IDPI

Mit ‘dobre’ građanske i ‘loše’ etničke politike u Bosni i Hercegovini: odgovor fantazijama Jasmina Mujanovića

Mit ‘dobre’ građanske i ‘loše’ etničke politike u Bosni i Hercegovini: odgovor fantazijama Jasmina Mujanovića
studeni 14
12:34 2017

U uglednom blogu Euractiva objavljena je reakcija Ivana Pepića „Mit ‘dobre’ građanske i ‘loše’ etničke politike u Bosni i Hercegovini: odgovor fantazijama Jasmina Mujanovića“. Pepić je magistar politologije i europskih studija sa Sveučilišta u Ženevi i voditelj Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar. Njegovu reakciju prenosimo u cijelosti:

Članak Jasmina Mujanovića Russia’s Bosnia Gambit: Intrigue in the Balkans objavljen je 6. rujna 2017. na stranicama Foreign Affairsa. On sadrži brojne web stranice, koje bi navodno trebale služiti kao reference za potvrđivanje „hipoteza“. Međutim, Mujanovićev članak izrazito je pristran, a njegova namjera da ga prikaže kao snapshot (op. a. članak koji prikazuje trenutno stanje o određenom fenomenu) glavna je motivacija za ovu reakciju.

Slažem se s autorom kako je Rusija jako aktivna i vodi vlastite politike na Balkanu. Nadalje, ruske politike se često suprotstavljaju onima EU, NATO-a i SAD-a, što potvrđuju najnovije političke tenzije u Makedoniji, Crnoj Gori i drugim državama regije, uključujući Bosnu i Hercegovinu (BiH).

Pored toga, Mujanovićev članak pokazuje više aktivistički nego akademski pristup rješavanju gordijskog čvora u BiH. Ovdje su neki od netočnih dijelova tog članka:

1) Mujanović piše kako „još alarmantniji faktor je nova veza između Moskve i Dragana Čovića, hrvatskog člana tročlanog državnog Predsjedništva“. Međutim, autor je ostavio čitatelje bez jedne jedine reference koja bi potvrdila njegovu središnju tezu. Mujanović nije ponudio nijedan dokaz koji bi potvrdio da je Čovićev odnos s Rusijom sve čvršći u odnosu na druge zemlje, posebno u odnosu na zapadne.

Zapravo, Mujanovićeva intencija da implicira kako je „Rusija postala zagovornik onoga što HDZ BiH naziva hrvatskom samoupravom – točnije, hrvatskog nacionalizma u Bosni“ recentno je opovrgnuto od strane ruskog veleposlanika u Hrvatskoj. On je otvoreno rekao kako Rusija „podržava BiH s tri konstitutivna naroda i dva entiteta“.

2) Autor tvrdi kako „Rusija traži savez s Dodikom i Čovićem, arhitektima najveće etničke fragmentacije i disfunkcije u Bosni“. Još jednom, za tu tvrdnju ne postoji nijedna referenca ili objektivan izvor koji bi potvrdio njegove riječi. On je podbacio u dokazivanju tvrdnje o sponzoriranom savezništvu Moskve između predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Dragana Čovića, dodavši samo kako je „Čović je znatno mutnija figura“.

3) Netočno je da je „Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH) produžena ruka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)“. Kako su analizirali, primjerice, članovi DPC-a i Friedrich Ebert Stiftunga, između 2003. i 2011. HDZ-ove vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor podržavale su izričitu poruku kako „je glavni grad bh. Hrvata Sarajevo“, što potvrđuje da Hrvatska podržava neovisnost i jedinstvo BiH.

4) Popis potpuno netočnih optužbi nastavlja se njegovim tvrdnjama da je „hrvatska vladajuća stranka HDZ nikada nije sasvim odustala od iredentističkih težnji u većinski hrvatskim dijelovima Bosne”. Mujanović namjerno ignorira činjenicu da kako HDZ tako i HDZ BiH su čvrsto za suverenost i teritorijalno jedinstvo BiH. Dapače, HDZ u Hrvatskoj pozvao je bh. Hrvate da se na referendumu izjasne 1. ožujka 1992. za neovisnost i suverenost BiH. Nadalje, tijekom rata 1992.-1995., Hrvatska je prihvatila sve mirovne i državotvorne sporazume koje je međunarodna zajednica nudila. Na kraju, nakon članstva Hrvatske u EU 2013., hrvatski članovi u Europskom parlamentu svake godine predlažu i glasaju za rezolucije o izvješćima Europske komisije o napretku BiH, koje uključuju privrženost EU za „teritorijalni integritet, suverenost i jedinstvo“ BiH.

5) Mujanovićevu hipotezu da su „tokom devedesetih godina prošlog vijeka Zagreb i Beograd zajedno sarađivali kako bi podijelili svog manjeg komšiju“ ne podupiru nikakvi nepobitni dokazi. Još gore, neznanstveni pristup vidljiv je po pitanju „neuspješnog sporazuma u Grazu iz 1992.“ koji bi trebao poslužiti kao ključni argument. Mujanović se referira na knjigu Roberta J. Donia (op. a. Radovan Karadžić: Architect of the Bosnian Genocide). Međutim, sam Donia u svojoj se knjizi referira na novinu „Oslobođenje“ kao izvor o postojanju plana podijele između Zagreba i Beograda. U ovom slučaju, Mujanović koristi cirkularnu argumentaciju, izvor koji se može ne-slučajno pronaći u jednom od najznačajnijih medija bošnjačke antifederalističke i procentrističke hegemonije.

Činjenica je kako većina bošnjačkog stanovništva i elite podržava ideju ukidanja entiteta, kao i viziju BiH kao unitarne države koju bi činile središnja vlast i općine, kao što potvrđuju istraživanja npr. NDI-ja. Naime, 2010. godine 78% Bošnjaka bilo je za ukidanje entiteta, dok 8% za opstanak dejtonskog političkog i teritorijalnog sustava.

6) Članak je također korišten kako bi autor promovirao svoje vlastite pozicije. Mujanović podržava „istinsku reformsku alijansu“ i „građanske i lijeve stranke“, što je inače eufemizam centripetalista za političke stranke koje promoviraju jačanje središnje vlasti, ukidanje entiteta i prava tri konstitutivna naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba). Mnogi su autori pisali o tzv. „građanskim strankama“ i njihovim centralističkim agendama protiv podijele moći. Primjerice, Thorsten Gromes piše kako je SDP BiH „nastojao ukinuti entitetske ovlasti i pojačati središnju vlast“, dok Ó Tuathail and Maksic definiraju te stranke kao „samoproklamirane multietničke stranke“. Nadalje, agende tih građanskih opcija koincidiraju s onim bošnjačkih nacionalističkih stranaka, kao što je primjerice bio slučaj 15. ožujka 2017. kad su bošnjački predstavnici u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH jednoglasno izglasali rezoluciju protiv rada Europskog parlamenta koji optužuje kako unitarizam tako i separatističke tendencije.

Naravno, Mujanovićeve lamentacije o „bosanskom ustavnom režimu sa svojim bizantintskim etničkim kvotama“ potvrđuju riječi Sumantre Bose: „’multietnička’ i samo prividno ‘građanska’ vizija integracije poslijeratne BiH samo je alat s kojim bošnjački politički elementi traže pozornost i žele se prikazati ‘liberalnima’ Zapadnjacima (…) i zadržati od naivnih i motiviranih Zapadnjaka koji ne razumiju, a možda i ne žele, historijski kontekst i institucionalno nasljeđe postojeće bosanske države“.

7) Netočno je da su etničke stranke antireformističke, ili da te stranke žele da BiH ‘nestane’. Jedan od krucijalnih primjera koji potvrđuje da etničke organizacije misle o budućnosti BiH jest ‘Travanjski paket’ iz 2006. godine, pokušaj za ustavnu reformu BiH. Ako bi se prihvatio, ‘Travanjski paket’ prebacio bi niz ovlasti s entitetskih na državnu razinu, s Doma naroda na Zastupnički dom, BiH bi imala jednog predsjednika, a ne tri. Pogodite tko je bio protiv? Bošnjačke, hrvatske i srpske etničke stranke (uključujući SNSD Milorada Dodika) bile su za, dok ‘građanski’ SDP BiH, Stranka za BiH (čiji je slogan u kampanji 2000. bio ‘Bosna bez entiteta’) i ‘moderirani’ HDZ 1990 bili su protiv. Dakle, netočno je da su etničke stranke protiv državnih reformi. Danas, izazovi su dublji, zbog toga što neke etničke stranke teško surađuju s drugim strankama, posebno nakon što je Visoki predstavnik implementirao 2011. nelegalne rezultate izbora koji su isključili neke etničke stranke iz formiranja vlasti.

8) Mujanović pokazuje i poteškoće u razumijevanju dnevne politike BiH. Naime, prethodnik srpskog člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića nije Nikola Špirić, kako tvrdi Mujanović, nego Nebojša Radmanović.

9) Mujanović navodi i dvije odluke Ustavnog suda BiH protiv Republike Srpske, u korist središnje (državne) vlasti. Međutim, izostavio je spomenuti odluku Ustavnog suda od 6. lipnja 2017. koja je potvrdila apelaciju Bože Ljubića. Sud je potvrdio kako Izborni zakon diskriminira Hrvate i manjine te je naredio kako parlament mora staviti amandmane.

Poznato je kako je 2000. OESS promijenio način izbora članova Doma naroda Federacije BiH. Ove promjene bile su u suprotnosti s postojećim dejtonskim ustavom, jer su umanjile težinu konstitutivnosti naroda kao jednog od fundamentalnih ustavnih principa. Ukratko, sustav koji je postojao između 1995. i 1999. zamijenjen je za načelo „svi glasuju za sve“. Zato, s obzirom da imaju većinu u većini kantonalnih skupština odakle se biraju delegati Doma naroda, bošnjački političari utjecali su na nominiranje i preglasavali su hrvatske predstavnike u Domu naroda. Od 2000. to je imalo vrlo izražene reperkusije na politički život Hrvata. Primjerice, 2011. Hrvati nisu bili u stanju nominirati svoje legitimne predstavnike u Vladi i predsjednika Federacije BiH, jer 5 od 17 delegata u hrvatskom klubu Doma naroda nominirani su od bošnjačkih članova kantonalnih skupština. To je dovelo do dominacije najvećeg naroda (Bošnjaka, 70%) nad najmanjim (Hrvati, 22%) u Federaciji BiH.

Stoga, centripetalni principi ne vode ka građanskoj BiH, nego ka stvaranju dominantno bošnjačke države.

Iz tih je razloga Ustavni sud proglasio neustavnim principe punjenja Doma naroda (Article 20.16.A). Nekoliko tjedana poslije, hrvatski su predstavnici u državnom parlamentu predložili novi izborni zakon koji neće diskriminirati nijedan ustavni narod, ali su ga delegati bošnjačkog kluba odbacili. Također, oni su pokušali odluku Ustavnog suda zaustaviti pozivajući se na vitalni nacionali interes, ali je taj zahtjev isti sud odbacio.

Ustavni sud poništio je diskriminatorna pravila popunjavanja Doma naroda Federacije BiH, što je krucijalno, jer potvrđuje kako je Mujanovićeva vizija centripetalne BiH pogrešna i izravno diskriminatorna za Hrvate kao najmanji konstitutivan narod. Nadalje, Ustavni sud pokazao je podršku za sustav koji se temelji na podjeli moći, što je po Mujanovićevom mišljenju, jednako separatizmu.

Na koncu, Mujanovićev članak pokušava stvoriti nepostojeću vezu između hrvatskih lidera u BiH i Rusije. Realnost je drugačija. Hrvatske političke stranke u BiH u potpunosti podržavaju članstvo u NATO i EU. Kako je pokazano, Mujanovićev članak više je ideološka bitka protiv sustava podjele moći koja se temelji na jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda, nego ‘otkriće’ (nepostojeće) veze između ruskih politika u BiH i hrvatskog liderstva.

 

http://guests.blogactiv.eu/2017/11/13/the-myth-of-good-civic-and-bad-ethnic-politics-in-bosnia-and-herzegovina-a-response-to-mujanovics-fantasies/

Naši sponzori

ERONET

Arhiva

Naša izdanja