IDPI

O jednoj analizi Konrad Adenauer Stiftunga koja je morala ostati neobjavljenom

O jednoj analizi Konrad Adenauer Stiftunga koja je morala ostati neobjavljenom

O jednoj analizi Konrad Adenauer Stiftunga koja je morala ostati neobjavljenom
25 kolovoza
12:09 2014

Autor: doc. dr. sc. Dražen PEHAR     |     Cijeli članak dostupan je i na engleskom jeziku ovdje

Zapanjujuće je s kolikom količinom neobvezatnosti i nepripremljenosti neke nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini pristupaju inače ozbiljnim zadaćama, kao što je analiza statusa i pozicije jednoga konstitutivnog naroda unutar procesa koji se, uglavnom s nedovoljno ozbiljnosti, danas naziva „provedba Daytonskog mirovnog okvira za Bosnu i Hercegovinu”. Najbolju ilustraciju te činjenice nalazimo u analizi koju je njemačka nevladina organizacija, financirana od strane stranke CDU, Konrad Adenauer Stiftung (KAS), nedavno u Sarajevu objavila u suradnji s Europskom akademijom.

Da bismo bolje razumjeli tu analizu, u obliku u kojem je objavljena, podsjetit ću na neke kontekstualne činjenice s kojima sam igrom slučaja dobro upoznat.

Nakon državnog udara tako-zvanih „platformaša” u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno protuustavnog formiranja federalne vlade, potpomognutog odlukom visokog predstavnika Valentina Inzka, da privremeno (što traje i danas) suspendira odluku Središnjeg izbornog povjerenstva (http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=45890), odlukom koju je Inzko objavio 28. ožujka 2011., pojavili su se određeni glasovi unutar međunarodne zajednice koji su, nekako s pola srca, čini se priznali da možda postoji neki problem s današnjim statusom Hrvata kao konstitutivnog naroda BiH. Među tim glasovima svakako je dominirao glas Sabine Wölkner, tadašnje i donedavne ravnateljice Ureda KAS u Sarajevu. Gđica Wölkner je, nakon nekoliko sastanaka s predsjednicima HDZ i HDZ 1990, javno izjavila da će KAS pristupiti pripremi ozbiljne studije koja će ispitati stvarnu poziciju Hrvata danas, odnosno tada, naravno u kontekstu implementacije Daytonskoga mirovnog sporazuma.

Slučajno sam došao u vezu s gđicom Wölkner jer me je tadašnji predsjednik HDZ 1990 preporučio kao ozbiljnoga mogućeg sudionika tima istraživača koji bi radio na tome projektu. No, vrijeme je sve više odmicalo, a meni se sve više činilo da je zapravo riječ o PR potezu, takozvanom spinu; nisam u to vrijeme mogao razabrati dovoljni stupanj urgentnosti pristupa tome projektu kod tadašnje ravnateljice KAS-a, da bih mogao zaključiti da ta organizacija uistinu želi ozbiljno pristupiti realizaciji projekta. Onda je tijekom 2012. do mene doprla informacija da će dr. Joseph Marko, međunarodni sudac Ustavnog suda BiH u razdoblju od 1997. do 2002., biti vođa tima koji će raditi na tome projektu. Meni se to činilo besmislenom i čak izrazito nemoralnom propozicijom – naime, dr. Marko je jedan od donositelja odluke Ustavnog suda o „konstitutivnosti svih naroda na cijeloj teritoriji BiH”, iz srpnja 2000., nakon čega je uslijedio političko-ustavni inženjering unutar kojega je Hrvatima onemogućeno uživanje određenih prava koja bi im, kao konstitutivnome narodu, trebala pripadati. Austrijski pravnik udružio se s tadašnjim austrijskim visokim predstavnikom (Wolfgangom Petritschem) u procesu koji po bh. Hrvate nije završio dobro. Stoga je bilo besmisleno uopće doći na ideju da bi dr. Marko trebao biti članom, a kamoli vođom tima za pripremu analize koja bi nedvojbeno morala nešto kritički reći i o odlukama u kojima je on sam sudjelovao. No, Sabina Wölkner imala je drugačije ideje.

Mene je tada, kao znanstvenika koji izrazito pazi na etičke aspekte konteksta unutar kojega operira, zanimala samo jedna stvar: pretpostavimo da dr. Marko uistinu bude vođa tima. Hoću li ja, kao član tima, imati pravo na izdvojeno mišljenje? To sam pitanje, u tako eksplicitnom obliku, postavio Sabini Wölkner koja je odgovorila negativno. Na njen negativan odgovor, ja sam odgovorio da nema smisla da se gđica Wölkner i ja uopće sastajemo, a kamoli da raspravljamo o mogućim oblicima suradnje na tome projektu. Tako sam ja iz cijele pričao ispao u relativno ranoj fazi, i danas mi je, imajući na umu stvarne rezultate cijeloga procesa, drago da je bilo tako.

Sama analiza zgotovljena je i objavljena tek u veljači ove godine. Na koncu, ispalo je da dr. Marko nije bio vođa nikakvog tima (o pravim razlozima te odluke možemo samo spekulirati), on je pripremio jednu zasebnu analizu na temu „hrvatske kulturalne autonomije”, i da, važnije, nikakva prava analiza zapravo nije urađena. Dogodilo se upravo ono što sam na samome početku očekivao: odrađen je jedan PR posao, i iskazana navodna briga oko jednog pitanja oko kojega nikakve prave brige od početka nije bilo. Razdoblje od ožujka 2011. do veljače 2014. potrošeno je na priču o studiji koja navodno dolazi, na isprazno obećanje da se netko nečim ozbiljnim bavi; sami realni rezultati, realni zaključci ove studije, kako ću u nastavku pokazati, pokazuju sve nedostatke koje jedan intelektualni produkt uopće može pokazivati: nepoznavanje elementarnih činjenica, prešućivanje stvarnih povijesnih podataka, zlouporaba podataka, loša ustavna hermeneutika, skoro nepostojeća politološka perspektiva, i u nekim slučajevima loše prikriveni neokolonijalni ton koji o svome predmetu, odnosno o jednome cijelome narodu, govori bez minimuma uvažavanja i elementarne pristojnosti.

Ipak, dobro bi bilo da je analiza, u obliku u kojem je objavljena, bila barem izravno takva; no, kuriozitet je ove studije da su unutar nje objavljeni i komentari, odnosno neke vrste recenzija, od strane četiri pripadnika hrvatskog naroda, od kojih su dvojica (Tadić i donekle Šarčević) čak bili dovoljno iskreni da naglase manjkavost nekih najvažnijih dijelova analize. Drugim riječima, KAS je pripremio nekoliko analiza, koje su uradili strani autori (plus doc. dr. NedimAdemović), analiza kojima je (nedostignuti) cilj bio razjašnjenje stvarnih ključnih aspekata „hrvatskog problema” u BiH, a onda su na kraju studije dodani komentari (Mile Lasić, Ivan Lovrenović, Mato Tadić, Ivan Šarčević) od kojih su samo neki, ne svi, nastojali ocijeniti metodološku i znanstvenu kakvoću predloženih analiza. Drugim riječima, KAS, odnosno Sabina Wölkner, kao da su računali na to da neće proizvesti ozbiljnu, respektabilnu, uvjerljivu studiju, ali su se onda dijelom od vlastite studije, unutar same studije, ogradili tako što su nekim „hrvatskim glasovima” dopustili da, na nekoliko stranica, izraze i negativne stavove o samoj studiji. Očevidno, za KAS i Sabinu Wölkner retorika, shvaćena kao metoda interesne manipulacije verbalnim porukama, bila je mnogo značajniji činitelj od znanstvenih aspekata samoga projekta. I upravo stoga vrijeme potrebno za objavu ove studije (zajedno s komentarima riječ je o knjižuljku od 80 stranica teksta, u pravljenju kojega je sudjelovalo čak deset znanstvenika, ne uključujući prevoditelje i samu gđicu Wolkner) protegnulo se, počevši od trenutka objave inicijalne ideje, na skoro dvije i pol godine.

Čitatelj ne mora dugo čekati na neugodna iznenađenja tijekom čitanja same studije. Dovoljno mu je pogledati korice, dakle, ne mora zapravo niti otvoriti knjigu. Već u samome naslovu napravljen je kulturalni faux pax: KAS svoju analizu naziva „Naučna studija (Analiza implementacije ustavnog i pravnog okvira na terenu)” (unutar projekta „Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda”), a vrijeme objave datira u „februar 2014.”. Time je, u jednom simboličkom smislu, sugerirano da ova studija možda i nije projicirana u cilju neke posebne dobrobiti za Hrvate kao konstitutivni narod u BiH.

No, nakon što otvorimo samu KAS-ovu knjižicu, čekaju nas mnoga dodatna neugodna iznenađenja.

 

Adamović

Sama analiza počinje tekstom doc. dr. Nedima Adamovića (podaci o samome autoru nisu navedeni niti u slučaju dr. Adamovića niti u slučaju ostalih autora, što je također značajan nedostatak studije) pod naslovom „Izvještaj i analiza činjenica”; duljina teksta je 18 stranica, a sam je tekst uglavnom ispunjen grafikama i power-point prezentacijama. Pozoran čitatelj odmah primjećuje da nije riječ o primjerenome naslovu: o kakvim se činjenicama radi? Zašto se autor uopće fokusirao na te činjenice, a ne neke druge? Naime, jasno je da nije riječ o analizi iz oblasti ontologije ili metafizike, nego iz oblasti politologije i ustavne teorije, s vrlo jasno definiranim predmetom. Što je Adamovićev tekst zapravo proizveo? Riječ je o upitniku kojeg je dr. Adamović slao na razne razine državne vlasti u BiH, tražeći jednostavan tip podatka: koliko je Hrvata zaposleno u vašim državnim institucijama? Nadalje, Adamović je tražio tri dodatna tipa podataka: koja je pozicija dotičnih Hrvata, i postoje li etničke kvote definirane nekim tipom pravilnika? Jesu li predviđeni neki mehanizmi zaštite nacionalnog interesa? Konačno, postoje li evidentirani zahtjevi za utvrđivanje diskriminacije, i postoje li odluke povodom takvih zahtjeva?

Šta je najzanimljivije za ovu analizu? Tekst u omjeru od 98 % naprosto izlaže statistike o nacionalnoj zastupljenosti. Zapravo, Adamovićev tekst svodi se na elementarno statističko istraživanje bez ikakvoga jasnog rezultata. On uopće ne razvija temu primjerice etničke diskriminacije i sredstava za zaštitu od takve vrste diskriminacije, osim jednim kratkim pasusom nakon kojega niti su izvedeni važniji zaključci niti je predložena, barem u orisu, neka racionalnija analiza.

Dakle, odmah na početku, nije uopće jasno što je ovo elementarno statističko istraživanje, trebalo polučiti? Je li bila riječ o pokušaju da se pokaže kako je određeni broj Hrvata zaposlen u državnim službama? I ako je to pokazano, što je KAS uopće želio dokazati dotičnim podacima? Jedini jasan rezultat ovog istraživanja sastoji se u jasnoj činjenici da Hrvati zbilja jesu, u nekom omjeru, zaposleni u državnim službama na mnogim razinama. No, ništa iz toga, glede samoga ustavnog ili političkog položaja Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH, ne slijedi niti može slijediti. Navest ću posve jednostavan primjer: znamo da je čak jedna trećina Predsjedništva BiH ispunjena osobom hrvatske nacionalnosti (visoki statistički omjer). No, znači li to da su Hrvati danas ravnopravan konstitutivan narod u BiH?

Uraditi prostu statistiku, a ne ulaziti u primjerice pitanje metoda odlučivanja, ili pozicija na kojima se obnaša realna sudska ili politička moć, besmislen je posao. Također, uzimati u obzir samo podatke na sinkronijskoj razini, a ne ulaziti u dijakroniju, razvoj, povijest odnosa, posve je besmisleno, i zapravo ne dokazuje ništa. Jedino što je pokazano u ovoj prvoj studiji jesu brojevi koji pokazuju da Hrvati jesu prisutni u državnim institucijama BiH – ništa dodatno nije pokazano. Ovaj nedostatak ujedno je i konceptualne i empirijske prirode, a radi se o u samome temelju pogrešnome metodološkom pristupu problemu. Dokazivati statistikama, kakve je KAS izložio, da Hrvata ima, ne kaže ništa, apsolutno ništa, o stvarnome ustavnom i političkom položaju Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH danas. No, u Adamovićevoj studiji ipak postoji jedan jedini pasus koji govori nešto o zaštiti konstitutivnosti; na str. 23. Adamovićevog teksta stoji sljedeće: „U FBiH sve institucije su odgovorile negativno na pitanje da li posjeduju mehanizme za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa…” (Adamovićev upitnik poslan je na adresu sljedećih institucija Federacije: Vrhovni Sud FBiH, Ustavni Sud FBiH, Federalni MUP, Federalna uprava policije, Vlada Federacije BiH – generalni tajnik, Vlada Federacije – ured za odnose sa javnošću, Stručna služba Parlamenta Federacije BiH – Predstavnički dom, Agencija za državnu službu Federacije BiH. To je porazan podatak, no, Adamović ga ničim niti posebno naglašava niti ističe. Vidjet ćemo da sljedeći KAS-ov autorski tim eksplicite poriče ovu važnu, empirijski provjerenu činjenicu, čime sama studija u cjelini, skoro odmah na početku, postaje proturječna i samim tim neupotrebljiva. 

 

Woelk/Keil

Sljedeći su tekst potpisali Jens Woelk i Soeren Keil; naslov teksta je „Teritorijalna dimenzija „hrvatskog pitanja“ u Bosni i Hercegovini”. Riječ je o najduljem tekstu KAS-ove studije (str. 25-44). No, ujedno je riječ o tekstu porazne kakvoće. Naime, već je sam naslov teksta neprimjeren – autori najmanje razmatraju teritorijalnu dimenziju hrvatskog pitanja; mnogim je dodatnim temama dat neprimjereno veliki prostor: federalizam općenito i u BiH, reforma federalne strukture, opcije za promjene, i integracija u EU; hrvatsko stajalište prema ustavnoj reformi u BiH (poglavlje 4. teksta) obrađeno je na jednoj i pol stranici. Također, autori često ponavljaju potrebu da se implementira presuda Europskog suda za ljudska prava „Sejdić-Finci”, i važnije, naglašavaju navodnu „činjenicu“ da su kolektivna prava u BiH zaštićena nauštrb individualnih prava. Drugim riječima, autori sugeriraju da njih kolektivna prava konstitutivnih naroda u BiH u biti mnogo niti ne zanimaju.

Zbog čega tvrdim da je riječ o tekstu porazne kakvoće? Zbog skoro potpunog nedostatka smisla za argumentaciju. Navest ću samo jedan, ali svakako ključni primjer upravo iz poglavlja o „hrvatskome stajalištu”. Paragraf počinje sljedećom rečenicom: „Zbog složene prirode dejtonske konstrukcije, Hrvati uživaju teritorijalna prava (u tri kantona s hrvatskom većinom i u dva mješovita kantona) i grupna prava u BiH (na primjer u Domu naroda).“ Primijetimo odmah da se autori uopće ne pitaju o primjerice pravima Hrvata u Vladi Federacije BiH; također se ne pitaju se o načinu izbora poslanika u Dom naroda Federacije; također, ne pitaju se o problemu „Komšić”. No, osim ovih prešućenih podataka, bitno je sljedeće: autori, nakon navedene rečenice, nastavljaju s tiradom koja predstavlja nevjerojatnu mješavinu kvazipovijesnih, grubo nabacanih, činjenica; navode da je Hrvatima dominirala jedna stranka, HDZ BiH, da je tu neku ulogu igrao Tuđman, da su (odnosno, smo) tražili neovisnost od BiH (što je naravno netočno), da su nakon Daytona nastavili podržavati paralelne institucije; sve to eskaliralo je 2001. kada je Visoki predstavnik poduzeo mjere protiv HDZ-a. I onda, logikom koju ja nikada neću moći razumjeti, autori ovu tiradu završavaju sljedećom rečenicom:

“Prema tome, u smislu institucionalne i teritorijalne zastupljenosti, može se tvrditi da Hrvati uživaju veliku autonomiju i specijalni tretman u BiH. Uzimajući u obzir da Hrvati predstavljaju između 10 i 17 % stanovništva, oni ipak imaju ključnu ulogu u donošenju svih odluka u centralnoj vladi kao i nekoliko veto opcija.“ No, onda autori također dodaju „ipak, oni su veoma kritički usmjereni prema dejtonskim strukturama i svom položaju u državi BiH”. (str. 34.)

Drugim riječima, autori sugeriraju da Hrvati imaju sve, ali da su opet nezadovoljni. Neki neupućeni čitatelj iz ove katastrofalno prezentirane argumentacije može izvući samo jedan zaključak: ti su Hrvati definitivno nezahvalan, a možda čak i opak, pokvaren i bezobrazan narod.

Argumentacija, koju su autori predložili, zaslužuje samo jedan tip odgovora: ruganjem i podsmijehom. Mi, Hrvati, zapravo bismo trebali biti zahvalni međunarodnoj zajednici jer ona je omogućila situaciju u kojoj mi uopće ne moramo glasati za svog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Bošnjaci će ga, potpomognuti Barryevim izbornim pravilima, izabrati za nas. Zašto bismo mi naše dragocjeno vrijeme trošili na to? I tko nam kaže da takve prakse znače kršenje naših kolektivnih prava ili autonomije? Evo, Jens Woelk i Soeren Keil lijepo su nam objasnili da naša politička i ustavna autonomija preživljava neovisno o tome što se s nama, kao političkom zajednicom, uistinu događa u realnome ustavno-političkom okviru.

Stav ovo dvoje autora prema problemu „Komšić i Predsjedništvo BiH“ također dobro ilustrira njihov opći pogled na „hrvatsko pitanje u BiH“ . Taj su problem autori „objasnili“ u okviru jedne fusnote. Prvo su naglasili da se Hrvati osjećaju diskriminiranima, a onda su u fusnoti 37 (str. 31.) problem objasnili sljedećim riječima: „Diskriminacija na centralnom nivou je u vezi sa dva posljednja izbora hrvatskog člana državnog Predsjedništva, kada je na izborima pobijedio gosp. Željko Komšić, umjereni Hrvat i bivši član socijaldemokrata (SDP). Izabran je uglavnom glasovima umjerenih Bošnjaka, a HDZ i HDZ 1990 su tvrdili da on ne zastupa interese hrvatskog naroda u BiH.“ Time se analiza problema „Komšić“ u ovoj studiji završava. Što se iz načina na koji autori prezentiraju problem može shvatiti o samome problemu? Ispravan odgovor na to pitanje glasi: ništa.

Primijetimo, prvo, da bi u vrlo elementarnom smislu problem trebao biti koreliran s odredbama Daytonskog ustava o sastavu bh. Predsjedništva i s preambulom Ustava koja govori o konstitutivnim narodima. Nakon toga, isti bi problem trebao biti koreliran s odredbama izbornog zakona. Nakon toga, potreban nam je neki minimalni politološko-pravni okvir koji bi objasnio zašto, i u kojem smislu, postoji problem, ili možda ne postoji. Ništa od svega toga ne nalazimo kod autora ovoga teksta. Njih, meni je to sasvim očevidno, uopće ne zanimaju pravi uzroci problema, nego samo način na koji se ovaj problem može retorički uokviriti tako da problem prestane izgledati kao problem, što bi dovelo do zaključka da su zabrinuti Hrvati ili posve u krivu ili da su u pravu u istoj mjeri u kojoj je to ona strana koja oponira hrvatskim tvrdnjama o kršenju prava konstitutivnog naroda. Primijetimo da, stoga, oni o Komšiću govore kao o „umjerenome Hrvatu kojeg su izabrali umjereni Bošnjaci.“ Drugim riječima, u očima ovih autora cijeli proces izbora Komšića postaje dokazom nečije političke vrline, odnosno govori o pozitivnome procesu zamjene „radikalnih Hrvata“ onim „umjerenim“, što nema nikakve zbiljske veze sa realnim djelovanjem Komšića u Predsjedništvu BiH. Drugo, prigovor zbog tog izbora pripisan je isključivo HDZ-ovima. Samo su hrvatske strane spremne oponirati ovome procesu; budući da one oponiraju procesu u kojem „umjereni biraju umjerenoga’, prešutno se sugerira da su HDZ i HDZ 1990 zapravo radikalne stranke i samim tim retrogradne. Treće, prikazati interes jednoga konstitutivnog naroda u terminima interesa nekih stranaka orijentiranih prema tome narodu znači zamijeniti termine debate, odnosno, skrenuti temu s područja ustavne politike i politike načela demokratskog predstavljanja na područje stranačke politike. To je, naravno, posve pogrešan, neproduktivan i, konačno, zlonamjeran tip pristupa ovome problemu. I u ovome dijelu KAS-ova analiza pokazuje se i neuvjerljivom i promašenom i posve nekompetentnom.

 

Marko

Sljedeći tekst potpisuje dr. Joseph Marko, bivši sudac Ustavnog suda BiH: „Kulturna autonomija za Hrvate u BiH?“. Tekst je jedan od kraćih, duljine osam stranica. Dakle, dr. Marko nije bio vođa nikakvoga istraživačkog tima, i njegova uloga u okviru KAS-ove studije/projekta svela se na pripremu jednoga kraćeg ogleda. Dr. Marko nije bio toliko bezobziran da napiše sukus odluke Ustavnog suda BiH iz srpnja 2000., odluke donesene tako što su hrvatski i srpski suci preglasani. On je ovdje odlučio odigrati „konstruktivnu“ ulogu. Vrlo je jasno u kojem je smjeru dr. Markova analiza išla, što također znači da je to smjer u kojem analiza ne bi smjela ići. Naime, on se odlučio za promicanje ideje o kulturalnoj autonomiji Hrvata u Federaciji BiH i BiH. Važno je primijetiti da je ta ideja u savršenom skladu s Markovom ulogom u dekonstituiranju Hrvata kao konstitutivnog naroda prije svega Federacije BiH; nakon što se jednome narodu, koji je izvorno definiran kao par excellence politička zajednica, kojoj kao suverenoj pripadaju određena temeljna politička prava u jednoj široj federalnoj zajednici, oslabi ili umanji pravo konstitutivnosti, naravno da se onda može poduzeti sljedeći korak, korak redefiniranja dotičnog naroda kao isključivo kulturalne zajednice ili nacionalne manjine kojoj pripadaju određena kulturalna prava. Nije sporno da Hrvatima pripadaju i kulturalna prava, ali nacionalnim manjinama širom svijeta, a pogotovo u EU, pripadaju samo kulturalna, ali ne i bitna politička prava. Dr. Marko se uglavnom bavi pitanjem „kulturalne asimilacije“ Hrvata, što je, zapravo u kontekstu Daytonskog ustava, besmisleno pitanje. Snažno vjerujem da Hrvati neće biti kulturalno asimilirani od strane, primjerice, bošnjačkog naroda. No, oduzeta su nam određena politička prava, koja nam pripadaju po Ustavu, a koja nemaju nikakve veze s pitanjima kulturalne autonomije. U svom tekstu dr. Marko zapravo sugerira da bi se Hrvati trebali baviti ili manje važnim ili nevažnim pitanjima. Ponovno, glavna sugestija njegove analize svodi se na sugestiju Hrvatima da prihvate svoj trenutni, značajno narušeni, ustavno-pravni položaj, da umanje svoja očekivanja, i da se zadovolje onim što trenutno realno mogu dobiti, a to je, primjerice, vlastiti TV kanal, ili TV kuća, ili obrazovanje na materinjem jeziku. U situaciji kada je Daytonski ustav implementiran tako da većinski bošnjački glas može izabrati hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, Hrvati bi trebali biti „mudri“ i prihvatiti ono što je realno dostižno, sugerira nam dr. Marko.

 

Bieber/Galičić

Dolazimo, na koncu, do četvrte i posljednje analize u okviru ove studije; ponovno riječ je o nešto duljem tekstu (18 str.) „Opcije za reformu Predsjedništva BiH“, kojeg supotpisuju Florian Bieber i Drino Galičić. Autori svoju analizu predstavljaju kao nenormativnu. Oni kažu da oni naprosto predlažu neke modele, bez posebnih preferencija, a onda bi netko, pretpostavljam, trebao odlučiti o tome koji bi model trebao biti usvojen. U čemu je, po mojemu sudu, glavni problem ovoga teksta?

Prvo, sam tekst ne predstavlja hrvatsku perspektivu, niti pod najdobronamjernijom interpretacijom, i tiče se „hrvatskog pitanja“ samo u vrlo neizravnom smislu: u onom smislu u kojem je samo Predsjedništvo BiH jednim dijelom bitno za to pitanje. No, u tekstu ne možemo pronaći racionalno objašnjenje zašto je Hrvatima izbor članova Predsjedništva, prema postojećim izbornim pravilima, neprihvatljiv. Izuzetak je jedan jedini pasus na str. 55. koji tvrdi sljedeće: „[prema trenutnim izbornim pravilima]…jedna nacionalna zajednica, tj. Hrvati u Federaciji, može biti marginalizirana u smislu isticanja uspješnog kandidata za državno Predsjedništvo, dok je druga, brojčano veća, Bošnjaci (u kombinaciji s Ostalima i Srbima), dovoljno velika da bi odlučila o rezultatima oba člana Predsjedništva BiH koji se biraju s teritorije Federacije.“ Ovakvo objašnjenje naprosto ne stoji. Naime, nije nacionalna zajednica ta koja ističe uspješnog kandidata. Kandidati se individualno kandidiraju, a zajednica bi trebala, slobodnim, demokratskim i fer izborom, izabrati između više kandidata prema nekim pravilima. Nemoguće je da jedna zajednica uspješno ističe „svog kandidata“ jer je to besmislena politološka-pravna konstrukcija. No, ako to postavimo à la Bieber/Galičić, onda Hrvati zbilja traže nemoguću stvar. Ponovno, sugerirano je da nešto nije uredu s hrvatskim oponiranjem trenutnom načinu biranja hrvatskog predstavnika bošnjačkim većinskim glasom. Primijetimo također da autori ovdje unose pitanje veličine zajednica, što je, kada govorimo o konstitutivnim narodima, apsolutno irelevantno. Problem s izborom Komšića definitivno nije problem brojeva.

Ustvari i Bieber i Galičić znaju što je pravi problem – no, oni taj problem povlače u svezi sa „nacionalnim manjinama“ i Ostalima, ali ne i u svezi s Hrvatima kao konstitutivnim narodom. To je lako dokazivo. Oni, kada je riječ o predstavljanju nekonstitutivnih naroda, tvrde sljedeće: „Ovakva dvostruka isključenost građana koji se ne izjašnjavaju kao konstitutivni narodi, bez obzira što su Ustavom utvrđeni kao kategorija, treba biti korigovana ustavnim amandmanom na odredbe o Predsjedništvu BiH kako bi to tijelo u potpunosti i bez diskriminacije predstavljalo [boldirao Pehar] kompletno stanovništvo BiH.“ (str. 54.) Dakle, ustvari je glavni problem onaj predstavljanja. I taj problem u Bieber/Galičićevom tekstu priznat je za nacionalne manjine, ali ne i za jedan cijeli konstitutivni narod. Dakle, otvoreno tvrdim, sam je tekst diskriminatorski u odnosu na jedan konstitutivan narod. Ne možete tražiti pravo predstavljanja za kategoriju „Ostalih’, koja jest ustavno priznata ali je nedefinirana, a ujedno ne tražiti pravo predstavljanja za kategoriju „Hrvata“ kao konstitutivnog naroda (ova je kategorija i priznata i jasno je definirana) i u Federaciji i u samoj BiH. Ukoliko takvo pravo tražite za prvu kategoriju, ali ne tražite za drugu, vi potonju kategoriju diskriminirate.

Bieber i Galičić također traže promjenu Ustava. To pak čine jer krivo tumače odredbu Daytona o sastavu Predsjedništva BiH (nakon završenih izbora). Naime, oni tu odredbu tumače kao ograničenje na proces kandidiranja, što je pogrešan način tumačenja. Iz članka V. Ustava BiH, koji govori o sastavu Predsjedništva, ne slijedi nužno da se, kako Bieber i Galičić tvrde, „Srbin se ne može kandidovati u Federaciji kao izbornoj jedinici, i obrnuto, Hrvat i Bošnjak se ne mogu kandidovati u Republici Srpskoj.“ (fusnota 103, str. 54). To je pogrešno. Zapravo dotična ustavna odredba ničim ne ograničava pravo kandidiranja za člana Predsjedništva, koje je individualno pravo, a „Bošnjak, Srbin i Hrvat“ u toj odredbi imaju značenje „predstavnik Bošnjaka, predstavnik Srba, i predstavnik Hrvata“.

Ovime se zapravo učinkovito rješava i problem „Sejdić-Finci“ i problem „Komšić“ ( vidi i http://poskok.info/wp/?p=68033 te https://www.youtube.com/watch?v=8aFXQ2Afzl8 ).

No, glede samih Biebera i Galičića, važno je naglasiti da, ako usvojimo njihovu pogrešnu interpretaciju Daytonskog Ustava, zbilja ćemo izgubiti moralni kompas jer ćemo zbilja izgubiti svijest o onim vrijednostima koje stoje u osnovi tog Ustava, prije svega vrijednosti kompromisa, samoodređenja, to jest slobode, i ravnopravnosti naroda u BiH. Ako, pak, izgubimo iz vida te vrijednosti, i napravimo hermeneutičku pogrešku à la Bieber i Galičić, zbilja će nam postati svejedno kakav će model „reforme Predsjedništva BiH“ strane na koncu izabrati ili dogovoriti. I to nas upućuje prema ključnom problemu pristupa kojeg su odabrala ova dvojica autora. No, prije nego kažem nekoliko riječi o tome problemu, želim naglasiti još sljedeće. Naime, sam zastupam ideju o hrvatskoj izbornoj jedinici u Federaciji BiH kao rješenju problema i „Sejdić-Finci“ i „Željko Komšić“. Smatram da hrvatska i bošnjačka izborna jedinica predstavljaju jedino racionalno rješenje oba problema, i da, što je važnije, koncept nacionalnih izbornih jedinica slijedi neposredno iz jedinoga racionalnog i moralnog tumačenja ustavne odredbe o Predsjedništvu BiH u kombinaciji s preambulom Daytonskog ustava o konstitutivnosti naroda. No, čitatelja neće iznenaditi činjenica da Bieber i Galičić navode neke argumente protiv koncepta nacionalnih izbornih jedinica. Ti su argumenti nevaljani. Fokusirat ću se na jedan kojeg autori navode kao prvi, pa smatram da oni tome argumentu daju primarnu težinu. Naime, oni tvrde da „takav pristup [preko nacionalne izborne jedinice u kojoj je ključan identitet glasača] eliminisao bi formalnu diskriminaciju…ali to bi de facto unaprijed odredilo ishod glasanja te bi i dalje dovelo do isključenosti.“ (str. 56.) Kako je moguće da se dva doktora znanosti potpisuju pod ovakvu tvrdnju? Naime, sam ishod glasanja načelno je neodrediv, dakle nepredvidiv, ako u utrku ulazi više kandidata; a glasačka prava, dodatno, moraju važiti neovisno o vjerojatnim ishodima kojima vode. Same ishode unaprijed načelno, ali ne sa statističkom sigurnošću, prihvaćamo zbog toga što prihvaćamo određenu metodu biranja koja je u skladu s nekim demokratskim načelima. Ništa drugo nije relevantno u ovome kontekstu. Osim toga, naprosto nije istina da bi takav vid glasovanja „sigurno doveo do isključenosti“. Tko nam jamči da neka sutrašnja bošnjačka izborna jedinica ne bi izabrala Jakoba Fincija kao adekvatnog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH? Dakle, argumenti koje su Bieber i Galičić ponudili protiv koncepta „nacionalne izborne jedinice“ nevaljani su. Riječ je o čistim sofizmima, odnosno politološkim opsjenama. 

Dakle, vratimo se pitanju ključnoga problema Bieber/Galičić analize. Ta je analiza posve razdvojena od normativnih pitanja, odnosno pitanja koja nose znatnu etičku težinu. Naime, politika i etika nisu striktno razdvojive discipline. Svako ključno političko pitanje uključuje etičke koncepte i jednim važnim dijelom uključuje pitanje normi. Quentin Skinner, u svom Počasnom „Lee Seng Tee“ predavanju, održanom na Wolfson Collegeu Sveučilišta Cambridge u listopadu 2007., „Što je država?“, naglašava da je to pitanje, kao jedno od ključnih političkih pitanja, bitnim dijelom normativno pitanje (http://sms.cam.ac.uk/media/508596). Ono se svodi na pitanje „Čiji bismo autoritet trebali uzimati kao autoritet države?“, odnosno „Tko polaže opravdano pravo na to da predstavlja suverenu instancu na nekoj teritoriji? Je li to narod, kralj, parlament, neka fiktivna osoba, ili nitko?“ Slično je svim ostalim ključnim političkim pitanjima. Sva ona u biti pitaju o naravi „optimalnog dobra za neku zajednicu (ili zajednice)“. To je iznimno važno u kontekstu implementacije Daytonskog ustava. Naime, u nekom optimalnom smislu, nas bi u BiH trebao voditi pojam „vjernosti Ustavu’, pojam koji je i sam nerazdvojiv od normativnih ili etičkih premisa. Upravo u tome smislu analiza „nekoliko ravnopravnih modela“ kakvu predlažu Bieber i Galičić neuskladiva je i sa samim pojmom „vjernosti Ustavu’, odnosno nastojanju da se implementiraju vrijednosti zacrtane Ustavom, i s normativno-etičkom komponentnom svake politike. Primijetimo i to da, bez prihvaćanja takve komponente u politici, besmisleno je postavljati pitanje o položaju Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH danas. Čime bismo taj položaj trebali mjeriti? Očevidno nekim etičkim standardima, koji su dijelom inkorporirani i u Daytonski ustav, a koji bi nam trebali pomoći u davanju odgovora na sljedeće pitanje: „U kojoj je mjeri realna implementacija Daytona odstupila od nekih standarda, što je onda dovelo do kršenja položaja/prava jednog konstitutivnog naroda?“ Bieber i Galinčić sebi to pitanje ne postavljaju jer ih normativna i etička razmatranja ne brinu. A kako sebi ne postavljaju upravo to pitanje, njihova je analiza, iz perspektive Hrvata u BiH, u juridičkom i politološkome smislu zapravo bezvrijedna.

 

„Naši“ komentatori

Na koncu, dolazimo do četiri komentara koje su o ovoj KAS-studiji dala četiri pripadnika hrvatskoga konstitutivnog naroda (izloženi zbirno na 17 stranica). Ovdje ne mogu raspravljati o svim detaljima i svim komentarima. Također otvoreno je pitanje u kojoj su mjeri svi komentatori uopće kompetentni davati ocjenu jedne studije koja za sebe tvrdi da kombinira politološka i ustavna razmatranja. No, među komentatorima vrijedi izdvojiti dvojicu zbog toga što nam to izdvajanje može nešto važno reći o samoj studiji i o nekim drugim, općenitijim temama.

Prvo, Mato Tadić: sadašnji sudac Ustavnog suda BiH dao je negativnu ocjenu prva dva priloga: onog Adamovićevog i priloga Jens Woelka i Soerene Keil. No, prema mojem sudu, Tadić je neopravdano dao pozitivnu ocjenu priloga i Marka i Bieber/Galinčič. Ne mogu posve objasniti zašto je Tadić zauzeo takvo stajalište: to treba pitati samoga Tadića. No, glede pozitivnog stava prema prilogu dr. Marka, vjerojatno je riječ o nekakvoj vrsti cehovskog mentaliteta, ili možda neke vrste profesionalne solidarnosti koja je trenutno zamaglila argumentativne sposobnosti komentatora. Navest ću samo jednu rečenicu. Tadić na str. 83. tvrdi sljedeće: „Po mojem dubokom mišljenju, ovaj dio studije [tj. Markov prilog] je najbolje prezentirao položaj Hrvata u BiH, bojazan od „tihe asimilacije“ i pogrešno tumačenje prava koja garantira Okvirna konvencija o nacionalnim manjinama, bez obzira što s ustavnopravnog stajališta Hrvati nisu manjina, ali trebaju uživati sva prava kao stvarna manjina u državi…“ Moje je neslaganje s ovakvim Tadićevim mišljenjem potpuno. Zbog čega bih trebao prihvatiti Markovu sugestiju da sebe tretiram kao pripadnika nacionalne manjine, i da na temelju toga tražim svoje prava na kulturalnu autonomiju? Zbog odluka koje je sam Marko, na temelju pogrešne interpretacije Ustava BiH, donio u Ustavnome sudu BiH? I naravno, smatram da je spremnost Mate Tadića da pozdravi pozive na osiguranje statusa Hrvata kao nacionalne manjine u BiH, sa svim kulturalnim pravima koja toj manjini pripadaju, vrijedna žaljenja. I upravo Tadićev stav najjasnije upućuje na činjenicu da sami Hrvati nose ključnu odgovornost za svoju ustavno-pravnu poziciju u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Drugo, Mile Lasić je dao podulji komentar o samoj studiji. Njegov je komentar toliko višeznačan i nejasan da vjerujem kako Lasić uopće nije pročitao studiju u cjelini. No, opet, izdvojit ću dva njegova komentara za koja smatram da je mnogo bolje da ih uopće nije dao. Prvo, na str. 74. Lasić kaže sljedeće: „…hrvatsko pitanje se ne smije svesti samo na politički inženjering prilikom izbora člana Predsjedništva BiH i konstituiranja domova naroda, ma koliko ovi primjeri bili vidljivi indikatori ostrašćene političke kulture koju prakticiraju Srbi i Bošnjaci na entitetskim razinama, kao i na državnoj razini, kada god mogu i u mjeri koliko mogu. Hrvati zbog svoje malobrojnosti ne mogu Bošnjacima i Srbima uzvratiti istom mjerom, inače bi i oni birali političke predstavnike drugima i trećima i na državnoj i na entitetskim razinama, nema nikakve sumnje.“ Sam prof. Lasić ovime pokazuje neki čudan, skoro kolonijalni stav prema tobože nemoralnim balkanskim narodima koji su sposobni samo za međusobno nadgurivanje i međusobno ponižavanje. Zanimljivo, iz te kvalifikacije Lasić ne isključuje niti hrvatski narod čiji je, pretpostavljam, pripadnik. No, važnije je da Lasić ne prepoznaje jednu bitnu činjenicu: ponašanja „naroda“ o kojima on govori (iako trebamo imati na umu kako nije riječ o svim pripadnicima Bošnjaka i Srba, čak niti o natpolovičnim većinama) uopće nisu problematična zbog toga što su izraz neke navodno zaostale političke kulture. Riječ je o ponašanju koje je i legalizirano i legitimirano, a ne bi trebalo biti. Bošnjaci i Srbi o kojima Lasić govori naprosto koriste svoja prava u skladu sa važećim izbornim zakonom, odnosno izbornim pravilima. Prema tome, ne posjedujemo li neko sredstvo za kritiku tih pravila, a očevidno je da Lasić takvo sredstvo ne posjeduje, uopće ne bismo smjeli prigovarati „Srbima, Bošnjacima“ (a u nekim drugim uvjetima i Hrvatima) na način na koji im Lasić prigovara.

Zašto tvrdim da Lasić to sredstvo ne posjeduje? Pa upravo zbog rečenice kojom, na istoj stranici, nastavlja sa svojim dijagnosticiranjem „hrvatskog pitanja“. Lasić, naime, tvrdi sljedeće: „Govoreći za zeru [?!] otvorenije, ma koliko dijelovi KAS-ova istraživanja u kojima se dotiče ‘slučaj Komšić’, ili politički inženjering glede domova naroda, bili juristički korektno urađeni, njihova je mana što nisu u stanju doprijeti do zaključka kako se legalnost u BiH u pravilu iskoristila za nelegitimnost, što je posebice došlo do izražaja na izborima 2006 i 2010 godine, te prigodom sastavljanja Vlade Federacije, u ožujku 2011. godine. Onima u BiH i međunarodnoj zajednici koji vide samo legalnost, ali ne uviđaju i nelegitimnost, to jest nemoralnost koja proističe iz ‘slučaja Komšić’ (i ‘slučaja Vlajki’ dakako) mora se kazati da nisu u stanju razumjeti dubinu etničke/nacionalne podijeljenosti u BiH…..“ (str. 74)

Zašto Lasić griješi, to jest postavlja pogrešnu dijagnozu, i zašto tvrdim da on stvarno sredstvo kritike ne posjeduje? Naime, nema nikakve razlike između legalnosti i legitimnosti u našem slučaju. „Platformaško“ imenovanje Vlade Federacije, potpomognuto Inzkovom odlukom, prekršilo je i Ustav Federacije, dakle bilo je i nelegalno i nelegitimno. Isto vrijedi za „slučajeve Komšić i Vlajki“. Zašto Lasić tvrdi da su sve te odluke i procedure legalne? Pa stoga što one jesu sukladne izbornim pravilima, i također visoki predstavnik je, kako se pogrešno tvrdi, posljednji tumač Daytona. No, Lasić ne vidi, ili ne prepoznaje, da sama izborna pravila nisu u skladu s racionalnim tumačenjem ustava, pa su stoga protuustavna, a samim tim i nelegalna. Drugim riječima, Lasić nije u stanju ponuditi racionalno tumačenje Daytonskog Ustava u svijetlu kojega bez problema možemo izvesti jednostavan zaključak o i nelegalnosti i nelegitimnosti spomenutih procedura ili odluka, pa su stoga i njegove ocjene o „jurističkoj korektnosti KAS-ove analize“ isprazne i neutemeljene. Osim toga, smatram da Lasić naprosto nije sklon prihvatiti stavove koji bi, na jedan izravniji način, doveli u pitanje, odnosno, problematizirali dosadašnje prakse međunarodne zajednice tijekom implementacije Daytonskog sporazuma. Jer, ako jest, zašto to nije učinio na ovome mjestu? Na koncu, kada Lasić kaže da „međunarodna zajednica u BiH“ nije u stanju razumjeti dubinu nacionalne podijeljenosti u BiH, meni se čini da ona, što je mnogo gore i opasnije, nije u stanju razumjeti važnost nacionalne jednakosti i ravnopravnosti u BiH, iako ih na takav tip razumijevanja obvezuje već preambula Daytonskog Ustava za BiH.

 

Zaključak

Dakle, sveukupno, KAS-ova studija urađena je na amaterski način, bez stvarnog cilja i smisla. Ona je manjkava i iz perspektive politološke teorije i perspektive ustavne hermeneutike. Važnije, studija ne samo da nije uspjela ponuditi odgovor na „hrvatsko pitanje u BiH“, ona ga skoro uopće nije dotakla. Dakle, što je bila stvarna motivacija Sabine Wölkner ili samog Konrad Adenauer Stiftunga?

Mislim da se danas može bez problema ustvrditi da se radilo jedino i isključivo o PR-potezu, o spinu. Trebalo je, u određenome trenutku, stvoriti dojam da netko radi na problemu Hrvata kao konstitutivnog naroda BiH, da netko želi taj problem prvo intelektualno objasniti, a onda i pokazati putove ka rješenjima. No, dojam se danas pretvorio u svoju suprotnost. Svaka laž, nakon što bude prepoznata, vodi gubitku povjerenja. Čini se da to nekadašnjoj ravnateljici KAS-a nikada nije niti bilo važno. Možda bi bilo dobro prisjetiti se konteksta u kojem je KAS objavio pokretanje ove inicijative: u vremenu nakon nametanja „platformaške“ Vlade Federacije, na koju su hrvatski predstavnici reagirali kritikom i negodovanjem, bilo je potrebno nekako posijati dovoljnu količinu nade (i iluzije) da se dva HDZ motiviraju na ulazak u institucije BiH, Parlament, a onda i na formiranje Vijeća ministara. Možda su i HDZ i HDZ 1990 od početka bili svjesni ovog KAS-ovog spina. A možda im je, zapravo, otpočetka sve bilo sasvim svejedno. No, glavna poanta ovog KAS-ovog intelektualnog fijaska možda bi se najbolje mogla formulirati sljedećim riječima: nije mudro vjerovati inozemnim predstavnicima koji nude ili obećavaju pomoć, posebno onu koja podrazumijeva ozbiljnu intelektualnu aktivnost, bez detaljnog, jasnog i kredibilnog obrazloženja. A mogućnost da je postajala realna potreba da se, u jednome trenutku, nekim inozemnim predstavnicima povjeruje u tome smislu ponajviše govori o količini povjerenja koju danas Hrvati u BiH imaju u odnosu na same sebe.

 

 

 

About Author

Dražen Pehar

Dražen Pehar

(Zenica, 1967.). Docent u oblasti politologije i filozofije prava. Doktorirao 2006. politiku i međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. Magistrirao 1997. diplomatske znanosti na MEDAC (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation kao istraživač, konsultant, i predavač; briefer i analitičar za medije u OHR-u (1999.-2000.). Gostovao 2008./2009. kao predavač na SSST (Sarajevo), a 2010. na DIU (Dubrovnik). Bivši član uredništva časopisa Status.

Related Articles

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja

Zadnje objave

    Voditelj stručnog tima IDPI o legitimnom predstavljanju i pozicijama ključnih aktera

Voditelj stručnog tima IDPI o legitimnom predstavljanju i pozicijama ključnih aktera

0 comment Read Full Article
Contact Form Powered By : XYZScripts.com