IDPI

Politikantstvo i manipulacije umjesto argumenata i dijaloga: DPC-ova reakcija na analizu IST-a

Politikantstvo i manipulacije umjesto argumenata i dijaloga: DPC-ova reakcija na analizu IST-a

Politikantstvo i manipulacije umjesto argumenata i dijaloga: DPC-ova reakcija na analizu IST-a
studeni 20
10:34 2017

Nakon što je američki Institut za stabilizaciju i tranziciju (IST) 16. listopada 2017. objavio analizu „Bosna i Hercegovina: propala država u srcu Europe“ s popratnim policy prijedlozima o stanju u Bosni i Hercegovini (BiH), umjesto argumentirane javne i akademske rasprave, uslijedile su neprimjereno žestoke reakcije i napadi na analizu, institut i članove istog. Osim toga, politički komentatori i dio akademske zajednice neargumentiranim, vrlo često ad hominem, napadima nastoje umanjiti rezultate i vrijednost analize.

 

BiH –  „propadajuća država“

Jedan od ključnih koncepata analize IST-a jest „propala država“ (failed state), koju su autori aplicirali na slučaj BiH. Koncept „propale države“ nije izmišljen, nego postoji od kad su teoretičari definirali pojam države. U suvremenoj politologiji i literaturi međunarodnih odnosa taj se koncept široko rabi, a često je istoznačan s pojmovima fragile i collapsed state. Primjerice, Istraživački centar za krizne države na London School of Economics (LSE) definira „propalu državu“ kao onu „koja više ne može obavljati osnovnu sigurnost, razvojne funkcije i koja nema učinkovitu kontrolu nad svojim teritorijem i granicama. Neuspjela je država koja više ne može reproducirati uvjete za svoje postojanje“.

Nadalje, osim siromaštva, slabih institucija, nefunkcionalnog socijalnog aparata, dugoročne nestabilnosti, u definicijama koje nude pojedini istraživači s Georgetown University nailazimo i na podatak kako su „propale države prepoznate i po plodnom tlu za ekstremizam i organizirane terorističke skupine“. Povrh toga, konstantna prisutnost međunarodne zajednice koja „favorizira različite političke stranke, jača ustavne i legalne norme te dobru vladavinu, gradi neovisno i efikasno pravosuđe (…)“ također spadaju među definicijama propalih država.

Štoviše, istraživački su razvili kvantitativne indekse prema kojima se klasificiraju propale države. Primjerice, među takvim indeksima spada Fragile States Index. Osim njega, redovna izvješća podnose i ugledni Freedom House Index, Human Development Index, itd. Uzmu li se u obzir rezultati spomenutih indeksa, BiH je od 2013. godine uvrštena na popisu OECD-a najfragilnijih odnosno propalih država. Prema Fragile States Index BiH 2015. imala je najgori rezultat među europskim zemljama, smjestivši se na 79. mjestu ljestvice najnefunkcionalnijih država na svijetu, između Turkmenistana i Azerbajdžana te iza Ukrajine (84.) i Moldavije (96.) Također, i ugledni analitičari potvrđuju kako je BiH „propala država“.

Stoga, analitičke i politikantske reakcije na naslov odnosno tezu o BiH kao propaloj državi su neumjesne. Bazirajući se na definicije i indekse vidljivo je kako već nekoliko godina BiH spada među europske države s najgorim performansom te ispunjava kriterije propalih država. To je potvrđeno i u analizi IST-a koja je svoju tezu argumentirala dokazavši (1) neuspjeh u izgradnji trajne stabilnosti i mira, što zemlju vodi „doslovce u sporu smrt“ zbog beskonačnih etničkih političkih napetosti, (2) višegodišnji neuspjeh reformskih pokušaja, te (3) postojanje plodnog tla za ekstremističke politike i terorizam.

Stoga, sasvim je izvjesno kako je BiH po prethodno navedenim značajkama „propadajuća država“. Ukoliko ne dođe do ozbiljnog zaokreta i promjene smjera glavnih društvenih i političkih procesa, samo je pitanje vremena kada će od „propadajuće“ postati „propala država“.

 

Tendencioznost i manipulacije DPC-a

Izuzevši reakcije političara i pojedinih analitičara, tek je Vijeće za politiku demokratizacije (DPC) sa sjedištem u Berlinu oglasilo se 27. listopada blogom „Čuvajte se nepoznatih ‘stručnjaka’ koji nude ‘rješenja’ za BiH“. Kako navode, svrha bloga je demistificirati IST-ovu analizu koja se temelji na „dvije već uobičajene tvrdnje, ali i na jednom fatalnom zahtjevu“.

DPC primjećuje kako članovi IST-a nemaju nikakva znanja o Balkanu te da je institut kreiran u službi „traženja ugovora s vladom“. Međutim, ova konstatacija je netočna. Neki od članova IST-a ne samo da su temeljili vlastiti akademski rad na njemu, nego su i sudjelovali na Balkanu kroz rad u različitim institucijama međunarodne zajednice, američke vlade i nevladinim organizacijama. Uz malo truda „istraživački novinari“ i DPC mogli su doći do tog podatka koji se nalazi na stranicama IST-a, ali zbog neprofesionalnosti, te očite političke i ideološke pristranosti to nisu učinili.

Nadalje, DPC navodi kako analiza promiče treći entitet koji bi zaštitio „hrvatska prava“, iako IST u nijednom trenutku nije spomenuo taj pojam. Uz to se navodi kako je analiza selektivna i „transparentno promiče HDZ-ovu agendu“. Mišljenja smo kako upravo DPC-ov blog ima selektivan pristup i promiče unitarističku agendu, između ostalog i time što sve prijedloge reformi u BiH koji se pozivaju na ustavom zajamčena prava Hrvata kao konstitutivnog naroda proglašava „HDZ-ovom agendom“.

Unatoč činjenici što je fokus IST-a prijedlog politika za boljitak BiH, a ne (samo) Hrvata, prema DPC-u dvije uobičajene tvrdnje na kojima se temelji IST analiza su: (1) jedini način kako Hrvati mogu ostvariti svoja prava je treći entitet, te (2) treći entitet donijet će dobru vladavinu prava i ekonomski boljitak u novoj federaliziranoj državi.

DPC smatra kako prva tvrdnja nije moguća, jer bi to potaknulo na nasilno ili nenasilno preseljenje stanovnika. Pri tom, nije priložen nijedan argument ili referenca koja bi potvrdila DPC-ovu tvrdnju.  Očito se IST-u htjela podmetnuti optužba da njihovi prijedlozi podrazumijevaju, ili čak prizivaju nasilna preseljenja, namjerno prešućujući da IST u svojoj  analizi vrlo jasno osuđuje etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima u RS-u. Nadalje, preseljavanje stanovništva unutar BiH događa se kad pojedinim skupinama nisu zaštićena individualna odnosno kolektivna prava. Primjerice, preseljenje Bošnjaka iz Republike Srpske u Sarajevo i/ili Srba iz Sarajeva u Republiku Srpsku potaknuti su upravo zbog nepostojanja mehanizama zaštite njihovih kolektivnih, a time ni individualnih prava. Zbog toga, potrebno je izgraditi institucionalno-teritorijalni dizajn koji će štititi kako individualna  tako i kolektivna prava svih građana bez obzira gdje živjeli. U tom slučaju ne bi bilo potrebe za „preseljenjem“, jer bi svaki stanovnik živio u složenoj višenacionalnoj zajednici u kojoj su njegova prava zaštićena bez obzira u kojem administrativno-teritorijalnom dijelu BiH živio, što nije moguće postići građansko-unitarističkim ustrojem jer on negira prava konstitutivnih naroda i njihovu međusobnu jednakopravnost, odnosno, brojnijem narodu omogućava dominaciju i majorizaciju nad malobrojnijim narodom.  Ukoliko su svi pripadnici svih konstitutivnih naroda konstitutivni i jednakopravni na cijelom teritoriju BiH, onda nema potrebe za preseljenjem njihovih pripadnika u neki drugi dio BiH. Takav institucionalni-dizajn moguće je izgraditi jedino kombinacijom konsocijacijskih načela i federalističkih modela, odnosno, kombinacijom modela teritorijalne i neteritorijalne (institucionalne i personalne) autonomije. Više o tim modelima može se pronaći u IDPI-jevoj studiji „BiH – FEDERALIZAM, RAVNOPRAVNOST, ODRŽIVOST. Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda“.

Drugu tvrdnju nastoji pobiti stavom da monotone etničke jedinice nisu bogate, nego siromašne i nefunkcionalne, što se prema DPC-u događa Republici Srpskoj (RS) u odnosu na „pluralističku“ Federaciju BiH. Nevjerojatno je da DPC (koji u nekim medijima uživa status moralnog arbitra za BiH) govori o selektivnosti IST-a, a istovremeno  ne spominje niti uzima u obzir, primjerice, presudu Ustavnog suda BiH od 6. srpnja 2017. o neustavnosti dijelova Izbornog zakona BiH. Naime, ti  dijelovi koji su na snazi od 2000. diskriminirali su prava konstitutivnih naroda, osobito u Federaciji BiH, čiji je politički sustav davno prestao biti „pluralistički“ što je presudom i potvrđeno. Nadalje, govoreći o siromaštvu i nefunkcionalnosti RS, DPC dekontekstualizira fenomen kojeg razmatra. RS je dio BiH, i kao takav s njom je u dvosmjernoj uzročno-posljedičnoj vezi. Ako je BiH kao cjelina, kao država nestabilna i nefunkcionalna  onda ni sastavni dijelovi te cjeline ne mogu biti funkcionalni i uspješni. BiH je potrebno učiniti dugoročno održivom i stabilnom državom. S obzirom da se na prethodnom popisu stanovništva 2013. godine 96,3% građana slobodno samoodredilo i izjasnilo kao pripadnici jednog od tri ustavom definirana konstitutivna naroda, održivost i stabilnost BiH moguća je jedino o okviru modela unutarnjeg uređenja koji afirmira konstitutivnost i osigurava jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda, a svim ostalim građanima, u skladu s najvišim demokratskim standardima i međunarodnim poveljama o ljudskim i građanskim pravima, pruža maksimalno moguću zaštitu i artikulaciju kako njihovih individualnih, tako i kolektivnih prava. Bez snažne opredijeljenosti za izgradnju takvog sustava i ustroja BiH će vremenom i konačno potvrditi status „propale države“.

 

„Prenaglašena džihadistička prijetnja“

Koliko je odgovor DPC-a relevantan svjedoči i igranje na niske strasti, poput tvrdnje da „bošnjačka Zapadna obala ili Gaza vrlo teško mogu biti recept za stabilnost“, aludirajući na tro-entitetsko uređenje zemlje, dok u istom tekstu tvrde „islamistička/džihadistička prijetnja je prenaglašena“. Iz navedenog proizlazi kako DPC u izravnu vezu dovodi prijedloge za dosljednom i na Ustavu BiH utemeljenom federalizacijom zemlje i pojavu političkog ekstremizma, pa i onog s islamističko-džihadističkim predznakom. Iz toga bi se moglo zaključiti kako DPC smatra da bi uspostavom tro-entitetskog uređenja – s teritorijalnim diskontinuitetom federalnih jedinica –  islamističko/džihadistička prijetnja postala veća i realnija. S obzirom da su unitaristi u BiH najveći protivnici „izgradnje države na federalističkim načelima“, znači li to da se politički interesi i ciljevi bosanskohercegovačkih unitarista i islamista/džihadista podudaraju? Ispada da i unitaristi i islamisti/džihadisti najveću prijetnju svojim političkim ciljevima i interesima vide u „trećem entitetu“, odnosno u „izgradnje države na federalističkim i konsocijacijskim načelima“. Unitaristi ovakvim stavom, zapravo, svojim političkim neistomišljenicima šalju jednu vrlo perfidnu i opasnu prijetnju: ako ne udovoljite našim unitarističkim zahtjevima bit ćete izloženi islamističko-džihadističkoj prijetnji. Time ne samo da prijete konstitutivnim narodima u BiH, nego i sugeriraju kako je islamizam/džihadizam jedan od dubinskih imenitelja unitarističke politike, ili barem njen aktivan i koristan protagonist.

Pored toga, u blogu se prijetnja od strane islamističko-džihadističkih ratnika iz BiH  izjednačava sa odlaskom Srba u istočnu Ukrajini i njihovim povratkom, ali i s teritorijalnom klerikalizacijom svih triju vjera. Ovakva ocjena je vrlo nategnuta i neutemeljena jer je dosadašnja praksa pokazala da su radikalizirani povratnici s ratišta Bliskog istoka velika sigurnosna prijetnja ne samo za BiH već i za cijelu Europu, te da su neki od njih sudjelovali u pripremi i izvođenju terorističkih napada, dok za povratnike s ukrajinskog ratišta nema takvih primjera niti pokazatelja. Čini se kako DPC na ovaj način nastavlja bitku koju su neki mediji i komentatori započeli protiv pojedinih visokorangiranih političara europskih zemalja, koji su u više navrata upozorili na opasnost od islamističko-džihadističke radikalizacije u BiH. Ukratko i pojednostavljeno, DPC tvrdi da trenutno u BiH ne postoji islamističko-džihadistička prijetnja, ali da će se ona pojaviti ukoliko se pokuša provesti ustavno dosljedna federalizacija s tri diskontinuirane federalne jedinice.

Nadalje, nevjerojatno s kojom lakoćom DPC poništava svoja prethodna istraživanja. Naime, 2011. godine članovi te organizacije potpisali su istraživanje Assessing the potential for renewed ethnic violence in Bosnia and Herzegovina: A security risk analysis u kojem su uredno prenijeli izjavu tadašnjeg čelnika Obavještajne sigurnosne agencije (OSA) Almira Džuve da u „BiH živi 3000 potencijalnih terorista“. Nekoherentnost tog instituta još je veća ako se uzme u obzir da je u istom istraživanju iz 2011. naglašena prisutnost islamističke prijetnje među bošnjačkom populacijom u dijaspori, a kao primjer istaknut je Mirsad Bektašević koji je planirao atentat u Sarajevu. U analizi se spominje između ostalog i kako je „u slučaju BiH moguće s visokim stupnjem sigurnosti izraditi profil osoba koje su sklone pridruživanju domaćim, militantnim islamističkim skupinama i bavljenju nasilnim djelima“. U post-dejtonskom razdoblju to su bili mudžahedini, ali „u posljednje vrijeme pojedinci koji su uključeni ili povezani s terorističkim aktivnostima pretežno su bosanski državljani“.

Banaliziranje porasta islamističke prijetnje u BiH ne samo da je kontraproduktivno jer skreće pozornost s teškog, ali aktualnog pitanja, nego je i činjenično netočno jer nastoji poništiti prethodna istraživanja samog DPC-a, a koja se temelje na podacima međunarodnih i europskih institucija u BiH, kao npr. EUPM.

 

Namjerno skretanje pozornosti s odluke Ustavnog suda BiH i nužnosti izmjena Izbornog zakona

Čini se kako DPC, u ovom vrlo osjetljivom razdoblju za budućnost zemlje,  namjerno skreće pozornost s krucijalnih pitanja, kao što je, na primjer, implementacije odluke Ustavnog suda BiH o neustavnosti izbora za Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. Osim nametanja opasne korelacije „treći entitet“, s jedne, i porast islamističkog ekstremizma s druge strane, svako nastojanje s hrvatske strane koje za cilj ima osiguravanje jednakopravnosti Hrvata s druga dva konstitutivna naroda, u vrlo negativnom kontekstu povezuje se s  „trećim entitetom“. Time se sve te zahtjeve, kao i njihove zagovornike, i prije nego se o njima otvorila argumentirana javna i politička rasprava, pokušava javno diskreditirati neovisno o sadržaju samih zahtjeva i prijedloga. Najaktualniji primjer je odnos prema Prijedlogu izmjena Izbornog zakona BiH kojeg su u parlamentarnu proceduru uputili zastupnici HNS BiH. Takva podmetanja vrlo su opasna jer dovode do dediskurzacije cjelokupnog javnog i političkog prostora, a umjesto dijaloga, sile argumenata i poželjnosti kompromisa u javni i politički prostor uvode elemente i prakse ideološkog, političkog i medijskog nasilja nad neistomišljenicima.

 

Nužnost uređenja zemlje na konsocijacijsko-federalističkim načelima

Pod izlikom „analitičnosti“, DPC-ov angažman usmjeren je prema relativiziranju i negiranju ustavne odredbe o  konstitutivnosti naroda u BiH, odnosno, prema zagovaranju i provedbi unitarističke agende. U blogu se navodi kako bi „podjela BiH u tri etno-nacionalne religijske enklave uništila pojam višestoljetne BiH kao heterogene zajednice“. Usto, napominje se kako IST nijednom nije napomenuo „građane koji sebe smatraju Bosancima (ili Hercegovcima)… što omogućuje da ekstremističke politike postanu normalne i mainstream“. DPC-ova reakcija, pri tom, izostavlja tri iznimno važne činjenice:

  1. Prema popisu stanovništva iz 2013. čak se 96,3% građana autonomno i slobodno samoodredilo i izjasnilo pripadnikom jednog od triju konstitutivnih naroda. Pored njih, tu su građani koji spadaju u kategoriju Ostali (njih 96.539, ili 2,7%), oni koji se ne izjašnjavaju (0,8%) te oni koji nisu dali odgovor (0,2%). Važno je napomenuti kako se među Ostalima nalaze oni građani koji sebe smatraju pripadnicima drugih naroda, definirajući se konkretno kao npr. Židovi, Romi, Crnogorci, Albanci, itd. Stoga u BiH onih, kako navodi DPC, „građana koji sebe smatraju Bosancima (ili Hercegovcima)“ prema službenom popisu stanovništva ima oko 1%. Tako se u BiH „Bosancima“ smatra 37.110 građana, „Bosancima i Hercegovcima“ 11.406, a „Hercegovcima“ 498 građana. Nameće se stoga pitanje na temelju čega DPC politike koje uvažavaju prava i interese konstitutivnih naroda naziva „ekstremističkim politikama“ i „favoriziranjem etničkih stranaka“? Trebaju li „mainstream“ politike biti dogovorene, uglavnom, na temelju prava i interesa 99% posto građana BiH koji se nisu izjasnili kao „Bosanci (ili Hercegovci)“, ili politike koje artikuliraju interese 1% građana? Može li se „ekstremističkom politikom“ smatrati ona koja se poziva na temeljno načelo Ustava BiH, odnosno na konstitutivnost naroda i njoj pripadajuću jednakopravnost naroda? Nažalost, čini se kako bi neki komentatori dodijelili „mainstream“ status političkim opcijama i akterima koji izražavaju specifične interese 1% populacije, što svakako nije put ka rješavanju kompleksnih odnosa unutar BiH.
  2. DPC navodi kako je jedini način za istinsku zaštitu BiH od prijetnji svih vrsta ekstremizama „sekularno i građansko društvo, uz istovremenu zaštitu kolektivnih etničkih prava, kroz istinski institucionalizirani pristup umjesto njihove zaštite u etničkim strankama“. Ovdje nije pojašnjeno što se podrazumijeva pod građanskim društvom? Ukoliko je to unitarizam prožet s naglim ukidanjima federalističkih i institucionalnih načela konstitutivnosti naroda, onda je to vrlo opasno. Dapače, iskustvo nas uči kako takvo razumijevanje građanskog društva ne daje prostor za rješavanje bitnih nacionalnih odnosno etničkih pitanja u BiH. Naprotiv, dugogodišnje stimuliranje neetničkih stranaka učvrstilo je antisekularne pokrete te je etno-nacionalni diskurs time ojačan. Građanska ideja u nikojem slučaju ne smije zanemarivati i odbijati dijalog s ustavom proklamiranim i institucionaliziranim konstitutivnim narodima. Osim toga, taj dijalog mora biti vođen imajući na umu načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda, osobito oko izbornog mehanizma, koji mora svim skupinama osigurati jednak pristup, mogućnost odlučivanja i legitimnu predstavljenost u svim institucijama vlasti namijenjenim kolektivnom zastupanju. Ponavljamo, sve to moguće je osigurati jedino primjenom konsocijacijskih i federalističkih načela i modela uređenja i upravljanja. Stoga je zagovaranje i provođenje građansko-unitarističke paradigme i agende ne samo put u nove konflikte i produbljivanje postojećih međunacionalnih jazova, nego i aktivnost koja je u suprotnosti s Ustavom BiH i pravnim poretkom na njemu utemeljenim.
  3. Zahvaljujući upravo „povijesnoj heterogenosti BiH“, a ne unatoč njoj, politički i društveni život u zemlji se stoljećima temeljio na konfesionalnim i nacionalnim identitetima, što ne dovodi u pitanje sekularni karakter suvremene BiH. Identitetska heterogenost moguća je jedino u okviru „miroljubive koegzistencije“ elemenata koji tu heterogenost čine, a nikako dominacijom samo jednog elementa, ili negiranjem specifičnosti nekog od elemenata heterogenosti. Najvažniji elementi heterogenosti bosanskohercegovačkog društva i države su njeni ustavom definirani i velikim početnim slovom imenovani konstitutivni narodi. S obzirom da unitarističko-građanski model dokida postojeću ustavnu i identitetsku heterogenost i nastoji nametnuti uniformnost, nejasno je kako se netko u isto vrijeme može pozivati na povijesnu heterogenost i zagovarati unitaristička načela, kako to čine u DPC. Složenost i heterogenost BiH, a osobito njen multinacionalni karakter moguće je očuvati isključivo primjenom konsocijacijskih mehanizmima podjele i ravnoteže moći (power sharing), odnosno kombinacijom federalističkih načela zajedničke uprave (shared-rule) i samouprave (self-rule), prava na suodlučivanje i prava na samoodlučivanje. Važno je napomenuti kako te mehanizme i načela u BiH ne treba izmišljati,  dio njih već je ugrađen u postojeći Ustav BiH. Problem je nastao kada se umjesto nadogradnje u smislu uspostave pravno-političkog poretka koherentnog tim načelima i mehanizmima, amandmanskim izmjenama krenulo u pravcu relativiziranja i negiranja tih mehanizama i načela.

 

Zaključno razmatranje

BiH je potrebno učiniti dugoročno održivom i stabilnom državom. S obzirom da se na prethodnom popisu stanovništva 2013. godine 96,3% građana slobodno samoodredilo i izjasnilo kao pripadnici jednog od tri ustavom definirana konstitutivna naroda, održivost i stabilnost BiH moguća je jedinu o okviru modela unutarnjeg uređenja koji afirmira konstitutivnost i osigurava jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda, a svim ostalim građanima, u skladu s najvišim demokratskim standardima i međunarodnim poveljama o ljudskim i građanskim pravima, pruža maksimalnu zaštitu i artikulaciju kako njihovih individualnih, tako i kolektivnih prava. Bez snažne opredijeljenosti za izgradnju takvog sustava i ustroja BiH će vremenom sve više postajati nestabilna, nefunkcionalna i neuspješna država, kako na saveznoj razini, tako i na svim nižim razinama ustroja. Izmjene Izbornog zakona BiH u skladu s odlukama Ustavnog suda BiH (1. odluka o neustavnosti pojedinih članaka Izbornog zakona, 2. odluka o brisanju neustavnih članaka i stavki, 3. odluka o tome da se prijedlogom izmjena Izbornog zakona kojeg su u parlamentarnu proceduru uputili zastupnici HNS BiH ne krše bošnjački vitalni nacionalni interesi) korak su prema izgradnji pravednijeg, stabilnijeg i funkcionalnijeg sustava u BiH, a ne, nužno, korak prema „trećem entitetu“. Što Hrvati, kao konstitutivan i jednakopravan narod, kroz „zajedničku upravu“ i mehanizme podjele i ravnoteže moći budu dublje i snažnije uključeni u postojeći institucionalno-teritorijalni aranžman, to će manja biti potreba  i slabiji zahtjevi za većim stupnjem samouprave kroz „treći entitet“.

Presudan korak u smjeru izgradnje povjerenja, održivosti, stabilnosti i funkcionalnosti sustava je izmjena Izbornog zakona BiH u skladu s nalozima iz Odluke Ustavnog suda BiH U-23/14 po apelaciji Bože Ljubića. Svi oni koji relativiziraju i negiraju nužnost provođenja spomenute Odluke, ili opstruiraju njenu provedbu, dovode u pitanje smisao i svrhu Općih izbora 2018. godine. Naime, bez promjene Izbornog zakona, izbori se neće moći provesti, niti uspostaviti vlast na razini države i FBiH. Umjesto da se pozabavi tim dijelom IST-ove analize, dadne svoj konstruktivan doprinos sagledavanju spomenutog problema i ponudi određena rješenja, DPC politikantskim podmetanjima u fokus stavlja priču o „trećem entitetu“ i tendencioznim manipulacijama pokušava diskreditirati ne samo IST i njegovu analizu, nego i delegitimirati sve zahtjeve i prijedloge koji se u javnom i političkom prostoru pozivaju na načela konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda, unatoč činjenici da je Ustavni sud BiH 2000. godine u takozvanoj Odluci o konstitutivnosti, konstitutivnost naroda proglasio krovnim načelom Ustava BiH.

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja