa, EU ostaje podijeljena po pitanju budućnosti i ustroja Bosne i Hercegovine. U svjetlu nemoći Europske unije, američki diplomati i učenjaci, očito inspirirani američkim iskustvom izgradnje nacije i vjerom u svoja vlastita načela modernizacije, ostaju ustrajni na nužnosti promocije „evolucije odozgo prema dolje“ Daytonskog mirovnog sporazuma predvođene SAD-om budući da „Bosanac ne može preuzeti odgovornost … unutar institucionalne strukture koja se temelji na etničkoj pripadnosti,“ koja nagrađuje one Bosance koji „daju prioritet svom srpskom, hrvatskom ili bošnjačkom identitetu“ (McMahone i Wester 2009: 83; Serwer 2010).

 

Zaključak

Unatoč nedostižnim obećanjima članstva u europskoj obitelji, politika i društvo Bosne i Hercegovine i dalje su oblikovani prvenstveno američkim razumijevanjem o tome kako se narodi formiraju i društva razvijaju. Vjera u univerzalnost i pravednost vlastitog iskustva i dalje američke komentatore čini slijepima u odnosu na alternativne povijesne putanje i alternativna iskustva osnivanja nacija i država. Nepriznavanjem posljedica projektiranja jedinstvenog američkog iskustva izgradnje nacije na vrlo različite povijesne, političke i kulturne sredine, kao što je ona u BiH, američki komentatori gledaju na otpor njihovim projekcijama kao na zaostale elemente na periferiji koji se opiru prosvjetljenju i modernizaciji. Prema tome, korištenje izvanrednih ovlasti zamišljeno je kao moralno opravdano u takvim sredinama. No primjenjivanje izvanrednih ovlasti, kako bi zaobišli pravila i sporazume u ime mira i osnaživanja, umotano je u tehničke i birokratske oblike isporuke, koji, kao takvi, imaju za svrhu da u očima promatrača aboliraju izvršitelje od odgovornosti. Kao što je vidljivo iz slučaja BiH, izvršitelji se nalaze u stanju poricanja ne samo vlastite odgovornosti za vršenje vlasti, nego isto tako svojih stvarnih namjera – stvaranje političkih zajednica koje se temelje na vlastitoj slici kao normativnoj osnovi za daljnju projekciju vlastite moći. Zbog toga, mučeći se kako bi uklonili tri naroda kao izvore državnog legitimiteta u BiH te mijenjajući ih sa zamišljenim idiličnim političkim subjektom, u čije se ime vrši vanjska intervencija, SAD isisava domaći legitimitet i sudjelovanje iz institucija i procesa u BiH. Danas, jedno i pol desetljeće od početka američke umiješanosti, BiH je i dalje slučaj slabe države podržane samo od dijelova bošnjačkog naroda, dok većina Hrvata i Srba ostaju indiferentnima i nelojalnima prema državi.[16] Prema većini političara u BiH raznih etničkih i ideoloških boja, izgradnja nacije izvana kontraproduktivna je budući da pogoduje uglavnom najvećem od tri naroda u BiH dok neprestano radikalizira relativno manje srpske i hrvatske narode (Kostić 2007: 218). Pretjerani determinizam u vlastitim predviđanjima potrebno je izbjeći, no, s obzirom na dosadašnje rezultate američke izgradnje nacije u poslijeratnim društvima, BiH će, nažalost, vjerojatno još dugo ostati nemirna zemlja na Balkanu, razapeta između izvanrednih ovlasti, prekršenih obećanja i utopijskih snova o naciji.

[spacer style=”1″ icon=”none”] 

Bibliografija

Ashdown, P. (2003) Broken Communities, Shattered Lives: Winning the Savage War of Peace, Sarajevo: Office of High Representative.

BHHRG (2001) Bosnian Herzegovina 2001: The International Community and the Bosnian Croats, Oxford: British Helsinki Human Rights Group.

Bildt, C. (1997) Uppdrag fred, Stockholm: Norstedts.

Bose, S. (2002) Bosnia after Dayton: Nationalist Partition and International Intervention, New York: Oxford University Press.

Bougarel, X. (1996) ‘Bosnia and Herzegovina – State and Communitarianism’ in Dyker, V. (ed.) Yugoslavia and After – A Study in Fragmentation, Despair and Rebirth, London and New York: Longman.

Burg, S. and Shoup, P. (1999) The War in Bosnia and Herzegovina, New York and London: M.E. Sharpe.

Chandler, D. (2000) Bosnia: Faking Democracy After Dayton, London and Sterling-Virginia: Pluto Press.

____(2005) ‘From Dayton to Europe’, International Peacekeeping 12: 336–49.

____(2006) Empire in Denial – The Politics of Statebuilding, London and Ann Arbor: Pluto Press.

Cousens, E.M. (2001) ‘From Missed Opportunities to Overcompensation: Implement- ing the Dayton Agreement in Bosnia’ in Stedman J.S, Rothchild D., and Cousens E.M., Ending Civil Wars – The Implementation of Peace Agreements, Boulder, CO and London: Lynne Rienner Publishers.

Cousens, E.M. and Carter, C. K. (2001) Towards Peace in Bosnia: Implementing the Dayton Accords, London, Lynne Rienner Publishers.

Daalder, I. H. (2000) Getting to Dayton: The Making of America’s Bosnian Policy, Washington: Brookings Institute Press.

Daalder, I. H. and O’Hanlon, M. E. (2000) Winning Ugly: NATO’s War to Save Kosovo, Washington: The Brookings Institution Press.

Dempsey, G.T.F. and Fontaine, R.W. (2001) Fool’s Errands: America’s Recent Encounters with Nation Building, Washington: Cato Institute.

Deutsch, K. (1966) Nationalism and Social Communication: An Inquiry into the Foundations of Nationality, Cambridge, MA: MIT Press.

Dulic ́, T. (2005) Utopias of Nation – Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941–42, Uppsala: Uppsala University.

Dyker, D.A. and Vejvoda, I. (ed.) (1996) Yugoslavia and After – A Study in Fragmentation, Despair and Rebirth, London and New York: Longman.

Fearon, J. and Laitin, D. (2004) ‘Neotrusteeship and the Problem of Weak States’,International Security 28:4: 5–43.

Eriksson, M., & Kostić, R. (2013). Mediation and Liberal Peacebuilding: Peace From the Ashes of War? London and New York: Routledge.

Fukuyama, F. (2006) Nation-Building – Beyond Afghanistan and Iraq, Baltimore: The John Hopkins University Press.

Haller, G. (2002) Granice solidarnosti – Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom i religijom, Sarajevo: Buybook.

Hayden, R. (1999b) Blueprints for a House Divided: The Constitutional Logic of the Yugoslav Conflicts, Ann Arbour: The University of Michigan Press.

Holbrooke, R. (1999) To End A War, New York: The Modern Library.

Hroch, M. (1993) ‘From National Movement to the Fully-formed Nation – the Nation-Building Process in Europe’, New Left Review 198: 3–20.

Ikenberry, J.G. (2006) Liberal Order and Imperial Ambition – Essay on American Power and World Politics, Cambridge and Malden: Polity.

Kasapovic ́, M. (2005) Bosnia i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država,Zagreb: Politička kultura.

Knaus, G. (2003) ‘Lessons from Bosnia and Herzegovina – Travails of the European Raj’, Journal of Democracy 14: 60–73.

Komšić, I. (2006) Preživljena zemlja-tko je, kada i gdje dijelio BiH, Zagreb: Prometej.

Kostić, R. (2007) Ambivalent Peace: International Peacebuilding, Threatened Groups and Reconciliation in Bosnia and Herzegovina, Uppsala: Uppsala University Svensson, I

____(2007a) ‘Bias, Bargaining, and Peace Brokers: How Rebels Commit to Peace’, Journal of Peace Research 44:2: 177–94.

____(2007b) ‘Mediation with Muscles or Minds? Exploring Power Mediators and Pure Mediators in Civil Wars’, International Negotiation 12:2: 229–48.

____(2008) ‘Nation-building as an Instrument of Peace? Exploring Local Attitudes towards International Nation-building and Reconciliation in Bosnia and Herzegovina’, Civil Wars 10: 4: 384–412.

____(2009) Reconciling the Past and the Present – Evaluating Dayton Peace Accords 1995, Uppsala: Uppsala Department of Peace and Conflict Research.

____(2014). Transnational Think Tanks: foot soldiers in the battlefield of ideas? Examining the role of the ICG in Bosnia-Herzegovina, 2000-2001. Third World Quarterly. Vol. 35, No.4, 634-651.

Krasner, S.D. (2004) ‘Sharing Sovereignity: New Institutions for Collapsed and Failing States’, International Security 29: 85–120.

North, D.C. (1990) Institutions, Institutional Change and Economic Perspective, Cambridge: Cambridge University Press.

Magnusson, K. (1999a) ‘Bosnia and Herzegovina’, in Westerlund, D. and Svanberg, I.

(eds) Islam Outside the Arab World, Richmond: Curzon Press

McMahone, P.C. and Wester, P. (2009) ‘The Death of Dayton’, Foreign Affairs 88: 69–83.

Nystuen, G. (2005) Achieving Peace or Protecting Human Rights? Conflict Between Norms Regarding Ethnic Discrimination in the Dayton Peace Agreement, Leiden: Matinus Nijhoff Publishers.

O’Brien, J.C. (2005) ‘The Dayton Agreement in Bosnia: Durable Cease-Fire, Permanent Negotiations’, in Zartman, W. and Kremenyuk, V (eds) Peace versus Justice: Negotiationg Forward- and Backward-looking Outcomes, Oxford: Rowman & Littlefield Publishers.

Paris, R. (2004) At War’s End: Building Peace After Civil Conflict, New York: Cambridge University Press.

Pehar, D. (2014), ‘Why has Bonn-powered High Representative never been a sign of progress for Bosnia-Herzegovina: four reflections,’ http://www.en.idpi.ba/high-representative/ (stranica posjećena 3. prosinac 2014); ili http://www.transconflict.com/2014/10/four-reflections-high-representative-bosnia-herzegovina-710/ (u dva dijela: 7 i 8. listopad 2014; stranica posjećena 3. prosinac 2014)

PIC (1995) ‘Proceedings of the Meeting of the Peace Implementation Council’, 8–9 December, London.

Quinn, A and Cox, M. (2009) ‘For Better, for Worse: How America’s Foreign Policy became Wedded to Liberal Universalism’ in MacGinty and Oliver R. (eds) The Liberal Peace and Post-War Reconstruction – Myth or Reality? London and New York: Routledge.

Rivkin, A. (1969) Nation-Building in Africa: Problems and Prospects, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press.

Serwer, D. (2010) Fullfiling the Promise of Peace: Human Rights, Peace and Reconciliation in Northern Ireland and Bosnia, paper before the House Committee on Foreign Affairs, Washington, D.C.

Šimic, T (ed.) (2007) ‘Transcripts of the BiH Presidency Meetings’ in National Security and the Future 4:8.

US State Department (2003) The Road to Dayton – U.S. Diplomacy and the Bosnian Peace Process May–December 1995, Washington, DC: US State Department.

Volker, K.D. (2010) ‘Fulfiling the Promise of Peace: Human Rights, Peace and Reconciliation in Northern Ireland and Bosnia’, Washington, DC: Committe on Foreign Affairs, U.S. House of Representatives

Wolfrum, R. (2005) ‘International Admnistration in Post-Conflict Situations by the United Nations and Other International Actors’, Max Planck Yearbook of United Nations.

Zartman, I.W. and Kremenyuk, V. (eds) (2005) Peace Versus Justice: Negotiating Forward- and Backward-looking Outcomes, Victor Lanham, MD : Rowman & Littlefield.

[spacer style=”1″ icon=”none”]

 

Bilješke

[1] Za razliku od zajednica građana (građanskih nacija) u kojima nacija odgovara području države, na etničku naciju se gleda kao na zajednicu kulture u kojoj nacija može biti i veća i manja od države u kojoj ona prebiva.

[2] Bosanski Muslimani službeno su priznati kao narod pod imenom Muslimani jugoslavenskim popisom iz 1971. godine.

[3] SDS je pozvala sve Srbe na bojkot referenduma i organizirala je alternativni referendum za odcjepljenje od BiH.

[4] Izaslanici UN-a i EZ-a imenovani su u okviru MKBJ. MKBJ je formirana 1991. godine kako bi se pružio trajni forum za dogovaranje sveobuhvatnog političkog rješenja za probleme u bivšoj Jugoslaviji.

[5] Komšić, jedan od organizatora HNV-a, također je bio član ratnog predsjedništva BiH, kao i član tima BiH Vlade u Washingtonu i Daytonu (Vidi također Komšić 2006: 346).

[6] Budući da je krajem 1993. bošnjačko rukovodstvo, shvativši da je vojska bosanskih Srba bila prejaka, pojačalo vojne operacije protiv Hrvata u središnjoj Bosni, u nadi da će poraziti HVO i ojačati svoju vlastitu poziciju prije postizanja sporazuma sa Srbima (Komšić 2006: 239).

[7] S jedne strane, postojala je prijetnja od međunarodnih sankcija protiv Hrvatske zbog njezinih vojnih angažmana u BiH. S druge strane, u zamjenu za potporu novom saveznom aranžmanu i osiguravajući sudjelovanje HDZ-a BiH i HVO-a, Hrvatskoj je bila obećana američka podrška za njenu teritorijalnu cjelovitost; pristup međunarodnom kreditu za obnovu; članstvo u Partnerstvu za mir NATO-a; i mjesto u Vijeću Europe (Burg and Shoup 1999: 292). Vladi u Sarajevu pod vodstvom Bošnjaka zaprijećeno je da će biti javno odgovorna za neuspjeh mirovnih napora što bi rezultiralo povlačenjem vanjske diplomatske i političke podrške za njihove ratne napore (Transkript sastanka Predsjedništva BiH 14. siječnja 1994.).

[8] Odvjetnik James (Jim) C. O’Brien, izvorno dio Washingtonskog ureda Madeleine Albright, radio je u State Departmentu, gdje je služio kao poseban predsjednički izaslanik za Balkan. Sudjelovao je u svim većim pregovorima od 1994. do 2001., i igrao je ulogu u pisanju zakonskih aspekata mirovnih sporazuma iz Washingtona i Daytona.

[9] Plan je također predviđao moguće stvaranje konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske, ali ovaj dio sporazuma nikada nije proveden.

[10] Pod Op-planom 40104 raspoređivanje američkih vojnika bilo je automatsko.

[11] Imajte na umu da su od Drugog bošnjačkog kongresa u rujnu 1993. bosanski Muslimani službeno sami sebe definirali kao Bošnjake u smislu njihove nacionalne pripadnosti.

[12] U ovom kontekstu, među ostalima, Bildt upućuje na dolazak Richarda Perle, dužnosnika Odjela obrane u Reganovoj administraciji s vezama s republikancima u Kongresu, kao savjetnika u bosanskom timu (Bildt 1997: 203).

[13] Službena odluka donesena je na sastanku u Bonnu u prosincu 1997. godine.

[14] Za listu svih odluka vidi www.ohr.int/decisions.

[15] 70 posto Hrvata glasovalo je za potporu Saboru, dok su OHR i OESS proglasili rezultate referenduma protuzakonitima (vidi BHHRG, Bosna i Hercegovina 2001: Međunarodna zajednica i bosanski Hrvati, Oxford: Britanska Helsinška grupa za ljudska prava, 2001: 6).

[16] Podaci prikupljeni na desetu obljetnicu potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pokazuju da se samo nekolicina ispitanika u BiH identificira kao Bosanci, što ne iznenađuje. U isto vrijeme, samo su Bošnjaci bili ti koji su se u većini poistovjećivali s izvana stvorenim državnim simbolima ili slavili Dan neovisnosti (Kostić 2008; Kostić 2007). Osam godina kasnije, 2013., stvari ostaju nepromijenjene; 63 posto Bošnjaka „osjeća se slavljenički raspoloženo i ponosno“ na Dan neovisnosti, dok 81 posto Hrvata i 83 posto Srba „ne osjeća ništa, to je dan kao i svaki drugi”. Na sličan način, 76 posto Bošnjaka „osjeća se ponosno i voli zastavu BiH”, 40 posto Hrvata „osjeća se ponosno i voli zastavu BiH“ dok je 31 posto Hrvata „prihvaća samo zajedno sa zastavom vlastitog naroda”, dok je 25 posto „odbacuje kao strani proizvod.“ Konačno, 65 posto Srba „odbacuje zastavu BiH kao strani proizvod”, dok je 24 posto “prihvaća samo zajedno sa zastavom vlastitog naroda” (Istraživanje na stratificiranom uzorku od 1500 intervjua koje je vodio autor u suradnji s IPSOS PULS-om u siječnju 2013. godine).

About Author

Roland Kostić

Roland Kostić

(Zenica, 1975.). Doktorirao iz oblasti istraživanja mira i konflikta pri Sveučilištu Uppsala, Švedska, 2007. Trenutačno je zaposlen kao direktor za istraživanja na Hugo Valentin Centru na istome sveučilištu. U središtu su njegovih istraživanja mirovni procesi, izgradnja mira i tranzicijska pravda. Recentne publikacije uključuju knjigu (u suradnji s Mikaelom Erikssonom, ur.) "Mediations and Liberal Peacebuilding – Peace from the Ashes of War?" (Routledge, 2013.) te ogled "Transnational think-tanks: foot soldiers in the battlefield of ideas?Examining the role of the ICG in Bosnia and Herzegovina, 2000–01" (Third World Quarterly, 2014.).

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja